POZORIŠNA SEZONA 2010-2011 Jugo-teme kao inspiracija ili trik?

Piše Raško V. Jovanović

Teatarska sezona protekla je bez izuzetnih umetničkih događaja, uz malo premijernih izvođenja, budući da je „zbog krize“ produkcija smanjena. Iako smanjen, broj premijera otkriva da vodeća dotirana pozorišta nemaju čvrstu umetničku orijentaciju i jasnu repertoarsku politiku

Prošla je još jedna pozorišna sezona i beogradska pozorišta, sva odreda, spustila su zavese. Završila se sezona tokom koje je bila primetna znatna oseka publike, čak i za one predstave za koje se očekivalo da će postati veliki i trajni hitovi. Evidentno je odsustvo publike na predstavama dela iz korpusa postdramskog repertoara, ali i sa predstava klasičnih dela koje se prikazuju na „nov“ način!  Takve pojave prate pozorišni život glavnoga grada već nekoliko sezona, ali to – ako izuzmemo samo jedan ili dva slučaja! – kao da nikoga od odgovornih mnogo ne brine, budući da se nisu  postarali da izgrade određenu umetničku orijentaciju, a još manje da proklamuju i realizuju jasnu repertoarsku politiku pozorišta kojima rukovode.
Istini za volju, beogradska pozorišta lagano napuštaju staru praksu da svi prikazuju sve, tako da je došlo do izvesne diferencijacije u pogledu repertoara, te je delimično stvorena situacija da posetioci mogu očekivati šta će videti  na pojedinim pozornicama našeg grada. Isto tako, nekad su gledaoci unapred mogli znati koje će glumce i glumice  u kojem pozorištu moći da vide. Danas to nije mogućno, jer znatan broj glumaca nastupa gotovo na svim scenama. Dabome, takvu situaciju diktira sadašnja umetnička praksa prema kojoj je dozvoljeno da pojedini glumci mogu nastupati gdegod ih angažuju. Kao da se  zaboravilo da umetnički profil jednog teatra stvaraju  glumci i ako u svim teatrima nastupaju jedne te iste ličnosti ne može biti govora o nekim posebnostima. Dabome, reditelji i svi zagovornici tzv. „rediteljskog pozorišta“ uveli su ovu praksu i nastoje da je prošire i zadrže, iako ona ne odgovara našem tipu repertoarskih pozorišta. No, što je – tu je. Sezona 2010-2011. godine  protekla je uistinu bez izuzetnih umetničkih događaja, doduše uz manji broj premijernih izvođenja budući da je produkcija smanjena, kako u upravama svih beogradskih dotiranih pozorišta kažu – zbog krize.

NARODNO POZORIŠTE
BEZ DOMAĆE DRAME
Narodno pozorište u Beogradu, kao što je poznato, protekle sezone izvelo je na svojoj Velikoj sceni samo jednu dramsku  premijeru – „Zlatno tele“, u dramatizaciji i režiji  Gorana Markovića… Sve ostale premijere protekle sezone ansambl Drame najstarijeg prestoničkog pozorišta izveo je na sceni „Raša Plaović“, što nam izgleda neshvatljivo. Kada znamo da glumački ansambl Drame Narodnog pozorišta raspolaže značajnim umetničkim snagama, smatramo da je nedopustivo da se njegovi potencijali nedovoljno koriste. Šta se dogodilo u Narodnom pozorištu, koje je jedino od beogradskih teatara početkom sezone objavilo repertoarski plan, koji je, zamislite, pored naslova imao navedene čak i datume premijera, da bi na Velikoj sceni izvelo samo jednu premijeru i to dramatizaciju „Zlatnog teleta“, pripremljenu u prethodnoj sezoni i  prikazanu, koliko nam je poznato, u unutrašnjosti Srbije? Ni tamo, kao uostalom ni u Beogradu, uprkos direktnom televizijskom prenosu, ovo izvođenje nije naišlo na najpovoljniju recepciju gledalaca, što se nije moglo očekivati s obzirom na duhovitost proze Ilje Ilfa i Jevgenija Petrova. Kao da je dramatizator i reditelj Goran Marković ispoljio odsustvo svakog nadahnuća, što se prenelo i na ansambl, te je rezultovala nedovoljno duhovita predstava, koju valja zaboraviti. Reč je, dakle, o jednom jedinom projektu prikazanom u protekloj sezoni  na Velikoj sceni, uz to i promašaju, što je nedopustivo kada se radi o dramskom ansamblu Narodnog pozorišta. Dodajmo da se za Veliku scenu predviđalo i premijerno izvođenje Šekspirovog „Otela“ u režiji Dejana Mijača. Međutim, do realizacije toga projekta nije došlo, tako da su sve ostale dramske premijere prikazane na sceni „Raša Plaović“ na kojoj smo najpre gledali izvođenje drame „Državni službenici“ Ronalda Harvuda, najavljeno  kao svetska premijera ovog teksta. Pišući o toj predstavi („Pečat“ br. 143) nismo se pozitivno izrazili o režiji Đurđe Tešić, budući da na sceni nije bilo ostvareno stilsko jedinstvo, te smo kao najveću manu predstave izdvojili pogrešno i površno profilisanje većine likova. Kao najbolje glumačko ostvarenje izdvojili smo ulogu Dezmonda Mortona, koju je ostvario Boris Komnenić, jer je bio najbliži osnovnoj ideji dela, u kojem se raspravlja o paradoksalnoj situaciji do koje neminovno dolazi kada se laž tretira kao istina, a istina kao laž.
I druga premijera Drame Narodnog pozorišta na sceni „Raša Plaović“ u ovoj sezoni donela je delo savremene engleske dramaturgije, tako da smo pomislili da je zgrada kod spomenika knezu Mihailu Obrenoviću postala filijala britanskog Nacionalnog teatra! U režiji Marka Manojlovića  prikazana je drama „Prizori egzekucije“ Hauarda Barkera. Prvobitno napisan kao radio-drama, ovaj komad naveo nas je da asociramo na Sartra, ali i na Beketa i Pintera. Pri tom pisac ispoljava nesumnjiv dramski angažman i ne mogu mu se osporiti duhovitost i smisao za tačne opservacije, što mu omogućuje da živopisno rekonstruiše davnu prošlost, ali i da zanimljivo raspravlja o sudbini umetnika i o (ne)postojanju slobode umetničkog stvaralaštva na primeru životnog udesa ugledne slikarke Galaktije, čije se veliko platno na kojem prikazuje čuvenu pomorsku bitku kod Lepanta 1571. godine nije svidelo kardinalu, pa tako ni vlastima. Reditelju Manojloviću, iako je primenio postmodrni postupak, nije pošlo za rukom da  predstavu dovede u sazvučje sa našim vremenom. Osnovni pečat izvođenju dala je Gordana Đurđević Dimić kao Galaksija, koja je uspešno scenski ovaplotila pobunu protiv vladajuće društvene hipokrizije u smislu odbrane slobode umetničkog stvaranja.
Ni premijeru Ibzenove „Hede Gabler“, u režiji Snežane Trišić, ne bismo mogli označiti kao celovit uspeh – o tome smo pisali u „Pečatu“ br. 154 – i zaključili kako Ibzen nije u Narodnom pozorištu imao prikaz koji bi ovu njegovu  dramu lišavao uobičajenih osporavanja. Nataša Ninković u naslovnoj ulozi bila je zagonetna, ali ne uvek dostojanstvena, ohola i gorda. Kao da je nedovoljno jasno iskazivala nezadovoljstvo i otpor prema  statusu  u novom domu koji je želeći da joj ugodi uredio suprug Jirgen Tesman. Od ostalih interpreta istakao se Nebojša Dugalić spontanim tumačenjem Ejverta Levborga, kao razbarušenog i prenaglašeno naivnog intelektualca.
Poslednje dve premijere na sceni „Raša Plaović“ bile su posvećene bračnim temama, prva, „Misis Tolstoj“ Sergeja Kokovkina, tematizuje  razlaz velikog pisca sa suprugom u trenucima kada je odlučio da pođe u potragu za boljim i pravednijim svetom, naišla je na povoljnu recepciju u gledalištu. Drama je prikazana u režiji Radoslava Milenkovića, sa dobro odigranim glavnim ulogama – Groficu je tumačila Nada Blam, a Tanasije Uzunović Grofa Tolstoja (vidi „Pečat br. 170). I drugo premijerno izvedeno delo, duodrama „Mali bračni zločini“ Erika Emanuela Šmita bila je prikaz bračnog nesporazuma jednog pisca, doduše nema ugled kakav ima Tolstoj, ali je „tiražni“ autor više romana koji nude slike savremenog podzemlja u kojem caruju nasilje i prevare. Delo je režirao Filip Grinvald, uspevši da na sceni precizno raščlani Šmitove tačne i duhovite projekcije ljudskih zabluda i iluzija o ljubavi i sreći, napose o ljubavi u braku. Glumili su Nela Mihailović i Boris Pingović skladno sučeljavajući svoje zanose i razočaranja.
Jedna premijera na Velikoj sceni i četiri na sceni „Raša Plaović“, od kojih nijedna premijera domaće drame – to je bilans Drame Narodnog pozorišta u protekloj sezoni. Bilans previše skroman čak i za ovo vreme krize. Očekivali smo da će nacionalni teatar obeležiti dve godišnjice Laze Kostića: 2010. godine obeležavala se stogodišnjica njegove smrti, ali kako to  nije učinjeno, valjalo bi bar ove, 2011. godine obeležiti 170. godišnjicu njegovog rođenja! Ne verujemo da će se u Narodnom pozorištu to zaista i dogoditi.

JDP
KONTROVERZNE JUGO-TEME
Jugoslovensko dramsko pozorište počelo je sezonu premijerom na Velikoj sceni „Ljuba Tadić“ nekom vrstom dokumentarne dramske revije „Rođeni u Yu“ sastavljene od monoloških i dijaloških scena u kojima je devetoro glumaca kazivalo lične istorije  u vidu sećanja na dane detinjstva i mladosti provedene u negdašnjoj Jugi. U taj niz scena interpolisane su i dve nastale na osnovu tekstova: jedna čiji je autor, reditelj i dramatičar Dušan Jovanović, druga koju je napisao Goran Stefanovski. Inače, samo izvođenje imalo je potreban dinamičan tok i u većini scena zanimljiva mizanscenska rešenja, što je zasluga reditelja Dina Mustafića. Predstavu su dramaturški oblikovali Milena Bogavac, Maja Pelević, Filip Vujošević, Boža Koprivica i Miloš Krečković, uz pripomoć i podršku reditelja. Predstava se mirne duše može  označiti kao scenski lament nad Jugoslavijom. Pišući o ovoj predstavi („Pečat“ br. 138) istakli smo da ona kod nas po svoj prilici nagoveštava postrediteljsko pozorište. Predstavu  je publika lepo primila, a imala je i odjeke, te smo tokom sezone mogli gledati, istina ne samo na beogradskim scenama, još nekoliko sličnih scenskih ostvarenja. Kako naslućujemo, jugo-teme sve više zanimaju naša pozorišta: budućnost će pokazati da li je to neka trajnija umetnička inspiracija ili prolazno interesovanje zasnovano više na sentimentu nego na dubljem analitičnom pristupu.
Druga premijera na sceni „Ljuba Tadić“ bilo je izvođenje trilogije Karla Šternhajma „Iz junačkog života građanstva“ u režiji Ive Milošević. Poslednjih godina Jugoslovensko dramsko pozorište sistematski izvodi dela nemačkih dramatičara minulih epoha, koja se dosad uopšte nisu prikazivala u Beogradu. Takav je slučaj i sa Karlom Šternhajmom i njegove tri jednočinke izvedene ovom prilikom: „Gaće“, „Snob“ i „1913“. Ovaj pisac, gotovo nepoznat našoj publici, kao dramatičar našao je svoj uzor u Molijerovom stvaralaštvu, ali je u njegovim komadima  primetan i uticaj francuskih vodviljista. U svojim komadima sa sarkazmom prikazuje sve slojeve nemačkog društva pre Prvog svetskog rata: plemstvo, kapitalističke skorojeviće, ponizno malograđanstvo i deo radništva, razotkrivajući lažni moral, poslovne nesolidnosti i prevare, karijerizam i idolatriju „ugleda“ u poslovnom svetu.  Predstava „Iz junačkog života građanstva“ bila je u znaku glumačke egzibicije Dragana Mićanovića, on je uspešno i sa lepo ostvarenom transformacijom glumačkoga izraza odigrao tri uloge. Bio je podjednako ubedljiv i duhovit kao Teobald Maske (u komadu „Gaće“), potom kao Kristijan Maske (u drugom delu trilogije „Snob“) i najzad kao Filip Ernst – (u trećem delu trilogije „1913“).
O trećoj premijeri izvedenoj  na sceni „Ljuba Tadić“ JDP-a „Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)“ Biljane Srbljanović u režiji Slobodana Unkovskog pisali smo opširno u „Pečatu“ br. 171 i istakli da je u ovoj oporoj drami o pojavama naše svakodnevice spisateljica ponovo suočila gledaoce sa nepodopštinama naše životne stvarnosti. Ipak, ako sagledamo samu književnu vrednost dela Biljane Srbljanović za koje se može reći da zaostaje za njenim „Skakavcima“, predstava ove drame ne može se označiti kao „velika premijera“, kako se najavljivalo. Od premijera prikazanih na sceni „Bojan Stupica“ JDP-a izdvojili bismo predstavu „Elijahova stolica“, prema istoimenom romanu Igora Štiksa, koju je načinio Darko Lukić. Tekst je adaptirao i režirao  Boris Liješević. Glavni junak drame Rihard Rihter, književnik i novinar, rođen ratne 1941. godine u Beču, slučajno doznaje da je sin Jevrejina, što će i utvrditi po dolasku u Sarajevo, gde će pronaći oca, pošto se igrom sudbine prethodno upoznao sa njegovom kćerkom, inače mladom glumicom koju je obljubio i sa kojom je počeo da živi. Suočivši se sa tim udesom, Rihard će izvršiti samoubistvo odmah po povratku u Beč; to će učiniti i otac, dok će njegova kćerka, a Rihardova polusestra poginuti u saobraćajnoj nesreći negde u Evropi. Reditelj Liješević uspeo je da ostvari predstavu izbegavši tradicionalan način tumačenja drame punim dočaravanjem proživljavanja i emocija likova, kao i realističkim prikazivanjem odnosa i karaktera. U takvom načinu igre najbolje su se snašli Vlastimir Đuza Stojiljković u ulozi  Rihardovog oca, Jevrejina Jakoba Šnajdera i Svetozar Cvetković kao Rihard.

BDP
ROK MJUZIKL U DRAMSKOM TEATRU
Beogradsko dramsko pozorište počelo je sezonu premijerom rok-mjuzikla „Buđenje proleća“ Stivena Satera i Dankana Šejka, načinjenog prema istoimenoj drami Franca Vedekinda. U tom delu, napisanom na samom početku poslednje decenije pretprošloga veka,  pisac je osudio lažnu (i uzaludnu!) stegu, koju su nametala pravila građanskoga morala, ukazavši na neke od kobnih posledica tadašnjih društvenih konvencija, koje su sputavale i iskrivljavale prirodne nagone mladih. Danas prevaziđeno u svojoj osnovnoj poruci, „Buđenje proleća“ dolazi nam kao rok mjuzikl sa oreolom brodvejskog hita na inicijativu Nebojše Bradića, koji je rediteljski postavio i dizajnirao predstavu. Naravno, predstavljanje Vedekindovog dela u vidu mjuzikla pretpostavlja izvesno distanciranje od tragičnosti njegovog dramskog sadržaja. U Bradićevoj predstavi  bitnijeg distanciranja gotovo da i nema, mada je bilo nastojanja da se gluma i čitavo izvođenje usmere u smeru groteske, što se donekle očitovalo u scenskom pokretu. Međutim, takav stil bio je prisutan u glumi tek nekoliko izvođača, oni su uspevali i da karakterno osenče prikazivane ličnosti. Najpre, to su glumci koji su tumačili  odrasle ličnosti i pojavljivali se u više različitih uloga – Dragan Petrović Pele i Đurđija Cvetić, dok su se u đačkim prizorima i u scenama u popravnom domu isticali Ivan Tomić, tumačeći Melhiora uglavnom je uspešno rešavao opsežne pevačko-glumačke zadatke, kao i Miki Damjanović, koji je spontano nastupio kao Ernst. Moderno dizajnirana, propraćena muzikom koja nas nije oduševila, ova predstava mestimice je delovala hladno, ponekad i monotono. Da li je potrebno ukazivati da se izvođenje ovog rok-mjuzikla teško može uklopiti u repertoar jednog dramskog teatra, odnosno da je bilo podesnije izvesti ga u Pozorištu na Terazijama?
Iz repertoara BDP-a izdvojićemo još i scensku adaptaciju Almodovarovog filmskog scenarija „Sve o mojoj majci“, Samjuela Adamsona, koju je režirala  Đurđa Tešić u efektnom scenografskom okviru Zorane Petrov. U drami se izlaže šta glavna junakinja doživljava u nastojanju da nađe oca svog preminulog sina. Pri tom se suočava sa gresima, promašajima i previdima vlastite mladosti. U sklopu radnje životni zaplet prepliće se sa dirljivim scenama iz komada Tenesija Vilijamsa i Federika Garsije Lorke. Stavljanjem na repertoar ovog dela, Beogradsko dramsko pozorište pridružilo se još nekim beogradskim teatrima koji su posegli za scenskim prikazivanjem filmskih scenarija, što je izgleda postalo pomodno i, kako nam izgleda, izlišno. No, bez obzira na dramaturške nepodobnosti ove predstave ne može se osporiti napor svih glumaca angažovanih u ovoj predstavi da svojim nastupima približe gledaocima čudesan svet velikog španskoga sineaste. Zato se ova premijera i izdvaja od ostalih na repertoaru BDP-a tokom protekle sezone.

ATELJE  212
REPERTOARSKI DOSLEDNO
„Atelje 212“ imao je najdosledniju repertoarsku politiku tokom protekle sezone, jednostavno označena sa „NEXT YU“ zasnivala se na prikazivanju dela koja tematizuju život u negdašnjoj Jugoslaviji ili pak nagoveštavaju budućnost na prostorima negdašnje države, nazovimo ga, kako se to čini, zapadnim Balkanom. Smatramo da takva programska orijentacija, iako možda podgreva „jugonostalgiju“  ima svoju logiku i puno opravdanje i da se ne može i ne sme posmatrati kao puki menadžerski trik. Zato umetnički učinak „Ateljea 212“ ostvaren protekle sezone, na koji gledamo kao na osoben fenomen,  zaslužuje poseban osvrt i analizu, baš kao i festival „Mucijevi dani“ koji svake godine organizuje ovo pozorište. Nadamo se da ćemo to i učiniti krajem ove godine. Ovom prilikom skrenućemo pažnju na premijeru drame Miroslava Krleže „Gospode Glembajevi“, o kojoj smo pisali u prošlom broju „Pečata“. Takođe, treba navesti i prva izvođenja  drame „Trst“ Miloša Radovića na Velikoj sceni (v. „Pečat br. 138) i komada „Matica“ Gorana Petrovića u Teatru u podrumu „Ateljea 212“.U svakom slučaju, „Atelje 212“, posle dužeg izleta u svet bulevarskog pozorišta, vraća se samome sebi, što svakako treba pozdraviti i podržati.

ZVEZDARA TEATAR
DOMAĆI DRAMSKI NOVITETI
Jedino beogradsko pozorište koje je izvelo tri domaća dramska noviteta je „Zvezdara-teatar“. Radi se o novom dramskom tekstu Dušana Kovačevića „Život u tesnim cipelama“ o kojem smo pisali („Pečat br. 165), o komadu „Malaksija“ Miloša Radovića („Pečat“ br. 138) i drami Nebojše Romčevića „Javna ličnost“, koja u režiji Darka Bajića nije imala adekvatno izvođenje.. U svakom slučaju, repertoarska politika ovog teatra zaslužuje svaku pohvalu i daje povod za razmišljanje o maćehinskom odnosu najvećih dotiranih beogradskih pozorišta, naročito Narodnog, prema savremenim domaćim dramatičarima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *