CRNA GORA Između Vatikana i NATO-a

Piše Vladimir Dimitrijević

Vatikan je od 1943. godine u savezu sa Vašingtonom i pomaže Imperiji u ostvarenju globalističkih geopolitičkih ciljeva. Od Pakta Regan-Vojtila, koji je bio uvod u rušenje Istočnog bloka, pa sve do danas, ciljevi ove osovine su zajednički. Zato i Crnoj Gori pre ulaska u NATO prethodi konkordat s Vojtilinim naslednikom

Sve liči na ludilo: Crna Gora nema istorijske veze sa Srbijom, nego je u pitanju nekakva Duklja (Dioklitija, jedna od oblasti Rimskog carstva); Crnogorci su, u stvari, „Crveni Hrvati“ (evo, sad neki institut za genetiku iz Kanade dokazuje da Crnogorci imaju hrvatske gene); srpsko nacionalno osećanje u Crnu Goru je uneto nasilno, preko „pravoslavne inkvizicije“ Svetog Save… Crnogorci imaju svoju Samostalnu crnogorsku crkvu, koju vodi raspop Miraš Dedejić. Njega nijedna Pomesna crkva ne priznaje, ali mu je zato kotorski don Branko Sbutega davao svesrdnu podršku i pomoć, tvrdeći, u okviru te pomoći, o katoličkom Božiću 2004, u listu „Danas“, da Srbija i Crna Gora ne treba da budu zajedno.
Onda se izmisli crnogorski jezik, a proganjaju se oni koji tu krivotvorinu ne priznaju. Pa se sve što je srpsko proglasi anticrnogorskim, a Njegoš genocidnim ideologom etničkog čišćenja. Pa se u udžbenicima istorije pojavi tvrdnja da je Srbija 1918. godine okupirala Crnu Goru. Pa onda mr Vanda Babić objavi studije izvesnog Vulićevića, koji je pre više od sto godina dokazivao da su starosedeoci Boke Kotorske bili Hrvati… Pa onda vladajuća partija Crne Gore 2011. godine sebi da u zadatak da u Crnoj Gori napravi autokefalnu crkvu… Pa se onda preti izbacivanjem iz Crne Gore sveštenicima i monasima Mitropolije SPC koji nemaju državljanstvo (a nisu im ga dale upravo državne vlasti, iako su ga uredno tražili). Pa se preti otimanjem hramova i manastira od zakonitog vlasnika… Pa se preti rušenjem hrama na Rumiji, navodno ilegalno podignutog… A onda se sklapa konkordat s Vatikanom…
Ko će se snaći u tom haosu? Šta sve to znači?
„U tom ludilu ima sistema“, rekao bi Šekspirov Polonije. Očito je da neprijatelji našeg naroda idu u konačni obračun sa nasleđem Svetog Save, i to u geopolitički najosetljivijim oblastima. Sada je, očito, na redu Crna Gora – pred ulazak u vojni savez Imperije.

CRNA GORA I BOKA U ODNOSU SA VATIKANOM
Iako je još od doba pre tragične 1054. godine, kada je Rim napustio Crkvu od Istoka, prostor srpskih zemalja, među kojima je i Zeta, bio izložen verskom pritisku Zapada, uspesi rimokatoličke propagande bili su mršavi: srpske vladarske kuće, prvo Nemanjići, a zatim Balšići – Statimirovići i Crnojevići, pažljivo su čuvali svoje zemlje od promene duhovnog identiteta. Posle dolaska Turaka na naše prostore, Rim nije odustajao od pokušaja da lokalnom življu nametne uniju, ali rimokatolika među Srbima u staroj Crnoj Gori nije bilo; za razliku od njih, albanska plemena Klimente (Keljmendi), Rapše, Škrelji i Kastrati, kao i nešto Kuča, bili su u opštenju s rimskim prestolom. Ugledni Kotoranin Marko Bolica, u službi Mletačke republike, tako piše 1614. godine u svom „Opisu skadarskog sandžakata“, dodajući da se „u Peći, koja je pet dana putovanja od Kotora, nalazi sedište patrijarha monaha srpskog i grčkog obreda, u kojem u velikom sjaju stoluje patrijarh Jovan (…) Ovaj patrijarh duhovno rukovodi onima koji su obreda srpskoga iz čitave Servije ( Srbije ), Podgorice, Crne Gore i Župe koja je deo Kotora“. Što se stare Crne Gore tiče, Bolica piše: „Prvi glavni deo, koji je Crna Gora, ima 90 sela sa ukupno 3.524 kuća i 8.027 ljudi pod oružjem, od kojih je negde 800 sa kuburama, dok ostali koriste sablje, štitove i koplja, i svi žive po srpski“ (toliko o nacionalnom pripadništvu starih Crnogoraca). U vreme pomenutog patrijarha Jovana Kantula, Zapad je Srbima nudio vojnu pomoć u borbi protiv Turaka, ali i uniju s Rimom. No, Srbi nisu na to pristajali. U pregovorima koje je sa savojskim hercogom Karlom Emanuelom vodio patrijarh Jovan u pratnji srpskih glavara, bilo je izričito rečeno: „ (…) U naše strane nikako nećemo ni jezuita, ni nikoga drugoga, koji bi puk hrišćanski obraćao na zakon rimski zašto otle bi moglo biti velika skandala među narod“. Intenzivna rimska propaganda na našem prostoru počinje od 1622. godine, kada Rim osniva Kongregaciju za propagandu vere, pa se njegovi misionari bacaju na pravoslavne Srbe na najširem prostoru – od Makedonije, preko Primorja, Paštrovića i Hercegovine, do Žumberka. Srpski konvertit Ivan Tonko Mrnavić, izaslanik Kongregacije, a kasnije bosanski biskup, u cilju širenja unije u to vreme piše svoju verziju žitija Svetih Save i Simeona, po kojoj su prvi Nemanjići bili vatreni sledbenici rimskog pape. Za oblasti Crne Gore i Boke Kotorske, Rim je poslao pokatoličenog Srbina, Serafima Mizerčića i učenog trgovca Frana Leonardisa. Leonardis je potkupljujući sveštenike i monahe uspeo da Rimu privede bokeljsko pleme Paštrovića – ali samo privremeno; to je isto sa Grbljanima učinio kotorski misionar Jovan Paskali. No, uspesi su bili kratkotrajni – i Paštrovići i Grbljani brzo su se vratili veri otaca.
Izgledalo je da će Leonardis najveći uspeh ostvariti preko cetinjskog mitropolita Mardarija, koji je, zbog preteških uslova u kojima je Crna Gora živela, 1639. godine priznao papu kao „samodršca celog hrišćanstva“ (u isto vreme, molio je za pomoć od moskovskog cara, „samodršca Rusije“.) Papa Urban Osmi oduševljeno je pozdravio odluku cetinjskog vladike i obećao mu „misionarski honorar“ na svake tri godine. Preko njega, dobio je preporučeno pismo za Leonardisa, koji je otišao u Peć i tamo pokušao da pridobije patrijarha Pajsija za uniju. Nije u tome uspeo, ali je od pape primio titulu barskog nadbiskupa. Mardarijev sinovac, Visarion, nasleđuje svog strica na Cetinju, ali kao rimski plaćenik. Godine 1648. u manastiru Morači, rimski propagandisti, unijati sa Ukrajine, prave lažne sabore sa kojih papi šalju pisma o tome kako su navodno Srbi tog kraja spremni da se pounijate, a 1651. godine grupa trebinjskih unijata, kaluđera i vernika, ustaje protiv zakonitog hercegovačkog mitropolita Svetog Vasilija, zbog čega on i bira ostrošku stenu, nastavljajući da čuva verski i nacionalni identitet svog naroda.
Dinastija vladika iz loze Petrovića ide putem Svetog Save, on je Rimu jasno stavio do znanja da se Srbi neće katoličiti. Vladika Danilo, koji se potpisivao kao „vojevodič srpske zemlje“, bio je omrznut među rimokatoličkim prvacima. Kotorski biskup Marin Drago o njemu kaže: „ On je agresivan i ako mu svetovne vlasti ne stanu na put katolicizam u udaljenim krajevima njegove Eparhije doći će u veoma veliku opasnost. Cetinjski vladika spušta se svake godine s Cetinja u kotorsku dijecezu, te pored pravoslavnih oporezuje i katolike“. Sličnim putem nastavili su i ostali, a Njegoš je (iz Nenadovićevog putopisa po Italiji to vidimo) odbio da celiva okove apostola Petra (ne zato što nije poštovao svetinju, nego zato što je osnovna teza papizma da su pape Petrovi naslednici u vlasti nad Crkvom), kao i to da izađe iz svojih kočija i pokloni se pontifeksu kojeg su sluge nosile u nosiljci (iako su to nalagali zakoni zemlje kroz koju je putovao). Zbog odbijanja da se pokloni Vatikanu, Njegošu su se svetili dva puta: prvi put, kada je za vreme Velikog rata komandant Vražje divizije Stjepan Sarkotić naredio rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu,  i 1974. godine, kada su opet porušivši 1926. godine obnovljenu kapelu crnogorski komunisti, Titovi izmećari, utamničili velikog vladiku u mauzolej, delo hrvatskog papiste Meštrovića, koji je u svojim memoarima najpodrugljivije pisao o Srbima, „bizantincima“ i njihovoj tuđosti „Europi“. Vrlo dobro su znali šta rade: prilikom otvaranja mauzoleja Veljko Milatović je rekao da je dužnost Novog crnogorskog poretka da Njegoševo državničko i književno delo oslobode „balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije“. Princ Mihailo Petrović Njegoš je želeći da spreči tragediju rušenja lovćenske kapele, pisao čak i papi Pavlu Šestom, moleći ga da interveniše kod Tita da bi se izbegla ta kulturna katastrofa. Od pape nije bilo avaza. Naravno…Znao je on ko je Njegoš.
Pokušaji prevođenja Crnogoraca na uniju nastavili su se i za vreme Kraljevine Jugoslavije, kada je mitropolit crnogorsko- primorski Gavrilo (Dožić), kasnije poglavar SPC-a, 1936. godine izveštavao Sinod: „Očigledno je i tačno, da se rimokatolička propaganda svestrano i svim silama i sredstvima trudi da postojeće nezadovoljstvo ovdašnjeg stanovništva eksploatiše u svoju korist. Preko svojih časopisa, letaka, propovijedi i sa raznim sredstvima rimokatolička propaganda nastoji da papu i papsku crkvu predstavi kao zaštitnika i dušebrižnika ne samo Hrvata već i Srba. Ona jednako širi i dokazuje otvoreno i tajno, da su Srbi ovih krajeva, pa cio Naš Narod i njegovi svjetski i duhovni poglavari u dalekoj prošlosti bili pod papom, ali da su ih Turci i Grci otrgli od Rima! Čak se stalno, pa u posljednje vrijeme javno proturaju tobože istorijski utvrđena fakta da su ovi krajevi nekakva Crvena Hrvatska, a nesrpska pokrajina, da su vladari Zetsko-Crnogorski od Vukana do Crnojevića bili rimokatolici i tome slično, samo da bi se naše svetinje i tradicije što više sumnjičile i omalovažavale u očima današnjih narodnih masa!“ Zato je patrijarh Gavrilo, u teškim uslovima izgnanstva posle Drugog svetskog rata, a znajući za ulogu Vatikana u NDH, odbio svaku pomoć pape Pija Dvanaestog.
U uslovima komunističkog ropstva, Crna Gora je živela teško i strašno, a Vatikan je i tu gledao da nešto ušićari. Za vreme tolerantnog i blagog mitropolita Danila (Dajkovića) posredno mu je nuđena pomoć u stvaranju autokefalne „Crnogorske crkve“, što je vladika Danilo odlučno odbio (znajući kako je Vatikan pomagao stvaranje makedonskog raskola). Još za vreme Drugog vatikanskog koncila, papa Ivan Dvadeset Treći dao je smernice barskom nadbiskupu Tokiću da stupi u vezu s mitropolitom Danilom, zarad ekumenizma. Prilikom jedne posete Ostrogu, Tokić je u spomen-knjigu zabeležio da bi bilo dobro da se SPC ujedini s drugim hrišćanima, što je vladika Danilo (znajući da ovde ujedinjenje znači uniju s Rimom) nazvao „besmislicom“. Iako je negovao više nego dobre odnose sa rimokatolicima u Crnoj Gori i Boki, podsećajući na versku trpeljivost Njegoša i jugoslovenski orijentisanog kotorskog biskupa Ućelinija, vladika Danilo je znao meru i granicu.
Ali, naravno, Vatikan nikada ne odustaje. On menja samo taktiku, a ne i strategiju. Iako je zvanična Crna Gora bila sastavni deo SR Jugoslavije, Rim je još devedesetih godina prošlog veka nudio svoje „dobre usluge“ vladajućoj garnituri. Godine 1994, u posetu su došli papini „Malteški vitezovi“ koji su ponudili humanitarnu pomoć crnogorskoj vladi. U zvaničnu posetu primio ih je ondašnji ministar spoljnih poslova Crne Gore Miodrag Lekić, a u zvaničnom saopštenju se pored pomoći u vidu lekova našla i vest o tome da „Malteški vitezovi“ žele da „dugoročno sarađuju sa svim institucijama crnogorskog privrednog i kulturnog života“. Najavili su i otvaranje svoje kancelarije u Crnoj Gori. Novinari su pisali da im je cilj podrška crnogorskom separatizmu, a revija „Istok“ je iznela podatak da su ponudili grdne pare da bi iz Cetinjskog manastira uzeli ruku Svetog Jovana Krstitelja, koja je pripadala njihovom redu pre nego što se, krajem osamnaestog veka, obrela u Rusiji (a zatim, posle boljševičke revolucije, došla među nas). Tada su priče o separatizmu i vatikanskim vitezovima u nas ocrnjivane kao „teorija zavere“…No, ispostavilo se da nije baš tako banalna priča.

O STAROM I NOVOM KONKORDATU
Čim je najavljeno potpisivanje konkordata Crne Gore i Vatikana, oglasiše se provereni evropski stručnjaci za datu temu; među njima, i poznati izučavalac „janusovskih lica istorije“ Šerbo Rastoder, koji u tekstu za „Vijesti“ podseti čitaoce da je kralj Nikola potpisao konkordat sa Vatikanom još 1886. godine i da bi ga možda bilo samo potrebno „inovirati“. Rastoder je, ipak, upozorio da ondašnja i sadašnja politička situacija nisu sasvim iste i da je knjaz Nikola, po svemu sudeći, imao nekakvu drugačiju motivaciju kad je potpisivao konkordat.
O čemu je, zapravo, reč? Posle Berlinskog kongresa, Crna Gora je stekla priznatu nezavisnost, ali je, istovremeno, dobila i izlaz na more – kod Bara. U primorskoj oblasti je tada živelo nekih 5 do 8.000 rimokatolika, koji su tako ušli u sastav države sa pravoslavnom većinom. Ovi rimokatolici su se osećali kao Srbi; takvima ih je smatrala i država Crna Gora (u čijem školskom udžbeniku, „Zemljopis knjaževine Crne Gore“ za treći razred osnovne škole, objavljenom 1889, stoji: „Svi ljudi koji žive u našoj domovini jesu Srbi većinom pravoslavne vjere, a ima ih malo rimokatoličke i muhamedanske“). Knjaz Nikola je, zbog toga, želeo da „svoje“ rimokatolike izbavi od vlasti moćnog suseda, Austro-Ugarske, koja je preko Kotorske biskupije nadzirala vernike rimskog obreda u Boki, i da ih veže za srpski etnos. Trudio se da središta duhovne jurisdikcije pravoslavnih, katolika i muslimana budu u Kneževini Crnoj Gori. Zato je u saradnji sa đakovačkim nadbiskupom Štrosmajerom (koji je bio za vatikansku verziju jugoslovenstva) uspeo da obezbedi da papa Leon Trinaesti izdvoji barsku nadbiskupiju iz sastava skadarske, da za biskupa postavi Srbina rimokatolika, franjevca Šimuna Milinovića, kao i da odobri bogosluženja na staroslovenskom jeziku (Štrosmajer je tu video svoj, kriptounijatski interes, ali je bio spreman da pomogne). Barski nadbiskup je dobio staru titulu „primasa Srbije“. Pregovore sa Vatikanom, u ime knjaza Nikole, vodio je poznati srpski plemić, rimokatolik Lujo Vojnović, a on i novopostavljeni barski nadbiskup Milinović izborili su se da vatikanskom zavodu Svetog Jeronima ostane stari naziv „ilirski“, a ne da mu se da naziv „hrvatski“ ( promena će se desiti kasnije, kad Vatikan konačno shvati da je cementiranje katoličenja na Balkanu upravo kroatizacija pokatoličenih). Veliki ruski istoričar Pavle Rovinski bio je veoma zadovoljan uspesima crnogorske diplomatije u pregovorima oko konkordata: „Nije moguće ne diviti se tome što je papa učinio koncesije Crnoj Gori i Srbima katolicima“, pisao je.
Srbi katolici su, malo po malo, nestajali, to jest bivali pohrvaćeni. Sresko poglavarstvo u Kotoru, 14. jula 1924. godine, Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine SHS šalje izveštaj u kojem podrobno opisuje austrijsku politiku pretvaranja domaćih katolika u Hrvate s ciljem da pomoću vatikanskih misionara i prosvetnih radnika među Bokelje unese versku mržnju i netrpeljivost, s ciljem da zauzda srpske oslobodilačke težnje. Tridesetih godina 20. veka se, na katedrali u Kotoru, postavlja spomen-ploča polumitskom hrvatskom kralju Tomislavu ( iako nije imao nikakve veze sa Kotorom). Kroatizacija napreduje, tako da 1940. godine izvesni „povijesničar“ Tripunov u „Hrvatskoj smotri“ piše: „Boka je kroz cijelu povijest bila nerazorivo povezana sa Hrvatstvom i ona je prepuna tvorevinama hrvatske kulture i hrvatskog duha(…) Njena budućnost se mora odvijati u zajednici sa ostalom dalmatinskom Hrvatskom, ona je njezin nerazdruživ dio“. Tome doprinose i političke kanonizacije. Godine 1927, papa Pije Jedanaesti proglašava blaženom Ozanu (Srpkinju iz Stare Crne Gore koju su kao sluškinju u Kotoru pokatoličili i koja je postala časna sestra). Rimokatolici šire Ozanin kult i nastoje da ga nametnu i pravoslavnim Srbima iz Boke. Kasnije ( 1977. godine ) će blaženim biti proglašen i Leopold Mandić, takođe pokatoličeni Bokelj, pa će Hrvati proglasiti Boku Kotorsku „zaljevom hrvatskih svetaca“ ( ni više, ni manje!) Poglavar „Crkve u Hrvata“, kardinal Franjo Šeper će, učestvujući na svečanoj beatifikaciji u Kotoru i Herceg Novom, pokazati šta misli o ekumenizmu, pozivajući se upravo na Mandića koji je govorio da bi se zbog ostvarenja istinskog jedinstva „odijeljeni istočnjaci trebalo da vrate u katoličko jedinstvo“.
I tako dolazimo do promenjenog istorijskog konteksta: kralj Nikola je nekad potpisivao konkordat da bi Srbe rimokatolike sa primorja sačuvao za Srpstvo, a Crna Gora danas konkordat potpisuje da bi se što više udaljila od Srpske crkve i evropeizovala se na vatikanski način. Uostalom, koji bi političar na vlasti u današnjoj Crnoj Gori prihvatio reči knjaza Nikole, upućene predsedniku crnogorske Skupštine Šaku Petroviću, 12. decembra 1906. godine (a povodom odluke da se Skupština nazove „Srpsko-crnogorskom“) „da smo, Srbi porijeklom, a Crnogorci provincijalno. To su sve nepobitne istine, kao istina univerzalno poznata da su Crnogorci Srbi“? I tu, naravno, dolazimo do tajne balkanske geopolitičke budućnosti – evropeizacija Crne Gore značila bi njenu kroatizaciju. Na to se spremno čeka: dovoljno je setiti se da je  posle „Bljeska“ i „Oluje“ kada je sa svojih vekovnih ognjišta proterano 250.000 pravoslavnih Srba, „Udruženje nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske“ uputilo čestitku Tuđmanu za „uspješno slamanje srpske pobune“, a da je svojevremeno Mladen Švarc, vođa Nove hrvatske desnice, u svom listu „Nezavisna država Hrvatska“ (25. maj 1999 ) objavio tekst „Crna Gora i Crvena Hrvatska“, u kojem naglašava da je Crna Gora „Crvena Hrvatska“, da je hrvatski interes „neovisna Crna Gora“ i da Crnom Gorom „struji duh Sekule Drljevića“. On je jasno rekao: „Današnji nemiri na Cetinju i te kako se tiču nas Hrvata. Oni će vrlo brzo uroditi odvajanjem Crne Gore od svoje fatalne zajednice sa Srbijom. Za Crnogorce je sada nastupio čas odluke: sada ili nikada. Samostalna Crna Gora značiće oslabljenu Srbiju i crnogorskog susjeda na našim granicama koji je oslobođen frustracija i kompleksa što mu je nametnuo štetni suživot s beogradskim hegemonom. Riješit će se tada i pitanje Boke. Zato je prioritetna zadaća hrvatske politike svim sredstvima poduprijeti put Crne Gore u slobodu“.

GEOPOLITIKA I MISTIKA
Najstrašnije od svega je što smo, pre dvadesetak godina, smatrali da se neke stvari nikad ne mogu desiti, i smejali se kao sumašedšima onima koji su krivotvorili našu istoriju i predanje. Jedan od takvih je bio dukljanoid Jevrem Brković, koji je za vreme ratnog raspada SFRJ dobegao u Hrvatsku i u „Glasu koncila“ 26. aprila 1992. godine dao intervju u kojem je govorio, između ostalog: „Šajkača nije kapa za Mediteran (…) Lijepa naša Boka, nevjesta Jadrana, zajednička kulturna baština Hrvata i nas, više nije niti nevjesta, niti je lijepa, niti je plava (…) Mi smo prvobitno bili katolici. To je poznato. Onda nas je Sava Nemanjić, taj genocidni Sava Nemanjić, jednostavno popravoslavio. Najstravičnijim metodama koje su ikada u tom periodu mogle biti zamišljene. (…) Preko šest stotina naših crkava i manastira sada je bukvalno okupirano. To je sada u rukama Srpske pravoslavne crkve (…) To više nije pravoslavlje. Radi se o svetosavlju. A svetosavlje je državna religija sa izrazitom militantnošću što se sada očituje u ratu protiv Hrvatske (…) Crna Gora se mora vratiti svojim korijenima, svojoj pravoslavnoj Crkvi s elementima katoličanstva. Kao što je Sava Petrović, naš treći vladar u dinastiji Petrović, htio da pounijati crnogorsku Crkvu. Bila bi sreća da je to urađeno. Jer bi nas to na neki način zaštitilo od svetosavaca“. A onda ide geopolitička poenta: „Ja sjutra na tom divom našem Jadranskom moru, pomorju i izmorju, vidim jednu buduću mediteransku, jadransku uniju koju će činiti Albanija, Crna Gora  i Hrvatska“. Nije nimalo slučajno da je Brkovićeve pamflete u to vreme „tiskalo“ Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Kao što nije nimalo slučajno da je Jevrem Brković sada u Crnoj Gori postao potpuno nepotreban, jer je vladajući režim rešio da ove geopolitičke ideje sprovede u život sredstvima državne moći. Stvari su veoma jednostavne: Crna Gora treba da postane članica NATO-a ( u EU će ući ili neće, to je svejedno); ali, NATO-u, koji kreće u veliki pohod na Istok ( čitaj-Rusiju ) Jadran je neophodan radi potpune kontrole Mediterana. Remetilački faktor su, naravno, crnogorski Srbi ( u blagom porastu pri novom popisu ) i crnogorski srbofili, zakleti učenici geopolitičara Njegoša, koji je svoj prezir prema Zapadu iskazao u liku vojvode Draška bačenog među lažljive Mletke. Takođe, politički bolno nekorektan, on u „Šćepanu Malom“ veli: „Kad Bošnjaci, naša rodna braća,/ Slijepi su, te ne vide ništa./ Kuran im je oči izvadio,/ Kuran im je obraz ocrnio;/ U njih nema duše ni obraza/ Koji ne bi za Kuran umro,/ To je njina kukavna svetinja./ O slobodi i o narodnosti/ u njih niko ponjatija nejma“. Pa onda o Albancima, koji se u današnjoj Crnoj Gori predstavljaju kao veliki saveznici Crnogoraca: „Arnaut je ni voda, ni vino/ Narodnosti, ni slobode nejma,/ On za obraz ne zna i poštenje/ Prodaje se ko mu više dade“…A tek geopolitički skandal prve vrste ( opet iz „Šćepana“): „Da su Rusi naša rodna braća,/ Nejma sile u svijetu nikakve/ Koja bi nas mogla razbratstviti./ Pa da nama ni braća nijesu,/ Nego da su iz pakla đavoli,/ Opet su nam miliji no Turci“ (A Turska danas jedna od najvažnijih NATO sila!) Taj Njegoš, „ideolog genocida“ po dukljanoidima, zauvek je dao određenje crnogorskog identiteta: „Srpski pišem i zborim/ Svakom gromko govorim:/ Narodnost mi Srbinska,/ Um i duša Slavjanska“. Ako je to tako, a jeste, da bi Crna Gora postala prava članica NATO-a i spremila se da posle svega krene u rat protiv Rusije, Njegoševa geopolitička mudrost mora biti precrtana: „Žrec Evrope“, kako je vladika Rade zvao papu, trebalo bi da postane najomiljeniji i najpovlašćeniji verski lider u Crnoj Gori; Bošnjaci su, u stvari, prirodni saveznici crnogorskih konvertita, kao i Albanci; a rusofiliju i srboljublje treba zauvek poreći. Odatle do „crvenog hrvatstva“, o kojem su pisali ustaški fratri poput Krunoslava Draganovića i crnogorske ustaše, poput Štedimlije i Drljevića, nije daleko. Jer, današnje hrvatstvo je srbofobija maskirana u europejstvo, borbu protiv „podlog Bizanta“, protiv sebe nekadašnjih, pre no što su rešili da se odreknu kulta kneza Lazara i Miloša Obilića. Ovaj kult traži – žrtvovanje sebe za istinu, a ne prihvatanje ideologije – u se, na se i poda se, kojoj pristupaju „plahi i lakomi“. Zar nije onaj premudri poturčenjak korio Crnogorce, optužujući ih da „krstu služe, a Milošem žive“, pri čemu „Miloš baca u nesvijest ljude,/ al u pjanstvo neko prećerano“. (To jest, biti Srbin znači iracionalno se boriti protiv sile, umesto da joj se racionalno pokloniš i promeniš identitet.)
Jednom rečju, sasvim je logično da se u Crnoj Gori danas Mitropolija crnogorsko-primorska SPC goni, a da se s Vatikanom potpisuje konkordat u ime ekumenizma. „Pij šerbeta iz čaše svečeve,/ il sjekiru čekaj među uši“, poručuju islamski mudraci iz „Vijenca“. „Koji brzo uče,/ prvi se poturče“, rekao bi Nogo u jednoj svojoj pesmi. Uostalom, Hemond i Herman su u svojoj studiji „Degradirani mediji, moć i kosovska kriza“ jasno rekli šta je sudbina novoetatizovanih republika bivše SFRJ: „Preoblikovanje Jugoslavije iz srednje velike nezavisne države, jedinstvene u regionu po reputaciji u odupiranju stranim imperijama, u nisku satelita, stvorenih po etničkoj osnovi, čija će se privredna dobra lako eksproprisati i čije se teritorije mogu koristiti za baze NATO-a u njegovom širenju prema Ukrajini i Kaspijskom moru, uklopivo je u širem okviru u projekcije Bžežinskog“ (autora „Velike šahovske table“ i ličnog prijatelja pape Vojtile, koji je papski tron uvek smatrao bitnim saveznikom Imperije). Jer, Vatikan je, od 1943. godine (a to je naučna činjenica koju je izvrsno dokazala Ani Lakroa Riz u svojoj studiji o spoljnoj politici Kurije od kraja Prvog svetskog do početka Hladnog rata) u savezu sa Vašingtonom, i pomaže Imperiji u ostvarenju globalističkih geopolitičkih ciljeva. Od Pakta Regan-Vojtila, koji je bio uvod u rušenje Istočnog bloka, pa sve do danas, ciljevi ove osovine su zajednički. Zato ulasku u NATO prethodi konkordat s Vojtilinim naslednikom.

6 коментара

  1. Sasvim priuceni pocetnik povjestnicar, historicar, odnosno istoricar, zna da NE POSTOJI NI JEDAN JEDINI relevantni trag o Crvenoj, Zelenoj ili bilo kakvoj obojenoj Crnoj Gori. To je cisti falsifikat katolicke crkve. Bas kao i bogumili, bogomili. A, bogme, kao i ovo sto se naziva Hrvatskom. Za pocetak poceti sa citanjem Nade Klaic koja je oduvijek bila veliki hrvatski nacionalist, ali je joj je katkada i istina bila bliza i draza. Ona je sacinila cijeli spisak krivotvorina katolicke crkve na koju se primitivci sovinisti pozivaju. Kako Koka-Kola, ne gasi zedj i ne osvjezava, ali u svojoj virtuelnoj reklami se pojavljuju kao spas zednome, i usput vas osvjeze, ljepotom novog svjetskog poretka, valjda. O, tempora, o mores….

  2. Све што раде ватиканци раде плански, али имају један циљ: унијаћење до краја ако је могуће! Мењају начине и стратегију како да дођу до покатоличења нација.
    На жалост и тамошња опозиција али и народ у Црној Гори, спавају, мисле да ће неко други да их одбраби од ватиканско-кроатске најезде језуита.
    Чини ми се да је тамо горе стање и перспективе ако се народ не одупре јаче, сложније и брже. Јака је пропаганда, поткупљивање, видимо по изборима у Црној Гори, да народ за мале паре или заведен или обманут гласа типове који им после безочно мењају историју, културу, језик, веру ….

  3. Seoske varalice okupljene oko Đukanovića, prodaju vjeru za večeru. A to ne treba da čudi, džaba što im je Njegoš u “amanet” ostavio Gorski vijenac da ih uvijek podsjeća šta su, e na ovoj matrici za 100 godina muslimani će trubiti da Emir Kusturica nikada nije izjavio da je Srbin iako za to ima materijalni dokaz od nekoliko video zapisa. Naravno da im ovakve nebulozne teze nikad neće proći u naučnim validnim naučnim krugovima nigdje u Svijetu.
    I ta instant nacija koja se crnogorskom zove, izaziva podsmjeh i sprdnju. Ta kvazinacija bi možda mogla da se uklopi u kultnu englesku seriju Crna Guja, vjerovatno bi u njoj imala mjesta i to isključivo u domišljatim i super soničnim filosofskim razmišljanjima Boldrika. E i taj Boldrik onakav kakav je u toj seriji, Aristotel je za Brkovića i Kilibardu.
    Pa ova cirkus nacija ima čak i svoj jezik, i naravno da imaju čak i doktora crnogorskog jezika, izvjesnog Adnana Čirgića iz Podgorice koji je u 21. vijeku bio prvi doktor tzv. crnogorskog jezika, a doktorirao je (e to je tek šarada) u Hrvatskoj na Osječkom fakultetu, a paradoks je što na tom fakultetu uopšte nije postojala katedra za tzv. crnogorski jezik, a još veći paradoks je bio što je doktorat stekao pred komisijom u kojoj ni jedan član nije imao zvanje profesora za crnogorski jezik. E to je isto kao kad bi doktor elektrotehnike ocjenjivao medicinski doktorat. I baš takva je crnogorska nacija, crna da ne može biti crnja, a i smješna, pa kako je i dvonazivna ona je i dvosmislena zahvaljujući isključivo najnovijoj gramatici i pravopisu, pa se tako po novocrnogorskom jeziku glagol baciti “pravilno” kaže bačiti, i naravno prevod nije prevod nego “prijevod” pa i prenos nije prnenos nego “prijenos” i tako crnogorci po ovoj čistoj logici prevazidjoše i Boldrika.
    I sad slijedi jedna surova realnost razgovora dvije novocrnogorke na čistom “crnogorskom” jeziku:
    Prva: – moja komšinice, slaba sam nešto, da ‘oće naići neko da me “prijebači” do posla!
    Druga: – ko god da ti stane, ti ulazi nemoj se “kolijebati”.

    ALAL VERA DUKLJANI!

  4. материјална грешка је направљена у првој реченици. Ватикан није у савезу са Вашингтоном од 1943. године већ је њему подређен.

    Бела кућа је верна цркве у Риму. Случајност?

  5. Kad vidim ovog “popa” Dedejića dobijem želju da se napijemo zajedno,inače ne konzumiram dugo alkohol ali on tako deluje inspirativno… za neku veliku pijanku !

  6. MILINA CRKVA !

    Ja bih predložio za mitropolita crnogorskog Ranka Krivokapića, mlad je perspektivan, može mu u torba svašta poneti… a osim toga socijaldemokrata.
    Razvijaće socijaldemokratsku autokefalnu crnogorsku crkvu na bazi novog svetskog poretka, imaće lepu podršku od najreakcionarnijeg soja ljudi u svetu, lovu će obezbediti od “međunarodne zajednice” a koliko ima članova taman da napravi i toliko “crkvi”, kad je bal nek je bal ! Za deset godina eto nove historije !!!
    Da je Joso ili Pavelić živ, ne bi boljeg izabrao. Ako ne verujete pitajte Jovu Kapičića…!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *