OSTOJA BALKANSKI Srpski „likovni Balzak“

Piše Dejan Đorić

Možemo se upitati nije li Ostoja Gordanić Balkanski jedini naš pravi vajar, nezainteresovan za tržište i slavu, ali ne i za sudbinu umetnosti

Vajar Ostoja Gordanić Balkanski doživeo je jednu od najneobičnijih životnih i stvaralačkih avantura u istoriji novije srpske umetnosti. Rođen je 1937. godine u Lipničkom šoru pokraj Loznice i umesto roditelja odgajili su ga deda i baba. Kako je to nekada bilo, deda Jovan Božić bio je mudar čovek, nije zahtevao da ga unuk nasledi na njivi, već ga je poslao na umetničke škole. Gordanić je Srednju školu za primenjene umetnosti završio u Nišu, a vajarstvo  diplomirao na Fakultetu primenjenih umetnosti 1964. godine. Profesor mu je bio Radeta Stanković, jedan od poslednjih velikih srpskih vajara stare figurativne škole, koji je umeo da spoji renesansnu, devetnaestovekovnu i umetnost socijalističkog realizma. U realističkoj i idealističkoj skulpturi koja vrhunac ima u delima Ivana Meštrovića, Tome Rosandića i Antuna Augustinčića, treba tražiti izvore solidnog zanatskog umeća i okrenutosti Balkanskog realizmu, životu i stvarnosti.

POSVETA TREĆEM SVETU
Odmah posle studija otpočela su njegova umetnička hodočašća. Dok su drugi odlazili u Pariz, Rim i Njujork, on je odbacio iskušenja savremenosti i bio jedini naš slikar i vajar posvećen Trećem svetu. Interesovanje za druge ljude i kulture prevagnulo je nad karijerom, u vreme oslobađanja Afrike i Azije od kolonijalnog ropstva otišao je u njemu nepoznate zemlje. Čim je diplomirao, u junu 1964, drugog dana je autostopom otputovao preko Bugarske i Turske u Siriju, Liban, Jordan i na Kipar. Kao orijentalisti iz pretprošlog veka, Pol Gogen, Emil Nolde i Anri Matis, otišao je u Afriku i na Orijent da bi se, kako kaže, „divio svemu što vidi i doživi“. Zatim se povezao sa našim preduzećima („Energoprojekt“, „PKB“, „Hidrotehnika“) i boraveći na njihovim gradilištima slikao i vajao. Dobio je šestomesečnu stipendiju Sudanske vlade za usavršavanje obrade slonove kosti i abonosa, priredio izložbe u stranim državama i izvajao brojne portrete predsednika. Vajao je, slikao i izlagao u Siriji, Sudanu, Nigeriji, Libiji, Gvineji, Iraku, Šri Lanki i  Australiji. Portretisao je cara Haila Selasija, Nehrua, Makariosa, Suharta, Sadata, Kaundu, Njererea, Sirimavo Bandaranaike, Indiru Gandi, Leopolda Sengora, Fidela Kastra, Mugabea, Džoma Kenijatu, Idi Amina, Gadafija, Sadama Huseina, Norodoma Sihanuka, Nasera i druge vladare. Sa mnogima od njih se lično sreo i bio im gost, likovno je podučavao nepismene kao i studente umetničkih akademija, a njegov cilj nije bio visoki rejting na likovnoj sceni već nesebično predavanje umetnosti i ljudima. Možemo se upitati nije li Balkanski jedini naš pravi vajar, nezainteresovan za tržište i slavu, ali ne i za sudbinu umetnosti. Stanovao je u najboljim hotelima sveta, u „Šeratonu“, „Hajatu“ i „Hiltonu“, imao svoje apartmane, ličnog šofera i obezbeđenje, ali i izlagao u selima od savanske trave, bez vrata i prozora. Nije se plašio nepoznatih sredina i neobičnih ljudi. Osim Afrike, Bliskog istoka i Australije, putovao je u Indiju, Indoneziju i Južnu Ameriku, boravio ukupno u šezdeset zemalja. „Na Kipru 1964. godine, u Nikoziji, u vreme podele na grčki i turski deo, pucali su na mene. Spasli su me Šveđani, pripadnici Ujedinjenih nacija. Doživeo sam dva državna udara u Sudanu i Burundiju. Bio sam zatočen sedam dana, o meni se nije znalo da li sam živ. U noćnoj vožnji Nilom doživeo sam brodolom u kojem su nastradala dva putnika. U Keniji, Najrobiju, bio sam opljačkan, razbojnici su mi držali nož pod grlom. Nekoliko puta sam doživeo pustinjsku oluju. Pamtim takvu peskovitu oluju u Sudanu, koja se zove `Habub` i oluju `Harmatan` na severu Nigerije – tada se dan pretvara u noć. To su peskoviti vetrovi koji zalaze u svaki, pa i najmanji otvor. Jeo sam skakavce, pečene mrave, pire paprikaš od banana, meso iguane, zmija i antilopa“, seća se umetnik. Ponešto je zabeležio foto-aparatom, a o ponečemu ostavio poetski zapis. U selu Abuzabad, tri stotine pedeset kilometara istočno od Kartuma „Razlike nema ni u dvorcu, ni u kolibi. Noć – kristalna, zvezda do zvezde, velike kao šaka. Hrana: činija puna mešavine krastavaca, luka, paradajza, limuna, bibera, paprike, soli, komada bele i crne džigerice, sve presno. Krv se sliva niz prste, niz šake, ali ukusno. Dišem kao što dišu oni i vidim, greška je što sam se rodio u starom svetu“, piše vajar. Neobičan je i po tome što je o njegovom životu i delu izašlo šest monografija sa tekstovima naših poznatih novinara, kritičara, istoričara umetnosti i akademika, od Petra Vlahovića, Jevte Jevtovića, Mihajla Mitrovića, Balše Rajčevića do Koste Vasiljkovića, Petra Petrovića, Brane Crnčevića i Nikole Kusovca.

VIZUELNI BUKVAR SRPSKOG NARODA
Premda je Balkanski boravio u sredinama u kojima je likovna umetnost skoro nepoznata, gde  se u najboljem slučaju neguje naiva, njegov se izraz sa godinama nije promenio, niti izgubio u preciznosti, već je otkrio i originalne tehnološke postupke kojima ubrzava postupak izrade reljefa i medaljona. Vajarsko delo ovog umetnika otkriva bitnu dimenziju saznajnog. Samo neko ko je upoznao skoro ceo svet može na pravi način da vrednuje sopstvenu tradiciju. Umesto da svoju skulpturu rasloji egzotičnim i bizarnim kao ekspresionisti i kubisti, poput Pikasa i Henrija Mura, Balkanski se vratio Balkanu u čijoj likovnoj tradiciji preovlađuju fantastika i realizam. Najveći majstori kao Milovan Glišić i Milić od Mačve, onostrani, fantazmagorijski svet, svet srpskog sela, vampire, veštice i nečista bića prikazivali su disciplinovanim realističkim stilom. Posle mnogih putovanja Balkanski se vratio precima i njegove tri monografije „Obnovitelji Srbije“ (2004), „Dar rodu“ (2005) i nedavno u Udruženju književnika  predstavljena „Otadžbini“ (2011),  uz prevedene tekstove prikazuju portrete najuglednijih srpskih svetaca, vladara, ustanika, državnika, političara, naučnika, književnika, umetnika i sveštenika. U pitanju je ideja otvorenog muzeja koju bilo koji drugi vajar može unaprediti i razviti. Portretišući obnovitelje Srbije (1804-1839), ali i mileševskog Belog anđela, u više od dve stotine pedeset reljefa sažeo je celokupnu istoriju i vizuelnost srpskog naroda. O izboru uglednih ličnosti za portretisanje odlučivao je istoričar umetnosti Nikola Kusovac. Nije u pitanju samo likovna hronika, ikonička galerija, zbirka portreta, sabor svetih i čuvenih, arhiva likova i fizionomija ili pokretni istorijski muzej. Kao vajarska freska njegovo delo obuhvata vekove i karaktere, podsećajući na džinovski Balzakov opis i analizu tipova i naravi francuskog društva. Balkanski nije podigao  spomenik samo našem čoveku već i sebi. Za generacije koje dolaze njegovo ostvarenje može da bude arheološki nalaz ili vizuelni bukvar iz  kojeg će se čitati istorija srpskog naroda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *