Sledbenici i poslušnici

Piše Danijel Cvjetićanin

Ko danas može da upropasti svaki vaš poslovni poduhvat? „Neko“ u opštini, „neko“ u gradu, „neko“ iz vlade ili ako se, ne daj Bože, na vaš posao nameri sam predsednik Republike!

Na okruglom stolu o neoliberalizmu, 17. juna organizovan od strane Akademije ekonomskih nauka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, bio sam među onima koji su nastojali da pokažu da se u Srbiji ne primenjuje nikakav liberalni (pa ni neoliberalni) model privrednog života, nego model kolonijalne privrede koji se, uostalom, implementira u velikom broju zemalja na periferiji – često kraće nazvanim „banana-zemljama“. Nije čudo što poneki svetski lider u svečanim govorima pobrka imena ovih država (slučaj B. Klintona u Crnoj Gori), pošto se, verovatno, u  bazama podataka Imperije sve ove zemlje vode pod istom šifrom.

SILA DRŽAVE
Većina danas najrazvijenijih zemalja oslanjala se u svojoj ekonomskoj istoriji na model slobodnog tržišta, tog osnovnog generatora privrednog prosperiteta. Priznaćete da nikada niste čuli za planski dokument „Razvojna strategija privrede V. Britanije (ili Francuske, ili Holandije) za period od… do…“, kada su ove zemlje postajale ekonomske sile. Niste, takođe, čuli ni za neki petogodišnji (ili desetogodišnji) plan razvoja privrede SAD? Ako jeste, molim vas da o tome obavestite sve ekonomske fakultete u Srbiji. Takve knjige bi trebalo odmah prevesti i uvrstiti među važnije udžbenike privrednog razvoja.
Istina je, međutim, da su se ove privrede razvijale spontano, u uslovima slobodne konkurencije i privatne inicijative, a da su snažni državni instituti (vladavina prava i obezbeđenje prostornog reda) bili samo nužni oslonci konkurencije i privrednih sloboda. Bez jake države ne može da funkcioniše slobodno tržište. Bez jake države (zakona, tužilaštva, sudova, vojske i policije) silni i osioni pojedinci lako bi mogli da pregaze interese slabijih, kao što bi i sami mogli da budu prevareni od prepredenijih i podlijih mangupa. Pa recite i sami, kome bi se onda isplatilo da pokrene posao u takvom  ambijentu otimačine, nasilja i prevare?

DRŽAVNA INTERVENCIJA
Dok je jaka država neophodna za obezbeđenje ekonomske slobode (i prosperiteta), sa državnom intervencijom stvari stoje drugačije. Tačno je da postoje područja u kojima slobodno dejstvo konkurencije i privatne inicijative ne dovode do optimalne ravnoteže, ali državna intervencija, naročito na mladim tržištima kakvo je srpsko, daje skoro po pravilu jezive rezultate. Eto našeg primera – brojne subvencije, NIP-ovi, „industrijska politika“ itd, gotovo su urnisali privredu i iscrpli snagu poreskih obveznika, a zaduženost zemlje se povećala do nepodnošljivog nivoa.
Domaći politički lideri najviše se, međutim, hvale ostvarenim i najavljenim intervencijama, namerno (i potpuno) zapostavljajući ulogu države u učvršćivanju pravnog poretka i prostornog reda. Oni dobro znaju da je moć „poglavice“ (političkog lidera) u zajednici utoliko veća, ukoliko je više interventnih mera o čijoj primeni odlučuju „istaknuti“ pojedinci. Pri tom je naročito važno da ne postoji ili da je slab pravni poredak, pa da svaki pojedinac može da očekuje zaštitu jedino „odozgo“.

MOĆ SLABOG PORETKA
Ko danas može da upropasti svaki vaš poslovni poduhvat? „Neko“ u opštini, „neko“ u gradu, „neko“ iz vlade ili ako se, ne daj Bože, na vaš posao nameri sam predsednik Republike! Svako od njih, međutim, vašem biznisu može i da obezbedi podršku (šifra „krila“) iz sredstava poreskih obveznika. Pa vi sad birajte i vidite kako da odobrovoljite („ispoštujete“) moćnike.
Pokazalo se da MMF, Svetska banka, pa i eksperti EU nimalo ne zameraju vladama Srbije (u poslednjih deset godina) što je zaštita svojinskih i ugovornih prava bila (i ostala) na niskom nivou, kao i što je pokrenut impresivan skup mera državne intervencije, iako je na taj način onemogućeno slobodno delovanje tržišnih zakona; ali (gle čuda!) ne i načelo „liberalizacije“ iz Vašingtonskog konsenzusa!? Pokazalo se da se na ovaj  princip mora obratiti pažnja jedino u slučaju ograničavanja slobode prekograničnih kretanja robe, usluga i kapitala, čime bi bili ugroženi interesi evroatlantskih prijatelja (i domaćeg uvoznog lobija).

NARKOEKONOMSKA RAVNOTEŽA
Srbiji, ali i mnogim drugim zemljama ne preporučuje se (pa i ne dozvoljava) da slede primere zapadnoevropskih i severnoameričkih privreda, i svoj razvoj oslone na čvrst pravni poredak i snagu slobodne tržišne konkurencije. Njihova privrženost zapadnoj demokratiji (i ekonomskoj slobodi) mora da se ogleda jedino u poslušnosti, tj. izvršavanju instrukcija sa atlantskih strana, čak i onda kada te instrukcije sugerišu izgradnju autoritarnih sistema i komandnih privrednih mehanizama. Oni ne smeju da budu sledbenici, nego moraju da budu poslušnici!
Drogirana prekomernom potrošnjom, antitržišno alociranim kreditima, prilivima od „privatizacije“, donacijama i doznakama, srpska privreda se približava stanju narkoekonomske ravnoteže – u kojem svaka prezadužena, nekonkurentna privreda godinama (i vekovima) može da tavori na ivici siromaštva, nezaposlenosti i socijalnih eksplozija.

3 коментара

  1. Profesore slažem se da bez pravne države kao oslonca nema prosperitetne države, međutim niste naglasili značaj subvencija, posebno u poljoprivredi.
    Napomenuli ste uvozni lobi, Vama je poznato koliko je poljoprivredna proizvodnja u Evropskoj uniji subvencionisana,naš nemoćni seljak se takmiči sa takvim poljoprivredama i naravno gubi tržišnu utakmicu.Uvozni lobi to i želi, gde je strategija razvoja poljoprivrede ? U EU farmeri poseduju 40-50 hektara obradivog zemljišta , to su porodićne farme i ljudi lepo žive, u Americi od 250 hektara naviše, daje se poreski kredit, premije , sto čuda, postoje relevantna udruženja koja štite poljoprivredu, u Srbiji je totalna anarhija. Izvršenje ugovora i garantovanje privatnog vlasništva je postulat, srpska država je to prepustila tajkunima, konsekvence su vidljive, hoću da naglasim državni intervencionizam mora postojati, “vidljiva ruka” je spasila Ameriku od privrednog kolapsa, “nevidljiva ruka” u današnjim uslovima je prodaja magle , uloga države se usložnjava.
    Što se tiče biznisa, naravno u zavisnosti od nivoa, svaka “šuša” hoće nešto za sebe, zemlje u tranziciji moraju izgraditi pravno-privredni sistem, primeri Rumunije, Bugarske su afirmacija ovih mojih teza.Lep pozdrav

  2. Tržišna konukurencija, ROI, ROE, prelomna tačka,tržišno učešće, od koga profesore, od lumpen-proletera, fukare nosioci tržišne aktivnosti.
    Ne bave se većina privrednika ekonomijom nego suptilnijim disciplinama, šta znamo mi ekonomisti, politika odlučuje ko će biti na vrhu po ostvarenom profitu, rent seeking je disciplina koja se najviše treba izučavati na ekonomskim fakultetima, tu je prosperitet !!! Na globalnom, uh, kako oteti tuđe resurse.Pozdrav profesoru !

  3. S jedne strane imamo Tadića i drugare koji su bijesni što im sreću kvarimo, što preskupu fotošop idilu raskrinkavamo kao pljačku stoljeća, ali i kivni što se sprdamo sa dragocjenim imidžom koji su tako minuciozno stvarali, jadnom predstavom urbanih faca, ležernih šmekera, dorćolskih švalera i “gimmy five” lafščina…. S druge strane imamo Emira Kusturicu (Sud ne daje ni pet para za Nemanju), saradnika svake vlasti u Srbiji, čovjeka, umjetnika, personu, takoreći ljudinu koja ima sve na svijetu osim pažnje, tople ljudske riječi i nešto gotovine iz e-novina….Pretpostavljam da to govori o Kusturičinoj konfliktnoj ličnosti, ali i zaostaloj sklonosti iskompleksiranog balavca da uvjek traži pomoć od većih autoriteta (mama, tata, Milošević, Koštunica, sud), umjesto da već jednom odraste u pravog Srbina i grkljane preuzme u svoje ruke….Vjerski velikodostojnici u Srbiji izuzeti su iz ovozemaljskog života. Za njih ne važi nijedan zakon, pa ni onaj fiskalni. Oni su izuzeti iz PDV-a i zdravog razuma uređenog društva…Sa presudom ili bez, Ratko Mladić će, u okviru godinama njegovanog sistema vrijednosti koji favorizuje fašizam, biti vječiti srpski heroj. Ili barem do onog trenutka kada neka druga vlast uspostavi sistem osnovnog obrazovanja koji će detaljno elaborirati zločine koje je ovaj počinio u naše ime i većinsku podršku….

    Ako ovaj intervju zaista nagna normalne ljude da pruže podršku E-novinama i njihovoj pravednoj antifašističkoj borbi, što je bila želja i moga sagovornika, bit ću sretan i ponosan što sam bio dio te borbe.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *