Lokalna prevencija „sandžačkog“ separatizma

Piše Dragomir Anđelković

Na području južnog dela „Sandžaka“ odvija se diskriminacija Srba, dok muslimanski ekstremisti pričaju o „ugroženosti“ tzv. „Bošnjaka“. Kako da to sprečimo, ali i da preventivno delujemo protiv ponavljanja kosovskog scenarija?

Naš ministar spoljnih poslova pre neki dan je izjavio: „Ukoliko pošaljete signal svetu da ste spremni da zarad neke imaginarne svetle budućnosti odustanete od dela svoje teritorije praktično upućujete poziv da vam se to desi ponovo“. Jeremić je i konkretizovao upozorenje na posledice metiljave odbrane Kosova i Metohije, aludirajući na Rašku oblast. Rekao je da svi znaju da postoje krajevi Srbije sa etničkim tenzijama, gde pojedinci zloupotrebljavaju verska osećanja građana.
Da sada ne ulazimo u to što Jeremić sedi u marionetskoj Vladi koja neiskreno „brani“ teritorijalni integritet Srbije, te da zbog toga nema patriotski kredibilitet. No, ono što je rekao – verovatno iz lično marketinških pobuda – potpuno je tačno. Na području Raške oblasti, jezgra ranosrednjovekovne srpske države, nazire se kulminacija procesa nalik viđenom na Kosovu. Radi se o scenariju koji se već decenijama zlokobno odvija u krajevima zapadne Srbije, pogrešno imenovanim kao „Sandžak“.

NOVOPAZARSKI SANDŽAK
U pitanju je turski naziv za upravne jedinice od kojih su se sastojali vilajeti, velike pokrajine Osmanlijskog carstva. Tokom postojanja te osvajačke države, varirao je broj i menjale su se granice sandžaka.  Tek da spomenemo Smederevski, Zvornički, Hercegovački ili Novopazarski sandžak. Poslednji je bio naziv oblasti koja je razdvajala dve, posle vekova turske prevlasti, 1878. godine i de jure osamostaljene srpske države: Srbiju i Crnu Goru. On je ostao pod turskom vlašću do 1912, kada su ga Srbi oslobodili. Prethodno, od Berlinskog kongresa (1878) do Mladoturske revolucije (1908), nalazio se pod austrougarskom okupacijom, da bi od tada do Prvog balkanskog rata ponovo došao pod direktnu tursku vlast. U tom razdoblju, čak i među Srbima, kao kolokvijalni naziv za taj deo stare Raške, ustalila se reč Sandžak.
Uz to, desilo se i nešto mnogo gore. Usled pojačane islamizacije tokom 19. veka i doseljavanja „poturčenih“ Srba iz krajeva koje je Turska ranije izgubila, drastično je opao udeo neodnarođenog, pravoslavnog dela našeg naroda. Ipak, Srbi su – i to kako u delu Novopazarskog sandžaka koji je 1913. pripao Srbiji, tako i onome koji je ušao u sastav Crne Gore – ostali većinsko stanovništvo. No, titoisti su produžili putem kojim su išle Osmanlije. Oporavak srpsko-pravoslavnog faktora na prostoru „Sandžaka“ trajao je svega dve decenije. Posle Drugog svetskog rata postepeno je nastavio da se smanjuje procenat Srba. Taj trend je, na osnovu ranije izlitih temelja, nastavljen čak i tokom devedesetih godina, kada su tzv. „Bošnjaci“ bili izloženi „teroru“. Da njega nad njima nije bilo svedoči činjenica da je od 1991. do 2002. godine udeo Srba u opštini Sjenica pao sa oko 23 odsto na 19,3 odsto, a u opštini Novi Pazar sa oko 23 odsto na svega oko 12 odsto, dok se broj tzv. „Bošnjaka“ povećao.

OPŠTINSKA DISKRIMINACIJA
Ipak, Srbi su i danas većina u tri severne opštine srbijanskog dela nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje), dok su tzv. „Bošnjaci“ to u tri južne opštine (Tutin, Novi Pazar, Sjenica). Razlika je u tome što su Srbi većinsko stanovništvo na gotovo čitavom području opština Priboj i Nova Varoš, kao i na preovlađujućem delu opštine Prijepolje, dok su muslimani srpskog porekla manjina na većem delu opštine Novi Pazar i velikom delu opštine Sjenica. Opštinske granice su u socijalističkoj Jugoslaviji, od Kosova do Hrvatske, sistematski iscrtavane tako da ruralna područja sa srpskom većinom budu pripojena gradovima sa prevlašću drugih zajednica. Obrnuto se retko kada dešavalo, tako da su srpske opštine bile homogenije. Cilj je bio da se na posredan način, u duhu bankrotirane politike „slabo Srpstvo – jaka Jugoslavija“, pojačaju hrvatski, muslimanski, albanski činioci.
Stvar je u tome da ko ima vlast na nivou mešovitih opštine, može da podstakne iseljavanje manjinskih grupa. To se postiže neizgrađivanjem puteva, zapostavljanjem privrednog razvoja, nepovoljnom školskom politikom (mali broj i loš raspored seoskih škola). Takvo tiho nipodaštavanja naselja sa srpskom većinom i na tim osnovama etničko  čišćenje, danas – dok muftija Zukorlić i drugi bošnjački ekstremisti maliciozno izmišljaju zlostavljanje muslimana – izraženo je u „sandžačkim“ opštinama u kojima oni imaju većinu. Da se uverimo u to dovoljno je obići izolovana srpska sela, kao što je Grubetiće, do kojih se stiže zemljanim putevima, kao da živimo u 18. veku. Tu se radi o namernom dovođenju njihovih žitelja u neizdrživ egzistencijalni položaj, i otuda, o gaženju elementarnih ljudskih vrednosti, u delu sopstvene države, manjinskih Srba. I to dok se u stilu crne propagande zamenjuju teze i tzv. „Bošnjaci“ lažno prikazuju kao žrtve, radi čijeg je „izbavljenja“ potrebna autonomija „Sandžaka“.

LOKALNA SLOBODA
Šta je rešenje za takvu zlokobnu situaciju, gde Srbi polako nestaju sa područja velikog dela Raške oblasti, dok neki muslimanski lideri – za sada još posredno, čekajući priliku za radikalizaciju – ispoljavaju secesionističke sklonosti? Ono je prosto. Treba prekrojiti opštinske granice, po principu nek svako upravlja svojim područjem. Srbi su većina na prostoru dve trećine opštine Novi Pazar i oko pola opštine Sjenica. Te opštine su inače vrlo velike (prostranije su 2-3 puta od nemalog broja opština Šumadije, juga Srbije, Kosova ili Vojvodine), pa je lako podeliti ih tako da se formira 3-4 opštine sa srpskom većinom ili da se neki krajevi pripoje susednim srpskim opštinama. Prema istom kriterijumu, i tzv. „Bošnjaci“ mogli bi da dobiju opštinu na jednom relativno malom delu sadašnje opštine Prijepolje.
Tako bi svako imao lokanu vlast tamo gde je većinsko stanovništvo, čime bi bio zaustavljen odliv Srba, odnosno otpočelo bi stvaranje novih malih gradskih naselja. Ona bi postala administrativni, privredni, zdravstveni i prosvetni centri, ka kojima bi gravitiralo srpsko stanovništvo regiona koje teži gradovima, a neće da ide u one gde muslimanski političari imaju vlast, pa se seli u Kraljevo, Kragujevac, Beograd … Da je to spasonosna formula, svedoči primer opštine Zubin Potok, na (neokupiranom) severu naše Južne pokrajine.

SLUČAJ „ZUBIN POTOK“
Ta opština sa značajnom srpskom većinom ukinuta je 1965. godine, a njena teritorija pripojena je opštini Kosovska Mitrovica, u kojoj su Arbanasi imali prevagu. Time su podstaknuti po Srbe negativni demografski trendovi. Jer, jedno je živeti u okvirima lokalne samouprave u kojoj postoji srpska vlast, a drugo je za svaku sitnicu obraćati se administraciji druge narodnosti. Pogotovo, kada se ona, makar prikriveno kao tada, negativno odnosi prema Srbima.
Srbi su posle „anšlusa“ počeli masovno da se odseljavaju iz spomenute opštine, s druge strane, vlasti u Kosovskoj Mitrovici otpočele su sa politikom naseljavanja Arbanasa, a građevinske dozvole za izgradnju vikendica u tom vrlo atraktivnom planinskom kraju njihovi sunarodnici iz drugih krajeva Kosova dobijali su gotovo preko noći. Sve je bilo sračunato na to da se postepeno promeni etnička struktura, a da inicijalni željeni rezultati nisu izostali svedoči to da se od 1961. do 1981. godine broj stanovnika opštine smanjio, na štetu Srba, sa oko 10,5 na 8 hiljada, dok se broj Albanaca povećao. No, na sreću, stvari su se tokom druge polovine osamdesetih izmenile. Pre svega zahvaljujući samoorganizovanju lokalnih Srba, poznatih kao Kolašinci, u čemu je ključnu ulogu odigao danas najugledniji lider naših sunarodnika na severu Kosova, Marko Jakšić.
Suočena sa energičnom akcijom, vlast u Prištini bila je prisiljena da 1987. godine prihvati obnavljanje opštine. To je za tamošnji srpski narod bio početak preporoda. On je imao i demografsku dimenziju, pa je već 1991. godine stanovništvo opštine poraslo na oko 8,5 hiljada, te je klatno ponovo počelo da se pomera na srpsku stranu. Zahvaljujući tako postavljenim osnovama, danas je Zubin Potok srpska tvrđava na severu Kosova, te je postao pribežište za mnoge Srbe proterane iz drugih krajeva naše Južne pokrajine. Danas opština ima oko 14 hiljada stanovnika, od čega su 90 odsto Srbi.

DEMOKRATSKO-DRŽAVOTVORNO REŠENJE
Posle rečenog, nema više mesta sporu oko toga šta treba činiti sa Alupovićem, Rajetićem, Kovačevom, i mnogim drugim srpskim naseljima južnog dela tzv. „Sandžaka“. Treba ih izdvojiti iz opština kojima sada pripadaju i povezati u nekoliko celina, pomognutih od stane države da prevaziđu nerazvijenost koju sadašnje muslimanske lokalne vlasti namerno produbljuju radi etničkog čišćenja Srba. No, ako grešim, te lideri tzv. „Bošnjaka“ nemaju opake namere, sigurno neće imati ništa protiv da Srbi dobiju svoje opštine. Ako sam u pravu, to im treba nametnuti. Tim pre što bi, kao što je rečeno, takvu mogućnost dobili i muslimani tamo gde su kompaktna manjina. To je redak slučaj, ali ipak i za formiranje jedne njihove opštine izgleda da postoji mogućnost.
Na taj način i pravoslavni Srbi, i njihova islamizirana braća, mogli bi mirno da žive jedni pored drugih, rešavajući na lokalnom nivou – koji, kako nam se tvrdi, u modernoj Evropi postaje važniji od državnog – mnoge probleme. Uostalom, pod uslovom da su u pitanju časne namere – usmerene pre svega na kvalitet života ljudi i zaštitu njihove svekolike tradicije, a ne separatističke i mikrohegemonističke težnje – šta je za ličnu i nacionalnu blagodet više potrebno od razvijene lokalne samouprave, u kojoj svako upravlja svojim i ne ugrožava druge? Štaviše, ako se u skladu sa tim postupa, onda se više neće postavljati ni problem nekakvog „Sandžaka“. Jer, u delu Raške oblasti koji se tako naziva Srbi i dalje čine oko polovine stanovništva, odnosno većina su na oko 70 odsto posto njene teritorije. Muslimani su većinsko stanovništvo samo na jugu „Sandžaka“, koji je prostranim srpskim pojasom odsečen od BiH, i na drugoj strani – tek sa nekoliko manjih dodirnih tačaka – nizom srpskih sela odvojen od arbanaskog stanovništva na KiM.

KONSTRUKTIVNE PROMENE
Ako sadašnja vlast prekine pasivno da posmatra diskriminatorsku politiku potiskivanja Srba sa prostora „Sandžaka“, te promeni opštinsku konfiguraciju, državno erozivni procesi u Raškoj oblasti biće prekinuti, odnosno tamo će otpočeti srpska konsolidacija. Međutim, da li je realno to očekivati od vlasti koja, od samog svog ustoličenja 2008. godine, zbog „imaginarne svetle budućnosti“ odustaje „od dela svoje teritorije“? Nije! Zato pod hitno moramo da je menjamo, dok u vezi sa KiM, uključujući i severni deo pokrajine, ne uspe da zakruži štetočinsku delatnost, te dopusti rasplamsavanje separatističkih požara i u drugim delovima Srbije. I još nešto. Svima, sada opozicionim  pretendentima na upravljačke fotelje, moramo da stavimo do znanja da od njih očekujemo dela, te da se nećemo zadovoljiti načelnim stavovima. Nek nam u nastupajućem predizbornom periodu dokažu nacionalnu posvećenost razradom koliko-toliko obavezujućih programa podrške Srbima južno od Ibra, asimetričnog jačanja prisustva srpske države na severu i jugu pokrajine, i, što nije ništa manje važno od toga, demokratskog, u skladu sa potrebom elementarne zaštite prava tamošnjih ugroženih građana, ali i integriteta države, administrativnog preuređenja „Sandžaka“.

7 коментара

  1. @autor: “Свима, сада опозиционим претендентима на управљачке фотеље, морамо да ставимо до знања да од њих очекујемо дела, те да се нећемо задовољити начелним ставовима. ”

    – Ne samo to ! Za svaki cin aktuelene vlasti koji je u skladu sa (od stranaca naredjenim) priznavanjem Kosova i Metohije, a ide kroz formu pregovora koje onaj nesrecnik vodi, morao je od strane opozicije vec biti docekan pripremljenom tuzbom nasim sudovima, za krsenje ustavnog poretka zemlje ! Otuzno je gledati kako se citava opozicija, uz malo gundjanja, ustvari vuce i miri sa svakim bozijim cinom ove vele-izdaje dok smo suoceni sa crno-na-belo gubitkom nacionalne drzave.

    Nacionalno odgovorna opozicija je morala da se javno oglasi, saopstenjem i strancima i domacoj javnosti, da ce svaki cin, bilo implicitnog bilo eksplicitnog priznanja jednoga dana biti ponisten, jer je ucinjen protiv zakona i mimo svakog prava.
    To bi koliko-toliko de-legitimisalo sve ovo, to se eto ocekivalo od pretendenata na vlast. Umesto toga, niko, ali niko glasa da pusti. Kakvo pristanje na ne-cinjenje, kakva sterilnost, kakva dekadencija, kakvo mirenje sa realnoscu, kakva nesposobnost.

    Inace, sve iznetu u tekstu stoji, poseban kvalitet je u tome sto se unapred iznose resenja kao prevencija (a ne samo pasivno konstatuje stanje) ali nece ovo niko cuti, kao u onom filozofskom pitanju – da li je drvo u sumi palo ako nikoga nema da to vidi.

  2. Najveće zlo Srbima nanijelo je austrijsko kopile Broz, pa mi nije jasno kako još uvijek postoji veliki broj Srba koji veliča pomenutog i dokazanog srbomrzca i njegove komuniste.
    Autor ovog teksta je naveo primjer Raške, a pored Raške treba napomenuti još neka nedjela Broza:
    -Broz je dekretom zabranio povratak srpskih izbjeglica na Kosmet, a šiptarske baliste i fašističke kolaboracioniste je nagradio amnestijom i omogućio im da budu vlast na Kosmetu;
    -Broz je kao kaplar AU vojske zajedno sa Hitlerom jurišao na Kraljevinu Srbiju;
    -Broz je saradjivao tjesno sa ustašama (sporazum Pijade-Budak);
    -Broz je 1944. posjetio Vatikan i sa tadašnjim papom dogovorio amnestiju za ustaše, a to je priznao i Stipe Mesić kada je rekao da su se hrvati našli na strani pobjednika i početkom 2. sv. rata i na kraju rata;
    -Broz nikada nije posjetio srpsko stratište Jasenovac;
    -Broz je nagradio austrijskog nacistu Kurta Valdhajma ordenom “jugoslovenske zastave” (valjda što je Srbe deportovo u Jasenovac);
    -Broz je raskomado Srbiju podjelivši je autonomijama;
    -Broz je nagradio ustaše tako što im je dodjelio 80% jadranske obale;
    -Broz je izmislio crnogorsku naciju;
    -Broz je izmislio muslimansku naciju;
    -Broz je …

    SRBIJO OSVJESTI SE!

  3. Clan 1.
    1. Vlada Sjedinjenih Država Amerike će, prema odredbama Zakona
    o hitnoj pomoći Jugoslaviji od 1950. godine, davati pomoć narodu
    Jugoslavije, stavljajući na raspolaganje ovu pomoć onako kako to bude
    odobrila Vlada Sjedinjenih Država Amerike.
    hteo da ide dalje u pomoći vladi Jugoslavije da to ne oslabi njene pozicije u zemlji.
    On nije prihvatio Harimanove sugestije da Jugoslaviju vojno pomogne i da
    ekonomsku pomoć veže za političke koncesije. Odbio je i zahteve grčke i italijanske
    vlade koji su polazili od uslovljavanja ekonomske pomoći Jugoslaviji promenom
    njene politike prema ovim zemljama. Peti kongres KPJ značio je „prvi test
    dubine sukoba” između SSSR-a i Jugoslavije. Glasanje jugoslovenske delegacije
    na Dunavskoj konferenciji (pribrežne države: Ukrajina, Bugarska, Rumunija, Mađarska,
    Jugoslavija i Cehoslovačka, Austrija, ali bez prava glasa, i četiri sile —
    SAD, Velika Britanija, SSSR i Francuska) SAD su uzimale kao dokaz da Jugoslavija
    podržava sovjetske interese. Za SAD Jugoslavija se slično ponašala i u Savetu
    bezbednosti po pitanju STT i na Trećem zasedanju OUN povodom Grčke.
    Sve te manifestacije uveravale su SAD da Jugoslavija nastavlja da podržava sovjetsku
    politiku. No pored odbrane svojih interesa Jugoslavija je i iz taktičkih
    razloga (dobijanje u vremenu i t. si.) opredeljivala svoje međunarodno ponašanje.
    Ona je, čak, da bi ublažila sovjetske optužbe izvela nacionalizaciju sitne industrije
    aprila 1948, nezavisno od toga što je koncepcija o podržavljenju polazila od vlasništva
    svih objekata u državnim rukama. Januara 1949. izjasnila se i za kolektivizaciju.
    Osnivanje Visoke partijske škole aprila 1948, SAD su ocenile, takođe, kao
    koncesiju zahtevima IB za poboljšanje teorijske i ideološke obuke.
    Jugoslovenski otpor bio je uzor za ostale zemlje „narodne demokratije”,
    zbog čega su ga SAD podržavale. Najviše se isticao značaj sukoba za odnose između
    Kine i SSSR-a. D. Mugoša navodi: „Mao Ce Tung preuzima vlast u Kini,
    bez pomoći Crvene armije i moguće je da je već inficiran Titovim virusom.f
    Zaključak Štaba za planiranje SAD je glasio da SAD imaju očigledan interes da
    „Titoizam nastavi da postoji kao erozivna i dezintegraciona snaga koja deluje
    unutar sovjetske sfere. On predstavlja bitnu slabost u ruskim ekspanzionističkim
    planovima.” Nova faza te politike sažeta je u formuli „održati Tita na vlasti” (keeping
    Tito afloat). Ona se sastojala u tome, sa stanovišta kratkoročnih ciljeva, da
    pomogne jugoslovensku vladu da očuva nezavisnost Jugoslavije uz nastavljanje socijalističke
    izgradnje, ali bez odricanja dugoročnog cilja da se ponovo uspostavi
    Jugoslavija kao demokratska država. Ova politika „održati Tita na vlasti” počela
    je da se sprovodi odlukom predsednika Trumana od 18. februara 1949. Primena
    ove politike držana je u tajnosti, jer se Kongres SAD suprotstavljao pomoći bilo
    kojoj državi u kojoj su komunisti bili na vlasti. SAD su se trudile da za ovu svoju
    tajnu politiku pridobiju i druge zapadnoevropske zemlje.
    Stejt Department se založio za davanje zajma Export-Import banke, jer je
    ambasador Kenon slao „alarmantne vesti” o slabom stanju privrede u Jugoslaviji.
    D. Mugoša navodi Kenonov telegram od 19. jula 1949: „Ukoliko izostane pomoć
    u toku narednih meseci ,režim’ će biti oslabljen do te mere da neće moći uspešno
    odigrati ulogu koju mi od njega očekujemo,”
    1000

  4. Osim Edvarda, u crne hronike upisao se i Joškin sin Nebojša. Inače poznat kao učesnik auto-trka i suvlasnik privatnog autobuskog preduzeća “Miškomerc”, Nebojša je tokom akcije Sablja 2003. uhapšen zbog posedovanja nelegalnog oružja. U pritvoru je proveo 26 dana, da bi posle toga, prema saznanjima “Vremena”, optužbe protiv njega bile povučene. Otac Joška objašnjavao je da u pitanju politička odmazda, da je “bilo pokušaja i da mu se poturi droga i da se Titov praunuk prikaže kao narko-diler”. Kako bilo, vesti o Nebojši nestale su naglo kao što su se i pojavile, pa se može pretpostaviti da je ipak reč o čoveku koji se zatekao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.

  5. Kada krenete ulicom *Avalskog korpusa*, pa skrenete…i dodjete,

    Crkva na Voždovcu danas na svojim zidovima ima ikone
    nekakvih Draže Mihailovića i Nedića, to je tako. Državni sekretar u
    Ministarstvu pravde, a čujem iz Specijalnog tužilaštva, sada lopatama
    idu da traže grob Draže Mihailovića. Šta je sledeće? Da se
    procesuiraju ljudi koji su ga ubili? Plašim se da ćemo doći do tačke
    gde će Nedić biti rehabilitovan i to će biti zločinac tog gabarita u
    Evropi kome će biti oprošteno desetine hiljada mrtvih ljudi, jer kao
    što znate, za vreme njegove vlade Jevreji su bili ubijani, Romi su
    bili inferiorni, a Srbi su ubijani jer su bili komunisti, oni nisu
    bili Srbi. Čim završimo rehabilitaciju četnika, sledeći korak u ovom
    društvu vam je rehabilitacija zločinaca iz devedesetih godina. To vam
    je ciklus. Znači, DSS je DS-u 2004. godine rekla da je jedini način na
    koji će ikad u budućnosti praviti zajedničku vlast jeste da napravi
    sanitarni otklon ka vladi Zorana Đinđića. Ustvari, mi kao društvo
    moramo da napravimo sanitarni otklon prema fašistima iz Drugog
    svetskog rata.

    Moj nećak od osam godina dolazi sa časa veronauke, prvi razred osnovne
    škole i mene pita da mu ja objasnim, posle predavanja uvaženog pope,
    zašto su čika Nedića komunisti ubili i bacili i ne znam sa kog sprata
    1945. ili 1946. godine? To vam je problem. To će ući u kulturu. To
    dete za deset godina neće imati uopšte ideju ko je bio Nedić i šta se
    desiloNe bih ni došao ovde, jer vidim da ima mnogo pametnijih od mene,
    a u stvari sam provociran onim što se meni lično dogodilo pre dve
    nedelje. Moj nećak od osam godina dolazi sa časa veronauke, prvi
    razred osnovne škole, i mene pita da mu ja objasnim, posle predavanja
    uvaženog pope, zašto su čika Nedića komunisti ubili i bacili i ne znam
    sa kog sprata 1945. ili 1946. godine? To vam je problem. To će ući u
    kulturu. To dete za deset godina neće imati uopšte ideju ko je bio
    Nedić i šta se desilo.

    (Ivan Kuzminović, Helsinški odbor)

  6. Nemacke vlasti, su ovih dana uklonile kosti iz groba Rudolfa Hesa,kako bi sprecili sve veca okupljanja nacista.

  7. Dok nemacke vlasti sklanjaju kosti, SrBske vlasti tragaju za kostima, Stepinac ,*mirno spavaj nano*, doduse nitko pa ni Pupovac netrazi uklanjanje, Rvatske vlasti imaju druga *sezonski neodlozne poslove*…

    *Veliki skandal dogodio se u Hrvatskoj u jeku turističke sezone. Mlada Slovakinja, koja je sa prijateljima pošla na letovanje, tvrdi da je pre četiri dana carinik na graničnom prelazu Plovanija na hrvatsko-slovenačkoj granici od nje tražio oralni seks da bi ih pustio u Hrvatsku!*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *