EDVARD HERMAN Orvelijanska demokratija

Razgovarala Biljana Đorović

U ciklusu razgovora sa najznačajnijim intelektualcem savremenog doba govorimo o  značenjima i smislu urušavanja demokratske medijske prakse, kao i o procesima „banalizacije zla“ i „normalizacije nezamislivog“ koje profesor Herman smatra ključnim sistemskim mehanizmima koji omogućavaju da totalitarni nagon trijumfuje bez ikakvog otpora

Edvard Herman

Globalno društvo je manipulativno-informatičko i naučno-militantno, sa idejom o upravljanju i vladanjem i nad materijalnim i nad duhovnim. Ono pribegava totalnom upravljanju događajima pomoću naučnog znanja lišenog duhovne i moralne komponente. U ovom društvu ključnu ulogu u realizaciji najmračnijih ciljeva moći igraju mediji koji širom sveta obezbeđuju da se čovečanstvo pretvori u humani otpad lišen vitalizma, kreativne i kritičke moći i savesti. Mediji su intrinsično utkani u ovaj sistem na način na koji su Edvard Herman i Noam Čomski pokazali u delu: „Proizvodnja saglasnosti: Politička ekonomija masovnih medija“, u kojem su demonstrirali strukturu i delovanje propagandnog modela koji objašnjava ponašanje medija i medijske performanse u strukturalnim terminima čiju okosnicu čini pet faktora: vlasništvo, advertajzing, izvori informacija, oštra kritika (flak) i supersmisao (ideologija). Ovi faktori deluju kao filteri kroz koje sve informacije moraju da prođu, značajno utičući pojedinačno i udruženo na medijske izbore. Krajnji rezultat uspostavljanja propagandnog modela: delovanje medija kao čiste propagande uvijene u medijsku formu konstitutivno je za uspostavljanje novog svetskog poretka, a dokazi o urušavanju i poslednjih odblesaka demokratske prakse svakodnevno se nižu.
Tako je britanski „Gardijan“, 16. juna 2011. godine, svom kontinuiranom propagandnom delovanju protiv Srba i istine o ratovima devedesetih priključio i tekst kolumniste Džordža Mambioa, pod naslovom: „Imenovanje poricača genocida“, u kojem je Mambio trebalo da realizuje zadatak dezavuisanja studije profesora Edvarda Hermana i Dejvida Pitersona („Politika genocida“) i nedavno objavljene studije koju je profesor Herman napisao sa još šest autora („The Srebrenica Massacre: Evidence, Context, Politics“),  kao i samih autora koje Mambio već u naslovu teksta označava kao „poricače (negatore) genocida“, što u rečniku politički korektnog novogovora konstruisanog po orvelijanskoj matrici predstavlja jednu od najdelotvornijih diskreditujućih etiketa.
Profesor Edvard Herman je odmah posle objavljivanja teksta Džordža Mambioa napisao tekst  pod naslovom „Reply to George Monbiot on Genocide Belittling“, ali „Gardijan“ još uvek nije objavio ovaj odgovor na koji ga obavezuju elementarne medijske norme u sistemu koji iole pretenduje na prefiks „demokratski“.
U ciklusu razgovora kojim u „Pečatu“ predstavljamo domete briljantne analize profesora Edvarda Hermana, jednog od najznačajnijih intelektualaca našeg doba, govorimo o  značenjima i smislu ovog primera urušavanja demokratske medijske prakse, kao i o procesima „banalizacije zla“ i „normalizacije nezamislivog“ koje profesor Herman smatra ključnim sistemskim mehanizmima koji omogućavaju da totalitarni nagon trijumfuje tako reći bez ikakvog otpora.
Edvard Herman, profesor emeritus na Vartonovoj školi ekonomije i Anenbergovoj školi za komunikacije Univerziteta u Pensilvaniji, izuzetan je istraživač delovanja propagandnog modela u sprovođenju politike moći, ekspert za korporativna i regulatorna pitanja, političku ekonomiju i medije, prijatelj i saradnik Noama Čomskog sa kojim je napisao studije koje su precizno dekodirale strukturu, mehanizme, odnose, uzroke i posledice sistema koji počiva na moćnim interesima. Čitaoci „Pečata“ bili su u prilici da među prvima u svetu steknu uvid u  dugoočekivanu studiju „Srebrenički masakr, činjenice, kontekst, politika“, koju je  profesor Edvard Herman napisao sa saradnicima Filipom Korvinom, Džordžem Bogdaničem, Timom Fentonom, Džonatanom Ruperom, Džordžem Samuelijem, Majklom Mandelom i Filipom Hamondom. Reč je o studiji koja razara mit o Srebrenici kao paradigmi srpskog zla i ispituje kontekst, opšte i vojne okolnosti koje su uslovile pad Srebrenice, ulogu MKTJ u imopstiranju zvaničnog narativa o događajima u Srebrenici  iz jula 1995, metodologiju  ucenjivanja i zastrašivanja svedoka, ulogu Ujedinjenih nacija u ustanovljavanju zvaničnog narativa i medijsku formatizaciju percepcije javnosti Zapada kojom je obezbeđena podrška za vojnu intervenciju na Jugoslaviju, ali i potonje neoimperijalne orvelijanske ratove koji su u toku.

Počećemo razgovor analizom događaja koji nas posebno raduje. Knjiga „Srebrenički masakr“ dostupna je u originalu na internetu svima koji žele da se sa njom upoznaju. Šta je uticalo na ovakvu distribuciju studije koja predstavlja okosnicu u demontiranju srebreničkog „kolosalnog blefa“?
Ovo je doba interneta i elektronska knjiga je postala veoma važna. Štampane knjige su  daleko skuplje, dok se knjige u pdf formatu mogu jednostavno skinuti sa interneta. Reč je, dakle, o ekonomskim prednostima i prednostima masovne distribucije. Naravno, štampali smo manji broj primeraka koji distribuiramo univerzitetima i bibliotekama. Budući da je u pitanju knjiga koja ne promoviše i ne zastupa ugao gledanja establišmenta, već događaje posmatra iz disidentske perspektive, nismo u mogućnosti da je predstavimo u medijima. Da biste prodavali knjigu morate imati budžet za reklamiranje, ali i mogućnost medijske prezentacije.
Kako sam već isticao u vašem listu, i levičarski mediji u SAD-u plaše se da govore o ratovima u bivšoj Jugoslaviji mimo ustanovljenog establišmentskog pogleda i ustanovljene istine o događajima. Utvrđen, etabliran pogled na ova dešavanja tako je čvrst da zastrašuje i liberale i levicu koje u velikoj meri zbunjuje, pa nijedan medij ne objavljuje prikaz knjiga koje kritički pristupaju ovim temama. Kao što sam ranije govorio: nijedna od izvanrednih knjiga napisanih na ovu temu (Dajana Džonston: „Suludi krstaši“, Majkl Mendel: „Kako se Amerika izvlači za ubistva“, Džon Lokland: „Travestija“) nije prikazana u SAD-u, izuzev mog prikaza u „Z“ magazinu; čak ih ni časopis „Nation“ nije prikazao. Dakle, problem sa objavljivanjem knjiga u štampanoj formi jeste u tome što ih ne možete prodati. Osim toga, štampanje ove knjige bilo je odlagano i njeno pojavljivanje kasni nekoliko godina. Srebrenica nije više „vruća tema“ u Americi, premda je suđenje Mladiću oživelo u izvesnoj meri interesovanje za nju. Knjiga se prevodi na srpski i uskoro će se pojaviti u vašoj zemlji.

Nedavno je britanski „Gardijan“ objavio napad Džordža Mambioa na vas, upravo zbog podataka koje iznosite u ovoj knjizi, ali i delu „Politika genocida“.
U svom prikazu Mambio me optužuje da izvrćem dokaze, da pokazujem da nije bilo masakra u Srebrenici i Ruandi. Jasno je da Džordž Mambio nema pojma o čemu govori. Njegova izvrtanja su neverovatna. Ono što radi Mambio je u stvari opšte mesto kada je reč o interpretaciji događaja u Srebrenici, po kojem je svako telo nađeno u oblasti Srebrenice telo pogubljenog muslimana. Ali, sami muslimanski lideri priznali su da je oko 2.600 muslimanskih vojnika poginulo prilikom pokušaja napuštanja Srebrenice, i da su njihova tela sahranjena u grobnicama u oblasti Srebrenice. Veliki problem je razlikovati slučajeve u kojima su ljudi poginuli u borbi od onih kada su pogubljeni. Zato je propagandistima lako da nastupe sa tezom da su svi čija se tela nalaze u grobnicama oko Srebrenice, kao i sva za koje se DNK analizom pokaže da su poreklom iz ovih krajeva, bosanski muslimani koji su bili pogubljeni. To je ono što radi Džordž Mambio. Ali on nije specijalista za ove oblasti. Njegova specijalnost su pitanja životne sredine i biologija, te teško da zna bilo šta o pitanjima i temama u vezi sa Jugoslavijom i Srbijom. On je kolumnista „Gardijana“, magazina koji je uvek zauzimao čvrstu desničarsku poziciju povodom vaše zemlje.

No, Mambio nije usamljen. Još žustrije je protiv vas pisao Ed Vuliami, takođe izveštač „Gardijana“.
Ed Vuliami je tip novinara koje mi zovemo „novinar sa atačmentom“, novinar koji se po pravilu prikači za jednu stranu u sukobu. Vuliami je otvoreno priznao da je odavno zauzeo neprijateljsku poziciju prema Srbiji, a zaista je i napisao užasne stvari o vašoj zemlji i narodu.

Nazivaju vas „negatorom genocida“, što je u politički korektnom novogovoru teška diskvalifikacija.
Reč je o paškvili koja sadrži gomilu gluposti, o smešnom i nekompetentnom tekstu punom laži. Mogao bih da tužim „Gardijan“ zbog objavljivanja tog teksta. Mambio je zauzeo stav establišmenta i institucionalizovanih laži, kako po pitanju Srbije, tako i kada je reč u Ruandi. On ne želi da se upusti u savesno i ekspertsko razmatranje drugog i drugačijeg pogleda na ova pitanja, ma koliko bio činjenično utemeljen. Mambio, dakle, bezupitno zauzima i zastupa poziciju etablirane, politički korektne verzije srebreničkog masaskra a svako ko, makar i malo posumnja u tu verziju, na osnovu njegove propagandne mantre je negator genocida. Mogućnost za bilo kakvu debatu po ovim pitanjima potpuno je isključena. „Gardijan“ je zatvoren za bilo kakvu konstruktivnu debatu u kojoj bi se kritički i analitički razmotrila tvrdnja o pogubljenju 8.000 muslimanskih muškaraca i dečaka. Mambio se zapravo ne bavi nikakvom supstancijalnom analizom knjige „Politika genocida“. Etablirane, institucionalizovane „istine“ za njega su ono u šta se ne sumnja ni za tren. Tu se po ovom prvaku politički korektnog novinarstva nema šta dokazivati, ni ispitivati.

Dokazi protiv institucionalizovane istine koju Mambio brani, ubedljivi su i argumentovani, predstavljaju čvrstu osnovu. Koje dokaze smatrate najbitnijim u dekonstrukciji mita o genocidu?
Kako sam spomenuo u našem ciklusu razgovora knjiga Žerminala Čivikova „Krunski svedok“, koja se bavi Draženom Erdemovićem i načinom na koji je Tribunal upravljao njegovim svedočenjem, apsolutno je spektakularna, razarajuća, ubedljiva i izvanredna knjiga, raskrinkava Erdemovića kao lažova i ubicu koji je sa svojom grupom plaćenika bio plaćen u zlatu kako bi ubio preko 1.200 ljudi. Bosanski Srbi teško da su i svojim vojnim snagama plaćali u zlatu. I, zapravo, ova grupa bila je na odmoru kada su počinjeni zločini. Bilo je sedmoro ljudi u toj grupi sa kojom je Erdemović radio, i znate šta: Tribunal nije pozvao ni jednog jedinog njenog pripadnika  da opovrgne ili potvrdi Erdemovićeve navode! Ni jednog jedinog! Nije li ubistvo 1.200 ljudi užasan zločin? I kako je moguće da tih sedmoro ljudi nije pozvano pred Tribunal da svedoče? Zaključak koji izvodi Čivikov veoma je ubedljiv: Tribunal je štitio Erdemovića. Rekao je ono što su od njega tražili da kaže: povezao je ovaj masakr sa Mladićem. Nije imao ozbiljne dokaze da to uradi, ali je izneo izvesne tvrdnje da je viša komanda Armije bosanskih Srba naredila ove zločine. Tribunal je bio veoma zadovoljan ovakvim svedokom i svedočenjem, te ga je koristio u pet-šest suđenja, kao i u procesu protiv Slobodana Miloševića. I nikada nisu dozvolili da bude ozbiljno ispitan. Ovde imate primer klasične pravne prevare: svedoka koji je problematičan i slučaj u kojem vi ne dopuštate unakrsno ispitivanje svedoka zato što on govori ono što vi želite da kaže.
Pored Čivikove razarajuće analize Erdemovićevog svedočenja, svakako treba pomenuti i izvanredna dostignuća naučnog saradnika fonda „Istorijski projekat Srebrenica“ dr Ljubiše Simića, koji je uradio ekspertizu forenzičkih dokaza i na taj način ubedljivo pokazao da je u vreme suđenja generalu Krstiću, Tribunal sakupio dokaze o 1.900 tela u srebreničkoj oblasti. Simić je kontrolisao datume pod kojima je Tribunal obelodanjivao svoje uvide i pokazao da ništa nisu govorili o načinu na koji su ti ljudi umrli, dok su podaci ukazivali na to da je mnogo više onih koji pokazuju da se radi o ljudima koji su poginuli u borbama od onih koji su ukazivali na pogubljenja. Dokazi o tome da je pogubljeno preko 8.000 ljudi jednostavno ne postoje.

Postoje tvrdnje o postojanju DNK dokaza. Već i sama skraćenica DNK zvuči toliko naučno da laik odmah mora da poveruje u sve tvrdnje, ma kako netačne bile. DNK dokazi, naime, nisu relevantni za ovaj tip ekspertize.
Da, DNK analize ništa ne govore o tome kada je i na koji način neko izgubio život. Čovek je mogao umreti prirodnom smrću ili poginuti u borbi. DNK analiza bi mogla da potvrdi samo njegov identitet, i ništa drugo, a najmanje da li je i kada bio pogubljen. Dakle DNK analiza je ambigvitetna i nesigurna za ispitivanje slučaja kakav je broj pogubljenih u srebreničkom masakru. Analiza koju je izveo dr Simić i analiza koji je izveo Čivikov, predstavljaju akumuliranu evidenciju i dokaze da se ne sme prihvatiti zvanična brojka od 8.000 pogubljenih ljudi, ali ta istina ne može biti objavljena u zapadnim medijima. Kao ni istina o Ruandi.

Pominjete već nekoliko puta Ruandu. Podsetimo čitaoce „Pečata“ na najznačajnije elemente ove svakako najtragičnije propagandne operacije koja je obezbedila vojno prisustvo SAD u Centralnoj Africi i pristup sirovinama u Kongu, čiji je nesrećan narod još jednom podneo milionske žrtve.
Zvanična interpretacija događaja u Ruandi je nadmašila čak i ono što su propagandisti uradili sa Srbijom. Godinama ranije poverovao sam u zvaničnu verziju po kojoj su Tutsi bili masakrirani od Hutua, ali što sam više istraživao sve sam bio užasnutiji istinom koja se pomaljala: zapadna priča je bila lažna, nije se radilo ni o kakvoj Hutu konspiraciji, već se glavnim projektantom i inženjerom masovnih ubistava u ovim događajima pokazuje niko drugi do Pol Kagame, sadašnji predsednik Ruande i miljenik Zapada, i to ne samo masovnih zločina u Ruandi, već i u Kongu, na koga je Kagame izvršio invaziju ubrzo pošto je postao predsednik Ruande. I čak su i UN morale da se slože da je ubijeno nekoliko miliona Kongoanaca pod pokroviteljstvom Kagamea.
A najznačajniji incident u istoriji Ruande otpočeo je pošto je 6. aprila 1994. godine oboren avion predsednika vlade Habjarimane, i po rečima glavnog tužioca MTR Ričarda Goldstona to je bio „okidač koji je pokrenuo genocid“. Ko je povukao taj okidač? U jednoj od najznačajnijih i potpuno prikrivenih istraga, koju je vodio bivši istražilac MTR Majkl Hurigan 1996. do 1997. godine, na osnovu ispitivanja trojice insajdera PFR, vidi se direktna umešanost Pola Kagamea i PFR. Kada je Kagame predao dokaze Luiz Arbur, glavnom tužiocu Tribunala, koja je odigrala značajnu ulogu u procesima protiv Srbije, ona je izjavila ljutito i preteći da „je istraživanju kraj jer je izvan mandata MTR“. Protiv PFR nikada nije podignuta ni jedna optužnica pred MTR i pored toga što najveći broj posmatrača i učesnika u događajima iz 1994. godine tvrdi da je „najveći broj žrtava pripadao Hutima, a ne Tutsima, kao i da je PFR masakrirao više  od deset hiljada Hutu civila mesečno“. Osvajanja, atentati i masovna ubistva kojima je PFR osvojio vlast u Kigaliju, dobila su podršku Vašingtona koji je time obezbedio snažno vojno prisustvo u Centralnoj Africi, pristup demokratskoj republici Kongo i njenim resursima. Jasno je da je za uzvrat PFR mogao da obnovi vlast Tutsi manjine u Ruandi, uz svu slobodu ubijanja unutrašnjih rivala i uobičajeni imunitet kakav imaju klijentske države (oružje, novac, investicije, međunarodni ugled). SAD su podržavale Kagamea od samog početka, njima se dopadalo ono što je on radio, i kada je masakr započeo glasale su za povlačenje snaga UN iz Ruande, čije je prisustvo moglo da zaustavi masakr. Kako su mediji reagovali? Reagovali su u stilu: o mi se izvinjavamo što povlačimo trupe. A zapravo Pol Kagame je želeo to povlačenje, želeo je pomoć SAD kako bi preuzeo vlast i dobio rat.

Tadašnji predsednik SAD Bil Klinton izvinio se zbog povlačenja trupa iz Ruande.
Sve je to jedna veoma velika igra, a Klintonovo izvinjenje zbog povlačenja trupa predstavlja jednu od velikih hipokrizija u istoriji. Klinton je bez sumnje jedan od najvećih ratnih zločinaca modernih vremena, on je bio taj koji je radio na inženjeringu ratova u Jugoslaviji i omogućio da Pol Kagame obavi neverovatno prljav posao u Ruandi, a potom i u Kongu. Radi se o istinskom ratnom zločincu. Njegova žena je trenutno državni sekretar, tako da se tradicija američkih zločina neometano nastavlja.

Vaš odgovor Mambiou na tekst koji je „Gardijan“ naslovio sa „Imenovanje poricača genocida“ još uvek nije objavljen, iako ste ga poslali dan pošto je Mambio napisao svoj, kako kažete, ničim utemeljeni napad.
Napisao sam odgovor na Mambioovu paškvilu i „Gardijan“ još uvek razmatra da li bi trebalo da ga objavi, iako je odgovor potkrepljen od početka do kraja podacima: preciznim brojkama i ozbiljnom argumentacijom (za razliku od Mambioovog teksta). Znači, Mambio može da objavi tvrdnje u kojima me naziva „negatorom genocida“, i „Gardijan“ će te tvrdnje objaviti bez problema, a kada pokušam da odgovorim, moraju da provere činjenice koje iznosim pre nego što objave moj odgovor. Dakle, nema slobode komentarisanja, replike ili demantija, da ne govorimo o argumentovanoj diskusiji. To je nečuveno i sramno. Radi se o neverovatno zatvorenom sistemu u kojem je moguća propagandistička aktivnost protiv ma kojeg autora, bez mogućnosti da autor iznese dokaze i suprotstavi se lažima.

U svojim strukturalističkim studijama upravo tako opisujete prirodu sistema u kojem je monopolistička pozicija moći i interesa institucionalizovana, i sve koncentrisanija. Da li se radi o procesu u kojem je, korak po korak, nestala demokratija?
Da, to je sistem koji se krupnim koracima udaljava od demokratije. Premda još uvek imate pravo i niko vam neće zabraniti da objavite knjigu, vaše studije, ukoliko su kritičke i politički nekorektne, neće dobiti prostor u medijima, ma kakvim argumentima raspolagali. To je sistem u kojem je politizovana uređivačka politika medija i etablirana partijska linija. Tako se produbljuje jaz između elite i običnih ljudi, i nestaje demokratija koja počiva na dobro i istinito informisanom pojedincu. I to je istina u Srbiji, i istina širom Zapada: ljudi imaju veoma malo načina da dođu do pouzdanih informacija. Jasno je da elite u narodima i dalje vide problem i pretnju. Ako pogledamo američku istoriju, možemo se podsetiti veoma poznate izjave jednog od osnivača SAD Aleksandra Hamiltona (pravnika, političkog mislioca, državnika, sekretara trezora),  izrečene u ranom devetnaestom veku, u kojoj je o ljudima govorio kao o velikoj napasti, štetočinama i zverima. Da, zverima. Danas elite tretiraju ljude kao masu koju je neophodno kontrolisati. A i teorija o demokratiji nas uči da ljudi moraju biti dobro informisani iz nepristrasnih izvora: da bi mogli da inteligentno participiraju u politici neophodno je upravo to, ali ljudi nisu dobro informisani i nezavisnih izvora ima veoma malo. Takva je struktura medija. To je suština knjige koju sam napisao sa Noamom Čomskim: „Proizvodnja saglasnosti, politička ekonomija masovnih medija“. Radi se o ekonomiji i politici koje određuju način rada masovnih medija. I struktura knjige pokazuje da medijima rukovode moćne elite i njihovi interesi, a rad medija usmeren je na čuvanje upravo tih interesa.

Sekretar odbrane SAD Robert Gejts posetio je nedavno EU i silno se ljutio na vlade evropskih zemalja koje smanjuju budžete za vojsku i time prepuštaju SAD brigu o nacionalnoj bezbednosti. Kako pokazuju istraživanja javnog mnjenja, ni Evropljani, ni Amerikanci nisu raspoloženi za odvajanja u vojne svrhe, kao ni za neprekidne orvelijanske ratove koji su u toku.
Sa velikim interesovanjem sam pratio ovu posetu. Gejts je dao lekciju Evropljanima povodom smanjenja njihovih vojnih budžeta, čime, po njegovim rečima, primoravaju SAD da brane njihove nacionalne interese, kao da povećanje vojnog arsenala SAD i Evrope ima zaista bilo kakve veze sa njihovom nacionalnom sigurnosti!? Čitava stvar je prevara! Ako se sećate, Gejts je i ranije kritikovao Evropljane zbog nedovoljnog entuzijazma koji pokazuju prema oružju i nacionalnoj odbrani. Poznata je epizoda tokom prvog napada na Irak, 2003. godine, kada smo želeli da nam Turska omogući da naši avioni poleću iz Turske radi bombardovanja Iraka, ali nam Ankara to nije dozvolila, zato što se 90 odsto turskog naroda tome protivio. Sa druge strane, američki sekretar za odbranu Pol Volfovic najozbiljnije je upitao zašto turska vojska ne preduzme nešto u vezi sa tim. Dakle, Volfovic je javni protivnik demokratije, čovek koji se zalaže za poništavanje volje naroda i za to da vojska u tim situacijama reaguje.
Hipokrizija o nacionalnoj sigurnosti je takođe izanđana od upotrebe. Gejts kritikuje politički proces baš kao što je Volfovic to radio, tražeći da vojska nešto učini kako bi se poništila volja naroda. I Obamina administracija ne podnosi suprotstavljanje i kritiku, ne trpi wistleblowerse, i ona želi ujednačen pogled na nacionalnu bezbednost, vojna pitanja, poziciju u kojoj se ljudima nameću gotova rešenja za koja treba da navodno daju pristanak. Nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala su, kako sam već rekao, da javno mnjenje SAD ne podržava užasni rat u Libiji. Ali, Obamina administracija to zanemaruje, kršeći i zakon koji je obavezuje da mora da poseduje dozvolu Kongresa kako bi vodila ratove.

Koncept o banalnosti zla, zasnovan na uvidima Hane Arent, proisteklim iz njene prepiske sa Karlom Jaspersom i uvida koje je stekla na suđenju Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu 1963, uobličenim potom u knjigu „Ajhman u Jerusalimu – Izveštaj o banalnosti zla“, pokazao je da je izvršavanje monstruoznih dela u Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata počivalo na ukidanju procesa mišljenja u uslovima trijumfa racionalizma i pragmatizma, specijalizacije, automatizacije i podele procesa rada. Vi ste analizirali ove procese u briljantnim esejima u kojima ste pokazali da se banalnost zla realizuje u formi normalizacije nezamislivog. Da li ste te 1963. godine pratili suđenje Ajhmanu i čitali izveštaje Hane Arent o banalnosti zla?
Da, pratio sam suđenje Ajhmanu sa osećanjem užasa i jeze. Dugo sam bio u depresiji, u stanju šoka i zapanjenosti pred onim šta su ljudi u stanju da urade drugim ljudima. Bio sam nem pred organizovanim sistemom ubijanja ljudi, žena i dece. Kako je moguće, pitao sam se, da se nešto takvo dogodi. Dovoditi ljude vozovima u logore smrti i neprekidno razmišljati kako da se poveća i poboljša kvantitet i kvalitet ubijanja. Ideal: povećati učinak u proizvodnji smrti. Efikasnost i učinkovitost. I to se odigravalo u Nemačkoj, zemlji koja je postigla najviši stepen razvoja u kulturi, filozofiji, ekonomiji, razvoju socijalne države onoga vremena.
Hitler dolazi na vlast, militarizacija Nemačke se odvija ogromnom brzinom i sistem funkcioniše upravo onako kako ga je opisala Hana Arent: banalizuje se zlo. Zlo postaje svakodnevna rutina za koju je karakteristična podela rada. Hana Arent je pokazala da Ajhman i ostale birokrate Trećeg rajha nisu bili emanacija nekakvog apsolutnog demonskog zla, oni su samo radili svoj posao u sistemu strukturiranom da bude ubilačka mašina koja se zasniva na planovima o povećanju učinkovitosti. Industrijalizacija smrti se nije zasnivala na zlu, već na banalnosti zla u konceptu industrijalizacije. Kada sam pisao esej o banalnosti zla, bio sam direktno motivisan tekstom Lize Peti, naučnice sa MIT-a, profesorke urbane antropologije, koja je uradila analizu rutinizacije proizvodnje atomskog naoružanja i stvaranja ratne države koja počiva na banalizaciji zla. U SAD postoje brojna mesta u kojima najobrazovaniji ljudi sa Harvarda i MIT-a razvijaju najsavršenija oružja za ubijanja, prženja, spaljivanja, da ne govorimo o biološkom i termonuklearnom oružju. Sećam se za vreme Vijetnamskog rata kako su razvijali sve savršeniji napalm koji će spaljivati mnogo brže i efikasnije. A ti naučnici su ljudska bića koja svoj život provode razvijajući sve užasnije mašine. O tome je govorila Lisa Peti sa MIT-ija, a to je zapravo priča o banalnosti zla: kada ljudi uđu u rutinu u kojoj rade najstravičnije stvari koje su postale sastavni deo socijalne mašinerije.

Banalizacija zla i normalizacija nezamislivog su procesi koji se realizuju rutinski putem medija. Zabrana filma Džona Pildžera u SAD-u (o čemu smo pisali u prošlom broju „Pečata“) i neobjavljivanje vaših odgovora na napad Mambioa u „Gardijanu“,  svedoče da je na delu masovna cenzura i kontrola svega što se u medijima govori. Novinari neprekidno rade na „omekšavanju procesa“ pre nego što se dogode veoma neprijatne stvari, kakve su ratovi, a trenutno se u Srbiji medijski „omekšava“ predaja Kosova i Metohije.
Da, mediji „normalizuju“ ove procese. Oni ih prikazuju kao rutinske stvari, ratovi postaju nešto što se podrazumeva, čije uzroke nije potrebno preispitivati. Jasno je da je u toj situaciji veoma važno održati živom dihotomiju dobrih namera i zlog drugog koji je sušta emanacija zla. Na taj način su za Zapad drugi (Srbi) postali emanacija zla, veoma uspešno proizvedena medijskim sredstvima. Srbi su u medijima predstavljani kao oni koji imaju kampove za istrebljenje, kampove za silovanje, a jedan američki novinar je čak pisao i o tome da su Srbi, baš kao Nemci tokom Drugog svetskog rata, stočnim vagonima, a kasnije autobusima, prevozili zatočenike do logora smrti, što je bila potpuna laž. Konačno, srpski logori sasvim sigurno nisu bili strašnija mesta nego što su to bili muslimanski, ali mediji su prikazivali lažne fotografije, poput one mršavog muškarca koji stoji iza bodljikave žice, slike koja je obišla svet doprinoseći satanizaciji Srba, a za koju se posle toga dokazalo da predstavlja najgrublju manipulaciju u cilju stvaranja iluzije da je reč o koncentracionom logoru.
U slučaju Kosova prikazaćete slike žena i dece u jeku navodnog etničkog čišćenja, i selektivnim korišćenjem takvog materijala proizvešćete efekte kojima normalizujete imperijalni pohod. Mediji igraju ogromnu ulogu u normalizaciji nezamislivog i onoga što radi njihova zemlja. Onda možete proizvoditi sve efikasniji napalm i proizvoditi najstrašnije oružje, kao i bespilotne letelice koje ispuštaju smrtonosni tovar desetine milja daleko. I nikada nećete osuditi ubijanje Avganistanaca, Pakistanaca u svojim medijima, ali ni u medijima širom sveta, jer su uvezani korporacijskim interesima, NATO savezom i savezom elita. Mediji igraju ogromnu ulogu u banalizaciji zla i normalizaciji nezamislivog. Normalizacija onoga što rade njihove vlade u savršenoj je saglasnosti sa demonizacijom mete i njihovog političkog establišmenta: to je uloga medija u sistemu koji savršeno funkcioniše.

Otkrili ste istine o imperijalnoj praksi SAD u Latinskoj Americi, Aziji, Africi i Evropi, koja je bila omogućena menadžmentom i inženjeringom javnosti, sveopštom hipokrizijom i lažima. Šta je ono što vas pokreće i navodi da se neumorno suprotstavljate zlu i neprekidno podižete „blistavu tapiseriju na kojoj se Zapad hrani“, pokazujući da je sjaj u funkciji maskiranja laži i najvećih zločina?
Skroman sam čovek i ne volim da govorim o sebi. I sebe doživljavam kao običnog čoveka koji čitav život veoma mnogo radi i koga pokreće ogroman bes zbog onoga što se dešava u svetu. Odrastao sam u doba velike depresije i doba fašizma, što je uticalo na oblikovanje mog pogleda na život. Završio sam Ekonomski fakultet na Univerzitetu Berkli u Kaliforniji pre mnogo godina, i to sarađujući sa izvanrednim profesorom Robertom Brejdijem koji je dvadesetih godina prošlog veka napisao doktorsku tezu pod naslovom „Pokret racionalizacije u Nemačkoj industriji“, u kojoj je pisao kako Nemačka industrija postaje efikasna. I sledeće što ste saznali bilo je da su Nemačku zgrabili fašisti i Brejdi je napisao novu knjigu: „Duh i struktura Nemačkog fašizma“, gde je opisao kako se ovaj efikasni sistem izopačio i kako su ga se dočepale neke veoma ružne snage povezane sa sistemom biznisa. Na kraju je 1943. godine napisao i treću knjigu: „Biznis kao sistem moći“. Brejdi je uvek povezivao biznis, koncentrisani biznis i moć biznisa sa razvojem nemačkog društva i društva u SAD-u. U Nemačkom društvu ste imali monstruozni, iracionalni poredak koji je, međutim, uvek služio interesima biznisa  i zato su fašisti uništili radnički pokret u Nemačkoj i stvoren je sistem neprekidnog rata.

Naučnici su postali sastavni deo ovog mehanizma kojim je normalizovano nezamislivo. U pitanju je odvajanje nauke od etičkih temelja i prodaja svih humanih i humanističkih ideala.
Da, i naučnici su se čvrsto i temeljno uvezali u sistem. Jedno izvanredno poglavlje u Brejdijevoj knjizi „Duh i struktura Nemačkog fašizma“ govori o tome kako se to odigralo i kako su naučnici počeli da pronalaze sve ubitačnije oružje i oružani sistem, da bi služili proširenju i strukturi moći genocidne, užasne nacističke države. To je rana verzija banalnosti zla sadržana u ideji da bi naučnici mogli biti inkorporirani u strukturu moći, i to je upravo ono što se i dogodilo. Analogije sa savremenim trenutkom su stvarne. U SAD-u dominiraju interesi biznisa angažovani na klasnoj borbi kod kuće. Na delu je konstantan napad na socijalnu državu u SAD, odigrava se redistribucija novčanih tokova i institucionalizovan je permanentni ratni sistem. Mi smo mobilisali NATO u vršenju zapanjujućih monstruoznosti. Navodi se da je NATO bio osnovan protiv sovjetske pretnje, ali sovjetska pretnja je nestala i ne može se govoriti o nekoj pretnji, bila je to takođe jedna od prevara. NATO narasta i širi se. Na putu je da proguta i Srbiju, kao što je progutao Hrvatsku i Baltičke zemlje: Švedsku, Finsku… NATO koristi zemlje kao male plaćeničke armije koje na globalnom planu realizuju ciljeve moćne elite.
NATO postavlja oružane snage u zemljama oko Rusije, sada ima mornaricu na Crnom moru, na liniji NATO-a su Baltičke zemlje, Švedska… Rusija je opkoljena i njena bezbednost je ugrožena. Priča o ugroženoj bezbednosti Evrope je orvelijanska ili sada već kafkijanska laž. Ta pretnja ne postoji.
Potvrdilo se ono što je moj profesor Robert Brejdi sagledao kao veliku opasnost: nauka kao sluškinja naručene istine, biznis kao sistem moći i opasnost od  neprekidnih ratova nacističke države.

3 коментара

  1. Звонимир

    Када вас неко лаже у континуитету као што то раде мејн стрим медији,најмање што можете да учините је да пресзтанете да пратите такве медије,који су одговорни,заједно са нама који смо пратили такве медије за настанак орвелијанског света о коме се говори у овом сјајном интервију.
    Зато пуна подршка алтернативним медијима и печату.

  2. Svaki intervju sa profesorom Hermanom proširuje horizonte našeg saznanja i razumevanja sistema koji preti da eskalira u najstrašniji totalitarni poredak. Pečat je jedini svetionik u mrkloj noći.

  3. Хитлер је био болест клиничке агресивности једне нације која је уобразила да је богом дана да влада светом.Америка је исто то само што су форме ублажене и све завијено у стањол некакаве нејасне виртуелне борбе за људска права.Медији су манипуклациоиони токови за овај наум да с влада светом.Они су, у целом збиру начина и средстава којима се тај хитлеровски ублажен и у лажи замотан пут спроведе у дело, само једна од најважнијих карика у покушају да се цео наум протури као борба за слободу човека.У самој ствари то је борба за владавину над светом, која се у својој бити од Хитлеровог наума да свет претвори у самопослугу у којој ће шефови бити Немци.Лицемерство ове савремене борбе огледа се у нивоу лажи.Лаже се на све стране.Гебелс постаје мали пионирчић те сада на науци заснованој манипулацији свим информацијама, помоћу којих се формира јавно мнење.Потпуно је природно да Едвард Херман буде жртва.Он и не сано он.Чак и у земљама сателитима, земљама које су претворене у презаву ропчад , као што је случај са нашом,димензије битке за право на манипулацију и сурови обрачун са свима који се свему противе или целу ствар демистифиукују, имају облике драстичних забрана и сурових рестрикција.Нарочито онда ако те побуне имају озбиљан, научни карактер и бивају озбиљна демистификација и проказивање правих задњих намера и издаја оних који су на власти.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *