Zakon o restituciji

Piše prof. dr Jovan B. Dušanić

Samo pitanje restitucije je veoma složeno pitanje, kako sa pravnog i administrativnog, tako isto i sa finansijskog i moralnog stanovišta. Da li ćemo ispravljajući jednu, napraviti drugu nepravdu?

Prema procenama Poreske uprave kroz restituciju se potražuje imovina u vrednosti od 12 do 25 godišnjih budžeta Srbije. Imajući to u vidu nije realno da se restitucija izvrši uz 100 odsto obeštećenje. To nisu učinile ni zemlje koje imaju neuporedivo moćnije ekonomske potencijale

Pod restitucijom se podrazumeva povraćaj imovine (u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja) koja je u prošlosti bila oduzeta (agrarnom reformom i kolonizacijom, konfiskacijom i sekvestracijom, nacionalizacijom i eksproprijacijom) bez adekvatne naknade. Kada je Srbija u pitanju govori se o vraćanju imovine koja je od strane komunističkih vlasti bila oduzeta u periodu posle Drugog svetskog rata.

NATURALNA ILI ZAMENSKA RESTITUCIJA
Proces restitucije otpočeo je u Srbiji devedesetih godina HH veka bez celovite i unapred dobro osmišljene strategije vraćanja imovine. Pošlo se na neku vrstu fazne restitucije, odnosno išlo se na postepeno vraćanje imovine ograničene po vrsti ili broju subjekata. Prvo se devedesetih godina počelo sa vraćanjem imovine seljacima i sitnim zanatlijama, a zatim selima, zadrugama, te fizičkim licima – bivšim vlasnicima građevinskog zemljišta, da bi od 2006. godine to  bilo učinjeno crkvama i verskim zajednicama. Sve ovo je do sada vršeno na osnovu sedam važećih posebnih zakona koji su doneti u periodu od 1990. do 2006. godine.
Posle toga je odlučeno da se preduzmu mere kako bi se konačno izvršio povraćaj i ostale oduzete imovine i završio postupak restitucije. Bivšim vlasnicima, odnosno njihovim naslednicima, određen je rok u kojem su mogli da podnesu prijavu za vraćanje oduzete imovine i on je istekao 30.06.2006. godine. U predviđenom roku Direkcija za imovinu je dobila više od 100.000 prijava, od kojih je nekoliko hiljada iz inostranstva (najviše iz Mađarske, Nemačke i Austrije). Od svega što je prijavljeno najveći deo se odnosi na poljoprivredno, šumsko i građevinsko zemljište, a ostalo čine stanovi, poslovni prostor, fabričke hale, mlinovi…
Na bazi pristiglih prijava Poreska uprava je izvršila procenu imovine koja se potražuje i, prema toj proceni, najniža vrednost te imovine premašuje iznos od 100 milijardi, a najviša  225 milijardi evra. U isto vreme na računu Fonda za restituciju Vlade Srbije  (u koji se uplaćuje novac od privatizacije, i to po 5 odsto od prodaje preduzeća i 50 odsto prikupljene naplatom naknade za zamenu prava korišćenja zemljišta u svojinu) trenutno ima oko 100 miliona evra (38,8 miliona evra, 14,6 miliona dolara i 5,3 milijardi dinara), a što je manje od jednog hiljaditog dela iznosa imovine koja se potražuje.
Krajem prošle godine (29.12.2010) Vlada Srbije je usvojila Akcioni plan za brže sticanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji (EU), prema kojem treba u prvoj polovini 2011. godine da bude usvojen Zakon o restituciji. To je neophodno učiniti pošto EU kroz postupak prijema u članstvo pitanje restitucije tretira kao sastavni deo ljudskih prava i prava na vlasništvo (garantovana i osnovnim Ugovorom iz Lisabona). Odlukom Saveta EU o principima, prioritetima i uslovima Evropskog partnerstva sa Srbijom od 18.02.2008. godine, u okviru političkih kriterijuma, predviđeno je i rešavanje pitanja oduzete imovine posle Drugog svetskog rata.
Država se još nije opredelila za model restitucije, a udruženja bivših vlasnika, odnosno njihovih naslednika, insistiraju da prioritet ima naturalna restitucija (vraća se oduzeta imovina) ako je to moguće izvršiti, a ukoliko to nije moguće išlo bi se na takozvanu „zamensku restituciju“ (nadoknada drugom odgovarajućom materijalnom imovinom), a novčana restitucija (naknada  po principu pune tržišne vrednosti) bi se na kraju isplaćivala samo u slučajevima kada nisu moguće ni naturalna, niti zamenska restitucija.

PROGRESIVNO UMANJIVANJE OBEŠTEĆENJA
Samo pitanje restitucije je veoma složeno pitanje, kako sa pravnog i administrativnog, tako isto i sa finansijskog i moralnog stanovišta. U Skupštini Srbije je neophodno doneti Zakon o restituciji koje svoje uporište ima u Ustavu (član 97, stav 1, tačka 7), kojim se propisuje da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine. Pre toga, Direkcija za imovinu bi morala da verifikuje pravne osnove svih zahteva, te reši situacije u kojima više lica potražuje istu imovinu. U momentu donošenja Zakona trebalo bi se tačno znati ko i na koju imovinu ima pravo, te što preciznija procena vrednosti imovine koja će biti u postupku restitucije.
Zbog osetljivosti problematike Zakon o restituciji mora da bude pravičan prema svim podnosiocima zahteva, a sam proces krajnje transparentan. Imajući u vidu da se na bazi prvih procena potražuje imovina ogromne vrednosti, neophodno je da rešenja u Zakonu o restituciji budu usklađena sa realnim ekonomskim mogućnostima zemlje, te da rešavajući jedan ne napravimo još veći problem, odnosno da otklanjajući jednu ne načinimo još veće nepravde.
Već smo videli da je ogromna vrednost prijavljene imovine, te da se prema procenama Poreske uprave kroz restituciju potražuje imovina u vrednosti od 12 (po najniže procenjenoj vrednosti) do 25 (po najviše procenjenoj vrednosti) godišnjih budžeta Srbije. Imajući to u vidu, s jedne strane, te ekonomske mogućnosti srpske privrede koja se nalazi pred kolapsom, s druge strane, nije realno da se restitucija izvrši uz 100 odsto obeštećenje, a na čemu insistiraju udruženja bivših vlasnika, odnosno njihovih naslednika.
Uostalom na mnogo skromnije, a ne 100 odsto obeštećenje, odlučile su se i zemlje koje imaju neuporedivo moćnije ekonomske potencijale, te relativno manja potraživanja po osnovu restitucije. Tako na primer u SR Nemačkoj je 1994. godine (posle pripajanja Istočne Nemačke) usvojen Zakon o obeštećenju prema kojem se obeštećenje isplaćuje u celini i u novcu do iznosa od 10.000 nemačkih maraka, a za veće iznose se progresivno umanjuje za 30 do 95 odsto i Fond za obeštećenje (za čije obaveze garantuje Federacija) je ovlašćen da izdaje obveznice.
Mislim da bi i u Srbiji na sličan način trebalo da se traže rešenja problema restitucije. Pre usvajanja Zakona o restituciji morali bi imati precizniju procenu vrednosti imovine koja je predmet restitucije, te budžetske mogućnosti obeštećenja za oduzetu imovinu. Na bazi toga u Zakonu o restituciji putem obeštećenja trebalo bi predvideti neku minimalnu isplatu u 100 odsto iznosu u gotovom novcu (na primer, do 5.000 evra), a za veće iznose obeštećenje bi se progresivno umanjivalo i isplaćivalo kroz obveznice u dužem vremenskom periodu. Zakonom bi trebalo odrediti i maksimalan iznos obeštećenja (na primer, do 100.000 evra).

(NE)ZASLUŽENO STEČENA IMOVINA
Ali nisu ekonomski, odnosno finansijski razlozi jedini (mada su ključni) zbog kojih ne treba ići na restituciju uz 100 odsto obeštećenje, pogotovo kada se radi o pojedinačnim velikim vrednostima oduzete imovine. Da navedem samo jedan od njih. Najveći deo imovine koji je sada predmet restitucije oduzet je pre više od pola veka. Verovatno je najveći deo oduzete imovine od njihovih tadašnjih vlasnika bio zasluženo stečen. Međutim, može se pretpostaviti da se, možda, do jednog dela imovine (pogotovo, velike vrednosti) nije došlo na taj način. Međutim, pokretanje sada (posle toliko godina) rasprave i utvrđivanje koja je (a koja ne) od oduzete imovine zasluženo stečena, ne bi bilo mnogo smisleno i ne bi nas nigde odvelo.
Nažalost, imali smo dosta burnu prošlost koja nije pogodovala da pojedinci na miru, u dugom vremenskom periodu, zasluženo steknu velika imovinska bogatstva. Podsetimo se da je samo u prvoj polovini HH veka bilo nekoliko krupnih događaja koja su dovodila do velike (po pravilu, ne mnogo zaslužene) preraspodele vlasništva. U tom, relativno kratkom periodu, došlo je do promene kraljevske dinastije i značajne smene političke i ekonomske elite, Balkanskih ratova, Prvog svetskog rata, agrarne reforme i svetske ekonomske krize između dva rata, te Drugog svetskog rata, a taj period praćen je nestabilnom političkom situacijom, sa čestim smenama političke i ekonomske elite.
Uostalom, u poslednje dve decenije i u Srbiji su se pojavili ljudi sa ogromnom stečenom imovinom (kada je najveći deo građana Srbije znatno osiromašio – u vreme raspada zemlje, međunarodne ekonomske blokade, čudovišne hiperinflacije, NATO agresije, petooktobarskog prevrata, pljačkaške privatizacije, nedomaćinskog gazdovanja javnim preduzećima kao partijskim feudima, ogromne korupcije naročito preko javnih nabavki i javnih radova …) i teško bi mogli tvrditi da je sva ta imovina (fabrike, tržni centri, latifundije, akcije u bankama koje su u većinskom inostranom vlasništvu, vile, jahte …) zasluženo stečena. Mi to sada znamo, mnogo bolje nego što će to znati naši potomci kroz 60-70 godina (koliko je prošlo od oduzimanja imovine našim precima, a koja je sada predmet restitucije).

10 коментара

  1. Oduzimanje imovine vrseno je na osnovu raznih akata, od kojih su
    neka sa pravnom podlogom, a neka “manjkava”. Ne mali broj promena
    izvrsen je na osnovu odluka Ustavotvorne Skupstine. Time je dat
    legitimitet, a svet prihvatio FNRJ.
    U celoj transformaciji, doslo je do iseljenja Nemaca i eksproprijacje
    njihove imovine, koja je “podeljena” “kolonistima”, …
    Upravo Nemacka “forsira” restituciju, uspesnio je unevsi u
    uslov Srbiji (ali ne i Hrvatskoj) za prijem u EZ.
    Sprovodjenje restitucije zahteva ozbiljan pristup-zakonski,
    finasijski, organizacioni, informativni, vreme, …(prevazilazi danasnji potencijal drzave).
    Restitucija u oblasti stambenih zgrada i stanova, sigurno vodi
    u beskrajna sudjenja, parnice, … (mnogo jada a i “pucanja”)
    Medjutim, pored imovinske transformacije, izvedene posle stvaranja
    republike (FNRJ, pa …) izveden je “otkup stanova”- transformacija
    koja je “ojadila” preduzeca-vlasnike stanova, unela novu nepravdu
    (deo zaposlenih nije dosao na red da “dobije”, pa …). Uz otkup
    stanova, olako i nepotpuno je regulisan odnos prema “zajednickim”
    prostorima / delovima zgrada, zemljista oko, …, sto vec dovodi
    do ozbiljnih problema (koji se olako “guraju pod tepih”).
    “Nasa prica” ni time nije zavrsena, jer ce morati da dodje na
    red tekuca (vec 10 godina) transformacija drzavne/”drustvene” imovine i pravni status radnika/zaposlenih. Ako su radnici u
    “drustvenim” preduzecima, umesto plata primali LD (deo profita),
    a nesporno-jesu, tada su stekli (pravo treba da opovrgne ili
    potvrdi) i pravo vlasnistva (akcionarsko ili …). Za deset
    proteklih godina promena, samo za restituciju ovog odnosa, bice
    potrebne nove godine “ispravljanja krive Drine”.
    “Komunisticko otimanje” nije jedinstveno ni ekskluzivno ali
    ce restitucija u Srbiji biti sigurno, nevidjen “poduhvat”.
    Kasu smo zakuvali, ali je Nemci, Holandjani ili drugi iz EZ,
    nece kusati. Prijatno nam!
    Srboljub Savic

  2. Рojam restitucija znači povraćaj otetih nepokretnosti . A obeštećenje znači nešto drugo što bi bilo isto što i prisilni dugoročni otkup te davno već otete imovine. To nije potrebno i to bi bila dodatna nepravda prema istim već oštećenim porodicama
    Pošto imovine u vlasništvu države ima daleko više od sve one koju stari vlasnici traže onda nema ama baš nikakvog razloga da se bilo šta plaća jer se može dati bilo koja imovina u zamenu.
    A finansijsko obeštećenje se može odnositi i primeniti samo i jedino na one koji su krivicom države finansijski oštećeni kupovinom otete imovine koju sad moraju da vrate vlasniku! Njih (kupce otetog) država treba da finansijski obeštećuje zbog svoje krivice jer je država i profitirala prodajom tuđe otete imovine.
    Međutim nema potrebe za finansijama jer naturalni model vraćanja uključujući i zamensku supstituciju je ustavna obaveza posle usvajanja i sproveđenja zakona o restituciji crkvene imovine.
    Da ponovimo naturalna restitucija ne košta ništa i veoma je jednostavna.
    Ako može mnogo veća imovina da se poklanja povlašćenima dulićevom konverzijom prava korišćenja u vlasništvo zašto onda ne može mnogo manja imovina da se vrati vlasnicima? Možda baš zato?
    Zašto se toliko bojite restitucije ako vam je savest čista?

  3. Gospodin Mile Antić koordinator mreže za restituciju smatra da je moguće sve vratiti u naturi i da nema potrebe za finansijskom restitucijom, jer država ima dovoljno imovine za naturalnu. Samim tim nema opasnosti ni od povećanja javnog duga.
    Osim toga taj finansijski deo restitucije nikako ne bi koštao 2,5 milijarde evra, to je prenaduvano. Sve i kad bi bilo potrebno toliko para to ne bi bio nikakav trošak za državu jer bi sa svakim kvadratnim milimetrom vraćenog zemljišta stizali dodatni budžetski prihodi od poreza, tako da bi restitucija sama sebe kompenzovala i isplatila”, uverava M.Antić”.
    Akter – ponedeljak, 30. maj 2011.

  4. Po Ustavu ne možete na građane primeniti model restitucije koji ih diskriminiše u odnosu na restituciju imovine crkvama a za koju zakon predviđa naturalnu restituciju. Ne možete obesmišljavati restituciju obveznicama i prisilnim otkupom imovine umesto njenim vraćanjem u obliku nepokretnosti. Ima više nego dovoljno imovine u državnom vlasništvu da se svim starim vlasnicima može vratiti odmah. Jer kako to da za konverziju korišćenja u vlasništvo ima mogućnosti a za naturalnu restituciju nema? Znači država može da poklanja pojedincima tuđu imovinu a ne može da vraća otetu vlasnicima.

  5. Po čemu je restitucija teška tema i kako to da nema rešenja kada su:1. sve druge postkomunističke zemlje sprovele restituciju 2. Kada je zakon o restituciji crkvene imovine odavno donet i sprovodi se po naturalnom modelu? 3. Kada se lako sprovodi konverzija tj poklanjanje mnogo veće imovine povlašćenim pojedincima od sve one koju traže stari vlasnici? 4. Kada ima mnogo više popisane imovine u državnoj svojini (o nepopisanoj da i ne govorimo) od sve one koju traže stari vlasnici i koja se uvek može dati kao zamenska susptitucija? 5. Kada se sve što je nacionalizovano jednostavno može samo preknjižiti poništavanjem opštog akta nacionalizacije? 6. I kada se finansijski i dugoročnim obveznicama mogu obeštetiti svi kupci davno otete imovine koju će morati da vrate i na kojima je država dodatno profitirala? 7. I kada se zna da bi sa svakim kvadratnim milimetrom vraćenog zemljišta stizali dodatni budžetski prihodi od poreza, tako da bi restitucija sama sebe kompenzovala i isplatila?

  6. Ma kakve milijarde? Naturalna restitucija ne košta ništa. Osim toga ta procena vrednosti nacionalizovane imovine je teška manipulacija poreske uprave po ko zna čijem diktatu gde su ”gospoda” evindentirajuću imovinu prepravljala tj falsifikovala neke vrednosti u nemoguće cifre, kao na primer kuću od 7000000 kvm. Da li je ikada igde postojala kuća od sedam miliona kvadrata? Cilj te drske manipulacije je da prikaže restituciju nemogućom!
    Ali kao što mesecima objašnjavamo naturalna restitucija uz zamensku supstituciju NE KOŠTA NIŠTA!
    Mora se prosto vratiti generacijama sticana imovina zaslužnih građana.

  7. Restitucija je najjednostavniji zakon, samo se u celini poništi akt nacionalizacije i sve je rešeno. Ono što je srušeno se zamenskom supstitucijom nadoknadi starom vlasniku iz državnog fonda imovine, a ostalo se samo preknjiži. Kupci otetog postaju zakupci i plaćaju zakup starom vlasniku a vlasnik plaća porez državi.
    Ako država baš želi da komplikuje onda neka kupce otete imovine obeštećuje dugoročnim obveznicama. Ali čak ni za to nema potrebe jer državne imovine ima više nego dovoljno za zamensku supstituciju i u slučaju da se kupci otetog protive vraćanju ima više nego dovoljno toga što im se može dati u zamenu.
    U svakom slučaju se ne sme dozvoliti dodatna nepravda prema starim vlasnicima da se imovina otkupljuje dugoročnim decenijskim obveznicama od onih koji su imovine već decenijama lišeni već samo od onih koji su otetu imovinu kupovali od čega je i država profitirala.
    Ne zaboravite da je celo društvo decenijama besplatno koristilo tu otetu imovinu i razvijalo se upravo na njoj, zato ste imali sve besplatno (školovanje, stanovanje, lečenje itd). Sada kada socijalizma nema vreme je da se imovina vrati. Imovina nije nacionalizovana da bi se preprodavala i rentirala i postala vlasništvo tranzicionih skorojevića, već zbog razvijanja socijalističkog društva na bazi društvene svojine.Ne može za stare vlasnike da važi nacionalizacija imovine kao da su još uvek u socijalizmu a istovremeno tranzicione skorojeviće pretvarati u kapitaliste na tuđoj imovini.

  8. Nemojte molim Vas obmanjivati javnost pričama da je restitucija teška, skupa, dugotrajna. Imali ste toliko godina da je rešite i ne ponašajte se kao da tek treba da se razmišlja o rešenjima. Ne ponašajte se kao da se tim starim vlasnicima nešto poklanja jer je reč o njihovoj imovini koje su silom lišeni i koju je celo društvo decenijama besplatno eksploatisalo a država profitirala na njoj.
    Kako je mogla da se sprovede restitucija crkvene imovine po zakonu koji predviđa naturalni povraćaj tako po Ustavu mora i za građane.
    Sva iskustva drugih zemalja govore da je naturalna restitucija uz susptituciju najjeftinija i najjednostavnija.
    Osim toga EU je za tu svrhu Srbiji namenila preko 300 miliona evra. Problem je samo u tome što političari, partijski i lokalni moćnici kao i razni konverzitori žele i dalje da arče, rentiraju i prisvajaju državnu i nacionalizovanu imovinu i zato se boje restituije koja bi ih razotkrila.

  9. Kako se lako i brzo preknjižavalo prilikom otimanja imovine sada se još lakše i brže mora vratiti vlasnicima.
    Svega 20% od ukupno sve otete imovine se potražuje za restituciju i vama je to problem?
    Celo društvo i svi poreski obveznici su decenijama koristili tu imovinu i uživali sve ono socijalistički besplatno što im je ta raspodela sredstava omogućila! Kada više godinama ništa nije besplatno molim Vas imovina treba da se vrati vlasnicima! Odmah!

  10. nepravda se desila odavno, ona datira mnogo pre Drugog svetskog rata, da bi se koliko toliko sanirala, 1945.godine…*preraspodelom*..pravednijom raspodelom,i davanjem sanse vecini da zivi i radi..u toliko zeljenoj eUropi, je takodje bilo nacionalizacije, i one zastarevaju u proseku za 20. godina. Vracati nesto krvopijama je suludo !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *