Korporativna odgovornost

Piše Mara Knežević Kern

Klimatske promene više nisu samo predmet prognoza i grafikona – suočeni smo sa najekstremnijim vremenskim prilikama od erupcije gigantskog vulkana 1816. godine i prisiljeni da priznamo dramatičan uticaj neverovatne količine gasova koje industrija emituje u atmosferu. Propali su svi pokušaji da se na međunarodnim konferencijama nešto promeni, a nema nagoveštaja ni da će se u bliskoj budućnosti bilo šta promeniti ukoliko korporacije koje profitiraju zagađujući atmosferu ne otkriju „isplativ“ način da se pozabave ovom tematikom

„Mi smo od zemlje učinili nasilno i dinamično mesto i to je suština problema“, kaže pisac, novinar i aktivista Bil mek Kiben, osnivač ekološke organizacije „350“ (što je simboličan naziv za dozvoljenu količinu ugljendioksida u atmosferi). Mek Kibenova knjiga „Kraj prirode“ (1989) smatra se prvom knjigom koja je pokrenula pitanje klimatskih promena, a „Tajms“ ga je proglasio za „najboljeg zelenog novinara na planeti“. Vremena su se promenila, Mek Kiben je iz analitičara evoluirao u aktivistu – što današnja Amerika ne prašta.

NOVI NAFTNI IZAZOV
Nedavno je grupa aktivista, na čelu sa Mek Kibenom, podigla glas protiv planova kanadskih kompanija da duž američke obale zakupe zemlju, na kojoj bi započeli nekonvencionalnu masivnu eksploataciju nafte iz takozvanih „tar sends“ koje naši geolozi nazivaju „naftni peskovi“ (površinske akumulacije degradovane nafte u peskovima, nastale erozijom zaštitnih stena ležišta nafte ili migracijom iz većih dubina).
Stručnjaci uveravaju da je ovaj postupak daleko prljaviji od postupka primenjenog prilikom vađenja saudijske nafte i da jednako zagađuje atmosferu. Pri tom ne treba gubiti iz vida da je eksploatacija saudijske nafte započela pre nego što se čovečanstvo suočilo sa ekološkim posledicama, pa su utoliko bezočnija nastojanja kanadskih korporacija ( uz američku pomoć) da se ovaj proces nastavi u trenutku najveće ekološke krize.
„Sve ćemo učiniti da Severna Amerika ne postane Bliski istok!“, izjavljuje Mek Kiben, preteći protestima – „nezapamćenim na američkom kontinentu“ – ukoliko Obamina vlada izda licencu kanadskoj kompaniji „Keystone XL“ za izgradnju novog cevovoda od Alberte do Meksičkog zaliva. To bi dramatično uvećalo protok nafte iz ove regije širom Amerike, uz dodatna zagađenja i potencijalnu mogućnost izlivanja u okolinu.
Dodatna opasnost na koju Mek Kiben upozorava odnosi se na činjenicu da su „tar sends“ u Alberti najveća ugljenička bomba na svetu. Tu se nalazi jedan od najvećih bazena uglja, kao i asfaltna jezera, i ako bi se ova nalazišta kojim slučajem zapalila – bio bi to „kraj igre“ na ovom kontinentu.
Uznemiren aktivnostima „zelenih“ predstavnik Stejt departmenta za energiju dao je instrukcije kompaniji, zainteresovanoj za poslove u Alberti, kako da „upotpuni i poboljša svoju ponudu, ne bi li ostavila što pozitivniji utisak“, što ukazuje na mogućnost da je ovaj ugovor svršena stvar, ali ukazuje i na rastući uticaj ekološkog pokreta.

GLOBALNO ZAGREVANJE „NE POSTOJI“
U knjizi „Od oluje do suše“ Mek Kiben skreće pažnju na činjenicu da je 2011. godina najstrašnija godina po broju i intenzitetu tornada, što su mediji (u rukama moćnih korporacija) sistematski ignorisali, informišući o njima kao o uobičajenim pojavama. Bilo kakva ozbiljna analiza uzroka i uticaja ljudskog faktora nije dolazila u obzir, a u nekim državama SAD se išlo dotle da je nastavnicima zabranjeno da govore o klimatskim promenama. Mek Kiben optužuje SAD za sistematsko prikrivanje dimenzija klimatskih poremećaja, o čemu svedoči ponašanje Kongresa koji je – posle glasanja, sa 248 prema 174 – izglasao rezoluciju da globalno zagrevanje ne postoji!
Svoja praktična iskustva na polju kolektivnog i individualnog otpora Mek Kiben je pretočio u knjigu „Pobedimo globalno zagrevanje sad“, u kojoj je osim informacija o uzrocima klimatskih promena izložio strategiju za izgradnju širokog pokreta otpora i predložio mehanizme za uspešno praktično delovanje. „Dobra vest je“, primećuje autor „ da su praktični rezultati naših akcija počeli da utiču na političke odluke!“
Prvi ozbiljan korak u praktičnom otporu napravio je Tim de Kristofer, u vezi sa kanadsko-američkim namerama da započnu eksploataciju „tar sends“ nalazišta. On je pokušao da omete aukcijsku prodaju 100.000 ari državne zemlje (u svrhu crpljenja gasa i  nafte) i skrene pažnju javnosti na ovaj kriminalni akt iza kojeg stoji Vlada.
Tim se 17. decembra 2008. godine pojavio na aukciji kao ponuđač i kupio (bez novca) 22.000 ari zemlje pored „Canyon Lands National Park“-a, sprečivši na taj način zainteresovane naftaše da se dokopaju ovog komada zemlje. U martu 2011. godine optužen je za „prevaru“ i očekuje odluku suda o visini kazne.
Uprkos zaprećenoj kazni od 10 godina Tim se ne povlači – on koristi svaku priliku da se javno obrati  mladim aktivistima, ukazujući na neophodnost energičnijeg suprotstavljanja sistemu: „Mi posedujemo snagu da se izborimo za našu viziju zdravog i pravednog sveta, ali su za to potrebne velike žrtve. Suština otpora je u tome da shvatimo da je naša borba protiv nepravde važnija od naših karijera!“

U nekim oblastima Latinske Amerike otpor zagađivačima poprima agresivniju formu. Meta „zelene gerile“ je „Koka-Kola“, čija postrojenja usisavaju vodu iz podzemnih izvora i zagađuju rečne tokove. Suočeni sa presušenim bunarima bespomoćni seljaci su objavili rat službenicima kompanije i lokalnim „saučesnicima“ – distributerima i prodavcima „Koka-Kole“ – a niz ubistava govori da misle ozbiljno

NOVA GEOGRAFIJA NASILJA
Dok Timu preti robija zbog „ometanja zakonske procedure“, vlasnici „BP Dipvoter horizona“ (prouzrokovači ekološke katastrofe u Meksičkom zalivu) ostaju nekažnjeni. Godinu dana posle eksplozije naftne platforme, kompanija sistematski izbegava bilo kakvu nadoknadu štete stanovnicima koji masovno prijavljuju zdravstvene probleme sa simptomima hemijskog trovanja, niti je na bilo koji način pomogla ekonomski uništenim porodicama koje su živele od ribolova.
Antonija Juhas, autor knjige „Crni talas: Pogubni uticaj izlivanja nafte u Zalivu“, nedavno je govorila na sastanku akcionara „BP“, u ime stanovnika Zaliva kojima nije bio dozvoljen pristup. Otac jedne od žrtava eksplozije na naftnoj platformi svedoči o nemaru kompanije koja je tokom rada „zanemarivala jedan po jedan sloj bezbednosnih pravila, usled čega je eksplozija bila neizbežna“. Kritici se pridružila i Naomi Klajn, koja već godinama upozorava na opasnost od klimatskih promena, povezujući pravičan odnos prema prirodi sa zaboravljenim terminom  „ekonomska pravda“.
U nekim oblastima Latinske Amerike otpor zagađivačima poprima agresivniju formu. Meta „zelene gerile“ je „Koka-Kola“, čija postrojenja usisavaju vodu iz podzemnih izvora i zagađuju rečne tokove. Suočeni sa presušenim bunarima bespomoćni seljaci su objavili rat službenicima kompanije i lokalnim „saučesnicima“ – distributerima i prodavcima „Koka-Kole“, a niz ubistava govori da misle ozbiljno.
Novinar i pisac Kristijan Parenti predvideo je takav sled događaja. U knjizi „Povratak haosa: Klimatske promene i nova geografija nasilja“, autor analizira posledice globalnog zagrevanja i uticaj na raspirivanje ratova izazvanih socijalnom katastrofom. Rog Afrike se upravo suočava sa najvećom sušom u poslednjih 60 godina, čije posledice trpi preko 10 miliona ljudi. Parenti apeluje da se konačno javno progovori o povezanosti ovih pojava.
„Zahtev za preuzimanje korporativne odgovornosti nalazi se u srcu našeg pokreta“, izjavljuje dr Šiva, koja svojim aktivnostima u Indiji pomera granice mogućeg. S tim u vezi ona neumorno podseća javnost na „jedan od najvećih medicinskih zločina u savremenoj istoriji“ – slučaj Bopal (1984) – koji ogoljuje osnovnu opsesiju kapitalizma da smanji troškove i izbegne odgovornost. Posle havarije u gasnim postrojenjima „Union Karbida“ u Bopalu, dr Šiva se našla na licu mesta sa ekipom indijskih lekara koji su se odmah obratili kolegama iz kompanije radi informacija o prirodi gasa i merama hitne pomoći. Na osnovu ponašanja medicinskog osoblja „Union Karbida“, koje nije htelo da im da pune informacije o vrsti hemikalija i medicinskim posledicama, bilo je očigledno da postoji direktiva da se minimiziraju dimenzije tragedije i prikrije razorna priroda gasa.
Do koje mere se razvija strategija „ušteda“ po cenu tuđih života svedoči izjava Lorensa Samersa, koji je na jednom od korporativnih samita izjavio: „Preselimo rizike u treći svet, tamo je život jeftiniji“. Kolika je cena života bopalskih žrtava vidi se iz presude, na osnovu koje je „Union Karbid“ obavezan da „obešteti“ unesrećene sa po 250 dolara.
O atmosferi hroničnog izbegavanja odgovornosti svedoči udvorički (predizborni?) pledoaje  Al Gora: „Klimatska opasnost je realan problem i mi znamo kako da ga rešimo… Ne brinite, vi niste prouzrokovali klimatske promene vozeći svoj automobil, trošeći struju, jedući hranu – ali moramo zajedno raditi da to ispravimo“.
Pesnik filozof i neka vrsta gurua pokreta zelenih – Derik Dženson, autor „Zelenog otpora“, dao je dijagnozu korporativnoj Americi, koja se mnogima neće dopasti: „Da bi se preokrenuli efekti civilizacije moraju se uništiti snovi velikog broja ljudi. Nema drugog puta. Možemo da govorimo koliko hoćemo o održivom razvoju, ali njihovi snovi ostaju njihovi snovi. Ko daje pravo meni ili bilo kome drugom da ih uništi? Ali istovremeno – ko njima daje pravo da unište svet?“

4 коментара

  1. stojan nenadović,

    Da se razvlaste tajni vladari svetom iz senke, postoji samo jedan način, koji ne traži revolciju i nerede. Potrebno je uvesti emisiju nekreditnog novca, kao sistem u kojem se novi novac ubacuje u opticaj u vidu poklona a zabranjuje se bankama da stvarau novi novac u vidu kredita. Kredit sa kamatom ulazi u cenu i tako onemogućuje da kredit uopšte bude vraćen, nego smo svi osuđeni na dužničko ropstvo u službi vladara iz senke. Izgleda da su Kina, Indija i Brazil, nadmudrili ove globalne prevarante, i sada se razvijaju po stopama, koje su nemoguće u sistemu kreditnog novca. U SAD postoji pokret za uvođenje nekreditnog novca. Tzv. Kukovim planom predviđeno je da se svakom građaninu SAD pokloni 1000 dolara mesečno kao nekreditni novac, po odluci Kongresa a da se zabrani Rotšidima, Rokfelerima i ostalima da prave novac koji narodu daju kao dug koji treba da se vrati sa kamatom. SAD će preći na sistem nekreditnog novca, da ne bi dozvolile da gledaju kako ih prestižu zemlje za koje su oni mislili da beznadežno zaostaju. Ako nekreditni novac može da bude pravo naroda u SAD, može i u Srbiji. Sve što pričate je tako, ali se ništa ne može promeniti, dok se ne uvede nekreditni novac. Treba samo da Narodna Skupština izglasa takvu odluku. Ne trebaju nam krediti. Znamo sami da pravimo novac koji nam je potreban.

  2. Gde god da pogledam novine, Lune ima neki komentar, slažem se sa čovekom, uglavnom.
    Širina prikazanog znanja i obrazovanja su mi u velikom raskoraku sa čovekom koga sam lično upoznao, pre par godina.
    Ili ti neko pomaže ili ne umeš da komuniciraš sa ljudima, ali tužno je da redakcija ovih novina ne koristi tvoje znanje i umeće pisanja, malo je njihovih novinara tebi doraslo.
    pozdrav, a koliko se sećam imaš još puno godina pred sobom, imaš vremen da poradiš na ličnim komunikacijskim veštinama.

  3. Politicki svesni

    Zarije u svom komentaru kaze:
    -“slažem se sa čovekom”
    -“tužno je da redakcija ovih novina ne koristi tvoje znanje i umeće pisanja”
    -“malo je njihovih novinara tebi doraslo”.
    Kada ove pohvale za Lunetove kvalitete procitaju njegovi kriticari, pogotovo “Srpsko Sarajevo” pozelenece od jeda.

  4. Lune,
    hmhmm,, los *pamfletic* o komunistima !

    radi se o prisilnoj dresuri, proizvodjaca malina, da im se od *tzisno moguce cene*, umanji deo, ostvarene razlike u ceni,a, to je deo zarade,onaj deo, koji bi se smatrao *zaradom seljaka*, isto, kao sto u industrijskoj proizvodnji, radnik radi, a, *vlasnik kapitala* mu isplacuje malu, minimalnu zaradu za prezivljavanje, ne retko ne isplacuje mesecima,. I u jednom i drugom slucaju,*robovlasnickog poretka*..(znaci nije Komunisticki), *vlasnik kapitala*, vrti tu zaradu, smatra je svojim *obrtnim sredstvima*..po svemu sudeci, *kuka i motika*, koju je Tadic svoje vremeno *opomenuo*, opominje njega i drzavu…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *