VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ (1914-2011) Živimo u svetu gde je površnost duboka

Razgovarala Marina Rajević

Jedan od najvećih izdavača slovenske literature u Evropi tragično je 28. juna 2011. godine izgubio život u saobraćajnoj nesreći, putujući iz Lozane u Pariz. Tim povodom objavljujemo, u odlomcima, razgovor koji je sa Dimitrijevićem vodila novinarka Marina Rajević

Pravi, iskreni ljubitelji knjige svakako su čuli za jednu od najpoznatijih i najvećih izdavačkih kuća u Evropi „Laž dom“ sa sedištem u Lozani. Prepoznatljivo ime ove kuće bio je Vladimir Dimitrijević, njen osnivač, vlasnik i direktor, prevodilac i najveći izdavač slovenske literature u Zapadnoj Evropi. U saobraćajnoj nesreći u Francuskoj Dimitrijević je 28. juna 2011. godine tragično izgubio život, putujući iz Lozane u Pariz. Tim povodom objavljujemo delove razgovora koji je sa našim istaknutim kulturnim pregaocem vodila novinarka Marina Rajević 1998. godine, a koji će tek biti objavljeni u četvrtom tomu knjige „Dok anđeli“ spavaju, u Službenom glasniku.

Imate mnogo razloga da budete ponosni. Preko tri hiljade naslova je izdala Vaša izdavačka kuća za trideset i dve godine postojanja.
Tako je.

Jednom prilikom ste izjavili da sve ono što ste želeli ste i postigli. Da li je to tačno?
Da li sam ja to tako rekao, na taj način, ne znam. Ali mnoge knjige koje sam želeo da prikažem francuskoj čitalačkoj publici, prikazao sam. Mnoge knjige, zapravo čitave biblioteke, naravno, ostaju još u mojim papirima, projektima koji čekaju neke buduće godine, ili ljude koji će da nastave taj posao. Kad ja budem završio ono što mogu da uradim.

Zahvaljujući Vama, prevedeni su Miloš Crnjanski, Dobrica Ćosić, Momo Kapor… Želeli ste da ove dve kulture približite, da se ljudi bolje razumeju. Da li ste uspeli u tome?
Pa, kad sam ja stigao u Švajcarsku i Francusku i počeo da učim jezik, i kad sam video šta se događa u francuskim knjižarama, u katalozima prevoda stranih pisaca na francuski, bio sam vrlo iznenađen. Video da velika ruska literatura nije bila prevođena na francuski, tako da je moj prvi refleks, pošto je to refleks budućeg izdavača, bio da te knjige moji prijatelji, u Francuskoj i Švajcarskoj moraju da pročitaju. To je refleks izdavača. Bez obzira na to da li su to knjige filozofije filma, pozorišta ili literature, odmah kažem: „A niste pročitali to! Morate da pročitate. To je bio prvo refleks knjižara koji je polako postao refleks izdavača. Prvi put kada sam shvatio da sam izdavač, a bio sam prvo knjižar, bilo je prilikom susreta sa jednom ruskom knjigom, romanom Andreja Bjelog „Petrograd“ koji sam pročitao na srpskom prevodu, a onda ga našao u jednom ruskom prevodu.

Vama su knjige opsesija od najranijeg detinjstva. U ovo vreme kada mladi ljudi toliko malo čitaju, kakvo je vaše mišljenje da li je to  bio neki unutrašnji poriv ili obeležje generacije? Kako to da ste već sa desetak godina otkrivali najveće naše i svetske pisce?
Mislim da je teško opisati tu epohu. Svi moji drugovi su čitali,  oko petnaeste, šesnaeste godine govorili smo o literaturi kao što mladi ljudi danas govore o muzici, oblačenju, o tome kako vide svet. A mi nismo imali toliko šansi da vidimo filmove, televiziju, da živimo pod opsesijom reklama, jer reklame nisu postojale. Sada jedan mladi čovek živi pod pritiskom reklama i on se prazni sa reklamama koje dolaze u njegovu svest.

Kada ste došli u Švajcarsku zapravo bili ste niko i ništa. Ali radili ste sve i svašta i postali ste zaista ime. Bili ste baštovan, noćni čuvar u jednom manastiru, odnosno samostanu, bavili ste se i raznim zanatima, da biste postali knjižar. Koliko je to bilo teško i koliko je bilo nostalgije u Vama. Da li ste osećali neki dug možda prema onima koje ste ostavili?
Teško je opisati to vreme. Došao sam na Zapad u nepogodan čas što se tiče emigranata. Prvi emigranti su bili naši oficiri, vojnici koji su ostali posle zarobljeništva u Švajcarskoj, Italiji  i Francuskoj. Te ljude sam sreo kada sam došao u Švajcarsku, i oni su bili u neku ruku moj univerzitet. Pošto sam  došao tako rano nisam znao šta je tačno bilo, šta je bilo pre rata, šta se tačno desilo u našoj istoriji, niti sam osetio…. Verovatno sam osetio tu atmosferu posle rata kao nešto čemu bi mladi čovek hteo da se priključi ali bio sam isključen tako da sam  došavši među te ljude, naročito u Ženevi, osetio da ti ljudi još uvek postoje, da se još uvek smeju kad me vide  zbog toga što sam došao, a oni su već bili zreli ljudi, već su bili emigranti, a ja sam kao pao sa neba.  Zbog toga što sam došao tamo i rekao da želim da ostanem u literaturi.

Poznati ste i po tome da ne objavljujete pisca samo proverenih vrednosti već i sasvim nepoznatih ali Vama zanimljivih?
Pa to je ta idealna moja lična biblioteka, ono što smatram da treba da se kaže i, naravno, u tu ličnu biblioteku ulaze ne samo veliki pisci, genijalni pisci, nego dolaze i pisci koji su kao troj jedne literature i jednoga društva… Hoću da kažem da se iz ruske literature devetnaestog veka, naravno izdiže nekoliko velikih imena koji postaju u isto vreme nešto što odmah pripada celom svetu i celom čovečanstvu, ali ti pisci ne mogu da objasne sve u jednom društvu. Jer ukoliko Vi objavite kompletna dela Tolstoja, Dostojevskog, Turgenjeva ili Gončarova vi ipak niste rekli o Rusiji ono što treba da se kaže.

Ali Vi ste objavili zbog toga Vladimira Volkofa, Zinovjeva?
Četiri stotine pedest knjiga postoji u toj slovenskoj biblioteci. Smatram je kao prvi inventar koji treba da prenesem Zapadu. To je jedna biblioteka od hiljadu naslova iz Rusije i iz centralne Evrope. Da ne kažem da želim da prenesem iz naše književnosti najmanje još dve tri stotine knjiga koje znam. Naravno, sve te knjige ne poznajem,  ne poznajem sve, ali kažem: Ova je važna zbog toga, ova je važno zbog toga jer treba da se kaže kako smo mi živeli u sedamnaestom veku, ova je važna zbog toga što je najobičniji veliki pisac. Ali smatram da tlo treba da se prenese, jer se ljudi razumeju mnogo više kad upoznaju to tlo jedne kulture nego kad se vide vrhovni visovi.

Pominjete Lava Tolstoja kao verovatno jednog od omiljenih pisaca, međutim Vi ste, kada čitate njegov roman „Vaskrsenje“, u stanju takođe da se sa njim, barem u mislima prepirete. Taj roman naime doživljavate na specifičan način, molite se da on ne poklekne, kako kažete, da veliki Lav Tolstoj ne poklekne. Pa i tu ste zaista neobični. Šta to znači da ne poklekne jedan pisac?
To sam shvatio prvi put kada su dolazile knjige iz istočne Evrope. I onda sam se uvek bojao da ideologija, iako ideologija puna lepote, dobrote puna nekog našeg slovenskog srca, da ljudi na kraju ne pomešaju tu tendenciju dobrote sa istinom i da ta dobrota ne postane nešto što će da promeni istinu. Jer kada se govori, kada pisci govore o ovome strašnom veku oni moraju da idu do kraja. Ako oni ostanu i naprave kraj knjige tako da knjiga može da se objavi i pored cenzure, mislim da je pisac pokleknuo. On može da bude veliki pisac, može da ima veliki talenat ali je pokleknuo. I onda kada sam dobijao te knjige, recimo kada sam dobio prvi put knjigu Aleksandra Zinovjeva koja se zove  „Zijajušći viso…?“ … Visine koje su iskežene, ili kako se prevodi… na srpski…ja sam čitao i molio da ne poklekne do kraja.

Setila sam se u ovom trenutku jednog italijanskog pisca o kojem vrlo rado govorite, Pjera Bilparija, je l tako? On je homoseksualac, proglašavan je antisemitistom, antihrišćaninom, dakle čovek koji ima i neka iskrivljena razmišljanja o svetu. Međutim, Vi ga uporno podržavate. Zbog čega?
Zbog toga što on ide do kraja onoga što jeste. On meni, hrišćaninu, koji veruje u Boga, koji bi želeo da bude u znaku spasitelja stalno  postavlja prava pitanja i time mi kaže kako on misli i kako je za njega to odbojno. Razumem zbog čega je to pitanje za njega odbojno. Ali ja njega branim jer njegova pitanja su vrlo važna. Ona su važnija nego moji odgovori. Prava pitanja su prava filozofija.

Vi ta pitanja postavljate i crkvi s obzirom na to da ste joj privrženi. Kako se kao odani Crkvi bavite pitanjem homoseksualaca?
Ja nisam u mogućnosti da kažem ono što mogu da  mislim. Ono što  mislim to je druga stvar. Ali moram da odbranim čoveka koji ne misli kao ja, ali, koji od toga ne dobija ništa od društva, njega društvo goni. Ima Jevreja i hrišćana koji me napadaju, čak moji prijatelji, zato što  branim sve te ljude. Mene će jedan levičar da napadne što objavljujem desničare, a desničar što  objavljujem levičare. Ali, objavljujem ljude koji od svojih pozicija nemaju nikakve društvene koristi. Ne volim kada se od jedne mane napravi društvena korist ili kada se ljudi udruže da od te ljudske mane naprave neku vrlinu jer to nije vrlina.

Jedan od Vaših omiljenih pisaca je i Emil Zola, rekli ste da ste u iščekivanju novog Zole?
Da. To sam rekao Švajcarcima, verovatno da ih provociram zbog toga što je njihova literatura više intimna, oni su svi deca toga Amijela. Hoću da kažem da je taj Amijel napisao šesnaest i po hiljada stranica  „Intimnog dnevnika“, koji sam objavio u potpunosti. Gde on govori o sebi, on pravi totalnu introspekciju čoveka koji je on. A ono što je najvažnije, i što je rekao Tolstoj da je to knjiga koja nije bila napravljena da bude knjiga literarna nego je on to pravio samo da bi sam sebe proverio  poboljšao svoj unutrašnji život.

Živite u Švajcarskoj, u zemlji koja je gotovo savršena, čak neguje tu iluziju savršenog sveta. Kako ste uspeli da izbegnete snobizam Zapada? Naši ljudi obično nekako pokleknu.
Zbog toga što smatram da niko tu nije sudija. Niko ne može, što se tiče morala, ljudskog, da to kaže, dok ne razume svog bližnjeg. Razumeti bližnjega najveća je stvar i zbog toga toliko volim literaturu, zbog toga što je ona jedina moć koju mi imamo kako bi  saznali nešto što se dogodilo pre nas i oko nas. Naš je život ograničen našim godinama, našim vekom. Ta antena prema prošlosti vrlomi je važna da saznam sve o tome šta je čovek, zbog toga što ja kažem taj čovek što piše koji je pisao pre hiljadu godina i koji je napisao „Gilgameša“ koji je napisao „O Ruti“, iz Biblije, ili koji je sastavio „Knjigu o Jovu“, ili koji je preživeo ono što je preživeo Jov. To što se desilo u ljudskoj psihi, u ljudskom mozgu je najveća alhemija koju sam ikada mogao da saznam. Nema nešto jače i više nego kad neko napiše neke znake pre dve i po hiljade godina i kada mi dešifrujemo i razumemo u čemu je stvar. Ne samo da mi razumemo kvantitativno šta se dešavalo, nego ono o nama. Taj veliki pisac ili taj svedok, volim tu reč svedok, taj svedok daje nama miris, psihologiju kako je on živeo, kako je on osetio svoje bližnje kakvo je bilo društvo, kakve su bile sujete. Bez toga smo mi najobičniji ljudi koji možemo da računamo, da pravimo te skice o čoveku, a da ga ne razumemo. A da se to prenosi nekim znacima, da ti znaci ulaze u mene, da ti znaci u meni naprave unutrašnje pozorište i da meni od toga srce zakuca, kao što je kucalo pre dve i po hiljade godina, zamislite sada zbog toga ja kažem – ja sam literatura. Vi ste literatura. Zbog toga kad Vama zakuca srce, zbog toga što ste pročitali jednu Sofoklovu tragediju i kad vidite  šta je Antigona i šta ona postavlja kao pitanje ovom svetu sada, šta znači žrtva, šta znači moral.

Šta mislite kakva pitanja bi morali danas pisci da postavljaju. Šta Vi čekate, šta Vi očekujete od njih? Da opišu novog čoveka, kažete novi čovek, ko je taj novi čovek?
Čovek koji živi sada u ovom svetu je opkoljen. Nekim znanjem, nekim poluznanjem. Mi živimo u poluznanju, mi živimo u svetu gde je površnost duboka. Površnost je postala duboka. E sad, da pisci sada uhvate tu duboku površnost i da opišu kako mi živimo gde se nalazi naša dosada, gde živi naše ushićenje, kakvo je ono da li je ono veštačko, da li ono ulazi u čoveka da li ono preobražava čoveka. Čekam ljude koji će ovaj svet, koji je svet tehnologije da opišu tako da opišu ceo taj dekor, da opišu sve što mi znamo i sve to znanje što dolazi do čoveka i onda na kraju kad se vidi sve to, jedno veliko iznenađenje kao i uvek. Čovek postoji, unutra on je takav nesavršen, on ne može da shvati da svi mi imamo granice. Misliti da mi nemamo granice to je jedna velika iluzija, utopija. Ja sam hrišćanin, što se tiče toga nemam iluzija. Ali ja znam da nemati iluzija, znači tražiti dubinu onog što će se naći kad sve ostalo otpadne. Kad sve postane prašina, kad sve postane zarđala mehanika.

A kažite nam barem nekoliko rečenica o našim velikim piscima. Našim živim,  velikim piscima? Ko su ti pisci?
Od prethodne generacije naravno Crnjanski, naravno Ivo Andrić, mnogi pisci koji imaju dela koja su vrlo važna. Ja naročito obraćam pažnju na Boru Stankovića, zbog toga što je on pisac koji je otkrio jedno ostrvo melanholije, neke unutrašnje teskobe, nekog unutrašnjeg našeg plača koji postoji. To je čovek nezavršenih sudbina kao što su bile mnoge sudbine pod okupacijom, sudbine srozane ratovima.

Izvinite što Vas prekidam, da li mislite, da li ste osetili  da je Zapadu ta literatura možda bila teška? Jer su to jako duboka osećanja, vrlo snažna vrlo teška, tu ima puno patnje puno bola. Kako oni to prihvataju? U stvari morali su da prihvate zahvaljujući Vama…
Čovek je svuda isti i ja imam francuske prijatelje koji vole Boru Stankovića i Crnjanskog, kao što mi volimo Boru Stankovića i Crnjanskog. Postoji to jezgro čoveka koje postoji svuda, jedina je stvar da se on dodirne. Svaki čovek je neki instrument i treba neko da ga dodirne da zvuk izađe iz njega. Zvuk, to je ono što on daje piscu i što uzima od pisca. Ta simbioza je jedna od velikih simbioza koje mogu da se zamisle u istoriji čovečanstva.

U ovom vreme jedan naš veliki pisac je vrlo često napadan u novinama, Dobrica Ćosić. Šta mislite o tome?
Pa mislim to je kao napasti planinu. Mislim ne može da se napadne jedan tako veliki pisac. Ja uvek kažem da je srećna nacija koja rodi jedno takvo čedo. Smatram da je ono što je on osetio kao medijum nečega što je u nama je takvo svedočanstvo… Meni je sasvim svejedno da li oni jednog takvog pisca napadaju sada ili… Ja znam šta on donosi svima nama i onima koji će da dođu. Kao što je Crnjanski kad je pisao „Roman o Londonu“ ili „Seobe“, to je napisano. Da li su ga ljudi napadali, ljudi su govorili da to ništa ne valja, da je to nerazumljivo, ali sad se sve razume.

Da li možemo da znamo koje će se knjige pojaviti u bliskoj budućnosti u izdavačkoj kući „Laž dom“?
Dve knjige Dobrice Ćosića, „Bajka“ to je jedna knjiga koja je ovde prošla recimo nezapaženo, vrlo duboka antiutopija, jedna od velikih antiutopija koja može da se stavi sa antiutopijama Vitkijeviča, Orvela, Hakslija ali utopija druge vrste. Ne znam, pitao sam autora kako se rodila ta knjiga. Mislim da sam autor ne može da opiše tu knjigu, jer je vrlo teško naći jedno stanje u kojem jedan pisac napravi jednu takvu knjigu. Verovatno ćemo uspeti da završimo prevod „Kod Hiperborejaca“. To je jedna od mojih omiljenih knjiga, „Kap španske krvi“ Miloša Crnjanskog, „Ljudi govore“ Rastka Petrovića, jedan roman Aleksandra Tišme, pisca kojeg vrlo cenim, izaći će knjiga o nama u kompletnom prevodu Rebeke Vest i naravno mnogo knjiga koje brane srpsku poziciju u svetu.

Kad kažete srpsku poziciju u svetu preda mnom su dve knjige, a ima ih četiri, je l tako? Gde francuski intelektualci, ljudi iz javnog života poznati govore o Srbiji i o Srbima. Kažite o čemu se tu zapravo radi?
Pa knjige su došle spontano pre tri ili četiri godine kada se osula sva ta paljba na srpski narod na srpsku istoriju, na Srbe uopšte. Neki moji francuski prijatelji, književnici, intelektualci, počeli su da reaguju. Nešto je trulo u državi novinarstva, znate tako da se stvorio taj prvi krug. Iz tog prvog kruga su naravno počeli da se interesuju za taj problem i iz te naše nesreće za francusku nesreću. Zbog toga što se ti ljudi isto tako boje za svoju zemlju kao što je trebalo  da se mi bojimo za svoju zemlju.

Nismo spomenuli, koliko zapravo Vi knjižara imate u Evropi i gde?
Knjižaru u Parizu podeljenu na dva sektora, mislim francuska knjižara sa našim knjigama i sa knjigama švajcarskih izdavača i u istom lokalu srpsku knjižaru sa našim knjigama i ona nastoji da napravi vezu sa našim ljudima u Francuskoj. U Lozani je velika knjižara i izdavačka kuća, centar izdavačke kuće, a u Ženevi postoje naše tri knjižare. Treća je otvorena pre jedno dva meseca.

Negde sam pročitala da postoji ili će postojati knjižara u Moskvi i u Beogradu, je l to Vaša želja, plan?
U Beogradu želim odavno da napravim jednu knjižaru i naročito da povežem Zapad. To je meni najvažnija  stvar, da se nađe prava ravnoteža. Toliko sam propatio da nađem ravnotežu između naše kulture i onoga što sam našao na Zapadu i  hteo bih da ono što sam naučio prenesem ovde. To je za mene sada jedan vrlo važan posao, da se odužim time što sam čovek ovog jezika i ovog senzibiliteta i što sam Srbin. Da se odužim na jedan način, da se to napravi ovde, da nađemo prave prijatelje.

5 коментара

  1. Da li je stvarno Dimitrijević 1914 godište?

  2. Ovakvi ljudi su velikani i njemu bi trebalo podici spomenik ili bar jednu ulicicu nazvati po njemu.
    Veliki gubitak za nasu kulturu!

    • Ne samo jednu ulicicu nego bulevar. Treba u obrazovni sistem uneti, hvala mu i omladina da uci da ne postoje prečice i da se čitanjem i prosvetom gradi sve- ličnost, društvo i država, prijateljsto i mir. A to je ono sto želimo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *