Ostaci komunizma u srpskom novinarstvu

Piše Ratko Dmitrović

Velika je laž da je srpsko novinarstvo devedesetih bilo podeljeno na profesionalce i propagandiste. Ne, podela o kojoj je reč uspostavljena je na Osmoj sednici, a poražena struja na tom partijskom skupu, koja već deset godina medijski vlada Srbijom, samo je grupa političkih aktivista na radu u novinarstvu

Kada su ekspertsko-evropske snage u oktobru 2000. godine „oslobodile“ Srbiju prvi materijal emitovan na „RTS“-u zvao se, možda se sećate: „Slike i reči mržnje“. To je serijal dokumentarnog karaktera, ima šest epizoda, autor je Lazar Lalić, svojevremeno radnik „RTS“-a, a oktobarci su emitovali dve epizode. Zašto ne ceo serijal. Navodno, zbog intervencije iz Kabineta Vojislava Koštunice. Obrazloženje je bilo da se radi o potpunoj budalaštini koja Srbiji neće doneti nikakve koristi. Štetu svakako.
„Slike i reči mržnje“ predstavljaju „Radio-televiziju Srbije“ u svetlu najgore nacionalističke, šovinističke, fašističke, nacističke, antihrvatske, antimuslimanske…propagande. Metodom slaganja slike i reči u kanal koji vodi do željenog zaključka, autor je državnu televiziju Srbije predstavio kao najvećeg medijskog monstruma u Evropi, glavno oružje u „Miloševićevim ratovima“.
Ima li mene u tom serijalu? Naravno. Jedini sam sa te „ratnohuškačke strane“ pristao da govorim u Lalićevom dokumentarcu. Čovek je bio ljubazan i iskren, pozvao me i kazao da niko od onih što su devedesetih radili na „RTS“-u ne želi da učestvuje u filmu, koji pripremaju on i njegova porodična producentska kuća, pa me moli da ja pristanem, a on će, ponavljao je, biti krajnje korektan i obazriv prema tom parčetu priče, čak je nudio mogućnost da prisustvujem montaži delova u kojima se pojavljujem.

ANTISRPSKA KAŠA
Pristao sam na intervju, ali nisam tražio „autorizaciju“. I nisam se pokajao. U tom delu Lalić je bio korektan. U novembru 2000. godine beogradski „NIN“ objavio je razgovor sa Lazarom Lalićem, povodom „slika i reči mržnje“. Nisam mogao da verujem šta je izgovorio na moj račun; predstavio me je kao „odličnog novinara i veoma inteligentnog čoveka“. Lalić je sklon preterivanju.
A otkud meni Lalić sada na pameti, posle svih ovih godina? Podsetio me jedan događaj iz televizijske postaje „B92“, od pre dve nedelje. Tu kuću je – možda niste znali – kupio Grk i naložio uredničkom timu da malo olabave antisrpske žice, da u debatne emisije za promenu dovedu i nekoga ko drugačije misli. Jedan na jedan, dva na dva. Ranije, dok su ih držali Soroš i dosovski budžeti funkcionisala je formula; od dva do četiri-nula.
Elem, imaju ponedeljkom „Debatu“, počinje u 21 sat, u koju dovode četiri gosta i raspravljaju na određenu temu. Pet dana pred emisiju o novinarstvu devedesetih –povodom Izvinjenja Upravnog odbora „RTS“-a svima u Srbiji, regionu, Evropi i svetu, zbog delovanja državne televizije devedesetih godina – nazove me neki veselnik sa „B92“ i pita pristajem li da gostujem. Godinama odbijam da raspravljam javno na spomenutu temu jer mi uvek ponude nekog nedorađenog ili poluludog sagovornika, verovatno zato što su oni iole normalni u međuvremenu shvatili šta je bilo pre, a šta jeste sada, pa više ne brane stavove koje je vreme obesmislilo i degradiralo. Pitam ko su gosti, on mi kaže, malo razmislim, shvatim da se radi o mogućim korektnim sagovornicima i pristanem. Ipak, presudno je bilo što se „Debata“ ne snima, pa naknadno emituje. Ide u živo.
Taj dogovor je postignut u četvrtak. U subotu, uz prvu kafu, izađem na internet i vidim najavu za „Debatu“, ali uz ranije dogovorenog Zorana Petrovića Piroćanca i moju malenkost, dva imena su nova; Nadežda Gaće i Zoran Ostojić. Obavestim ove na „B92“ da nađu i trećeg van prvobitne liste jer neću doći.
Krenu razgovori, ubeđivanje, obećanja o krajnjoj gostoljubivosti, objašnjavanja… Ostanem kod odluke, neću u studio sa nekim ko je nekad davno možda i bio novinar (neki tvrde da je bio samo spiker), a već godinama je političar. Dovedite još nekoga ko je na samom početku devedesetih bio na „RTS“-u, pa otišao u „nezavisne“, nekoga iz štampanih u to vreme opozicionih medija; dovedite člana Upravnog odbora „RTS“-a da brani izvinjenje… bilo koga, samo ne političara -kažem voditeljki „Debate“ u telefonskom razgovoru. Nemam ništa protiv razgovora i sa političarima, ali na temu politike. Šta političari, pitam je, znaju o novinarstvu i dodajem da u konkretnom slučaju ne bih ni da učestvujem u medijskom održavanju LDP-a u životu. Ona, mučena, prebacuje priču na druge koloseke, obećava korektnost u vođenju emisije… ali nije vredelo.
„Debata“ je otvorena kadrovima iz dokumentarca „Slike i reči mržnje“ Lazara Lalića i bila je sve samo ne debata; najbliže privremeno isturenom odeljenju bolnice „Laza Lazarević“. Nastavak filma: „Poseban tretman – šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću“. Grozno – posmatrano iz bilo kojeg ugla.
Gaće je iznosila stavove identične nekadašnjoj i sadašnjoj poziciji Hrvatske demokratske zajednice (HDZ); Ostojić je glumio apostola Pavla i oglašavao se, shodno sposobnostima i ubeđenjima, sa visine taraba, deleći lekcije iz gradiva o kojem ne zna gotovo ništa; Piroćanac je pokazao da ovakvi razgovori nisu njegova disciplina, dok se Nino Brajević neobjašnjivo uvlačio u ranjivu ljušturu dozvoljavajući Ostojiću i Gaće da ga vređaju kao početnika.
Ali, kako je svako zlo za neko dobro, tako je i ova „Debata“ značajna jer je pokazala da u Srbiji, u delu koji se zove novinarstvo i u politici (plašim se u većem delu), i dalje živi i dohranjuje se stav o apsolutnoj srpskoj krivici za raspad Jugoslavije. Takvo učenje zasnovano je na postavci koja glasi: Jugoslavija je mogla da se transformiše u konfederaciju, ali je Milošević, potpomognut Crkvom i Srpskom akademijom nauka i umetnosti, hteo veliku Srbiju i zarad toga izazvao rat, napavši Hrvatsku i Bosnu.
Identičan stav imaju svi hrvatski političari i svi tamošnji mediji. U Hrvatskoj se na temu uzroka krvavog raspada Jugoslavije ne razgovara, o tome nema rasprave, tema je nedodirljiva i svako ko ospori navedenu postavku biva anatemisan i izopšten iz društvenih procesa. Kao Igor Mandić, na primer.
A zbog čega se ovde u Beogradu i dalje održava temperatura ispod lonca sa antisrpskom kašom i ko džara tu vatru?

ŽILAVI OSTACI KOMUNIZMA
Pogrešna je i veoma naivna teorija da je u srpskom novinarstvu, početkom devedesetih, podela uspostavljena na liniji profesionalci-neprofesionalci. Ne. Podela je započela na čuvenoj Osmoj sednici.
Svi beogradski novinari koji danas govore o „ratno-huškaškom“ novinarstvu i „zločinačkom ‘RTS’-u“ listom su u političkom smislu na strani koju je za vreme i posle Osme sednice branio Ivan Stambolić. Oni u napadima na kolege čiji je angažman devedesetih bio u „Politici“, „Večernjim novostima“, državnoj televiziji koriste formulaciju: „novinari koji su branili Miloševićev režim“ i na taj način nesvesno otkrivaju svoju poziciju koja, to je odavno jasno, nikada nije bila žedna profesionalnog i zanatskog novinarstva već odbrane i promovisanja politike poražene na Osmoj sednici. Kad kažu „Miloševićevi novinari“ sebe nesvesno svrstavaju među „Stambolićeve novinare“.
Naravno, možemo da razgovaramo o tome kako bi se i u kojem pravcu razvijala jugoslovenska kriza da je na mestu Slobodana Miloševića bio Ivan Stambolić, ali to ne menja ovu priču.
Hoću da kažem kako srpsko novinarstvo, ni devedesetih, ni kasnije, nije bilo podeljeno na profesionalce i one koji to nisu. Ne. Bilo je podeljeno i danas je podeljeno na ljude koji uvažavaju istinu i na one koji tu istinu ili ignorišu, ili prekrajaju i šalju u svet, a ona (ta njihova istina) vraća nam se otuda kao strašna optužba sa međunarodnim predznakom. Tu optužbu, isti koji su je u Beogradu osmislili, raznose po Srbiji kao dokaz da su, eto, svi protiv Srba i Srbije što, po onoj narodnoj, znači samo jedno – Srbi su krivi za sve.
Još jedan fenomen opstaje na medijskoj sceni Srbije već deset punih godina. U pitanju je ignorisanje druge strane, drugačijeg mišljenja. Znam, mnogi će reći da televizije i štampani mediji, pod dirigentskom palicom „stambolićevaca“ povremeno daju prostor i toj drugoj strani, ali…Obratite pažnju, uvek sa te druge strane dovedu nekoga za koga unapred svi znamo da će nesposobnošću (ovakvom ili onakvom) samo potvrditi da je „novinarski patriotski blok“ sklepan od slabog materijala.
Nikada se do sada nije dogodilo da „RTS“ ili „B92“ (druge televizije su zabavne, što god to značilo) organizuje raspravu na temu srpskog novinarstva devedesetih, u kojoj bi srpsku poziciju (baš tako-srpsku poziciju) branio neko sposoban. A takvih, naravno, ima. Ako se i dogodi da izbor padne na takvu osobu, onda se pravi strategija koja podrazumeva da u drugom rovu budu prostaci ili neznalice čiji je zadatak da ponavljaju uvredu za uvredom, uz pomoć voditelja, što na kraju rezultira potpunim besmislom, vulgarizacijom od koje je muka svima koji to gledaju. Kao u slučaju „Debate“.
Hrvati nemaju ni takvih, ni sličnih problema. Njima su i danas glavne novinarske zvezde osobe, čiji su tekstovi ili TV prilozi za direktnu posledicu imali ubijanje Srba. Hrvati nisu imali Osmu sednicu, a imali su uvek jasne ciljeve. Komunizam kod Hrvata nikada nije bio zamena za nacionalno osećanje. Kod Srba jeste. Ovi što godinama u srpskom novinarstvu – politiku da ne spominjem – insistiraju na srpskoj krivici, „ratnohuškačkom novinarstvu“ i „suočavanju sa prošlošću“, nisu ništa drugo do žilavi ostatak komunizma.

12 коментара

  1. Ratko uporno varira i treba da varira jednu za Srbiju i Srbe kobnu novinarsku i političku “konstantu” još iz 90.tih-naime onu o isključivoj i presudnoj srpskoj krivici za raspad bivše Jugoslavije-što se pokazalo i dalje pokazuje fatalno za naše ukupno stanje i daljnju perspektivu.Neoborive historiske činjenice međutiv govore suprotno-o presudnom stranom faktoru>Nemačka,Vatikan,Amerika koji je uz svesrdnu pomoć unutrašnjih secesionista:Slovenije i Hrvatske lako obavio taj cilj rastakanja i mediski vešto odgovrnost prebacio na Srbiju i Srbe.Tragedija je u tome što je ta njihova “istina” velikim delom prihvaćena i od našeg “novinarstva” i od naših “političara” koje neznam dali da nazovem srpskim.Razlog tome je u političkoj,mediskoj i svakoj drugoj okupaciji Srbije od tih istih koji su joj namakli samar krivice-i dokazivanje naše istine tojest zbacivanje toga samara će ići malo teže,moj Ratko.Opasnost kao što vidimo nije od komunista i komunizma/sanjani ideal besklasnog društva radničke klase sveta/-već od onih koji se komunizma najviše plaše kao noćne more.

  2. Steta sto niste otisli bas bi voleo da vas vidim live u akciji.
    Sve najbolje

  3. Predsedatelj Hrvatske, Ivo Josipovic je uz *blagdan* sticanja nezaavisnosti NDH, uputio poruku, da Srbija i Hrvatska moraju brze da se *zblizavaju*, a vec dugi niz godina, odbija da primi desetine hiljada *ambasadora dobre volje*, izgnane i izbegle Srbe. Naravno, da je pozeljno zblizavanje i saradnja svih zemalja u regionu, ali uz postovanje teritorijalnog integriteta Srbije, Kosova i postovanje ljudskih prava izgnanika. Te dve *tocke* moraju da budu stalno prisutne na stolu pregovaraca, kao uslov,..poput uslova EU..*uhapsite Mladica*.

  4. Predsjedniku Josipoviću je danas lagano i komotno “blagovati” neovisnost NDH/od Srba na prvom mestu/-kad su upornom i učinkovitom borbom/Starčević-Frank-Pavelić-Tuđman/ostvarili konačni “briunski” efekt:) srpske manjine>ciglih do ispod 4%:))

  5. *Sećanje… Logor u Jadovnu 1941. godine
    Ubijeno 40.000 ljudi

    Komemoracija u velebitskom selu Jadovno, biće održana kod Šaranove jame. Pored predsednika Tadića, komemoraciji će prisustvovati i izaslanik premijerke Jadranke Kosor, ministar kulture Jasen Mesić, predsednik SNV Milorad Pupovac, predsednik Jevrejske opštine Zagreb Ognjen Kraus i predstavnici udruženja logoraša i antifašista.
    U Jadovnu je od maja do avgusta 1941, za 132 dana, ubijeno više od 40.000 ljudi, od kojih su 38.000 Srbi. Šaranova jama je samo jedna od 32 jame na Velebitu u koje su bacane žrtve logora.
    U Jadovnom se nalazio i spomenik, rad vajara Ratka Petrića, uništen devedesetih godina, koji je u međuvremenu obnovljen i biće otkriven u nedelju.
    Komemoraciji prošle godine prisustvovala je i delegacija Srbije u kojoj je bila i majka predsednika Borisa Tadića, Nevenka. Njen otac Strahinja Kićanović je jedna od žrtava logora smrti Jadovno. Ag.*
    …………………………………………………………………………………………………………………
    PREDSEDNICI SRBIJE I HRVATSKE NEĆE SE VIDETI U JADOVNOM

    Josipović izbegao susret sa Tadićem
    Milo za drago – Na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Hrvatsku će predstavljati Vesna Pusić, a to je odgovor Josipovića srpskom kolegi zbog bojkota proslave hrvatskog Dana državnosti

  6. ostatci komunizma u srpskom novinarstvu, uparvo slave 100 godisnjicu rodjenja *utemeljivacu* komunizma u novinarstvu..posredstvom *AGITPROPA*..Milovana Djilasa,..*nedaj me babo nedaj*…?

  7. Ljiljana Milosavljevic, Holandija

    Ma kakav komunizam. Sve sami placenici .I onda i sada.Ne postoji razlog ,osim para i sopstvene gluposti, da komunista bude i protiv svog naroda. Narocito danas.Sve te anti-srpske kominterne od pre 100 godina vise ne piju vodu. Bar za ljude koji misle sopstvenom glavom.

  8. Taj zilavi ostatak komunizma vlada Srbijom i mislim da taj naziv nije adekvatan za nekog ko je glavni u Srbiji. Bice da smo mi koji drugacije mislimo “zilavi ostatak”. Dok ne odu kako su i dosli na vlast bice nama zilavo.

  9. Ribnikari su takodje bili novinari.,..?

    Očito je da zvanična Srbija ima dugogodišnji problem nalazeći se stalno malo u drugom stanju, pa može i četnici i partizani a zapravo samo četnici, pa jesmo antifašisti ali smo pre svega antikomunisti.

    U vreme dok je antifašizam bio deo našeg identiteta 4.juli je obeležavan kao Dan borca, sećanje na dan kada je 1941.godine Politbiro CK KPJ u Ribnikarevoj kući na Dedinju doneo odluku da se otpočne sa oružanim ustankom protiv okupatora. Nekima se ta odluka nije sviđala pa su već 5. jula vlasti su zajedno sa gostujućom silom otvorili logor za Srbe na Banjici.

    Kažu da 7. juli neće da slave jer je to komunistički praznik i jer su komunisti počeli građanski rat.

    Nije u pitanju odnos prema komunizmu već odnos prema onima koji su se borili za slobodu i onima koji su bili izdajnici. Sudeći po odnosu prema 2.svetskom ratu biće da u zvaničnoj Srbiji preovlađuju oni koji smatraju da je bilo važnije sa okupatorom nastaviti borbu protiv komunista i NOP-a nego oslobađanje zemlje od okupacije.

    Dakle, komunisti su 12. jula izdali proglas kojim pozivaju sve snage da se ujedine u borbi za oslobođenje zemlje.,a samo mesec dana kasnije “patriotska” vlast objavljuje čuveni antikomunistički “Apel srpskom narodu” u kome se Srbi ne pozivaju samo na poslušnost već i „da odlučno u svakoj prilici i svim sredstvima“ pomognu borbu okupatora i kvislinga protiv boraca narodnooslobodilačkog pokreta.

    Upravnik grada Beograda Dragi Jovanović pozvao je uglednike u zgradu opštine i održao im preteći govor .Apel su potpisala 533 lica.(Spisak potpisnika dat je u prilogu) Neki su, uprkos pretnji policije, odbili da potpišu apel. Profesor Miloš Đurić je na upit kolege-profesora muzike svoje odbijanje obrazložio čuvenom rečenicom: »Lako je tebi, ti u diple sviraš, a ja svojim studentima etiku predajem”. Ovaj dokument »srpskih rodoljuba«, kako ga novi tumači istorije najcešće nazivaju, nastao je u vreme snažnog nemačkog prodora u dubinu sovjetske teritorije, kada je izgledalo da bi Nemačka mogla dobiti rat, i u uslovima beskrupuloznih postupaka okupatora u Srbiji. Očito je da su brojne istaknute ličnosti srpskog društva nastojale da obezbede sopstvenu sigurnost. Iskazali su svoju privrženost okupatoru osuđujući komunistički ustanak na samom njegovom početku. Interesantno je da ova srpska elita nije nikada digla svoj glas protiv četnika, koji su, takođe, u početku svoga organizovanja 1941. godine i sami preduzimali izvesne diverzantske i oružane akcije protiv okupatora.

    Dakle, dok je komunistima na prvom mestu bila borba za oslobođenje pa onda vlast, ovim drugima je cilj bio borba protiv komunista i po cenu kolaboracije.

    Prema tome, jasno je ko je izazvao građanski rat jer je “Apel” bio otvoreni poziv na međusobni obračun

    Ono što njima onda nije uspelo izgleda uspevaju njihovi ideološki ostrašćeni naslednici i istomišljenici tako da se 4. i 7. juli , kao i svi drugi datumi i sećanja na NOB, brišu iz udžbenika, a tzv. nezavisni mediji padoše u duboku amneziju.

    Za razliku od Srbije,(možda Konuzin nije insistirao ) eto u Republici Srpskoj, uz učešće ruskog ambasadora u organizaciji na Kozari je održan tradicionalni skup povodom Dana borca uz prisustvo kompletnog rukovodstva RS.

    Rizikujući da ponovo budem napadnut od onih koje ne interesuju činjenice jer znaju istinu, koji istoriju znaju unapred, kojima je najdraži istorijski metod „s kolena na koleno“ i „preko kolena“, koji su za dijalog ali pod uslovom da se ne iznose nepovoljne činjenice, koji nisu ostrašćeni osim kada su u pitanju neistomišljenici i koji svakome ko drukčije kaže prilepe etikete i uvrede, javno postavljam pitanja da li Srbija smatra da je trebalo da se bori protiv fašizma ili ne, i da li smatra da je antifašizam vrednost i njena tradicija ili ne.? Zašto je antikomunizam mnogo poštovaniji nego antfašizam.? Da li današnja Srbija smatra većim patriotama one su koji tokom rata bili antikomunisti i nisu ništa činili ili su otvoreno bili u kolaboraciji ili one koji su bili u redovima narodnooslobodilačkog pokreta pa makar i neki od njih bili komunisti.?

    Verujem da će nam u traženju odgovora na ova i druga pitanja pomoći intervju prof.Đorđa Stankovića,istoričara i šefa Katedre za istoriju Jugoslavije Filozofskog fakulteta u Beogradu.

    Unapred molim sve da svoje komentare usmere u pravcu kako prevaziđi podelu na dve Srbije i po ovom pitanju, čemu ili kome one koriste i možemo li imati barem toliko osećaja prema ljudima koji su se borili za oslobođenje i poginuli ne dočekavši ni kraj rata ni sve ono što se komunističkoj vlasti s pravom ili neopravdano pripisuje kao skrnavljenje svetlih ideala boraca za slobodu.

  10. *ostaci* komunizma u Grckoj, nakon vojne intervencije Engleske, koja je vise pobila grckih patriota,partizana,komunista, nego nemaca koje je gonila…do 150.000!
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    *Oko 300 članova komunističkog sindikata PAME ušlo je na Akropolj pre nego što je otvoren za javnost i u podnožju Partenona postavilo ogroman transparent, izjavio je agenciji AFP jedan od organizatora Hristos Kazotis. Sindikati su ranije pozvali na generalni 48-časovni štrajk, koji treba da počne danas.
    Grčki ministar odbrane Panos Beglitis upozorio je juče na „katastrofu” ukoliko parlament te zemlje ne usvoji 28 milijardi evra vredan paket mera štednje i povećanja poreza, podstaknut time što je nekoliko članova vladajuće stranke PASOK iznelo stav da se protivi predloženim merama.*

  11. *slike i reci mrznje*

    *Najaktivnije se, u vojno-političkom planovima SSSR-a vezanih za Balkan, krajem rata i u prvim poslijeratnim godinama, razrađivala ideja o stvaranju južnoslovenske federacije. O ovom pitanju, kao hipotezi, raspravljalo se još u jesen 1944. godine između bugarske delegacije, koja je predstavljala Otadžbinski front i Komiteta za Narodno Oslobođenje Jugoslavije (KNOJ). G. Dimitrov je zapisao u svom dnevniku “…tada smo se dogovorili o pripremi za sklapanje saveza između Bugarske i Jugoslavije, imajući u vidu perspektivu stvaranja zajedničke federacije Južnih Slovena” (dokumenat od 23. novembra 1944. godine). Krajem decembra te iste godine, bugarski projekat Sporazuma o savezu, koji su razradili dvojica lidera BKP G. Dimitrov i V. Kolarev, bio je poslat Staljinu. U ponuđenom projektu se govorilo o sklapanju odbrambenog saveza. “Životne potrebe nalažu da se sklopi čvrst sporazum prijateljstva i saradnje” – navodilo se u projektu. U projektu su naglašavali: “Ovaj savez će biti važan korak za povezivanje svih balkanskih naroda, radi zaštite od bilo kakve agresije i radi objezbjeđivanja sigurnosti i prosperiteta na Balkanu”.
    Već na samom početku, između dvije komunističke partije BKP i KPJ, došlo je do nesuglasica po pitanju principa ujedinjenja. Bugari su predlagali da se nova savezna država organizuje na principima konfederacije, a Jugosloveni su insistirali na ulazak Bugarske u sastav već postojeće FNRJ sa istim pravima, kao i ostali narodi u Jugoslaviji – Makedonci, Srbi, Hrvati, Slovenci i Crnogorci.
    U pismu zamjenika predsjednika KNOJ-a E. Kardelja upućenom G. Dimitrovu od 5. februara 1945. godine izložen je stav po ovom pitanju. On se svodio na to, da u ovoj situaciji konfederacija ne bi bila najpogodniji oblik ujedinjenja Bugarske sa Jugoslavijom, zbog unutrašnjih razloga i motiva, vezanih za postojanje nacionalističkih snaga u Hrvatskoj i Sloveniji, koji takođe podražavaju konfederalno uređenje Jugoslavije.
    Za vrijeme bugarsko-jugoslovenskih pregovora, u Moskvi, u januaru 1945. godine, Staljin nije odobravao planove “upijanja” Bugarske u jugoslovensku federaciju. Tada su se dogovorili o razradi projekta za ujedinjenje. Staljin je, po svjedočenju G. Dimitrova, visoko ocijenio značaj ovog Sporazuma i naglasio da je na taj način stavljen kamen temeljac novom ujedinjenju slovenskih naroda. Uopšte, ideja ujedinjenja Slovena je bila tada popularna kod sovjetskog rukovodstva. Staljin je skrenuo pažnju na neophodnost ponovnog oživljavanja slavenofilista, ali na novim osnovama ujedinjavanja slovenskih naroda, kao jednakih među jednakima, radi zajedničke zaštite i radi svog opstanka, življenja i budućnosti.
    Za potpisivanje bugarsko-jugoslovenskog sporazuma o ujedinjenju početkom 1945. godine, ipak su saznali na zapadu i predstavnici Velike Britanije i SAD-a su bili protiv njegovog zaključivanja na Jaltskoj konferenciji u februaru 1945. godine. Oni su polazili od toga, da Bugarska kao zemlja, koja se nalazi u fazi primirja, ne može da zaključi takav sporazum. Tog istog mjeseca na svom zasijedanju, iz diskusija ministara spoljnih poslova velikih država antihitlerovske koalicije, povodom jugoslovensko-bugarskih odnosa, moglo se zaključiti da ni SSSR neće dozvoliti da se donese odluka, koja bi se protivila britanskom “vetu” na zaključivanje Sporazuma o ujedinjenju i uzajamnoj pomoći između Bugarske i Jugoslavije. Konačno je engleska delegacija, na Krimskoj konferenciji, skinula sa dnevnog reda pitanje jugoslovensko-bugarskih odnosa. Sovjetsko rukovodstvo je predložilo da se sačeka sa zaključivanjem bugarsko-jugoslovenskog ujedinjenja, dok Bugarska potpiše mirovni ugovor. O tome je dogovoreno u Moskvi na sastanku sovjetskih rukovodilaca i jugoslovenske delegacije, koju je predvodio Tito. Sastanak je održan 7. juna 1946. godine.
    Reakcija Moskve bila je dosta dvosmislena na karakter odnosa između Jugoslavije i njenog drugog susjeda – Albanije. Još u toku rata stvarali su se svojevrsni pokroviteljski odnosi KPJ prema albanskom partijskom rukovodstvu. Poslije rat, veze između Moskve i Tirane su se ostvarivale preko Jugoslovena, uključujući i isporuku naoružanja. Za vrijeme sovjetsko-jugoslovenskih razgovora u Moskvi, u maju 1946. godine, Staljin nije imao ništa protiv ovih odnosa, kao ni protiv želje Jugoslovena da uključe Albaniju u FNRJ.
    Ali, kasnije se pokazalo da učvršćivanje vojno-političkih odnosa između balkanskih zemalja, zaobilazeći Moskvu, Staljinu nije bilo po volji. *

  12. komunisti…i kolumnisti..?

    *Podgorica — Paštrovski paroh SPC Siniša Smiljić, državljanin BiH, jutros je deportovan iz Crne Gore, jer je tamo dugo bio prijavljen kao turista, a radio kao sveštenik.
    Smiljića je policija jutros sprovela do granice sa BiH, nakon što što je u utorak uveče priveden zbog sumnje da je remetio javni red i mira i uzbunjivao javnosti.
    Smiljić tvrdi da su ga držali u nekom podrumu, u kavezu, sa rešetkama, gde je bio nesnosan smrad.
    Smiljanić je boravio u Crnoj Gori na osnovu turističke prijave, i svoj boravak koristio u svrhu za koju je prijavljen, “već da obavlja versku službu u objektima Mitropolije–crnogorskeo primorske na području Opštine Budva”, navodi se u saopštenju Uprave policije….*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *