CRNA GORA Kanjoš u zemlji čuda

Piše Miroslav Stojanović

U Crnoj Gori se ovih dana vrelog leta odvijaju politički zapaljive i dramatične igre: vlast se grozničavo upinje da novostečenu državnost učvrsti atakujući, ponekad bahato i osiono, na sve što je u crnogorskoj tradiciji i istoriji neosporno srpsko – od jezika do SPC

Dobra vest, najzad, iz politički turobne Budve (još nije iščilela trauma zbog hapšenja njenih čelnika, koji su, ipak, pušteni da se brane sa slobode). Opština bogatih ljudi (ne malog broja milionera, onih koji su dotle stigli švercerskim i mafijaškim putevima i onih koji su tamo doplovili na ruskom, kratkotrajnom i silovitom valu, kad su cene zemljišta i nekretnina letele u nebo), već dugo pod bankrotstvom (mesecima ne plaća svoje nameštenike), smogla je snage odričući se mnogo čega da ipak ne ukine Grad teatar. Festival koji je, evo četvrt veka, njen intelektualni zaštitni znak, koji ovu varoš, makar za kratko, nešto više od mesec dana izvlači iz duhovne čamotinje i duboke provincijalnosti.
Zavesa je opet, već dvadeset peti put, podignuta, sada (8. jula) pod novim, poetičnim sloganom (pozajmljenim od Dantea) – „Ljubav koja pokreće Sunce i druge zvezde“. Onaj početni naglašeno optimistički – da „svako podizanje zavese budi novu nadu“ – bio bi, očigledno, u ovdašnjoj prilično sumornoj situaciji nepriličan za „repriziranje“.

PAŠTROVSKI KRUG
Festival pod otvorenim nebom, na improvizovanoj („kraljica“ crnogorskog turizma, a ovde bi joj tu „nadležnost“ rado proširili bar na Mediteran, još nema pozorište i stalnu scenu) sceni između crkava, počeo je reprizom koja je dobila status premijere: posle nešto više od dve decenije u svoj iskonski zavičaj stigao je Kanjoš Macedonović, u režiji i „opremi“ istih protagonista – autor teksta po motivima Stefana Mitrova Ljubiše, i reditelj predstave Vida Ognjenović, dramaturg Božo Koprivica, scenograf Miodrag Tabački i kostimograf Ljiljana Dragović – igran u okviru Grada teatra 1989. godine.
Promenjena je, međutim, gotovo sasvim, glumačka postava (iz stare ostala su samo dva-tri glumca), uključujući najvažniju promenu – nad novim Kanjošem „niska struka, opasna koraka, a mudra pogleda“ (Ognjanovićeva), „čovjeka niska struka, ali živa i ćeperna, da bi se na igli vrtio“(kako ga je naslikao njegov literarni „otac“, Ljubiša), mladim i nesporno talentovanim Igorom Đorđevićem, nadnosio se, bar za one koji duže pamte, duh i bleštavi sjaj nenadmašnog i maleroznog Žarka Lauševića: on je prvi ovde, 1989, pre njegovog „fatalnog prekida igre“ i duge pauze, pune „sete i mučnih sećanja“ (Vida Ognjanović) kročio kao Kanjoš, najpre u čuvenoj predstavi na miločerskoj plaži, a potom ovenčan nagradama u Beogradu i na pozorišnim scenama drugih gradova.
Promenilo se željom Ljubišinog „dopisivača“ (i reditelja) Vide Ognjenović i vreme: umesto u, izvorno, (pra)davna vremena (šesnaesti vek), ovaj „začudni junak iz legende“ u novoj varijanti se „nalutao po dalekim svetovima“ između dva svetska rata i zamoren od potucanja došao da „opriča sve što mu se zbivalo na dalekom putu i da pokaže ožiljke od duga stranstvovanja“.
U tom „opričavanju“ i odgovoru na pitanje „kakav narod bješe na te strane“, autorka novog teksta se u karikaturalnom slikanju tog dalekog sveta, očigledno, uz Ljubišu, izdašno ispomagala i Njegošem.
Vremensko izmeštanje Kanjoševog izbijanja iz Paštrovića u Veneciju, s poznatim dramatičnim zapletom (obračun sa „strašnim Furlanom“, odmetnikom koji podanike moćne republike drži pod ucenom i u paničnom strahu), pružilo je priliku autoru teksta i reditelju da se uz stara pitanja koja su opsedala Ljubišu –  sukob malog, zatvorenog paštrovskog plemenskog vilajeta s belosvetskim i prevrtljivim mletačkim velegradskim društvom – u tom eksplozivnom složenom odnosu malog i velikog sveta, postave i neka nova, isto tako provokativna, gorka i bolna pitanja (i kad su uvijena u humor i ironiju), koja je nametalo vreme, sada, i u ovom slučaju, već sa sumornim predznacima i nagoveštajima fašizma: mletački dužd i mafiozo Frančesko Foskari, s čoporom pratilaca (i ulizica) u zastrašujućim crnim uniformama i crnim, bleštavim čizmama, neodoljivo podseća na Dučea.
Paštrovski krug otvoren Kanjošem završiće mesec i po festivalskih dana, takođe paštrovskim temama, „ortačkom“ i takođe premijernom predstavom  Grada teatra i Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice „Konte Zanović“ (dramaturška prerada i režija Radmile Vojvodić), o budvanskom „Grku Zorbi“, šarmeru i vagabundu, hedonisti i poligloti Stefanu Zanoviću.
Između ta dva pozorišna graničnika naći će se još nekoliko premijera i već znanih, zaista velikih predstava, ovim redom: „Kokoška“ (Nikolaj Koljada, Grad teatar),  „Višnjik“ (Anton Pavlovič Čehov, Jugoslovensko dramsko pozorište – Grad teatar, premijera), „Don Krsto“ (Vida Ognjenović, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd – Grad teatar Budva), „Grk Zorba“ (Nikos Kazancakis, Pozorište na Terazijama – Grad teatar, premijera), „Pipi Duga Čarapa“ (Astrid Lindgren, Gradsko pozorište Podgorica – Grad teatar, režija Nikola Vukčević), „Božanstvena komedija“ (Dante Aligijeri, Bitef teatar Beograd – Grad teatar Budva, režija i koreografija Edvard Klug, premijera), „Otelo“(plesna predstava po Šekspirovim motivima, Bitef teatar i Grad teatar, koreografija Zoran Marković i Maša Kolar) i, na kraju, uz već spomenutog „Konte Zanovića“, još jedan  Šekspirov „Otelo“, ovoga puta zajednička predstava Grada teatra, Zetskog doma Cetinje i MESS Sarajevo, režija, adaptacija i scenografija Veljko Mićunović.

„IZMEĐU POETIKE I POLITIKE“
Budvani su se trudili da i ostali festivalski programi („Trg pjesnika“, s deset književnih večeri, koje su počele 12. jula predstavljanjem zbornika posvećenog Danilu Kišu, beogradskog CZKD, „Danilo Kiš (1935 – 2005) – između poetike i politike“, zatim likovni i muzički) budu u znaku jubileja.
Manje svečarski, uočljivo dramatično i politički zapaljivo, u ovim danima vrelog leta odvijaju se neke druge crnogorske igre. Ovovremenom Kanjošu iz paštrovske vizure, a Paštrovići se smatraju prevashodno srpskim plemenom, ne bi trebalo da ide tako daleko i da se pomera iz svoje, geografski zaista prelepe i jedinstvene Crne Gore da bi se našao u zemlji čuda. I apsurda.
Ovdašnja vlast kao da vidi jedini način da učvrsti novostečeni suverenitet i državnost, upinje se grozničavo, kao da bespogovorni rodoslov mora biti neumitna žrtva te državnosti i kad je neosporavana, čineći to ponekad bahato i osiono, da se resko distancira od svega srpskog, da potre ili „preformuliše“ sopstvenu prošlost, istoriju i tradiciju, „Zemlja za Ginisa“ (kaže bivši predsednik Republike Momir Bulatović u intervjuu podgoričkim „Vijestima“), „bez većinskog naroda i jezika“.
Posle anatemisanja srpskog jezika kojim govori, sudeći po najnovijem izjašnjavanju, žestokoj presiji, više od polovine građana, ovih dana se na posebnom udaru vlasti, ne samo verbalnom, našla Srpska pravoslavna crkva. Njenom visokom sveštenstvu se, upravo u času sklapanja (novog) konkordata sa Vatikanom, priređuju sudanije i preti proterivanjem sveštenstva (to je nedavno, po hitnom postupku, učinjeno s paštrovskim parohom: navodno nije imao dozvolu boravka, iako je već petnaest godina u Crnoj Gori, računajući đakovanje u cetinjskoj bogosloviji) i rušenjem, navodno, bespravno podignutih crkava (one na Rumiji, i one koju su Paštrovići rešili da obnove na Svetom Stefanu) i to sve u situaciji kad i podgorički zvaničnici konstatuju da je u ovoj zemlji bespravno sagrađeno nekoliko desetina hiljada (kažu možda i sto hiljada) objekata!
Najnovije varničenje na unutrašnjem političkom frontu izazvao je predlog Zakona o dinastiji Petrović – Njegoš, u čijem se prvom članu konstatuje da je ova dinastija nasilno od strane Srbije „detronisana 1918“ i zahteva poništavanje odluka čuvene Podgoričke skupštine, kao čina velike izdaje. Jedan poslanik je tim povodom pročitao imena delegata izdajnika, sve iz „Surdulice i Gadžinog Hana“: Vrbica, Kusovaca, Petrovića, Vukčevića, Vukotića…
Vlast će, dakako, progurati sve što naumi (većina to uvek može), iako se u ovdašnjim medijima može pročitati navodno upozorenje predsednika Filipa Vujanovića da neće potpisati taj zakon ako u njemu ostane provokativni prvi član.
Vujanović je, inače, otvorio ovogodišnji Grad teatar. Na svečanom otvaranju nije bilo, međutim, dugogodišnjeg predsednika Saveta festivala, bivšeg premijera Mila Đukanovića (pojavio se koji dan kasnije, na glamuroznoj proslavi rođendana jednog iz mlade garde milijarderske dinastije Rotšilda). Ima onih ovde koji misle da bi njegovo prisustvo na ovoj svečanosti, uz idejnog tvorca Grada teatra Svetozara Marovića, predstavljalo provokaciju: hapšenje gradskih čelnika koje smo spomenuli na početku ovog teksta, među kojima se našao i Marovićev brat, „pročitano“ je kao „otvaranje fronta“ „u još latentnom sukobu dvojice politički najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori“.

3 коментара

  1. Crna gora pocrnela od srama – Srpski knjiŽevnici masovno proterani iz programa za osnovne Škole
    Proterali srpske pisce, a zadržali prostitutke

    Jezik – Pisci koji su ranije u školama izučavani u okviru predmeta srpski jezik i književnost u predmetu crnogorski jezik potpuno zanemareni ili se pojavljuju samo sporadično
    …………………………………………………………………………………………………………………….
    Nepoželjni
    Matija Bećković, Oskar Davičo, Borislav Pekić, Mihailo Lalić, Dobrica Ćosić, Jova Jovanović Zmaj, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Stevan Raičković, Dobrica Erić, Dositej Obradović, Branko Radičević, Vojislav Ilić, Dušan Radović, Brana Crnčević, Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić, Janko Veselinović, Danilo Kiš, Milan Rakić, Vladislav Petković Dis, Sima Pandurović, Milutin Bojić, Đura Jakšića, Miloš Crnjanski…

  2. Crnogorski raspop vraća delo Pavelića
    Komentara 23
    veličina teksta:+-

    U Zadru je 12. marta osnovana takozvana “hrvatska pravoslavna crkva” za “hrvatske pravoslavce” koji ne žele da se poistovećuju sa Srbima. Članovi inicijativnog odbora, među kojima su Ivo Matanović i monah Jelisej Lalatović, na konferenciji za novinare izrazili su očekivanje da će “hrvatska pravoslavna crkva biti zvanično registrovana u hrvatskoj državi u roku od godinu dana”. Ustašku versku tvorevinu obnavlja, dakle, Jelisej Lalatović, doskorašnji pripadnik tzv. crnogorske crkve, raščinjeni monah SPC, poreklom iz Nikšića, koji je nedavno zbog malverzacija pobegao iz Crne Gore iz zagrljaja Miraša Dedeića.
    Samozvani “osnivači”: Matanović i Lalatović

    Kako su rekli Matanović i Lalatović, ovde se “ne radi se o formiranju nove crkvene zajednice za koju je potrebno 500 vernika i pet godina da bi bila registrovana, već je reč o obnavljanju nekadašnje Hrvatske pravoslavne crkve” koju je, inače, 1942. godine za vreme Drugog svetskog rata osnovao Ante Pavelić u ustaškoj NDH, a koja je nestala 1945.

    U vezi obnove ove nazovicrkve Lalatović je, prema Matanovićevim rečima, kontaktirao i “Sinod Ruske istinske pravoslavne crkve”, odakle je dobio “podršku”. Međutim, u ruskim teološkim krugovima pojašnjavaju da je RIPC “nekanonska i samozvana crkva u odnosu na zvanično pravoslavlje, kao i u odnosu na zakonitu Rusku pravoslavnu crkvu i Moskovsku patrijaršiju”.

    Takođe, jedan od čelnika obnove nekadašnje crkve strave i užasa za srpski živalj u ondašnjoj NDH, Jelisej Lalatović, poreklom je iz Nikšića, bivši je bogoslov i raščinjeni monah Srpske pravoslavne crkve za čije ime se vezuju finansijske malverzacije i falsifikovanje manastirskih pečata.

  3. Zajednicka molitva….?

    Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca

    Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
    blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
    pozvao si da ti služi
    kao navjestitelj i branitelj istine
    i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

    Poslušan tvojoj Riječi
    i vođen Duhom tvoje ljubavi,
    zauzimao se za siromašne i obespravljene;
    ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
    pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

    Ponizno te molimo
    da nas obdariš svojom radošću
    te blaženoga Alojzija ubrojiš
    među svece sveopće Crkve,
    da bismo ga mogli još predanije slijediti
    i uteći se njegovu moćnom zagovoru
    u svojim životnim potrebama.

    Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
    koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
    praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
    Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
    Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *