SLUČAJ KONTROL BANKE Koka i pilići u rukama lešinara

Piše Nataša Jovanović

„Pečat“ donosi ispovest bivšeg likvidacionog upravnika „Kontrol banke“ iz koje konačno postaje jasno da je na delu bio pravi kriminalni desant na ovu banku od strane poslovnog udruženja „Koka“ i njenih mahera, koji su, očito, imali mnogo više ambicija od uzgoja i prodaje pilića

Savko Popović

Bivši  likvidacioni upravnik „Kontrol  banke“, čovek koji je pokušao da savesno radi svoj posao istražujući okolnosti jednog dužničkog ropstva,  odlučio je da progovori o tome šta je zatekao u ovoj banci, ko mu je sve nudio mito, te ko je vršio pritisak na njega i njegovu porodicu da napravi nešto nečasno.
„Pečat“ donosi njegovu ispovest iz koje konačno postaje jasno da je na delu bio pravi kriminalni desant na „Kontrol banku“ od strane poslovnog udruženja „Koka“ i njenih mahera, koji su, očito, imali mnogo više ambicija od uzgoja i prodaje pilića.
Savko Popović je 2004. godine rešenjem Trgovinskog suda u Beogradu imenovan za likvidacionog upravnika „Kontrol banke a.d.“ posle čega je potpisao u Trgovinskom sudu izjavu da će savesno obavljati sve funkcije. Kao rezultat nedopustive predanosti poslu, Popović je smenjen sa ovog mesta 1. aprila 2005. godine. Ovo je priča o uspenju i sunovratu čoveka koji se u prevratničko nedoba „vampirske demokratije“ i pratećih „liberalnih metoda“ ekonomske politike našao na mestu na kojem se gube i milioni i glave. Trajao je nad njim socijalni teror, a i danas traje. Da li je to odmazda za pokušaj spasavanja miliona evra poverioca „Kontrol banke“?

NA POČETKU NAGOVEŠTAJI
„Odmah po stupanju na mesto stečajnog upravnika “Kontrol banke” upoznao sam se sa predmetima – sudskim sporovima koje je ova banka vodila u likvidaciji.  Video sam da je mnogo toga više nego sumnjivo u sporu koji se protiv “Kontrol banke” vodio po tužbi “Koke hibro komerc”-a. Pre svega, više nego čudan je bio ugovor o poslovnoj saradnji i to u svakom pogledu, kako forme, tako i suštine. Naime, prva i poslednja strana ugovora su pisane na kompjuteru, dok je druga strana pisana na pisaćoj mašini, kao i drugi stav člana 9 na trećoj strani. Pored toga, iako sam preko 18,5 godina radio u “Komercijalnoj banci” na vrlo odgovornim funkcijama nikada nisam video da se ugovor o poslovnoj saradnji ili bilo koji drugi ugovor o kreditu overavaju kod osnovnog suda, pa još po mesnoj nadležnosti za zajmoprimca.
Što se nalaza veštaka u tom predmetu tiče, kojim je konstatovano uginuće pilića na dan 31. aprila i 31. juna (u kalendaru ne postoje već više od dva milenijuma), odmah sam video da je urađen sa ciljem da se proizvede maksimalna šteta i da se na perfidan način podvali sudu i sudijama. Bilo je jasno da ugovor o poslovnoj saradnji nije mogao da bude osnov za utvrđivanje bilo kakve štete za koju bi bila odgovorna “Kontrol banka”, a pogotovo nije mogla da se proizvede navodna šteta od šest miliona evra. Mogu samo da pretpostavim da su veštaci bili dobro “stimulisani”, pa je tako došlo do situacije da tri veštaka od kojih su dvojica ekonomisti, a jedan poljoprivredni inženjer svojim nalazom utvrde da je osnov odgovornosti “Kontrol banke” ugovor kojim se banka obavezala da finansira proširenje proizvodnih kapaciteta, a ne i ishrane pilića, koji su navodno uginuli zbog nedostatka hrane. Ti veštaci su utvrdili i visinu štete koju je “Koka hibro komerc” navodno pretrpela, kao i izmaklu dobit, što je sve suprotno zdravom razumu, a ne samo pravu i pravdi, ali je sud sve to prihvatio.
Da bih se upoznao sa tehnologijom uzgoja pilića (brojlera) obratio sam se Miloradu Ćamliću, u to vreme direktoru poslovnog udruženja “Koka” u Beogradu, koji me je informisao da se pilići kolju kada dostignu težinu u tovu od oko 1,6 kg, a da jedan ciklus (turnus) u tovu traje oko 45 dana. Za to vreme svako pile pojede oko 4,5 kg hrane. U idealnim uslovima, prema Ćamliću, može godišnje da se obavi šest ciklusa. Kada sam to saznao telefonski sam kontaktirao rukovodioce naših najvećih firmi za uzgoj pilića: “Topiko” iz Bačke Topole, “Agroživ” iz Banatskog Žitišta, interesujući se o pojedinostima uzgoja, kao i o potrebnim finansijskim sredstvima za takvu proizvodnju.
Posle toga bio sam potpuno siguran da “Koka hibro komerc” uopšte nije pretrpela štetu koju je tražila jer nije mogla da organizuje proizvodnju – tov brojlera. Za to su joj bila potrebna sredstva koja ona nije imala. Naime, i da je “Kontrol banka” istog dana kada je sačinjen ugovor o poslovnoj saradnji (11. 10. 1996. godine) doznačila dinarsku protivvrednost od 1.666.666,00 tadašnjih maraka proizvodnja “Koke hibro komerc”-a ne bi mogla da počne. Za to je bila potrebna doznaka dinarske protivvrednosti od oko 20.000.000,00, maraka, casino što je tvrdio i sam vlasnik i direktor “Koke hibro komerc”-a Jovica Aleksić (intervju u listu “Revija B 92”).

DVA ARŠINA JEDNOG SUDA
Duboko ubeđen da sud nije u pravu kao likvidacioni upravnik naložio sam tadašnjem punomoćniku “Kontrol banke a.d.” u likvidaciji da uloži reviziju protiv presuda Privrednog suda i Višeg privrednog suda kojima je usvojen tužbeni zahtev “Koke hibro komerc-a”, i revizijom Vrhovnog suda 2004. godine ukinute su obe presude. U ponovnom postupku Veće sudije Jasne Brozović usvaja delimično tužbeni zahtev “Koke hibro komerc-a” i dosuđuje joj 50 odsto navodno pričinjene štete i izgubljene dobiti, što je potvrđeno presudom Višeg privrednog suda kojom je odbijena žalba protiv te presude. Po reviziji koju je uložila Stečajna uprava doneta je presuda Vrhovnog suda i revizija je usvojena, ali je to Sudsko veće stalo na neverovatno stanovište da je nesporno da je “Koka hibro komerc” pretrpela štetu, ali da je njena visina višestruko uvećana zbog čega su obe presude ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak koji je u toku i ponovo pred Većem sudije Jasne Brozović. Da li je to slučajno ?
Kako sam posle posla u “Kontrol banci” učestvovao, u toku 2008. godine po pozivu poverenika Agencije za osiguranje depozita, i u poslovima na likvidaciji “Astra banke” i “Evropa osiguranja” saznao sam za spor između “Astra banke” i “Koke hibro komerc”-a. Tako sam došao do dokaza da sam sve vreme bio u pravu tvrdeći da je “Koka hibro komerc” u stvari najveći dužnik “Kontrol banke”, a ne najveći poverilac. Naime, na taj način sam saznao za presude u sporu “Astra banke”  i “Koke hibro komerc”-a i tako utvrdio da je između “Jume” i “Karić banke” (pravni prethodnik “Astra banke”) i “Koke hibro komerc”-a bio takođe zaključen ugovor, ali o finansiranju proizvodne delatnosti u junu 1996. godine, kada  je ugovorom “Juma” prihvatila obavezu da finansira 90 odsto proizvodnje “Koke hibro komerc”-a, a da 10 odsto finansira sama “Koka hibro komerc”. U istom odnosu je ugovorena podela dobiti.
U predmetu “Astra banke” Sudsko veće Vrhovnog suda Srbije je 2001. godine donelo rešenje kojim je usvojilo zahtev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca od 14. 09. 2001. godine i reviziju tuženih (“BK Telekom” kao pravnog sledbenika “Jume” i “Astra banke” kao pravnog sledbenika “Karić banke”), i ukinulo i prvostepenu i drugostepenu presudu Privrednog i Višeg privrednog suda, a predmet vratilo na ponovni postupak. To Sudsko veće (sudije Latinovića) je očitalo pravu lekciju nižestepenim sudovima o tome kako treba da se sudi. Pri tome, Sud je imao vrlo pošten i stručan nalaz veštaka dr Milivoja Nadaždina, profesora Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, koji je u potpunosti opovrgao nalaz komisije veštaka Zavoda za sudska veštačenja iz Novog Sada. U ponovljenom postupku tužbeni zahtev “Koke hibro komerc”-a je bio pravosnažno odbačen.
Važno je takođe istaći da se u slučaju “Jume” radilo o ugovoru o finansiranju proizvodnje, gde je Sud stao na stanovište da je, i pored toga što je “Koka hibro komerc” tražila naknadu štete zbog nedostatka hrane za piliće kao posledicu prestanka kreditiranja proizvodnje od strane “Jume” i “Karić banke”, tužbeni zahtev neosnovan jer ne može jedna ugovorna strana tražiti izvršenje obaveze druge strane ako svoju ugovornu obavezu ne izvršava, pri čemu ni tražena šteta nije bila dokazana. Nasuprot tome, u postupku protiv “Kontrol banke” sudovi dosuđuju naknadu štete, iako se “Kontrol banka” ugovorom obavezala da finansira proširenje proizvodnih kapaciteta, a ne i proizvodnju.

ALAL VAM VERA
Ono što sam takođe utvrdio iz tih spisa je da su u oba predmeta (“Astra banke” i “Kontrol banke”) veštačili isti veštaci ispred Zavoda za sudska veštačenja iz Novog Sada. Interesantno je da isti veštaci u oba nalaza koriste datume 31. april i 31. jun kao dane kada je navodno takođe nastala šteta za “Koku hibro komerc”, iako se razlikuju periodi u kojima je šteta nastala.
Sva ta saznanja sam preneo advokatu Đorđu Ivaniševiću kada je saznao za moju mukotrpnu borbu za istinu, koju vodim već sedam godina. Izuzetno je bio zadovoljan i rekao je da će mu taj materijal biti od neprocenjive vrednosti u krivičnom postupku koji je pokrenuo protiv odgovornih za nesumnjiv kriminal u slučaju “Koke hibro komerc”-a, a takođe i u parničnom postupku po tužbi “Koke hibro komerc”-a protiv “Kontrol banke”, u koji namerava da se uključi kao punomoćnik oštećenih stečajnih poverilaca “Kontrol banke”. Na taj način sam i ja dobio pomoć i duboko sam uveren da ćemo zajedno dokazati da sam u svemu bio u pravu.
O mojim saznanjima da se u slučaju “Koke hibro komerc”-a radi o prevari i falsifikovanju dokaza pokušao sam da izvestim sve one koji su, smatrao sam, mogli da utiču da se spreči, a to su  predsednica Likvidacionog veća Delinka Đurđević, Trgovinski, Vrhovni, Privredni sud i Agencija za osiguranje depozita. To je ostalo na pokušaju.
Inače, imam saznanja da je “Koka hibro komerc” imala veliku i snažnu podršku u cilju realizacije svog projekta. Pozvao me je, 23. 12. 2004. godine, Goran Kljajević, tadašnji predsednik Privrednog suda u Beogradu, i rekao mi kada smo se sreli: “Alal vam vera Popoviću kako ste vodili postupak revizije kod Vrhovnog suda Srbije”. Kada sam ga pitao da li se makar fragmentarno upoznao sa revizijom odgovorio je: “Kako da ne, znate li vi kakav je na mene vršen pritisak”.
Takođe je pritisak trpela i moja porodica, konkretno moja ćerka Mirjana Mladenović – Popović. Naime, nije prošlo ni dvadesetak dana od kada sam počeo sa radom na likvidaciji “Kontrol banke, a moja ćerka koja radi u “Komercijalnoj banci” došla je kod mene u stan i rekla mi: „Evo ti tata fiksni i mobilni broj koji mi je moja direktorka zapisala na ovom papiru, pa se javi vlasniku “Koke hibro komerc”-a da ga primiš na razgovor”. Odmah sam sutradan pozvao Jovicu Aleksića i zakazao mu da 13. 02. 2004. godine dođe u prostorije u kojima sam sprovodio likvidaciju “Kontrol banke”. Po dogovoru, Jovica Aleksić i njegov punomoćnik advokat Momčilo Stojanović su došli kod mene i odmah nastupili sa tim da imaju pravosnažnu i izvršnu presudu za naplatu. Odgovorio sam im da po zakonu u postupku likvidacije nijedna presuda nema izvršnost, iako je pravosnažna, da sam dobro proučio ceo predmet i da po mom dubokom uverenju “Koka hibro komerc” nije najveći poverilac nego najveći dužnik “Kontrol banke”, i da nikada neću dati predlog da se njihova presuda isplati. To se tako završilo, ali je zato moja ćerka godinama trpela nepravde od svoje direktorke Ivane Barać zbog toga što tada nisam hteo da postupim po njenom, očito, zahtevu.
Bilo je još puno pritisaka, a takođe i ponuda da kažem koliki je moj “deo” sa raznih strana, pa i od Privrednog suda. Na kraju, svi ti pritisci i napadi na mene samo me učvršćuju u nameri da kriminalne radnje i one koji ih čine u vezi “Koke hibro komerc”-a razotkrijem do kraja.“

Један коментар

  1. Strašno. Gde mi živimo…? Da li će javno tužilaštvo nešto preduzeti?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *