VELJKO ĐURIĆ MIŠINA Otimanje baštine u službi pribavljanja istorije

Razgovarala Nataša Jovanović

U kojoj meri srpsko rukovodstvo snosi odgovornost za pokušaje pojedinih zemalja u UNESKU da srpsku kulturnu baštinu na Kosmetu preimenuju u kosovsku, da li je Memorandum o obnovi porušenih manastira ključ za razumevanje ovakvih pokušaja, te čiji se sve interesi prepliću kada je reč o svetinjama SPC-a na teritoriji naše Južne pokrajine

Odnos prema srpskoj prošlosti i kulturnoj baštini na Kosovu i Metohiji mogu se posmatrati kao deo politike vladajuće političke koalicije koja u mnogo čemu predstavlja ispunjavanje angloameričkih zahteva i diktata predočenih još novembra 1999. godine u Vašingtonu čelnicima ondašnjeg DOS-a, o čemu su zapis ostavili Milan St. Protić i Mile Isakov. Uzgred, tada se prvi javio Goran Svilanović, rodom iz Gnjilana, i kazao, parafraziram, da njih Kosovo i Metohija ne interesuju. Posle 5. oktobra 2000. godine, postao je ministar inostranih poslova, kaže u razgovoru za „Pečat“ Veljko Đurić Mišina, doktor istorijskih nauka, nekadašnji profesor predmeta Istorija Jugoslavije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini i direktor Instituta za srpsku kulturu, koji je 1999. godine izmešten iz Prištine u Leposavić.

U kojoj meri odgovornost za pokušaje falsifikovanja istorije snosi Ministarstvo spoljnih poslova Srbije koje pre dve godine prilikom zasedanja Komisije UNESKA u Kvebeku nije adekvatno odreagovalo kada su iz predložene odluke o stanju konzervacije dobara na KiM izbrisane reference vezane za Srbiju?
Demokratska stranka koju vodi Boris Tadić nema osećaj  i pokazuje malo interesovanja za srpske nacionalne interese, što i dokazuje na svakom koraku. Bez obzira na to što se javnosti nudi Vuk Jeremić kao branitelj Kosova, on, u suštini, radi ono što mu „razredni starešina“ iz gimnazije, to jest vođa stranke, kaže. Njihova karakteristika nije činjenje onog što je moguće, već objašnjavanje druge strane. Tako su se, pretpostavljam, uoči finalne borbe na teniskom turniru u Vimbldonu, u Londonu, našli Boris Tadić i Vuk Jeremić, dobili nekoliko sugestija od Džona Mejdžora, na primer, i produžili da navijaju za Novaka Đokovića. Obećanje će da ispune ovih dana!
Kvaliteti znatnog dela ličnosti u vrhovima Demokratske stranke, a to znači i u državnim institucijama, ispod su vremena i problema, bez profesionalnog iskustva, kvaliteta i kvalifikacija. Uostalom, šta to zavređuje pažnju kod Borka Stefanovića osim poslušnosti. U tom kontekstu treba posmatrati i nepostojanje odgovarajućeg programa.
Kao što je i zacrtano u Vašingtonu i Briselu, Kosovo je nezavisna država i u tom cilju trebalo bi pribaviti istorijske osnove njene budućnosti. U ovom slučaju, to znači sve srpsko podvesti pod „kosovsko“ jer šiptarskog gotovo da i nema. Zanimljivo je da se u Crnoj Gori već godinama događaju slične stvari, gde se, na primer, srpska crkvena baština podvodi pod dukljansku hrišćansku baštinu! Kako je taj posao pri kraju, teško da nešto značajno može da se uradi, iako je bilo prilika da se makar suprotstavimo planovima koji su nam rušili civilizaciju.

Kakva je uloga na Kosmetu pripala Turskoj, budući da u programu pod nazivom „rekonstrukcija kulturnog nasleđa na svim otomanskim teritorijama Zapadnog Balkana, uključujući i Kosovo“, učestvuje TIKA, turska agencija za međunarodnu pomoć?
Ima mnogo indicija da je Amerika dodelila Turskoj važnu ulogu na Balkanu, s obzirom na to da je najvažnije evropske države ne žele u svojoj zajednici. U tom kontekstu treba posmatrati politiku u Raškoj oblasti, incidentalno stanje u Novom Pazaru koje stvaraju pojedini muslimanski sveštenici. Uostalom, turski državnici i ne kriju delove svoje strateške novoosmanske politike. U tom kontekstu treba posmatrati i ispravljanje pojedinih istorijskih činjenica. Na primer, o blagostanju koje je uživalo hrišćansko stanovništvo u vekovima turske osmanske vladavine na Balkanu. Kako je ovo vek u kojem nema uslova za vojne intervencije na Balkanu, preostaje rat drugim sredstvima – u ovom slučaju to je kultura!

Promocija politike da je „Srpska pravoslavna crkva podizala svoje hramove na ruševinama albanskih crkava“ sadržana je i u zvaničnoj internet prezentaciji Evropske komisije na Kosovu. Koliko ovo pravo na falsifikovanje polaže EK zahvaljujući činjenici da je od 1999. godine  uložila dva biliona evra kako bi izgradila i pospešila rad takozvanih kosovskih institucija?
Svetska vizantologija prihvatila je brojne izvore koji govore da se Srbi na tim prostorima pominju još od početka 7. veka, ali i činjenicu o naseljavanju albanskog stanovništva na Balkanu u 11. veku. Kako je hristijanizacija Srba odavno završena, jasno je da je tih tragova dovoljno za određene tvrdnje. „Nova“ nauka daje sasvim drugačija, to jest politička tumačenja. U tom kontekstu treba posmatrati navedene tvrdnje o srpskom genocidu nad albanskom istorijom. Uporedite i slična tumačenja u Crnoj Gori!
Priče o albanskom hrišćanskom graditeljstvu nemaju materijalnih osnova. Ozbiljni poznavaoci prošlosti dobro poznaju balkansku istoriju. Uostalom, pogledajte starija izdanja enciklopedija Britanike i Larusa.
Kada se u veliki projekat uloži mnogo novca, on mora da se pohvali rezultatima. U ovom slučaju radi se o falsifikovanju. Sličan proces otimanja srpske baštine završen je u Makedoniji. Ovo potvrđuju brojne činjenice i nema potrebe da ih navodim. Primera radi: gde se nalazi najbolje očuvani lik Dušana Nemanjića!

Memorandum za obnovu manastira na Kosmetu potpisan 2005. godine, čini se, ključ je za razumevanje začetka plana o falsifikovanju istorije. Da li smo mi potpisivanjem Memoranduma, što je kasnije rezultiralo pokušajem otimanja istorijskog prava Srbije na teritoriju Kosmeta, odsekli granu na kojoj sedimo?
Pristajanje na Memorandum o obnovi porušenih manastira na Kosovu i Metohiji imalo je političku pozadinu i teško je bilo suprotstaviti se zahtevu sila, pogotovo što je taj pritisak pratilo i nesaglasje među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve. Sadašnjost i dolazeća budućnost već ukazuju da je potpisivanje Memoranduma zapravo deo strategije odvajanja Kosova i Metohije od Srbije i menjanja prošlosti po želji Angloamerikanaca. Potpisivanjem tog iznuđenog dokumenta naša politička elita je sekla grane naše prošlosti. Nažalost, tome nije kraj!

Koliko menjanje izgleda, konstrukcije prilikom obnove porušenih manastira predstavlja prvi falsifikat, na osnovu kojeg bi „graditelji“ mogli sebi da pribave pravo da u perspektivi  manastire nazovu svojim?
Obnova spomenika kulture koja se ne radi pod nadzorom i izvodi bez učešća naših stručnjaka iz te oblasti koji su se u proteklim decenijama dokazali, lako može da posluži svrsi pravljenja „još starijih spomenika kulture“ drugog naroda, u ovom slučaju Šiptara.

Zašto nikada od strane institucija države Srbije nije došlo do inicijative da se pokrene proces procene štete napravljene prilikom rušenja naših svetinja?
Već decenijama u Srbiji nema nacionalne politike, a ona podrazumeva i dobar odnos prema prošlosti. Primera radi, tužba koju je podnela Hrvatska protiv Srbije je dobra prilika da se međunarodna javnost upozna sa bliskom prošlošću, a naročito sa Nezavisnom državom Hrvatskom. Umesto toga, srbijanski predsednik podržava neke hrvatske projekte, kao što je „Rekom“ koji treba da posluži za pisanje daljih optužbi protiv Srba. Isto to može da se kaže i za štete na Kosovu i Metohiji. Nema volje u političkom vrhu Srbije da se stane na stranu svog naroda.

Da li ovo što se sada dešava na Kosmetu možemo dovesti u vezu sa stanjem SPC-a na ostalim teritorijama otetim od Srbije posle Dejtonskog sporazuma?
Rasturanje Jugoslavije kao da se odvija po nekakvom scenariju u kojem je osnova Ustav iz 1974. godine, a to znači umesto jedne stvoriti osam država. Drugim rečima, srpstvo bi trebalo svesti na srbijanstvo! Da bi se to postiglo treba rasturiti integrativne činioce kao što je, na primer, Srpska pravoslavna crkva. Kao što drobljenje Srbije nije završeno kako je planirano, tako nije kraj ni sa napadima na Crkvu. Posle iskustva u Makedoniji i Crnoj Gori, nećemo čekati dugo da neki od političkih pripadnika vladajuće koalicije iz Novog Sada ne potegne pitanje nekakve vojvođanske crkve. Uostalom, započelo je banalno u Lovćencu. Tek toliko da se „vlasi“ ne dosete. U Bosni i Hercegovini će biti gotovo nemoguće odvojiti tamošnje eparhije od Patrijaršije, iako postoje predlozi o uzdizanju na arhiepiskopiju i mitropolije. Poznajući tamošnje arhijereje, u prvom redu mislim na episkopa banjalučkog Jefrema Milutinovića, ubeđen sam da ti planovi nemaju velike izglede na uspeh. Uostalom, taj deo srpskog naroda se u ratu vratio i srpstvu i pravoslavlju u pravom značenju tih reči, otreznio se od jugoslovenstva, bratstva i jedinstva, krvlju izborio svoju državnu celinu.

Kako pokušaj preimenovanja naše baštine u kosovsko-vizantijsku posmatrati iz svetla pretenzija Carigradske patrijaršije koja se zalaže za rešavanje problema pravoslavne dijaspore?
Poznati su slučajevi širenja Carigradske patrijaršije na kanonskim teritorijama drugih pomesnih crkava još od Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine, kada je gotovo nestala Moskovska patrijaršija. Uostalom o tome je dosta pisao ugledni ruski i srpski teolog Sergije Troicki. Smanjenje duhovnog i fizičkog prostora jedne pomesne pravoslavne Crkve ide u prilog planovima koji su skrojeni na Fanaru. Uzgred, početkom druge polovine 20. veka, kada je na presto Carigradske patrijaršije došao arhijerej iz Amerike, započela je nova era istorije pravoslavlja. Za Srbe je bila sreća što je na čelu Srpske pravoslavne crkve bio patrijarh German Đorić, mudrom politikom je prebrodio tadašnja brojna spoljna iskušenja.
Forsiranje rasprave o dijaspori dolazi iz Carigradske patrijaršije iza koje odavno stoji Amerika. Kratko rečeno, cilj je pomesne pravoslavne Crkve svesti na matične države, a sve ostale delove podvesti pod carigradskog patrijarha i tako od njega, vođe jedne beznačajne, po broju članova zajednice, napraviti svetskog pravoslavnog papu. Nažalost, i među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve ima znatan broj pristalica te politike. U ostvarenju tog projekta treba posmatrati i sudbinu naše Crkve i pojedina zbivanja oko nje.

Da li preti opasnost da se ponovi slučaj Estonije?
U Estoniji je Carigradska patrijaršija učinila nešto što je u suprotnosti sa odnosima između pomesnih pravoslavnih crkava. Doduše, nije to prvi put. Čini mi se da je to samo isprobavanje odnosa dve crkve.
Danas je Ruska pravoslavna crkva najjača pravoslavna Crkva i ona će se vratiti na poziciju koju je i imala do Oktobarske boljševičke revolucije – treći Rim. Slučaj Estonije može biti zanimljiv i poučan zbog zbivanja u Crnoj Gori, gde je primetan (ne)vidljiv sukob interesa najmanje tri pravoslavne crkve, Vatikana i Angloamerikanaca. Jedna me sitnica u razmišljanjima oko Crne Gore muči: Šta li je u razrešenju ovog slučaja namenjeno političkom rukovodstvu Srbije?!

Da li se može povući istorijska veza između ovog i vremena Marije Terezije, koja je pokušavala da episkopije severno od Save i Dunava otrgne od Peći i veže za Sremske Karlovce?
Pravljenje paralela je ponekad poželjno jer je prošlost iskustvo i putokaz ka razrešenju problema. Činjenica je da su karlovački mitropoliti priznavali kontinuitet Pećke patrijaršije, ali su se morali prilagoditi sasvim drugačijim okolnostima. Naime, austrijska država je bila veoma uređena država i hrišćanska za razliku od turske osmanske, koja je u znatnom delu počivala na islamu. Te okolnosti dovele su do stvaranja nove crkvene organizacije i njenog uspona u svakom pogledu.
Carska vlast se protezala i na potvrđivanje poglavara u srpskoj Karlovačkoj mitropoliji i želela je da Crkva koristi državi. Uostalom, podsetimo se velikih građevina u Sremskim Karlovcima i širom Ugarske koje su podigli naši preci. Sasvim je druga stvar sa rimokatolizacijom u pojedinim delovima carstva, na primer u Dalmaciji, koje je trajalo sve do poslednjih dana te carevine, 1918. godine. Suprotstavljanje carskoj, odnosno državnoj politici pojedini arhijereji platili su i svojim životom, kao na primer poslednji karlovački patrijarh Lukijan Bogdanović, ubijen 1913. godine u blizini Beča.

Iz spora koji se vodio između Koste Čavoškog i Sime Avramovića javnost je saznala da se vode pregovori pod pokroviteljstvom Malteških vitezova, a vezani su navodno za zaštitu hrišćanskih objekata na KiM. Koja uloga u rasrbljivanju Kosmeta i njegovoj deklerikalizaciji je pripala Malteškim vitezovima, odnosno Vatikanu?
Teško je o ovom govoriti jer nema dovoljno relevantnih činjenica. Jedno nije sporno: Vatikan ima priliku da učini nešto više u svoju korist na Balkanu, na teritorijama koje su naseljene tradicionalno pravoslavnim stanovništvom.

Kako Vatikan reguliše jurisdikciju nad sakralnim objektima van teritorije svoje zemlje?
Rimokatolička crkva je planetarna verska organizacija čije je središte u Rimu, odnosno u Vatikanu, koji je istovremeno i država.

Kako komentarišete navodnu ilirsku etnogenezu Albanaca?
Takvim glupostima ne treba pridavati pažnju.

Koliko je igra sa odrednicom srpska, opasna igra?
U našoj nacionalnoj istoriji bilo je i težih vremena, pa se nekako preživelo. Bez obzira na forsiranu omrazu koja je nama namenjena od Angloamerikanaca, nećemo propasti. Projektovanu negativnu sliku o srpskom narodu mute svojim uspesima sportisti, naročito ovih meseci Novak Đoković. Kada su naši sportisti pobednici, znači da nam jača zdrav duh. A kada je zdrav duh, biće i telo. A takvom telu neće biti potrebna sadašnja politička garniture koja se kao bolesno tkivo mora odstraniti. Taj rez vodi ozdravljenju naroda.

5 коментара

  1. Cmok Toronto

    Da nije istinito…
    Bilo bi strašno…
    Dosta civilizovano..
    I lepo napisani tekstovi o Srpskoj Baštini
    i Istoriji…
    Ako niste kao mali gledali crtane filmove …(bez reklama)
    sa Paaja Patkom,Mikijem…i ostalom družinom..
    Sada gledate u živo tkz.srpetsko kompletno rukovodstvo…
    Sa reklamama o boljem prašku za ispiranje malih mozgova..
    Na kojim su opijatima ti crtani likova pa nam javite
    da i nama bude malo lepo…
    Da nije strašno
    Bilo bi lažno..
    Svaka čast…
    Ako je za utehu….na strani za pretplatu promenite…
    ….*Severna i Južna Afrika (Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija, Novi Zeland)*….
    Ma nema veze…tu smo negde…

  2. Nikada u srpskoj istoriji koliko je pozanajemo nije postojala vlast kao sto je ova da nije uopste branila i zastupala interese naroda kojeg predstavlja.O kakvim se to osobama radi i kakvog su mentalnog sklopa vidi se po katastrofalnim rezultatima po drzavu Srbiju i srpski narod.To je jedna grupa stranih poslusnika,bez istinskog obrazovanja,bez nacionalnog osjecaja,bez samoodgovornosti,bez ikakvih rezultata u svome zivotu,nedovoljno dorasla poslu koji su zadobili ne svojom zaslugom vec uz pomoc drugih,sampoljubivi,bez licne hrabrosti ili jednostavno receno a katastrofalno po narod “djeca koja se igraju drzave”.Eto pogledajte onoga sto je kao predsjednik koji se ne smije pojaviti medju narod je ga narod ismijava.Ne smije da zucne ni jedne bez odobrenja gospodara a sepuri se kao da nesto znaci.I pored svih negativnih rezultata imaju obraza da sjede ne cineci nista bez grize savjesti.E sada vidite o kome se radi i sta ciniti da se sto prije dok nije kasno uklone sa pozicija.

  3. Љубомор

    Одлично и јасно изречена истина о једном делу зла које нас снађе. Треба, мислим, додати и упрети прстом у Британску круну као носиоца светског, превасходно и нашег зла. Акерика је само буздован који сада хара светом и којег је створила британска гусарска империја.
    Британске руке у свим недаћама српског народа су најкрвавије од Првог српског устанка, кад је почела стварати буздована -Америке, па до данас. Из те кухиње је изишла парола “Боље рат него пакт”, па се још и сада кољемо због тога.
    Једног дана ће се, очекујем, утврдити да је и парола “Европа нема алтернативу” коју нам арију из “Просјачке опере” сада пева Борис Тадић под диргентском палицом америћких и немачких диригената, пардон амбасдора.

  4. Ovo je jedan od najznacajnijih artikala sto se mene tice. Rodom sam iz Slavonije gde su gradjeni srpsko-pravoslavni spomenici
    odmah nakon naseljavanja stanovnistva. Prilikom OLUJE 1995
    mnogo toga je spaseno i sada se nalazi u Patrijarsiji kao naprimer
    cuveni ikonostas sa glavama srpskih vladara iz crkve Sv.Georgija
    u Vel. Bastajima a iz ranog 18. veka. Sada Hrvatska drzava trazi
    da se to srpsko versko blago vrati nazad. Ista crkva je nekoliko put rusena i sada tamo i nema vise srpskog stanovnistva – koji je u
    izbeglistvu. B. Tadic je vec i javno prisustvovao predaji ikone u Dalju hrvatskom pretstavniku. Sto znaci da ce to jednog dana, a
    verovatno vec je i proglaseno, kao “hrvatska nacionalna bastina?
    To je samo jedan deo sto se radi danas a da ne vidim da postoji
    neko telo koje se brine da srpsko nacionalno blago ne predje u
    ruke onih koji su rusili srpsku kulturu svakom mogucom prilikom..
    Mnogima pojedincima je to jasno, ali drzava Srbija bi trebala da
    nesto uradi u tom pogledu. Do sada je uradila sve suprotno od
    onoga sto joj je duznost. Taj clanak je jasno izneo da se od matice Srbije ne moze ocekivati zastita ili borba za ocuvanje srpske bastine kao sto to rade svi narodi u svetu. To je vrlo komplikovana situacija i nesmemo odustati ili zapasti u letargiju, jer se nista nece resiti samo po sebi. Sto se tice Republike Srpske svaka im cast. Srpska Krajina je pustena niz vodu. A sto se tice delova matice Srbije sada je na njoj ostalo da se bori za opstanak u koliko nije kasno?

  5. Na zalost nasu Srbija je isto ko i Srpska Krajina pustena niz vodu. Srbija ce proci raskomadana po nalogu Bilderbega a izvrsioc Dinkic i Djelic, kao obavljen poso sa bankama. Dvojac Dinkic i DJelic su glavni izvrsioci naloga sa zapada, a kriju se u senci.Inace Duric govori sve sto Srbi znaju. Ali sta to vredi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *