Neofarbani u žuto

Piše Milorad Vučelić

Patrijarh Irinej
Patrijarh Irinej je juče poručio iz Gračanice da nikada ne smemo da ostavimo zemlju koja je zalivena krvlju i cementirana kostima svetih mučenika, zemlju na kojoj se nalaze najveće pravoslavne svetinje.
„Naišao je trenutak i vreme slično ovom vremenu koje smo sada doživeli, vreme oluje i vreme sile, ali to vreme prolazi, a sunce slobode za svagda obasjava ovu zemlju i sve one koji žive na njoj. Zato smo danas ovde i prineli molitve Gospodu i Svetom Knezu Lazaru i srpskim velikomučenicima da budu i ostanu sa nama. Zato ne možemo nikada Kosovo zaboraviti“.
„Ta cena krvlju plaćena je najveća cena koja postoji pod nebom i pod suncem. Tom cenom plaćeno je Kosovo. Zato nije ni čudno što su i danas pružene mnoge ruke prema Kosovu, da ga uzmu od Srba i Srbije. To nikada nećemo prihvatiti, jer kako možemo ostaviti zemlju koja je krvlju natopljena i kako možemo ostaviti zemlju na kojoj se nalaze naše najveće svetinje“.
„Poučeni slavom i ljubavlju kosovskih junaka moramo voleti ono što su i oni voleli, zemlju za koju su prolili krv i ako treba i da postradamo za nju, kao što je i Knez Lazar postradao, ali uvek moramo imati u vidu slavu i Carstvo Božije“.
„Ovo je golgota, a gde je golgota tamo je i vaskrsenje. Nadamo se da će naša današnja golgota i stradanje srpskog naroda uroditi vaskrsenjem. Ovo je sveta zemlja, koju mi ne smemo prepustiti zaboravu“, kazao je okupljenima patrijarh Irinej.
„Poručujem stradalnom narodu našem, koji je sabrao hrabrosti i snage da i danas boravi ovde i podnosi razna iskušenja, da ostanu verni svome Kosovu. Neće ih Gospod, a nadam se ni Srbija ostaviti. Onima koji su još u izbeglištvu, bez svojih kuća, svetinja i groblja, poručujem da se vrate. Gospod će pomoći da obnove domove, crkve i manastire, da se mogu sabirati i Bogu moliti“.

Vidovdanski podmadak
Postpetooktobarska anacionalna i antisrpska reforma obrazovanja je ozbiljno podbacila.
Maturanti „Geološke i hidrometeorološke škole“ u Beogradu napravili su sjajan mural „Kosovo i Metohija je srce Srbije“, a stubove škole ofarbali su u boje srpske trobojke. To je izazvalo reakciju direktorke škole Mirjane Ivančević koja je odmah kupila farbu za prefarbavanje i dovela molere, ali su učenici stali ispred grafita i štitili ga svojim telima. Sada direktorka čeka da maturanti odu iz škole, pa da ovaj mural prefarba, uz napomenu da on „nema političku pozadinu“.
Režimlije zadužene za „preobrazbu“ srpskog naroda morali bi da se upitaju zašto je i kako njihov već decenijski pokušaj da nove generacije srpskih đaka prefarbaju u žuto tako očigledno propao. Iz tog snažnog odbijanja nepokorene srpske mladosti da pristane na samooptužujuće laži i falsifikate koje im se serviraju i nameću putem sistema „preobrazbe“ morale bi se izvući mnoge i ozbiljnije posledice i pouke, a ne još bezobzirnije istrajavanje na prefarbavanje Srbije i ovog lepog murala u žuto.

Američki Vidovdan
Svoj prilog proslavi Vidovdana u Srbiji dala je američka ambasadorka Meri Vorlik potvrđujući po ko zna koji put koliko uvažava državu u kojoj službuje, a i sam srpski narod. Nije želela da srpski Vidovdan prođe tek tako, sa suvoparnom i rutinskom čestitkom. Potrudila se i napisala je autorski tekst za jedan beogradski dnevni list.
Za početak se osvrnula na jednu veliku američku bitku. Počinje patetično nadahnuto:
„Rano ujutro, 28. juna 1969. godine, policija je izvršila raciju na mali gej klub u Njujorku. Tih dana takve racije su bile česte, ali ono što se dogodilo te noći nije bilo uobičajeno. Ljudi u klubu su pružili otpor, a dva dana nemira i protesta koji su usledili, bili su reakcija potlačenih ljudi i najava savremenog pokreta za prava seksualnih manjina.“ I tako je krenulo sa gej paradama od Čikaga do Los Anđelesa. Tako je „počeo dugi marš za savršeniju zajednicu“, kao nadahnuto i u dahu izgovori Vorlikova.
Nije ona propustila da izrazi poštovanje prema srpskim junacima u vidu „hrabrih policajaca“ koji su onomad i junački štitili gej paradu u Beogradu, ali je upozorila da se u Srbiji „mora učiniti mnogo više kako bi se LBGT populacija osećala sigurno na ulici“. Ali ne bi Meri bila Meri kada bi nastupala ovako kritizerski. Ona upražnjava konstruktivnu kritiku sa preporukom šta činiti.
Šta nam suštinski poručuje stara dobra Meri? Ukoliko bi Srbi na Kosovu listom postali gejevi, oni bi kao seksualna manjina mogli pružiti otpor šiptarskom nasilju i tražiti zaštitu od SAD-a. Ako bi se i Srbi iz drugih delova Srbije propederčili, onda bi već mogli potpuno da se oslone na Ameriku i na stav državne sekretarke Hilari Klinton: „Ako ste lezbejka, homoseksualac, biseksualna ili transrodna osoba, treba da znate da su SAD uz vas i da su nepokolebljive u svojoj predanosti“. Ne bi se usudila ni ona Čelsi Hendler da loše govori o Srbima, a pogotovo ne da napadne ministra Šutanovca.
Pa, u pamet se Srbi i Srpkinje! Režimlije, a i brojni opozicioni političari su već duboko zagazili u ove vode i šta im fali? Dobro im ide. Oni svojom politikom i vlašću na krajnje inovativan, inventivan, fleksibilan i kreativan način tumače Vidovdanski zavet. I sve ih više nervira tvrdoglavost i konzervativnost, gotovo reakcionarnost, naroda. Propederčite li se čeka vas srećna budućnost.

11 коментара

  1. Љубомор

    Још само да нам Ворликова каже, ако се препендречимо, да ћемо моћи ићи на Виблондонске турнире, Јужне Африке и осталом белом свету на спортске догађаје преседничким или америчким авионима уживајући све благодети ЛБДТ популације, били бисмо јој захвални.

  2. Avram Izrael: Ulizice su zaboravile NATO zločine! (VIDEO)

    Načelnik Gradskog centra za obaveštavanje za S media portal evocira uspomene iz perioda NATO agresije na SRJ i otkriva do sada nepoznate detalje o svom progonu i sukobima sa političarima
    Avram-Izrael-Ulizice-su-zaboravile-NATO-zlocine-VIDEO

    „Pažnja, pažnja, vazdušna opasnost za Beograd. Beograđani, lagano i bez panike, pođite odmah put svojih skloništa i zaklona. Otvorite prozore, spustite roletne, zatvorite žaluzine, isključite struju. Zatvorite dovod vode i gasa. U skloništima sledite dalja uputstva Gradskog centra za obaveštavanje. Gotovo!“

    Sve nas obuzme tiha jeza kada se setimo ovih reči Avrama Izraela, tadašnjeg načelnika Gradskog centra za obaveštavanje i uzbunjivanja Beograda. To je bilo njegovo prvo javljanje građanima 24. marta, 1999. Prvo, od ukupno 146 uključivanja za 78 dana bombardovanja.

    ytbtn

    Tačno u 20.14 sati dao je naredbu da Beogradom, prvi put posle Drugog svetskog rata, odjeknu sirene o vazdušnoj opasnosti. Avram Izrael i njegova obraćanja Beograđanima su jedan od najsnažnijih simbola vremena bombardovanja Srbije. Njegova upozorenja bila su toliko sugestivna da je ovaj beogradski Jevrejin vrlo brzo ušao u urbanu legendu. Danas, 12 godina posle bombardovanja, Avram Izrael bavi se privatnim biznisom, ali izgleda kao čovek koji je spreman da se angažuje u bilo kakvoj nepredviđenoj opasnosti koja može da nas zadesi. Za S media portal, Izrael se priseća detalja vezanih za NATO bombardovanje Beograda i Srbije.

    Otkud da se vi prvi obratite ljudima na dan bombardovanja? Kakve slike pamtite iz tog perioda?

    – Bio sam u rezervnom sastavu Centra za obaveštavanje. Dan uoči bombardovanja pozvali su me na dužnost, i dobro je što je bilo tako, jer sam imao puno iskustva u vezi sistema odbrane. Naime, time sam se dugo profesionalno bavio i znao sam koje su obaveze Centra. Jedan od glavnih zadataka Centra, pored aktiviranja sistema uzbunjivanja, bio je da prekine program lokalne radio i TV stanice i da emituje obaveštenje o nastanku i prestanku opasnosti. To je uvežbavano godinama, desetinama puta; imali smo dogovor da za obaveštavanje bude zadužen Studio B kao gradska stanica. Imali smo uređaje koji su automatski mogli da prekinu program, a da se mi „ubacimo“ na njihov predajnik. U tom trenutku bili smo svetionik u sveopštem mraku.
    Libiju čeka sudbina Srbije

    Da li vas današnja situacija u Libiji podseća na ono što je naša zemlja pregrmela za vreme NATO agresije?
    – To je sličan scenario. Akteri i planeri su slični i sličan je odnos snaga, odnosno nemoć da se odupre takvoj smrtonosnoj mašineriji. Posebno me čudi Gadafijeva stupidnost da posle svih iskustava ništa nije naučio. Ako je istorija učiteljica života, onda je i Milošević trebalo da zna da ne gura prst u oko u kafani gde je 50 ljudi protiv njega. Jedno je mitska narodna pesma, a realnost na terenu nešto sasvim drugo. Kao i Milošević, ni Gadafi nema nikakve šanse. Narod Libije će sve to skupo platiti.

    Već u prvim danima NATO agresije, ljudi su počeli da vas doživljavaju kao očinsku figuru. Kako to objašnjavate?

    – Narod me je tako prihvatio. Tokom NATO agresije nigde se nisam pojavljivao, demistifikovan sam tek kad je bombardovanje završeno. Onda su ljudi počeli da me prepoznaju, da me zaustavljaju na ulici, da se slikaju sa mnom… Bilo je i protekcije kod lekara, ulazaka preko reda… Policajci su mi opraštali saobraćajne prekršaje. To su najveća priznanja koje čovek može da dobije. Bio sam popularan, ali, na žalost, povezivan sa najgorim mogućim periodom.
    Daleko je Priština

    Malo se zna da ste imali problema sa tadašnjim vlastima. U jednom trenutku su vas čak i sklonili.

    – DB je pronosio glasine da odajem državne tajne. Sećam se, bila je pogođena zgrada Generalštaba; objavio sam to u programu, a DB kaže da je to tajna! Tajna koju je videlo 15.000 ljudi! Kao da je to moglo da se sakrije… U više navrata se raspravljalo o našem načinu rada i na Vladi. Onda mi je javljeno da bi trebalo malo da se „odmorim“. Prešao sam u ilegalu, skrivao sam se kod prijatelja, svake noći sam menjao adresu… Bilo je naznaka da hoće da me „sklone“. A onda je ubijen Slavko Ćuruvija. Posle toga je usledio poziv da se vratim. Imao sam poruku od pukovnika Dragojlovića da se nađemo u tri ujutru, na nekom čudnom mestu. Žena mi je napravila „dramu“ da ne idem, bila je ubeđena da hoće da me ubiju. Međutim, ništa se nije desilo; samo su hteli da me vrate na posao.

    Stalno se priča o tome da su ljudi u vreme bombardovanja bili fini jedni prema drugima, da smo bili zajedno, da smo se podržavali i hrabrili… Kakav je vaš utisak o tome?

    – Istinski strah je zbližio ljude. Porodice su bile okupljene u kućama, zbijene i konsolidovane u muci. Setićete se da je oko sedam-osam uveče grad bio pust, nikog nije bilo na ulicama. Rekao bih da je to bio neki humani Beograd: pljački skoro da nije bilo, a i komšijski odnos bio je kvalitetniji, udružili smo se u muci. To je bio trenutak kada se nacija, bar prividno, konsolidovala pred strašnom opasnošću i mukom.
    Zar smo se za ovo borili?
    Ne čini li vam se da je Srbija danas srećnije društvo nego u vreme „mračnih“ devedesetih?
    – Pokušavam da ne zaboravim redove za hleb, prazne samoposluge, plate od pet maraka… Ali čini mi se da sam tada lakše živeo! Mislim da su se ljudi više smejali, da su bolje živeli, lagodnije… Najviše me brine što u ovom tunelu ne vidim svetlu tačku. Vidimo svi gde su nas doveli ovi što smo ih podržavali i koji su na vlast došli zahvaljujući nama…

    Da li vam je ostala neka anegdota koja vam je posebno važna ili za koju ste emotivno vezani iz perioda bombardovanja?

    – Te 1999. smo kao Centar dobili za Vaskrs nekoliko stotina obojenih jaja i nekoliko desetina torti od Beograđana. Čak je na jednoj torti pisalo „Gotovo“! Ljudi su to donosili u Stari dvor, gde se nalazio Centar za obaveštavanje. Takođe smo dobili jednu sliku, ulje na platnu, „Sveti Georgije ubiva Aždahu“. Aždaha je bila polegla, i na njoj su bili nacrtani američka zastava i znak NATO-a. Nama je tada to mnogo značilo, i slika je dobila svoje mesto kod nas na zidu.
    Besni Bler bombardovao Srbe
    Na Kosovu obeležavanje NATO bombardovanja
    Tužite NATO, moraće da plati!

    Ta slika još stoji?

    – Sve je bilo u redu, do prošle godine. Dolazila je delegacija oficira NATO-a, i neko je odlučio da se prefarbaju znak NATO-a i američka zastava. Ne znam ko je doneo takvu odluku, da li neka ulizica, neki naš funkcioner… To su skinuli kad je delegacija prošla, ali se pokušaji molersko-farbarskih radova još vide. Dobro je što slika ne može da priča, što sveti Đorđe ne može da priča sa te slike, jer bi svašta rekao. To je sraman čin! Ja razumem da vreme ide, da mi kao država idemo ka Evropskoj uniji, i da bi tim zemljama trebalo oprostiti, ali ne i zaboraviti! Znači, trebalo je da kažemo „izvinite što ste nas bombardovali, nemojte da se ljutite, to na slici nije bila aždaha koja nas je uništila i razorila“?!

    Bratislav Nikolić

  3. Žutoj boji ako se doda malo plave ona postaje ZELENA.
    ZELENI su se pojavili kao glavni adut da se mladi odvuku od NAŠIH, Dveri, Obraza… Zeleni su kosmopolite, da li vam je poznata takva politika.
    Doviđenja do oslobođenja!

  4. гаврило

    па нашој власти је проституција постала државни посао у којем изгледа свако сваком п…

  5. Љубомор

    Какав ауторски коментар Ворликове би био кад би чула:
    НОВАК ЂОКОВИЋ УСНИО САН ДА ЈЕ НАЈБОЉИ ПРЕСЕДНИК НА СВЕТУ.

    Било би то ВЕЛИЧАНСТВЕНО, а жути и остали сатанисти би цркли од злобе, ако – њихов проблем.
    За Србе би то био повратак СВЕТОГ САВЕ, зар не народе?

    (Опростите, сада ја мало сањам. “Незнам што сам ово казао, али ваљда не ником не смета……”)

  6. Treba li ikoga podsećati na to što većina Srba prvo pomisli kada im neko pomene žutu boju. Kao i uvek večina je u pravu.

  7. JNA sam služio 1984.g. u Prištini, ceo vojni rok.Kao predsednik omladinske organizacije vojske imao sam stalnu dozvolu za grad, razgovarao sa Albancima, te čuo i video svašta. Bio je mir, ali
    interesantno da mnogi momci nisu hteli da idu u grad i kada im
    je nuđena dozvola za izlazak. Nisu verovali u mir, bojali su se.
    Za mene najbolnija uspomena je bio marš naše jedinici kada su nas,
    u prisustvu svojih roditelja, kamenjem gađala deca od pet do sedam godina. Pet šest klinaca i iza njih isto toliko namrgođe-
    nih lica roditelja. Tako se stvarala iredenta. Albanski studen-
    ti su mi govorili : mi volimo Jugoslaviju, ali želimo da u njoj
    imamo status republike. Na moj odgovor da bi se odma otcepili
    uglavnom nisu odgovorali.
    Ovih par sećanja delim sa vama samo iz razloga što želim da vam
    objasnim kako, da se i samo čudo desi, više ne može biti isto.
    Sigurno da sam protivnik otcepljenja Kosova, ali mi je nezami- slivo da zajedno živimo sa ljudima koji nas mrze. Ako se malo bolje razmisli, videćemo da je scenario bio isti u Hrvatskoj,
    Bosni i na kosovu. Ubijani su Srbi, civili, da se jasno da do
    znanja šta će se i ostalima desiti. Mnogi su zamenili kuće u
    vreme kada niko puzdano nije znao da će se Jugoslavija raspasti
    u krvi i sprpskim zbegovima.
    Kosovo treba zadržati u određenoj vezi sa Srbijom, omogućiti
    srpskom narodu povratak, miran i kroz subvencije dobar život.
    Istovremeno stvoriti snažnu organizaciju koja će da brine o svim
    kulturnim tekovinama srba, kao i o istorijskom značenju Kosova za
    srbe. Vidovdansko hodočašće treba zauvek da bude u krvi srba. Država te elemente mora izgraditi kao institucije. Naš običan
    čovek na Kosovu treba da živi bolje od običnog Albanca, a onda će se i ovaj pitati o čemu se tu radi i ko je koga izdao.
    Ako se plaća televizija, mogao bi da se plaća i kosovski dodatak,
    samo je važno da ne dođe u ruke lopova, već naroda. Kod nas je
    postao već običaj da se dobre ideje dezavuišu tako što korisni-
    ci raznih fondova izgrade strukturu koja sama pojede sve pare,
    pa za osnovni cilj ne ostane ništa. Naše partije o tome čute jer
    se radi o mestima od sto do tristahiljada plate, a ta mesta slu-
    že za kadrove. Žuti su to sjajno razradili i to im je do sada
    najbolji poslovni potez, a u razumnom svetu to se zove pljačka.

  8. Boško ne širite defetizam.Postajete dosadni.Ono što je juče bilo nezamislivo, sutra, ili za par godina je zamislivo i u našu korist, zato nam i podmeću defetističke teme domaći kvislinzi, da bi se navodno prodajom i predajom zemlje i naših resursa, spasili….a u stvari popločavaju nam put u pakao, jer bez teritorije, resursa, širenjem malodušnosti, suhovno nas sakate,…sve sa ciljem da sad odjednom sad ili nikad damo sve, a nijedna Evropska zemlja nije dala sovje teritorije iako imaju slične probleme, neke i veće od nas, ali se ćuti.

    Mladost je jako dobro i trezveno odgovorila pišući ove grafite, ovim marinetama koji nisu dostojni ni imena da im se spomenu.

  9. I patrijarh Irinej i maturanti su dobro na svoj način rekli i pokazali šta misle o ovim našim jadnim prodavačima zemlje Srbske i zamajivačima.

    *Novaku svaka čast za veliki uspeh , ali je očigledno da su Šaper,Djilas i družina zloupotrebila našeg Novaka i njegovu sjajnu pobedu, pa je baš za taj vikend pao izdajnički dogovor između Borka i njegove Edite….pa su širili veliku euforiju oko Nola da bi sakrili podle dogovore u kojima združeno učestvuju Tadićevci, Dačićevci,Dinkićevci-destruktori Palmini bageristi, Krkobabe i ostali sateliti ,separatisti…
    —————————————————–

    Napomena: Opozicija je mlitava, loša, krajnje cinčno opuštena a radi se o glavi Srbije i našim životima i budučćnosti!?
    Šešelj odlično kaže u pismu povodom zločinačkog izručenja Miloševića, ali SRS nije ni približno dorasla, prosto su postali salonski manekeni, pričaju uvetar, mlitavci.
    DSS salonski po starom….nemaju oštricu kritike, prodornost, odlučnost….nesposobnost.
    -SNS igra vrlo sumnjiivu uliogu da ne kažem nešto gore a trebao bi. Nikolić je nekoliko puta izvodio narod i izmotavao se pružao nadu pa gasio, zamajavao. Kad su uhvattili Ratka Mladića, radikali izadju na protest pred Skupštinu Srbije , SNS ćute,zamajavaju o korupciji!??
    “Izgiboše” SNS advokati navodno za Vučurovića, a Vučurović kad je izašao iz apsane se prvo u nekoj emisiji obruši na Šešelja!?Sramno je iako je od Vučurevića-trebnjca!
    -Pred dolazak Putina domaćica Zorana Milanović, je malte ne izgrdila Putina zbog navodnog kašnjenja Južnog Toka, pa je i rekla da je to loš ugovor aSNS je glasao za taj ugovor.
    -Kad je došao NATO, radikali i DSS protestuju, a SNS domaćica Zorana Milanović energetičarka ispred predsedništva Srbije drži performans opet o korupciji(zamajavanje)
    -Uoči Vidovdana SNS pravi medjunarodnu konferenciju o korupciji o čmu piše i ovaj broj Pečata, nigde se ne oglasiše povodom Vidvdana i td.
    – I sad kad je pre neki dan sramno Borko dogovorio sa Editom nešto, SNS i Vučić u emisiji na Pinku veli;(parafraziram) “da nije problem ako to traže evropljani da se pristane na sramno putanje šiptara da sa lažnim dokumentima vršljaju po ostatku Srbije, već je problem da se javno kaže, pa ako moramo da znamo tobož da pristajemo na to zbog pritiaka” .
    I tada je dan posle dogovora Borka i Edite, domaćica Zorana Milanović držala konfereciju obrušivši se na tajkune i sl.

    Znači, zaključak je da kad god se nešto loše odigrava po Srbiju i naše interese SNS kompanjoni dobijaju zadatak da menjaju temu i navodno se kritički obrušavaju na režim.
    Igra i SNS igru koju su dogovorili sa Briselom i Tadićevcima, …režim radi podlo, a SNS zamajava menja teme, prećutkuje, napada SRS, drame ludilo…provaljeni su!

  10. imperijalizam..Japan..Amerika…

    Najviše su od takvog oblika nasilja pretrpjeli Kinezi. Japanci su od 1931. počeli oduzimati prostore Kine koja se našla u političkom i gospodarskom rasulu. Japanci su 1937. prešli u otvoren rat s Kinom. Sukobljevali su se s Kuomintangom i generalima u labavom savezu s Kuomintangom,a povremeno i s komunistima. U tim sukobima redovito su stradavali civili bilo direktno ubijanjem, a indirektno zbog gladi i bolesti koje se lako šire u ratnom kaosu. Japanski zapovjednici nisu provodili oštru disciplinu što se tiče odnosa njihovih vojnika prema civilima pa su silovanja i ubojstva ponekad dosezali velike razmjere. Jedan od najpoznatijih zločina dogodio se nakon osvajanja Nankinga u prosincu 1937. kada su japanski vojnici danima ubijali i silovali. U svjetskim medijima ta zlodjela dobila su skupni naziv «silovanje Nankinga». Kinezi tvrde da je tada ubijeno preko 200 000 ljudi dok Japanci umanjuju tu brojku na oko 30 000.

    U drugim dijelovima Azije zločini su se provodili sporadično (npr. nasilje nad kineskim trgovcima, odmazde za gerilske napade, konfiskacija imovine i hrane itd.).

    Pod kraj rata prilikom bitke za Manilu, japanski su se vojnici i mornari utvrdili u gradu kojeg su Amerikanci pokušavali ponovno osvojiti. U takvoj situaciji kada su Japanci izgubili sva moralna ograničenja (jer su znali da će ionako umrijeti) nastupilo je ponovno represija nad civilima (ubijanje silovanje, pljačka živežnih namjernica itd.). Amerikanci su također pokazali neosjetljivost prema filipinskim civilima te su upotrebljavali napalm za rušenje blokova kuća. U takvoj situaciji u Manili je život izgubilo preko 100 000 Filipinaca.

    Jedan od najsurovijih ratnih zločina Japanaca bio je vezan uz pokuse biološkog oružja nad Kinezima. Jedinica 731 provodila je pokuse nad 3 000 Kineza namjerno ih zaražavajući antraksom i kugom. Nakon što bi zaraženi počeli pokazivati znakove bolesti nad njima je često provođena vivisekcija ,a nesretnici bi umirali u mukama. Dio tih patogenih bacila je bačen i na kineske gradove, ali nikada na američke postrojbe.

    Japanska vojska je organizirala i lanac prostitucije u koji su uključene žene različitih nacionalnosti. Dio žena se uključio u prostituciju pod prisilom. Te nesretnice, koje su Japanci eufemistički nazivali ianpu (žene za okrijepu), bile su praktički seksualno roblje. Dio Japanaca tvrdi da su te žene dobrovoljno postale prostitutke, što dakako ljuti azijske narode koji su bili pod njihoovom okupacijom.

    Zapadnjački civili (iz država koje su bile u ratu s Japanom) su pod okupacijom Japanaca internirani u koncentracijske logore te su tu trpili nasilja. Internirani su tako Britanci, Nizozemci, Amerikanci itd. Internirani civili ostali su u konc-logorima tjednima sve do dolaska savezničkih postrojbi. U Indoneziji to je bila mjera opreza jer su Indonežani pokazivali interes da linčuju zapadnjake, svoje bivše kolonijalne gospodare.

  11. Da smo hrabri i pametni ,uradili bi sto i Izrael (a to su uradili sad OVK ) ,jednu noc izvrsili bi invaziju na nasu teritoriju Kosovo,a tek onda kad je sve opet nase pregovarali !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *