Pitanje principa – odgovor Gavrila

Piše Vladimir Dimitrijević

Svi mladobosanci su se pozvali na pravo koje je leglo u temelje moderne demokratije, pravo da se digne buna protiv vladara – tiranina. A pod tiranijom Beča stenjala je bosanska raja skoro kao i pod Turcima. Naravno, danas se to zaboravlja. Hoće da kažu da je Princip običan zločinac, koji puca u nevinog čoveka i njegovu ženu

Dešava se da sav čovek stane u jednu pesmu; ali, to onda nije obična pesma – to su one homerovske „krilate reči“ koje, iz veka u vek, svedoče o nepropadljivosti ljudskosti i o žrtvi kao temelju zajednice. Takva jedna pesma pripada i Gavrilu Principu, i nastala je u doba kada je mlad i svestan svoje sudbine, i da živ neće izaći iz tamnice, robijao. Kuckao ju je, kaže predanje, šifrovanom robijaškom azbukom u zid, kao poruku ostalim zatočenicima. Dakle, evo stihova pod naslovom „Sarajevo, 1914“: „Tromo se vreme vuče/ I ničeg novog nema,/Danas sve ko juče/ Sutra se isto sprema.// I mesto da smo u ratu/ Dok bojne trube ječe,/Evo nas u kazamatu,/Na nama lanci zveče.// Svaki dan isti život/Pogažen, zgnječen i strt./ Ja nijesam idiot –/ Pa to je za mene smrt.// Al pravo je rekao pre/ Žerajić soko sivi:/Ko hoće da živi nek mre,/ Ko hoće da mre nek živi!“
Sav život tog tihog, skromnog, iz sirotinjske kuće, dečaka vrapca (herojskog srpskog vrapca kojeg je opevao Matija Bećković ) stao je u tu pesmu: beznađe jednog, na prvi pogled uzaludnog doba; kazamat i okovi umesto bojnog polja borbe za slobodu; pokušaj okupatora (koji je, kako bi se austrohrvaštinom reklo, došao da Bosnu i Hercegovinu osvoji u ime „uljudbe“) da od okupiranih načini idiote, zgnječenih i satrvenih duša… I samo na kraju kliktaj jednog prethodnog sivog sokola srpske istorije – Bogdana Žerajića, kliktaj koji jasno kaže da je ropska svakodnevica svagdašnje umiranje, a da je smrt za slobodu kapija života. Za one koji su zaboravili, Žerajić je bio mladi Hercegovac koji je 1910. godine, prilikom posete cara Franca Jozefa, želeo da izvrši atentat na njega, a kad mu to nije pošlo za rukom, pucao je u guvernere Bosne, Franjinog odanog Hrvata, generala Varešanina. Nije ga pogodio, pa je pucao u samog sebe. General Varešanin izašao je iz kola i divljački šutirao mrtvo telo Žerajićevo. Viktor Ivasjuk, zlikovac sa Ukrajine, šef kriminalne policije u Sarajevu, dao je da mu od Žerajićeve lobanje naprave mastionicu, kojom se hvalio posetiocima. Godine 1914, pokazivao ju je uhapšenim mladobosancima, i pretio: „Od svih vaših glava napraviću ovakve tintare…“ I tako dolazimo do početka – žeravičnog Žerajića, koga će slediti principijelni Princip.

ZATOČNICI „MLADE BOSNE“
U početku, bila je Gimnazija u Mostaru, a u njoj Dimitrije Mitrinović, Bogdan Žerajić, Vladimir Gaćinović, Pero Slijepčević, Ljuba Mijatović i Špiro Soldo. Ratko Parežanin, poznati srbski balkanolog, čijeg su oca, Vidaka, u Trebinju obesili Austrijanci posle Vidovdana 1914, a koji je, kao maloletnik, osuđen na konclogor u Aradu (inače prijatelj Gavrila Principa), kaže da je Žerajić bio „moralna snaga ovog naraštaja“, koji je nacionalno-oslobodilačke ideje spajao sa borbom za socijalnu pravdu:
„Njega su tištale patnje seljaka kmeta, onog tvrdog mučenika iz porobljene Herceg-Bosne, koji je u oskudici i suhe kore hleba morao da napušta svoj zavičaj i da se seli u daleke krajeve i nove svetove preko Velikog Okeana/…/Karakter Žerajićev bio je čvrst kao kamenje njegovog sivog zavičaja, a uverenja i ideje bili su za njega VERA I APOSTOLAT“. O Žerajiću će njegov saborac, Vladimir Gaćinović, napisati brošuru „Smrt jednog heroja“. Gaćinović je bio sledeći nadahnjitelj Gavrila Principa, s kojim se momak sreo 1912. godine u Srbiji. Konspirator i revolucionar, nadahnut Bakunjinom, Gaćinović se sretao s ruskim remetnicima, pre svega eserima; upoznao je i Trockog, kome je iz svoje perspektive pisao o uzrocima Sarajevskog atentata. Zna se da mu je Trocki zamerao da je previše nacionalno orijentisan. (Baš zbog toga, Gaćinović je odbio da krene s Lenjinom u Rusiju, jer je plombirani vagon kojim su se boljševici prebacivali na rusku teritoriju bio nemački; kajzer Vilhelm je preko grofa Mirbaha želeo da Rusiji „podari“ revoluciju i građanski rat, da bi je izbacio s antigermanskog fronta.) Ipak, i za Gaćinovića, kao i za Žerajića, socijalno i nacionalno su bili nerazdvojni. „Mladoj Bosni“ je pripadao i zagonetni Dimitrije Mitrinović, Mitrinović koji je maštao o mesijanskom jugoslovenstvu kao početku Novog doba, Mitrinović opijen Meštrovićem i, kasnije, okultizmom, jedan od ideologa Ujedinjene Evrope, maštar o sintezi Istoka i Zapada, začetnik naše umetničke avangarde… I Mitrinović je sanjao o pravednijem ustrojstvu sveta, o nekakvom mističkom socijalizmu koji će značiti novi korak u evoluciji čovečanstva… I drugi, mnogi drugi, zaneseni dečaci o kojima, pred kraj svog monumentalnog svedočenja o tajni našeg podneblja, „Na Drini ćuprije“, piše bivši konspirator, katolik srpske i jugoslovenske vizije, i sam zatvaran kao mladobosanac, Ivo Andrić. Dakle, mladići okupljeni oko „Mlade Bosne“ (a bilo je, ma kako bi to danas želeli da precrtaju, pored Srba, i muslimana i Hrvata) nisu bili nikakvi primitivni šovinisti koji su sanjali o „Velikoj Srbiji“ kao tamnici za nesrpske narode (za to ih je optuživala bečka propaganda). Već pomenuti Ratko Parežanin, u svom ogledu „Nekoliko reči o Žerajić-Principovom naraštaju“, upravo to i ističe: „Nacionalizam ove omladine nije više onaj melanholični nacionalizam, pun romantizma i sladunjavih reči, kojim su se zanosili stariji naraštaji. Njen je nacionalizam mnogo realniji, on je i socijalan. Prvih dana po atentatu Princip je izjavio da je u prestolonasledniku Ferdinandu pucao ne samo u zlotvora svoga naroda, nego i izrazitog predstavnika imperijalizma uopšte/…/ Istinski nacionalna, ta je omladina bila u svojoj suštini i internacionalna u smislu velike ideje o slobodi i jednakosti svih naroda i klasa šara zemaljskog“. (Celini „mladobosanskog problema“, od poezije do bombi i revolvera, posvećen je novi broj časopisa „Gradac“, koji je, znalački ozbiljno, istorijski odgovorno, ali i mladalački poletno, priredio perspektivni BiH pripovedač, Muharem Bazdulj; čita se u dahu, i to onom kojim su disali Princip, Čabrinović, Grabež i drugovi onog vidovdanskog jutra 1914. „Must read“,rekli bi prodavci bestselera na Zapadu. Maksimalno smo ga koristili pišući ovaj tekst.)

KO JE DOŠAO U SARAJEVO?
Franc Ferdinand je došao u Sarajevo na Vidovdan, da bi pljunuo u lice „remetilačkom faktoru“, bosanskim Srbima, i da bi najavio da će ratovati protiv Srbije. Njegovi jedini prijatelji u Beču, koji ga nikako nisu voleli bili su ratoborci, poput militantnih aristokrata Bertholda, Fon Hecendorfa i drugih, koji su smatrali da je Kraljevina Srbija stalni izvor opasnosti po bečke planove na Balkanu. Pored toga što je bio nezainteresovan za muziku i poeziju, sa povremenim nastupima nekontrolisanog besa, Franc Ferdinand je krvoločno ubijao životinje iz „sportskih“ razloga. Njegov prijatelj, Rudolf Kisling, kaže da on nije moga da uživa u običnom lovu – pravio je pokolje životinja: samo prilikom lova sa kajzerom Vilhelmom u Konopištu ubio je 3.200 fazana. Ferdinandov lekar, dr Viktor Ajzenberger, kaže da je u jednom naletu, u Blumbahu, budući car ubio 52 jarca, i do 1913, na raznim mestima, preko 5.000 jelena. Na spisku trofeja nedostojali su mu samo Srbi, ta divljač za odstrel svih imperijalnih lovaca. U Sarajevo je došao sa željom da pokaže spremnost austrijske vojske za obračun sa njima, krivima što su šizmatici i što ne veruju u „europske vrednote“ koje im nudi katolički presto Habzburga. U Beču i Pešti novine su pripremajući se za budući veliki lov objavljivale ovakve popularne pesmice: „Oj, ti pored Drine gade,/ Da ublažiš svoje jade,/ Ovu priču utubi!/ Znaj da čas daleko nije,/ Kad će ti mač Austrije/ Mrsku glavu da srubi!“
Godine 1913, pojavio se roman jednog austrijskog oficira, koji je pisao o pokretu „svete sile“, KundK monarhije, ka Solunu, pri čemu su Srbija i Crna Gora nazivane „pseudo-državama“ i „drskim psinama“,koje će na tom putu biti zbrisane. Fon Hecendorf je, kao mozak vojne budućnosti Beča, smatrao je da je Srbija isuviše plodna i bogata zemlja „čija blaga ne treba pustiti da ih opljačkaju druge države“, dok je ministar spoljnih poslova, Berthold pred celom Evropom u novembru 1912. izjavio da Srbi ne smeju dobiti nikakav izlaz na Jadran. Ubistvo nadvojvode u Sarajevu, dakle, bilo je samo povod za ono što se dugo spremalo, i ono za šta je bio i sam nadvojvoda.
„Love, a ulovljeni“, rekao bi Principov drug iz Beograda, pesnik Momčilo Nastasijević. Iako nije bilo nikakvih dokaza da je država Srbija stajala iza atentata, ratoborci iz Beča su ovo jedva dočekali (kao što su Amerikanci napali Irak zbog Sadamovog „oružja za masovno uništenje“, koje nikad nije nađeno, jer ga nije ni bilo.) Ako se ovo zna (a zna se), onda je jasno zašto se Gavrilo Princip, do same smrti (a umro je 1918, pred kraj rata, u tvrđavi Terezin, kroz koju je Hitler, za Druge svetske vojne, ka logorima za istrebljenje sprovodio Jevreje) nikad nije pokajao zbog svog hica. Kad je predsednik suda tražio da ustanu svi koji žale zbog atenata, Princip je ostao da sedi. Sudija Pfefer u svojim uspomenama kaže da je Princip izjavio „da je njemu žao što su deca izgubila oca i majku, i žao mu je što je ubio vojvotkinju Sofiju kao Čehinju, jer je nikako nije kanio ubiti, budući da je taj hitac bio namenjen Poćoreku; ali da mu nije žao što je ubio austrijskog prestolonaslednika Ferdinanda, jer ga je hteo ubiti“. On je pucao PRINCIPIJELNO: „Ličnost prestolonasljednika kao čovjeka nije kod mene igrala nikakvu ulogu, nego je igralo samo nacionalno osjećanje“. A razlozi su pored nacionalnih bili i socijalni: „Seljak je osirotio, upropastili su ga potpuno. Ja sam sin seljaka i znam kako je na selu. Zato sam htio da se osvetim, i nije mi žao“. Svi mladobosanci su se pozvali na pravo koje je leglo u temelje moderne demokratije, pravo da se digne buna protiv vladara – tiranina. A pod tiranijom Beča stenjala je bosanska raja skoro kao i pod Turcima.
Naravno, danas se to zaboravlja. Hoće se reći da je Princip običan zločinac, koji puca u nevinog čoveka i njegovu ženu (a ne u Poćoreka, okupacijskog upravitelja Bosne, koga je slučajno promašio.) Slovenački pisac Drago Jančar je u tom smislu jasan do kraja: „Zar ne vidimo neobičnu sličnost između Gavrila Principa, zajedno sa njegovim urotničkim drugovima, i današnjih terorističkih fanatika?/…/ Jesmo li kad pomislili da je Sarajevo više od sedamdeset godina slavilo teroristički čin?“ A čuveni montenegrinski Maksim Gorki, postmodernista na privremenom radu u propagandi dukljanoidstva, Andrej Nikolaidis, kaže da je Princip pucao u „Frojda, Muzila, Krausa, Trakla, Kokošku, Vitgenštajna“… To jest, divlji Princip je pucao u „uljudbu“, u samo srce zapadne civilizovanosti (koja se, naravno, odmah posle Principovog pucnja projavila u krvavim pogromima usmerenim protiv Srba; pogrome je, naravno, organizovao „civilizator“ Poćorek, uz pomoć protoustaške muslimansko-katoličke, starčevićevske rulje, i oni su, kao talasi krvi i užasa, prekrili Bosnu i Hercegovinu.) Ne, Princip je pucao (ma koliko da je istina da bilo koji pucanj u istoriji nije jednoznačan) u jednog novog Murata, koji je, vekovima posle prvog Vidovdana, Srbima pretio da nogom stane u podgrlac, pozivajući ih da piju šerbe pokornog nošenja jarma, ili, što reče onaj u „Vijencu“, da čekaju „sjekiru među uši“, ako odbiju da budu roblje. Zato je advokat dr Cistler, koji je jedini iskreno branio mladobosance na procesu tvrdio da mladići nisu mogli počiniti akt veleizdaje, jer Bosna i Hercegovina, iako nasilno i protivno međunarodnom pravu, anektirana 1908. godine, nije svojina dinastije Habzburga, i ne pripada „crno-žutoj“ monarhiji.

VIDOVDANSKA MOTIVACIJA
Opet Vidovdan… Koliko god se trudili da ga zaboravimo, to je nemoguće. Ne zaboravljaju ga ni naši neprijatelji, poput Austrijanke Ane Šucenberger, koja je na Trećem kongresu psihijatrije u Beču, novembra 2002, čitavom našem narodu dala dijagnozu, rekavši: „Srbi su 28. juna 1389. ubili turskog sultana Murata na spavanju. Srbin Miloš Obilić je potegao nož na nekog ko je na spavanju, pa je tako model srpskog ponašanja postao ubijanje./…/Austrijski prestolonaslednik Franc Ferdinand nikako nije smeo 28. juna 1914. da ode u Sarajevo. Morao je da zna „datum srpske traume“ koji se nesvesno prenosi/…/ Istog dana, 1989, Srbijom je počeo da vlada Slobodan Milošević, i Srbi su nastavili da ubijaju na Kosovu“.
Jedan od atentatora, onaj što je bacio bombu, Nedeljko Čabrinović, bio je radnik u koga su drugovi pomalo sumnjali; da bi se dokazao, prvi je smelo krenuo na nadvojvodu. U pismu prijatelju uoči tog dana, kaže: „Sutra je Vidovdan. Sjećaš li se Miloševa zavjeta? Sjećaj se i Ti mene i ne zaboravi me!“ A na sudu je rekao: „Kada sam u Sarajevu pročitao u novinama da će prestolonasljednik doći baš na Vidovdan, koji je za nas Srbe najveći nacionalni praznik, ja i Princip smo o tome posebno razgovarali. Ta okolnost me je osobito podstakla da izvršim atentat. Narodno predanje kazuje da je uoči Vidovdana junaku Milošu Obiliću rečeno da je izdajnik, na šta je on odgovorio: „Na Vidovdan će se vidjeti ko je vjera, a ko li je nevjera“, i Obilić je bio prvi atentator, jer na Vidovdan je otišao u neprijateljski tabor i ubio cara Murata“. Eksplozivan iskaz, nema šta: „drugosrbijanci“ bi ga i danas mogli iskoristiti za svoju propagandu o Srbima kao narodu zlikovaca.
Pa dobro, u čemu je tajna Vidovdana? Da li je to zaista nekakav praznik terorista, kako bi nam ga želeli da prikažu „drugosrbijanci“?
Naravno, stvar nije u atentatu, nego u spremnosti na ŽRTVU, u onome lazarevskom „umrimo da svagda živi budemo“, u onome da je carstvo zemaljsko prolazno, a Carstvo Nebesko večno, u onome da se ne razmišlja protiv kakve sile se ide, nego kakva se svetinja brani, u najdubljoj smelosti da se iskorači iz sebe ka Večnom. Iako puni revolucionarne retorike, načitavši se Bakunjina i Kropotkina, ovi dečaci bili su samo Lazarevi Srbi („Sarajevska zavera izvedena je neobično primitivno. To je bila prava zaseda bosanskih hajduka, tih drevnih agrarnih terorista“, kaže Vladimir Dedijer, podsećajući da je porodični nadimak Principovih bio „Čeke“, jer su u zasedama čekali moćnijeg neprijatelja, da ga nauče da ne može tek tako da otima tuđe.) ŽRTVA JE, NE ZABORAVIMO, TEMELj SVAKE ZAJEDNICE, a tragedija je, izvorno, ODA U SLAVU ŽRTVE KOJA JE UTEMLJILA ZAJEDNICU. Zato su Princip i drugovi na sudu svim silama nastojali da odbrane svoje pomoćnike, srpske seljaka iz Bosne, tvrdeći da su im dotični pomagali samo slučajno, ili pod pretnjom; pravdali su druge, želeći da žrtvuju jedino sebe, a ne i svoje sunarodnike. I zato je Vasov brat, Veljko Čubrilović, čitajući Evanđelje po Jovanu pre pogubljenja, podvlačio ona mesta koja su se odnosila na smisao žrtve u Hristu, počev od reči Raspetoga da je On Pastir dobri koji dušu polaže za ovce, do onoga da „Isusu valja umreti za narod“, da „rasejanu decu Božju sakupi u jedno“.A naročito je podvukao evanđeljske reči po kojima zrno pšenice, da bi mnogi rod donelo, mora pasti u zemlju i umreti… I zato je austrijski dželat, profesionalac Alojz Zajfrid, koji je vešao Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića i Dragutina Ilića, zapisao: „Ja vam ovdje – kao Austrijanac koji voli svog vladara – kažem da hrabrijih i mirnijih delinkvenata u svojoj praksi nisam imao“ („Hrabro mrite kad mrijet morate“, rekao je Njegoš. I oni su ga, naravno, čuli, kao što je Gavrilo, poreklom iz Crne Gore, a predaka doseljenih u Bosansko Grahovo čuo reči Starca Vujadina, i držao ih se na sudu, i kasnije, do smrti, ne odajući jatake svog čina ).

O NAŠIM MRTVIMA
Dok je trunuo u zatvoru u Terezinu, gladujući, mučeći se, raspadajući se od tuberkuloze kostiju, Gavrilo Princip razgovarao je s doktrom Papenhajmom, i izlagao mu svoje predsmrtne misli – počev od toga da mu je teško jer mu ne daju da čita, preko brige za napaćeni narod, do objašnjenja svoje nacionalne i socijalne motivacije. „On nije mislio da postane heroj. Hteo je samo da za svoju ideju umre“, kaže Papenhajm. I umro je, ali da živi. I njegova smrt bila je njegova molitva.
Pišući o već pomenutom Dragutinu Iliću, učitelju obešenom zbog mladobosanske borbe za slobodu, Andrić je, u njegovo ime, ali i u ime svih tih nesrećnih, zanesenih dečaka, asketa koji su sebe pregoreli radi sreće svog naroda, Bogu uputio jednu molitvu: „Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za šta te, dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni“…No, molitva ova dugo nije bila uslišena: lov na Srbe, pre svega Srbe (ali i jugoslovenski orijentisane Hrvate i muslimane) nastavio se. U Bosni i Hercegovini organizovano je mnoštvo suđenja omladini i đacima, masovno sumnjivima zbog srpske i jugoslovenske zanesenosti. Na banjalučkom veleizdajničkom procesu, Poćorek je, u ime „EUrope“, sudio 156-orici Srba, „veleizdajnika“, od seljaka do intelektualaca, a za to vreme je njegov šuckorski ološ ubijao širom Principove otadžbine, nevine ljude, žene i decu, ili ih slao u konclogore, tipa Arada i Nađmeđera. U Trebinju obesiše osamnaestogodišnje čobanče, Gaja Gudelja, koji je, tražeći ovce, upotrebio fenjer-neko ga je dostavio da šalje signale neprijateljskoj vojsci. Ćirilica je bila zabranjena, a srpske konfesionalne škole ukinute. I, naravno, mi sada, po naređenju EU komesara, sve to treba da zaboravimo, i da pljunemo na grobove svojih predaka, da bi nam opet natakli jaram na vrat, i da bi nas sprečili da budemo sa Principom, a naterali nas da se mirimo sa Muratom i Ferdinandom, maskiranim u EU plavetnilo poprskano žutim zvezdicama.
Ko zna, možda bismo tako i mogli, ali nam mrtvi, pogotovu o Vidovdanu, to ne daju. Ruski filosof, Semjon Frank, u svom tekstu „Mrtvi ćute“ jasno kaže: „Mrtvi ćute. Njihova bezbrojna armija ne ustaje iz grobova, ne urla na mitinzima, ne piše rezolucije. Pa ipak, ta armija mrtvih je velika politička sila čitavog našeg života, i od njenog glasa zavisi sudbina živih, možda mnogih pokolenja. Za slepe i gluve, za one koji žive samo u ovom trenutku, ne sećajući se prošlosti i ne predviđajući budućnost, za njih mrtvi ne postoje, i pominjanje njihove snage i uticaja za njih je samo besmisleno praznoverno buncanje. Ali oni, koji umeju da vide i čuju, koji su svesni da sadašnjica nije samodovoljna, nije od prošlosti otkinut život sadašnjeg dana, nego prolazni tren žive punote, zasićene prošlošću i bremenite budućnošću, znaju da mrtvi nisu umrli, nego su živi. Kakva god da je njihova sudbina tamo, sa one strane granice ovoga sveta, oni žive u našim dušama, u podsvesnim dubinama velike, nadlične narodne duše… Njihove duše jasno govore o jednom – o Otadžbini, o zaštiti države, o časti i dostojanstvu zemlje, o lepoti podviga i sramoti izdaje. U toj dubini narodnog duha oni se nemo bune protiv izdaja sa predumišljajem i bez predumišljaja, protiv demokratizovanog maroderstva, protiv nesavesnog pirovanja na njihovim grobovima, protiv razgrabljivanja rodne zemlje, okupane njihovom krvlju. Ali naša dužnost je da pažljivo osluškujemo tajanstveni, čas dobronamerni, čas strahoviti smisao njihovog ćutanja“.
Čitaoče, čuješ li? Princip, izgleda, strahovito ćuti.

____________

Gavrilo Princip

Sarajevo, 1914

Tromo se vreme vuče
I ničeg novog nema,
Danas sve ko juče
Sutra se isto sprema.

I mesto da smo u ratu
Dok bojne trube ječe,
Evo nas u kazamatu,
Na nama lanci zveče.

Svaki dan isti život
Pogažen, zgnječen i strt.
Ja nijesam idiot –
Pa to je za mene smrt.

Al pravo je rekao pre
Žerajić soko sivi:
Ko hoće da živi nek mre,
Ko hoće da mre nek živi!

____________

Ivo Andrić

„Na Drini ćurpija“

XVIII poglavlje

Bilo je i biće zvezdanih noći nad kasabom, i raskošnih sazvežđa i mesečine, ali nije bilo i bogzna da li će još biti takvih mladića koji u takvim razgovorima sa takvim mislima i osećanjima bdiju na kapiji. To je naraštaj pobunjenih anđela, u onom kratkom trenutku dok još imaju i svu moć i sva prava anđela i plamenu gordost pobunjenika. Ovi sinovi seljaka, trgovaca ili zanatlija iz zabačene bosanske kasabe dobili su od sudbine, bez svoga naročitog napora, otvoren izlaz u svet i veliku iluziju slobode.

Ono što bi se za njih naročito moglo kazati, to je: da nije bilo odavno pokolenja koje je više i smelije maštalo i govorilo o životu, uživanju i slobodi, a koje je manje imalo od života, gore stradalo, teže robovalo i više ginulo nego što će stradati, robovati i ginuti ovo. Ali za tih letnjih dana 1913. godine sve je to bilo još u smelim ali neodređenim nagoveštajima. Sve je izgledalo kao uzbudljiva i nova igra na ovom drevnom mostu koji se na mesečini julskih noći belasao, čist, mlad i nepromenljiv, a savršeno lep i jak, jači od svega što vreme može da donese i ljudi da smisle i učine.

XXI poglavlje

Najposle, došla je i godina 1914, poslednja godina hronike o mostu na Drini. Ona je došla kao i sve ranije godine mirnim hodom zemnog vremena, ali uz potmulu huku sve novijih i sve neobičnijih događaja koji su se kao talasi propinjali jedan iznad drugog.
Toliko je božjih godina prešlo preko kasabe pored mesta i toliko će ih još preći. Bilo ih je i biće ih još svakojakih, ali će godina 1914. uvek ostati izdvojena. Tako bar izgleda onima koji su je preživeli. Njima izgleda da se nikad, ma koliko se pričalo i pisalo o tome, neće moći ili neće smeti kazati sve ono što se tada sagledalo tamo u dnu ljudske sudbine, iza vremena i ispod događaja. Ko da izrazi i prenese (Tako misle oni!) one kolektivne drhtaje koji su odjednom zatresli masama i koji su sa živih bića stali da se prenose na mrtve stvari, na predele i građevine? Kako da se opiše ono talasanje u ljudima, koje je išlo od nemog životinjskog straha do samoubilačkog oduševljenja, od najnižih nagona krvološtva i podmukle pljačke do najviših podviga svetačkog žrtvovanja u kome čovek prevazilazi sebe i dodiruje za trenutak sfere viših svetova sa drugim zakonima? Nikad to neće moći biti kazano, jer onaj ko to sagleda i preživi, taj zanemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer da se ne zaboravljaju, kako bi se mogle ponavljati?
Toga leta 1914. godine, kad su gospodari ljudskih sudbina poveli evropsko čovečanstvo sa igrališta opšteg prava glasa u već ranije spremljenu arenu opšte vojne obaveze, kasaba je pružala malen ali rečit obrazac prvih simptoma jednog oboljenja koje će s vremenom postati evropsko, pa svetsko i opšte. To je bilo vreme na granici dveju epoha ljudske povesnice, i otud se mnogo jasnije video kraj one epohe koja je tu završavala nego što se nazirao početak nove koja se otvarala. Tada se još za nasilja tražilo opravdanje i za zverstva nalazilo neko ime, pozajmljeno iz duhovne riznice prošlog veka. Sve što se dešavalo imalo je još izgled prividnog dostojanstva i draž prvine, onu strahovitu, kratkotrajnu i neizrecivu draž koja je docnije tako iščilela da je ni oni koji su je tada tako živo osetili ne mogu više u sećanju da izazovu.
Ali sve su to stvari koje samo uzgred napominjemo i koje će pesnici i naučnici idućih epoha ispitivati, tumačiti, i vaskrsavati sredstvima i načinima koje mi ne slutimo, a sa vedrinom, slobodom i smelošću duha koji će biti daleko iznad našega. Njima će verovatno poći za rukom da i za ovu čudnu godinu nađu objašnjenje i da joj odrede pravo mesto u istoriji sveta i razvoju čovečanstva. Ovde, ona je za nas jedino i pre svega godina koja je bila sudbonosna po most na Drini.
Leto 1914. godine ostaće u sećanju onih koji su ga ovde preživeli kao najsvetlije i najlepše leto koje se pamti, jer u njihovoj svesti ono sja i plamti na čitavom jednom džinovskom i mračnom horizontu stradanja i nesreće, koji se proteže do unedogled.

____________

Rajko Petrov Nogo

Nadiremo skitski

Sjeni Gavrila Principa

Nadiremo sitni zdepasti i tvrdi
Osvajamo mučki lopovski hajdučki
Kosooki krivonogi i prigušeni skitski
Trpki poludivlji nadiremo mitski
Pod kupolom šugavog internatskog neba
Sa periferija iz vlažnih budžaka
Zeleni od mržnje i žuti od žuči
Uniženi prepuni kriminalnog mraka
Pregrizli smo grkljan dosadnoj epohi
Napudrana gospa graciozno lipti
Mi idemo dalje mi jezdimo brže
Po ukletom krugu možda krugu smrti
Iza nas ostaju staze i bogaze
Lomni grudobolni pasteli ravnina
Blagoslovene kraj plotova žene
Iza nas ne osta čak ni mjesečina
Prepuni gustog kriminalnog mraka
Iza ko zna još kakvih pradjedovskih tmica
Mi pucamo strasno iz publike s lica
Neka se okonča ova komedija
Ovaj idiotski teatar ulica
Nekrolog sročismo za pseudorulju
Izlišno slobodni do grla u mulju
Oni u vrijeme utisnuše stope
Pucajući pravo u srce Evrope

____________

Ivo Andrić

Mladobosanci u akciji

Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja.
Kako je lepo što se zatežu tajni konci dela
i bune. Kako radosno slutim dana velikih dela.
I diže se i gori hajdučka krv. Bez čednosti
i dobrote i žrtava prolazi moj život. Ali volim
dobre. Neka žive oni koji umiru po trotoarima
onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od
sramote zajedničke. Neka žive oni koji
povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju
bunu i smišljaju uvek nove varke. A ja to
nisam. A neka žive i oni.
Iz dnevnika 8. juna 1912.

5 коментара

  1. Нека је вечна хвала и слава мученицима који положише живот за отаџбину.Они погинуше да би ми живели.Будимо их достојни.

  2. I sada mozemo videti da je EU ,,Tamnica naroda,, Obesmislili su nam dva balkanska i oba svetska rata.Zato i treba da znamo KOLIKU SVETINJU BRANIMO. Misle da ce da raskomadaju Srbiju. Zar to isto nije sanjala Austrougarska i Nemacka? Dva svetska rata su im oprostena 1989god, a da li ce i treci, videcemo. Sada lome Grcku, pravoslavnu. Ako i mi treba da prodjemo kao Grcka, hvala im. Sacekajmo da vidimo sudbinu Bugarske u ,,plavo Zutoj,, uniji. Lepse bi joj stajala crna uz zutu…

  3. Hvala vam na tako jasnom i logicnom objasnjenju sta je uradio Gavrilo Princip i da to nije atentat licni i protiv pojedinca, vec sukob dva naroda i dve ideologije. Tako je i danas i tako mora biti dok Gospod ne dodje opet i sve bude kako treba. Dodji Gospode, dodji sto pre.

  4. Hvala za ovaj logicni i jasni tekst koji prirodno i onako kao je bilo objasnjava sta je Gavrilo Princip uradio. Komunisticko objasnjenje “licni akt naslija na pojedncu” mi je oduvek bilo bljutovao ali naviko na servirane porcije progutao sam i sa time ziveo. Hvala Bogu da sam konacno izasao iz tame na svetlost istine. Kao sto je bilo u njegovo, Gavrilovo, vreme i sada je na naki nacin. To jeste sukob dva naroda, dve religije, dve civiliacije, dve istine. Na nama je da se ne damo i borimo kako mozemo, a Bog ce doci i sve staviti na svoje mesto. Dodji Boze sto pre. Dodji i spasi nas.

  5. Г А В Р И Л О

    Гаврилу Принципу

    Поема

    ———————————————

    Принцип смионих,
    доречених људи витешких,
    nизан историјом Срба,
    својствен и самовластан.
    Пре и иза Гаврила
    виђенији бје завет тих.
    Првенство –
    -јунак бити и частан.

    Знали Принципови
    порекло и чему ходе.
    Садржај
    најудаљеније прошлости.
    Изгрев јаре
    моћнога сунца слободе.
    И наде јутра,
    за које костоноше дали кости.

    Гаврило сниваше
    плавичасти сан јак, а детињи.
    Да витез буде
    кога не плаши ни опасност највећа.
    И, заиста,
    би светлост Он, у светињи
    Неба: заклињућа,
    јединачна гласност.

    Утрчао рис
    у отровне очи
    надолазећег Фердинанда.
    И прочитао видопис –
    – шта пише све у њима.
    Ништила је Србе
    злослутна та банда.
    Слуха за одбрану части витешке
    Србин увек има.

    Громовит пуцањ правде,
    до небеса громких,
    извио се страшан.
    Од помисли јачи,
    смисленији од кратка живота.
    Гаврило –
    – један, вредан и ненадмашан.
    Око њега –
    – убијте га, викали су,
    рикали су, скот до скота.

    Викаху,
    дрчно и недолично
    на младог Гаврила
    аустријски смркнути
    иследници у мах
    да лане имена, јатаке,
    зборе и договоре
    и све остало,
    знано и незнано, што уз то иде.

    Иначе ће га, дословно,
    као гњилу крушку,
    претворити у сиви
    љути пепео и прах.
    Таман, да су му
    држали на лицу белоушку,
    снагом свог младог срца
    Он сакупио дах,

    Рекавши отворено,
    врло и јавно, у очи свима:
    Знаће се, кадтад,
    да био сам ватра жежена.
    Међу нама, Србима,
    много таквих још има.
    Није ме страх…
    Нека будућа знају времена…

    Не, није Он изазвао
    стравични рат, крви пун.
    То је у припреми било.
    Многи су знали чак,
    ћутали, шапутали, плакали,
    ко да им у око упао трун.
    белосветски, рат Први,
    оштар и опак.

    Шта ће да се деси,
    и како да се деси,
    знало се много раније,
    поодавно.
    Не одскора, оштраху бодље
    гмазови и црви,
    да што пре стигне,
    за Србе, доба тавно.

    Србија, одвише привлачна
    зубатим птицама.
    Плодна и родна,
    својски срцем чувана и брањена.
    Смештена на рекама,
    у равницама, на раскрсницама.
    Прекрасним
    словенским народом настањена.

    Сведневно путили нам
    теретне разне застоје:
    којекоје рачкоње,
    маркалиће, фердинанде…
    Ни у сну сна наслутили нисмо,
    док нас, сањиве, броје,
    какве се роје, бојничке праве банде.

    Великан,
    по слободарској идеји смелости.
    Голем,
    по љубави чистој, за срећу Србије.
    Очит,
    снагом младе неуништивости.
    Трајан,
    по срцу Милоша,
    које и данданас
    у нама бије.

    О чему је сањао
    младић скромни,
    док је скапавао
    у мртвом, мрзлом мраку
    терезинштадске тамнице
    до мрклог дна ока бунован,
    није спавао,
    окован тврдо
    расапом неуљудности и немилице.

    Сањао љубав једину своју
    непољубљену,
    мајку и оца и родољубе,
    животне знанце многе.
    Сањарио о домовини
    какву није имао,
    док су му ране
    груди кидале, ништиле ноге…

    Гаврило,
    икона заденута у срцу, на реверу,
    у сузи прасловенске
    и српске свести.
    Гаврило,
    велики, највећи, најистинскији.
    Дао се није,
    на препад туђоликих, завести.

    Никада,
    док је трајања честица српских и гена.
    И боголики сви,
    Старовеки
    наши угледни преци.
    Збиља, никада,
    од старозаветних времена
    до доба,
    када су истиновали
    проклетници и меци

    Није, нити ће икада
    тај часни брат бити позан.
    Никада, док је сунца,
    радости и поштења.
    Иако млад
    Скончаваше, сасви, туберкулозан.
    Не мењајући,
    своја јасна људска убеђења.

    И черчил разјарени
    уцрнио образ, поменув му име,
    рекавши спорне
    дубоко зле и ништавне речи.
    И неки замрли вук,
    далеко тамо, сред голе зиме,
    блатио своје име, уместо –
    – пред сенима да клечи.

    У казамату,
    Гаврилу справу за возикање правили.
    буре дрвено
    у које су чавле закуцавали споља.
    да изнутра,
    бар допола вире,
    шиљати и зарђали.
    Да онога,
    ко се у њему котрља,
    снађе невоља.

    Данима и годинама
    туђему цару служи.
    Дају му, место хране,
    пети дан бљуотину неку да гута.
    Живот земни, зарад патње,
    наопако, да продужи,
    да би могао свако,
    ко дође, да га пљује
    и да га шута.

    Гаврило млади,
    живи леш, посекотинама унакажен.
    Трагови од батинања и мучења.
    Изранављено тело.
    Ударима немогућега ума
    бестијално мажен.
    Скројили му од љутих рана
    болно, крваво одело.

    Голе даске и влажна ћелија,
    по којој пацови гладни
    уједају, пиште и врште,
    кидајући остатке коже,
    док Терезином шећкају,
    распиштољени пси парадни.
    Боже, докле овако…
    Зар и ово у Европи још може.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *