Kraj rata u Libiji – Gadafi pobednik

Piše Zoran Milošević

Američki predsednik Barak Obama je prihvatio rusko-libijsku formulu za prekid rata, učinivši to protiv volje rukovodilaca NATO-a koji su tokom susreta u crnomorskom letovalištu Sočiju ovaj ruski plan samo nekoliko dana ranije odbacili

Rat u Libiji praktično je, kako prenosi izraelski „DEBKAfajl“, završen u četvrtak ujutro, 14. jula 2011. godine, kada je predsednik SAD Barak Obama pozvao telefonom kolegu Dmitrija Medvedeva da bi mu saopštio da se slaže da Rusija ima glavnu ulogu u pregovorima sa M. Gadafijem kako bi se okončao rat, pod uslovom da libijski vođa napusti vlast i istu preda privremenoj vladi. Istovremeno, NATO je prekinuo bombardovanje Libije.
Na ovaj način, američki predsednik je prihvatio rusko-libijsku formulu za prekid rata, učinivši to protiv volje rukovodilaca NATO-a koji su ovaj ruski plan samo nekoliko dana ranije odbacili tokom susreta u ruskom, crnomorskom letovalištu Sočiju. Tek da se zna ko je gazda.

PUKOVNIK JE JAČI OD  NATO-a?
Izvori francuske agencije „AFP“ navode da je predlog o okončanju agresije na Libiju dao sam Gadafi, još četiri meseca ranije. Naime, Gadafi je 4. aprila 2011. godine samo 10 dana posle agresije NATO-a na Libiju otpremio grupu diplomata u tajnu misiju u Atinu, sa predlogom grčkom premijeru Georgiosu Papandreu da preuzme ulogu posrednika u pregovorima. Rukovodstvo NATO-a, francuski predsednik Sarkozi i britanski premijer Kemeron, ovaj predlog su glatko odbacili jer su bili uvereni da je pobeda brza i laka, te da će Gadafi biti zbačen sa vlasti.
U momentu kada je Obama rešio da nazove telefonom Medvedeva, države koje su napadale Libiju kao po komandi tiho su se povlačile iz ratnog teatra. Prema izraelskim informacijama, NATO je 9. jula prestao sa bombardovanjem vladinih objekata, kao i glavnog grada Tripolija i drugih važnih mesta. To, naravno, niko nije zvanično objavio, a sam prestanak bombardovanja je i priznanje da 15.000 naleta borbene avijacije i šest hiljada laserskih raketa i avio-bombi ispaljenih na Libiju nije dovelo do ostvarivanja plana agresije – ubistva Gadafija i uspostavljanja marionetske vlade. Pukovnik Gadafi je dočekao da bez ijednog naleta sopstvene avijacije, bez ijedne ispaljene protivavionske rakete i bez aktiviranja terorističkih ćelija u Evropi doživi momenat kada je NATO-u nestalo snage, čime je sačuvao svoju vlast.
Ministar odbrane Velike Britanije Liam Foks, 13. jula je pred komandantima britanske avijacije nešto tako i nagovestio, da se ne vidi kraj rata, a da je već ponestalo sredstava za dalji rat. Vojni stručnjaci su već neko vreme upozoravali „da NATO nema dovoljno borbenih aviona za osiguranje zone zabranjenog leta nad Libijom“, te da su se zalihe raketa i bombi sa laserskim navođenjem istrošile. Ovo je potvrdio i spomenuti britanski ministar, rekavši „da vojne snage Britanije i Evrope nisu sposobne da obezbede borbena dejstva vojske koja bi trajala duže od nekoliko nedelja“. Međutim, ključni udar po NATO-u izvršila je Italija, koja je u drugoj nedelji jula 2011. godine tajno povukla svoje avione „garibaldi-551“ iz borbe, nanevši operaciji snažan udar.

RAZOČARANA FRANCUSKA
Tokom poslednjih 10 dana i Francuska je smanjila svoje borbene snage i sredstva, razočarana u „ustanike“ bazirane u Bengaziju, jer nisu postigli nijedan uspeh u borbi sa Gadafijevom vojskom. Pariz je pokušao ovo da reši tako što je dao podršku „ustanicima“ Berberima na Zapadu Libije, dostavio je oružje tamošnjim plemenima, iako to nije bilo po Rezoluciji OUN i po dogovoru sa NATO-om. Berberi su, međutim, oružje iskoristili da opljačkaju nekoliko gradova i sela, a ne za borbu sa Gadafijem. Posle ovog debakla, francuski ministar odbrane Žerar Longe izjavio je, u ponedeljak 11. jula 2011. godine, da je došlo vreme da se pregovara sa Gadafijem i ustanicima.
Samim tim, ovim je potvrđena ranija izjava sina Gadafija Sejfa al Islama francuskim medijima, da je njegov otac preko emisara koji su se sreli sa Sarkozijem dogovorio o završetku rata.
Kako piše britanski „Telegraf“, 18. jula 2011. godine, predstavnici vlade SAD i vlade Libije (Gadafija) su se sreli i tom prilikom razgovarali o okončanju rata. Službeni predstavnik SAD je izjavio da prvi zvanični kontakt posle otpočinjanja rata ima za cilj da se do libijskog vođe prenese jasna poruka da je uslov za mir odlazak Gadafija sa vlasti.
Ministar Longe je izjavio da Gadafi ne može više ostati na vlasti u Libiji, ali nije tražio njegovo progonstvo (silom) iz države. Posledično, formula regulisanja sukoba postala je vidljiva i tako je nastalo primirje, odnosno „kraj rata“ koji je očigledno dobio Gadafi. Jer, kako je izjavio neimenovani ruski visoki državni činovnik ruskoj novini „Komersant“, Gadafi je spreman da ode sa vlasti ako mu se garantuje bezbednost. Očigledno, ovo je dogovoreno i sve prepreke za početak pregovora su stečene.
Diplomatski svetski izvori, navodi „DEBKAfajl“, pozdravili su dogovor predsednika Rusije i SAD o uslovima za prestanak rata, tj. agresije na Libiju – ističući da je ovo velika pobeda Gadafija, odnosno potpuni fijasko za NATO. Spomenuto je i da je dogovor dva predsednika takođe naneo udar zahtevima Međunarodnog suda za vojne zločine, da se sudi Gadafiju i njegovim najvažnijim oficirima kao zločincima, jer ovo nije ušlo u dogovor zainteresovanih strana.

MOSKVA, A NE ZAPAD
Glavna bitka dalje će se voditi oko pronalaženja forme i sastava novog režima koji će voditi zemlju do potpunog prelaska na demokratiju. Gadafi i ako ode sa vlasti insistiraće da ključne pozicije zadrže njegovi sinovi i pristalice.
Iako se, dakle, očekuju usponi i padovi tokom pregovora, iscrpljujuće sednice i pregovori, čak i povremene oružane čarke, prestanak rata nema alternativu – posebno ne za „ustanike“ koji nisu ništa sami postigli na bojnom polju. A gubitnik je uvek gubitnik.
Možda je i to razlog, kako prenosi „Asošijeted pres“,  da su američki predsednik Obama i ministar spoljnih poslova Rusije S. Lavrov u Vašingtonu početkom prošle nedelje razgovarali i o Libiji. Beli dom je javno dao podršku ruskim naporima da se pronađe političko rešenje u Libiji, a Obama je najavio i slanje pisma ruskom Medvedevu, u kojem će ponoviti podršku pregovorima u Libiji „ako dovedu do demokratskih promena“ i ako Gadafi dobrovoljne ode sa vlasti.
To je navelo britanski „Rojters“ da se 19. jula zapita „Zašto Obama predaje Libiju Rusima?“ Autor članka Džon Bolton prvo konstatuje da je politika SAD prema Libiji potpuno konfuzna, ali da je prošle nedelje Hilari Klinton prevazišla samu sebe, jer je pozdravila napore Rusije da uspostavi mir u Libiji, iako je trebalo da Moskvu „ostavi bez reči“.
SAD su Libiju, prema mišljenju Boltona, predale Rusiji jer ni Vašington, ni NATO nisu mogli da identifikuju prozapadne kadrove u Libiji, pa i kad bi sadašnja opozicija došla na vlast ponašala bi se isto ili gore od Gadafija. Novi režim bi se pre nego Gadafi vratio upotrebi terorizma kao sredstvo borbe protiv Zapada, a to SAD ne žele.
Pošto je mandat za mirovne pregovore predat Rusiji, sada ona ima šansu da utiče na sastav Prelaznog nacionalnog saveta i na budućnost postgadafijevske Libije. To znači da će Moskva, zajedno sa Pekingom, dobiti najvažnija nalazišta nafte i gasa u Libiji za eksploataciju, a ne Zapad.
Sada Rusija ima šanse da u Ujedinjenim nacijama isposluje novu rezoluciju Saveta bezbednosti koja će odgovarati njenim interesima. Zato se Bolton nada da će Rusija pretrpeti neuspeh, što će joj doneti smanjenje ugleda među Arapima, a dati mogućnost da se mirovna misija poveri Švedskoj ili Švajcarskoj.

9 коментара

  1. Znaci i Gadafi je podvio rep i odlazi sa vlasti samo da sacuva zivu glavu.
    Blago nama, sve sami heroji… 🙁 TUZNO!
    Nikakva to pobeda nije, ljudi moji. Ovo je bukvalno: “Ej, nemojte vise gadjati, evo sici cu sa vlasti, samo da me ne dirate privatno”. A sta ce onda jadan narod? Sramota…
    Sloboda narodu!

  2. Vidim ja da si ti neobrazovan i zatucan covek,naravno da gadafi nije podvio rep iako su mu ubili unuku i blizu porodicu,ti nastavi da budes glup i verujes medijima…pozz

  3. Ocigledno, da je proucavao Srbiju, ubistvo Milosevica,..velika je pobeda, da ne *drugujes* sa vekovnim neprijateljem,Amerikom i Engleskom,i ostalim kolonijalnim silama,ipak, koliko je vidljivo,u svetu,podnosljivije je *druzenje* sa Rusima i Kinezima. Nemojmo zaboraviti, da je, mnoge zemlje, pa i Srbiju,ubila i unistila *vera u Ameriku i dijasporu*..A, zametak *katolicke srece*, Poljska, je *za vreme omrazrenih*, imala mnogo vise celicana, a u samom Gdanjsku, 4 gata za brodogradnu. Jedino sto im je bilo zabranjeno, od omrazenih komunista bilo je, da nemogu da *otudje*, uniste celicane i pomenute gatove,pljuju vlast,itd..A, Rusija i Kina nisu vise *komunjare*, niti imaju teritorijalne aspiracije. Gadafi, je uspeo, izdrzao je *demokratsku kampanju*, fasizoidnog imperijalizma. Otpor bivsih robova je u toku..a, secanje na *omrazeni nesvrstani pokret*, se obnavlja !! Bice to *kontra blok*, malo veci od Warsavskog, finansijski jaci od MMF..

  4. Sta lupetas sasha, treba prekinuti PIR MANITIH i krvoprolice. Hvala Velikoj Rusiji i bravo za hrabri Libijski narod i hrabrog pukovnika.Hvala Bogu da krvoprolice prestane.

  5. To su samo prljavi takticki manevri. Libija nije nikada ni bila glavni cilj sada cete vidjeti tursko(americko)-sirijski rat.Rusima se toboze daje nekakva uloga u mozemo reci vlastitoj okupaciji.

  6. Podignuta oluja, gibli, se smiruje. Libijski narod sa svojim pukovnikom je naviko na takve oluje. Alijansa je uletela u Libijsku olujo, nespremna da se zaštiti od silnog peska, koji je toliko velik koliko Libija kao država traje… Zar je alijansa mislila da će uspeti, kao što je uspela da razjedini našu državu u kojoj su postojale medjunacijonalne i verske razlike, baš lepo što su se tu preračunali. Ipak je pukovnik sa svojim narodom pobedijo svoje protivnike koji su na podmukli način pokušali da mu otimaju narodno bogatstvo… To je dokaz kao se prirodna bogatstva podređuju svome narodu. Ko onda nebi takvog vođu držao na vlasti, makar i kao simbol države, ako je garancija za opstajanje u blagostanju, koje nekome smeta, pokušavajući da to poremeti… Dopada mi se da su oni Libijci koji su uz pomoć alijanse pokušali dezintegraciju Libijske države izgubili ovu bitku…

  7. Prema onome što sam pročitao u zadnjem broju Pečata, imam osjećaj da ovaj list skreće u “žuto”, naravno mislim na novinarsku profesiju. Tu prije svega mislim na tendenciozne i subjektivne tekstove pojedinih autora kao što je “Gradjanski zakonik” i demant gospodina Antića. Takodje i ovaj tekst vezan za Libiju je najblaže rečeno navijački netačan, jer upravo je juče bombardovan Tripoli.
    Da ne budem pogrešno shvaćen, ja apsolutno smatram da NATO vrši agresiju na Libiju i ovaj moj komentar bi’ želio da shvatite kao dobronamjernu kritiku i ništa više od toga i molim Vas da je ne tumačite na pogrešan način.

  8. Искрено се надам да је Гадафи добро проучио наш пример и грешке тадашње власти и да неће упасти у замку као што је упао Милошевић.Крај рата? Сигурно није крај рата, јер је очигледно Либији намењена улога Србије – вазалне државе са марионетским режимом.НАТО ће заиграти још прљавије и подлије, сад кад је испуцао муницију, а ово би требала бити друга фаза.Да ли је мудро ући у ”другу фазу” сад кад НАТО посустаје и кад им то одговара? Мислим да није.Србија је на тај начин покорена, изгубила суверенитет и ”шаптом пала”- нису је покориле НАТО трупе, већ ”домаће” пудлице ”Новог светског поретка”.Надам се да Гадафи неће поновити милошевићеве грешке.

  9. Mislis, *lisje zuto, dolele vece pada, zelenoga ja videti necu*…?
    ………………………………………………………………………………………………………………
    KADA su, krajem šezdesetih godina, Andreas Bader i istomišljenici, zagnjureni u izabrana dela Mao Cedunga shvatili da je **vlast na nišanu puške**, u dotadašnjoj istoriji terorizma, otvoreno je novo poglavlje. Izmučena demokratija, jedva oporavljena od rana koje joj je naneo nacizam, otkrila je zloćudnu i povratnu groznicu oružane borbe.
    Grupa **Bader-Majnhof**, preteča famozne terorističke organizacije ekstremne levice – **Frakcija crvene armije** (RAF) – stvorena je iz širokog pokreta mladih i gnevnih, koji je posebno snažno zapljusnuo zapadnu Evropu. U Nemačkoj se početkom sedamdesetih, izdvojila jedna struja anarhista.

    KLAJN NA SPAVANJU
    RAF se prvi put oglasio 2. aprila 1968. godine, podmetanjem požara u dve robne kuće. NJegovo jezgro nikada nije imalo više od 30 ljudi, što je, inače, karakteristično za sve terorističke grupe radikalno leve orijentacije (japanska **Crvena armija**, italijanska **Crvena brigada**), ali i za etno-nacionalističke kakve su IRA, ETA, ili organizacija Abu Nidala. Aktivistima RAF uzor su bile kolege iz ovih grupa, prihvatali su njihove metode, a obučavali su ih i palestinski gerilci.
    Ideja da **treba srušiti imperijalizam i monopolski kapitalizam u Nemačkoj**, ostaje vodilja kroz sve faze postojanja RAF. Andreas Bader, uhapšen je 1970. godine i posle samo nekoliko nedelja oslobođen u spektakularnoj akciji koju je vodila bivša novinarka Ulrike Majnhof. Nakon toga RAF prelazi u ilegalu, a kao osnivači se u istoriju upisuju Bader, Majnhof i Gudrun Enslin.
    Takozvano tvrdo jezgro uhapšeno je 1972. godine. Pored ove trojke činili su ga Holger Majns i Karl Hajnc Raspe. Akcije se nižu jedna za drugom: od 1971. do 1993. godine ubijeno je najmanje 30 ljudi. Među njima i savezni tužilac Zigfrid Bubak, bankar Jirgen Ponto, naučnik i menadžer **Simensa** Karl Hajnc Bekurts, i među poslednjima, nakon ujedinjenja, 1991. šef Direkcije za privatizaciju istočnonemačke privrede Detlef Karsten Roveder.
    Septembra 1998. uhapšen je Hans Joahim Klajn, jedan od vođa RAF i čelni vojnik u družini Iljič Ramirez Sančeza, poznatijeg kao Karlos. Čovek od poverenja izraelske tajne službe Mosad, uhvaćen je **kao kokoška na spavanju**, a Nemci su za njim tragali pune 23 godine. Uhapsili su ga pripadnici francuskog antiterorističkog odreda.

    NOVI SUROVI NARAŠTAJ
    KLAJN je izrazio osećanja RAF-a, kao grupe **koja je prokockala svoj život** i najupečatljivije ih objasnio tvrdnjom da se **revolucionarno nasilje degenerisalo u suštini i postalo krvava trgovina**. Potvrdilo se to u **zlatnim godinama Frakcije**, oko 1977. u vreme kada su otmicom Martina Šlajera, predsednika zapadnonemačkih industrijalaca i predsednika saveza nemačkih poslodavaca, praktično suspendovane gotovo sve ustavne poluge vlasti, a ona prešla u ruke kancelara i potom ustupljena uz prenošenje ovlašćenja kakve nikada pre ni posle toga, nije imao jedan čovek, tadašnjem šefu Saveznog ureda za borbu protiv kriminala, Horstu Heroldu.
    Pod njegovom komandom, našle su se sve snage bezbednosti – oko četvrt miliona policajaca stavljeno je u pripravnost, a i NATO i NDR ponudili su pomoć u do tada neviđenom lovu na Šlajerove otmičare. Šlajer je pronađen posle 44 dana žestokog rata nerava između vlasti i terorista. Do zamene Šlajera za RAF-ovce, među kojima su bili Bader i Majnhof, nije došlo. NJihovo samoubistvo u najbolje čuvanom zatvoru u Nemačkoj, Štamhajmu, bilo je svojevrsna prekretnica u istoriji RAF-a i evroterorizma.
    U prvim fazama svog postojanja i delovanja, RAF je atakovao na sudije, kapitaliste, izdanke vladajuće klase, a kasnije na nosioce tehnološkog razvoja – ljude za koje je procenjivao da su predstavnici vojnoindustrijskih kompleksa i povezivanja SR Nemačke sa SAD. Sredinom osamdesetih, RAF napada na vojne objekte SAD i NATO u Zapadnoj Nemačkoj, na američki vojni personal i rukovodioce predstavništava kompanija koje su povezane, često samo labavo, sa industrijom u odbrambene svrhe.
    Ubistvo Ernsta Cimermana, šefa minhenskog koncerna MTV u kojem su se proizvodili čuvni tenkovi **leopard** i delovi za avione **tornado**, koje su počinili Barbara i Horst Majer, najavilo je drugačiju strategiju RAF-a. Na scenu stupa novi teroristički naraštaj, manje romantičan, a mnogo suroviji od svojih prethodnika.

    GODINE TEŠKIH TRAUMA
    USLEDILO je stvaranje prve **terorističke međunarodne unije** između zapadnonemačkog RAF i francuske terorističke organizacije, **Direktna akcija**, s preciznim planom o **paralelnim atentatima**. Majerovi su ubili i rukovodioca važnog političkog odeljenja u bonskom Ministarstvu spoljnih poslova, vrlo poverljivu osobu Hansa Ditriha Genšera, izvesnog Gerolda fon Braunmila. Sa njima kreće neviđeno crni talas zapadnonemačkog terorizma, svirepiji od svih dotadašnjih.
    Nemci su, u borbi sa terorizmom, prošli kroz **olovne godine** koje su im ostavile duboku traumu, a prekretnica je svakako bio i bombaški atentat na zapadnonemačkog fizičara i menadžera **Simensa**; on je rukovodio Odeljenjem za vojna istraživanja i trebalo je da uključi **Simens** u poslove oko Reganove strateške odbrambene inicijative. S druge strane, na globalnom nivou ovaj slučaj, nedvosmisleno je potvrdio da Vašington koristi dvostruki aršin, a takvih potvrda u istoriji terorizma ima bezbroj.
    RAF je 1982. godine, bio na korak do odumiranja, ali se kasnije pokazalo da se ova teroristička grupa oporavila i reaktivirala i da je opasnija nego ikad. To su, u stvari, godine prave erupcije urbanog terorizma. Tada je jezgro terorističke grupe činilo manje od 20 ljudi.
    Aprila 1998, iako godinama realno mrtva, **Frakcija crvene armije** poslala je vlastima pismo u kojem najavljuje svoje raspuštanje. Posle proučenih 16.000 dokumenata i proglasa iz vremena aktivnog delovanja RAF, stručnjaci Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka zaključili su (između ostalog zbog prisutnih gramatičkih grešaka i formulacija istovetnih onim vezanim za razbijanje nemačke države i društva) da **RAF kao teroristička organizacija više ne postoji i da Saveznoj Republici Nemačkoj od nje više ne preti nikakva opasnost**.
    Tako, na spisku kreatora moderne terorističke internacionalne početkom 21. veka, čiji smo svedoci, nema nemačkih terorista. Opasnost koju Nemačka i te kako priznaje, jeste preostala neotkrivena logistika RAF – oružje, eksploziv, lažni dokumenti, pečati koji bi mogli da padnu u ruke sadašnjih mladih levičarskih ekstremista kao i velike količine novca RAF stečenih pljačkom banaka i trgovina tokom **olovnih godina**.
    Koliko glasine filovane strahom i panikom mogu da budu kostur terorističkih akcija indirektno govore i reči nobelovca Ive Andrića: **Između bojazni da će se desiti i nade da ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru, provode mnogi od nas svoj vijek.**

    **OLOVNE GODINE**
    **FRAKCIJA crvene armije** i zvanično je, sredinom devedesetih, posle gotovo trodecenijskog postojanja, samu sebe crno na belo, oglasila **mrtvom**. Tome je prethodilo više od četvrt veka košmara i pravog rata sa gradskom gerilom. Čuveni pisac, nobelovac Hajnrih Bel, označio ga je kao **rat šestorice protiv 60 miliona**, koliko je Nemačka tada imala stanovnika.

    SMRTONOSNI UDARAC
    UJEDINJENJEM dve Nemačke RAF-u je, ujedno, zadat jedan od glavnih udaraca. Kako se kasnije pokazalo, smrtonosan. Eksperti kažu da je na gašenje ove terorističke organizacije naročito uticalo spajanje dvaju država u jednu, jer je RAF time izgubio svoj najjači oslonac – istočnonemačke vlasti, među njima, RAF-u posebno značajnu, tajnu policiju Štazi. Srušeni su svi snovi o preuzimanju vlasti u Zapadnoj Nemačkoj.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *