Odogovor Ratka Markovića Nati Mesarević

Piše Ratko Marković

Odgovor prof. dr Ratka Markovića na reagovanje Nate Mesarović, objavljeno u 164. broju „Pečata“

Izvinjavam se gospođi Mesarović što na njeno reagovanje na moj tekst u „Pečatu“ (br. 163) u vezi s izborom sudija nisam pravovremeno odgovorio. Nisam bio u Srbiji, a u elektronska sredstva se ne razumem. Bojim se da bi gđa Mesarović, sa svoje već dobro poznate preosetljivosti, mogla razumeti da za nju i njeno reagovanje ne marim. Naprotiv, smatram je jednom od ključnih figura u srpskoj „reformi“ pravosuđa.

JAVNA BLAMAŽA
A, u stvari, nemam ništa novo reći, što u vezi s tom stvari već nisam napisao, uglavnom u dva prošlogodišnja (111. i 112) i jednom, navedenom, ovogodišnjem broju „Pečata“. Imam utisak da gđa Mesarović, kako i sama kaže, svoje reagovanje na moj poslednji tekst u „Pečatu“ nije ni zamislila kao odgovor na njega, niti kao polemiku sa mnom, već kao „demanti izrečenih neistina o VSS-u i meni lično“. Ona se još ljuti na mene što dajem „kvalifikacije“ njene ličnosti, stručnosti i ugleda, iako sam je svega jednom u tekstu pomenuo imenom. Učinio sam to kada sam napisao da se značaj koji se u svetu pridaje VSS-u vidi i po tome ko mu predsedava. Naveo sam primer De Gola u Francuskoj, pored ostalih. Hteo sam da pokažem da su to ličnosti od opšteg, nacionalnog formata. Ciljao sam na to da takav slučaj nije i kod nas, navodeći imenom i prezimenom predsednicu VSS-a. Gospođa Mesarović verovatno smatra da je neistina o „njoj lično“ da ona nije ličnost formata De Gola. Zbog toga, valjda, i smatra da je pominjem „na uvredljiv i klevetnički način“. Ali, kada sam video da u svom nevelikom tekstu gđa Mesarović govori o sebi u trećem licu, i to čak četiri puta, stvari su mi namah postale jasne. Nešto slično rade i monarsi kada o sebi govore u prvom licu, ali množine.
Reklo bi se da gđa Mesarović ne zamera meni moje analize i zaključke u vezi s izborom sudija. Izgleda da mi ona zamera što za sve nepravilnosti u vezi s tim izborom okrivljujem i VSS, koji je, po njoj, samo „dosledno sprovodio“ pravosudne propise, počev od Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava. Nepravilnosti su, znači, u samim propisima, a ne u njihovoj primeni.
Da su pravosudni propisi doneseni krajem 2009. godine za svaku kritiku, na to ne bih više da trošim reči, pogotovo što sam sve ono što o njima mislim svojevremeno napisao. Ali, za razliku od gospođe Mesarović, mislim da deo odgovornosti, i to ne manji, pada i na Ustavni sud i VSS. O odgovornosti Ustavnog suda, ovoga puta ne bih. Pre dvadesetak godina sam bio sudija jednog takvog suda i dobro znam koja je to vetrometina od položaja. Pogotovo kad, kao danas, presudnu ulogu u izboru (imenovanju) tih sudija igraju političke stranke, a ne „pravnička istaknutost“ kandidata za sudije.
Gde su razlozi javne blamaže u vezi sa izborom sudija u Srbiji? Više ih je. Njihov tok otpočinje s Ustavnim zakonom za sprovođenje Ustava (član 7. stav 2). Ako je jedino moguće tumačenje odgovarajuće odredbe Ustavnog zakona opšti izbor svih sudija, znači apsolutni prekid stalnosti sudijske funkcije, sudijski diskontinuitet (što u pravničkoj javnosti nije opšteprihvaćeno mišljenje), od kojeg je pošao Zakon o sudijama (član 100), prvo što je trebalo uraditi je pokrenuti pred Ustavnim sudom postupak za ocenu ustavnosti Ustavnog zakona. I tu nema nedoumica. Svaki pravni akt koji je ispod Ustava mora biti u saglasnosti sa Ustavom. U suprotnom, prestaje da važi kada to utvrdi Ustavni sud. Ustavni zakon je propis za izvršavanje Ustava i zbog toga se donosi po postupku lakšem od postupka za donošenje Ustava, a težem od postupka za donošenje zakona. On izvršava (sprovodi) materijalno-pravna rešenja, načela i zamisli Ustava, a sam ih ne sme sadržavati jer u tom slučaju ne bi više bio izvršni propis. Prethodni Ustav Srbije je rekao da je sudijska funkcija stalna (član 101. stav 1). Ustav koji je na osnovu njega donesen rekao je to isto, a jedini napravljeni izuzetak je onaj za „lice koje se prvi put bira za sudiju na tri godine“. Može li Ustavni zakon za sprovođenje Ustava, mimo ovog jedinog izuzetka utvrđenog u Ustavu, utvrđivati nove izuzetke od ustavnog načela stalnosti sudijske funkcije? Ta dubioza ostala je pravno neraščišćena, a VSS-a ju je, uz sadejstvo Ustavnog suda, samo uvećao.
Verovatno na zgražanje gđe Mesarović, pravno je nedvosmisleno da se prvi sastav VSS-a, koji je obavio izbor sudija, lažno predstavljao kao takav jer on u pravnom smislu nije ni postojao. VSS-a se nije mogao uspostaviti, pa samim tim ni vršiti svoje nadležnosti, ako sve vreme njegovog faktičkog postojanja jedan deo njegove „izborne baze“ u njemu uopšte nije bio predstavljen. To je zbog toga što njegova izborna baza nije jedinstvena. Nju čine sudije, advokati i profesori pravnih fakulteta u zemlji. Ona, dakle, nije celovita, kao što je celovito biračko telo u izborima za Narodnu skupštinu. Zbog toga je analogija Ustavnog suda s Narodnom skupštinom (u slučaju Saveljić protiv VSS-a) pozivanjem na jednu  raniju njegovu odluku, potpuno promašena. Neustavno uspostavljen, prvi VSS-a je klasičan primer uzurpatora tuđe nadležnosti, pa su stoga svi njegovi akti bespogovorno pravno nepostojeći.

PEPELJUGE I MAĆEHE
U vezi s prvim sastavom VSS-a, tako dragom gospođi Mesarović, trajno je ostala neizbrisiva moralna ljaga. To je zakonska odredba (član 56. stav 1. Zakona o sudijama), po kojoj član prvog sastava VSS-a izabran iz reda sudija prestankom mandata „nastavlja da obavlja sudijsku funkciju u neposredno višem sudu u odnosu na sud u kojem je obavljao sudijsku funkciju, pod uslovom da ispunjava uslove za izbor sudije u tom sudu“. Tom odredbom je pogaženo ustavno načelo izbornosti sudija po kojem se postaje sudija ili izborom Narodne skupštine (kada se prvi put bira za sudijsku funkciju), ili izborom VSS-a (kada se bira za trajno obavljanje sudijske funkcije). Tek, nema sudije bez izbora za tu funkciju. Poslušnost nalozima izvršne vlasti ili političkih stranaka ovim je nagrađena sudijskom funkcijom u Višem sudu. Situacija podseća na Monteskjeovo vreme, kada su se plemićke titule kupovale.
Da li postoji razuman čovek koji može poverovati da je VSS-a stigao da za nešto više od tri meseca, izuzimajući neradne dane (obradu prijava otpočeo je u septembru 2009, a odluku o izboru sudija doneo je 16. decembra 2009. godine), obradi preko 5.000 prijava na konkurs za izbor sudija? A to znači da neposredno razgovara sa tih preko 5.000 ljudi i da ih na osnovu prikupljene dokumentacije „provuče“ kroz tri zakonska uslova za izbor (stručnost, osposobljenost i dostojnost). Objašnjenje kako je sve to izvedeno mogao bi da dâ jedino baron Minhauzen. U svakom slučaju, izbor sudija nije bio obavljen. Taj izbor je bio smlaćen.
Odnos VSS-a prema neizabranim sudijama je odnos Pepeljugine maćehe prema Pepeljugi. Kao da je reč o raskolnicima, otpadnicima od pravničke profesije, mada svojevremeno izabranim za sudijsku funkciju. VSS-a je najpre odbijao da neizabranim sudijama dostavi odluku o neizboru, tvrdeći da im je sudijska funkcija prestala po sili zakona, samim time što nisu bili izabrani. A kad nemate u rukama odluku o neizboru, nemate ni pravo sredstvo (pravni lek) za zaštitu svojih eventualno povređenih prava. Na pritisak spoljne i unutrašnje javnosti, neizabrane sudije su tek krajem januara 2010. godine počele da dobijaju odluku o svom neizboru, s konstatacijom o prestanku sudijske funkcije sa 31. decembrom 2009. godine. Svih 837 neizabranih sudija dobile su odluku sa istim brojem, istim datumom donošenja (za razliku od izabranih sudija o kojima je odluka donesena 16. decembra, o neizabranima je odluka donesena 25. decembra) i jednakom sadržinom. Od šesnaest i po strana koliko ova „odluka“ sadrži, na prvih petnaest su navedena imena 837 sudija koje nisu izabrane, a zatim je navedeno „obrazloženje“ istovetno za sve neizabrane sudije. U toj nazovi odluci nije čak naznačeno ni ime onoga kome je poslata, niti je data pouka o pravnom leku. Za takav rad prvog VSS-a gđa Mesarović veli da „ne snosi odgovornost ni za jedan problem“ u vezi s izborom sudija, da je on nevin. Krivicu snose propisi (dura lex, sed lex). Kogod se imalo razume u pravo i važeće propise, teško da će biti istomišljenik gospođe Mesarović.
Ovde nije kraj nedelima VSS-a. Pokušao je on da na još jedan način namagarči i pravo i Ustavni sud, sve preko grbače neizabranih sudija. Kada je Ustavni sud obavezao VSS na donošenje (umesto pomenute jedinstvene, cirkularne odluke) pojedinačnih odluka o prestanku sudijske funkcije o svakom od 837 neizabranih sudija, s konkretnim, individualnim razlozima, VSS je da bi formalno ispunio nalog starijeg državnog organa to i učinio, ali uz ignorisanje standarda prava na pravično suđenje, što je ustavno načelo (član 32. stav 1. Ustava). Bio je dužan da se pridržava tih standarda, jer je on, po praksi evropskih sudskih institucija, bez obzira na to što ne vrši sudsku funkciju, vrsta tribunala, kojeg u radu obavezuju standardi pravičnog suđenja. Na pridržavanje tih standarda, uz navođenje i nekih konkretnih, obavezao ga je Ustavni sud u odluci Tasić protiv VSS-a.
Za sada poslednji beočug u lancu ovih nepravilnosti, jeste pokušaj zakonodavca da izmenom pravosudnih zakona, na samom kraju prošle godine „izvuče kola iz gliba“ u vezi s izborom sudija. Tim izmenama pogaženi su osnovni zahtevi ustavne države. Snagom zakona uzeti su predmeti neizabranih sudija, gde su oni izjavili ustavnu žalbu ili žalbu iz ustavne nadležnosti Ustavnog suda, o kojima su pred njim već otvoreni pravni postupci, a ustavna žalba i žalba Ustavnom sudu pretvorene su u prigovor za čije je rešavanje nadležan VSS-a, s tim da se prâva ustavna žalba i žalba mogu izjaviti Ustavnom sudu tek po iscrpljivanju prigovora VSS-u.
Na taj način dopunjen je Ustav jer je zakonom između odluke VSS-a i žalbe Ustavnom sudu na tu odluku, kako je Ustav predvideo, umetnut pravni lek koji Ustav nije predvideo (prigovor).

PUCNJI U PRAZNO
Očekivalo se od gospođe Mesarović, kad se već oglasila, da pravnim argumentima pobija izloženu kritiku poduhvata izbora sudija u Srbiji, posebno ulogu VSS-a u njemu, umesto što onako paušalno odbranaški, bez ijednog konkretnog navoda i argumenta predstavlja sebe i VSS-a bezgrešnim. U njenom tekstu postoji jedino nadmena samouverenost osobe, koja ne samo što o sebi ima najbolje mišljenje, nego traži i od drugih da to njeno mišljenje s njom dele.
A, u stvari, gđa Mesarović ne podnosi drugo i drugačije mišljenje od svog. I pošto nisam njen istomišljenik, kad je reč o izboru sudija, zapljusnuće me čitavom serijom (dis)kvalifikacija, premda kaže da, tobož, njen tekst nije polemika sa mnom. Pa kad nije, zašto me u njemu osam puta pominje imenom i prezimenom. Najpre će podrugljivo primetiti kako se od mene koji sam napisao Ustav (onaj od 1990) „očekivalo razumevanje za opšti izbor“. S tim u vezi, pašće joj zgodno i da primeti da tada neizabranim sudijama nisam dao „pravo na pojedinačnu odluku s individualnim razlozima“, „niti kakvo pravno sredstvo radi zaštite svojih prava“, a ni „mogućnost da se obrate Venecijanskoj komisiji“.
Ovakve zamerke može staviti samo neko ko ili nije pravnik, ili ko je pravnik ali je doživeo amneziju, ili neko ko bi da izmeni istoriju, pa da standarde ovoga vremena prebaci u prošlo vreme. Kao što mnogi pravnici i sve sudije znaju, do Ustava koji sam „napisao“ sudijska funkcija nije bila stalna. Sudije je birala Skupština SRS („predsednika i sudije Vrhovnog suda Srbije i drugih sudova koji se kao republički sudovi osnivaju na osnovu zakona“, član 317. Ustava SR Srbije od 1974), a sudije sudova ispod republičkog nivoa opštinske skupštine, i to na vreme od osam godina s mogućnošću reizbora. Tek je ustavnim amandmanom XXXIX, tačka 5. od 1989, na Ustav Srbije od 1974. godine utvrđeno da Skupština SRS „bira i razrešava sudije redovnih sudova, (…), osim sudija (…) u autonomnoj pokrajini“. Izbor sudija u republici tako je centralizovan kod jednog državnog organa, ali je mandat sudije i dalje ostao ograničen, uz mogućnost reizbora.
A onda je Ustav od 1990. godine rekao da je sudska funkcija stalna, što je značilo da se ukidaju ograničeni mandat i obavezna reizbornost sudija. Pošto su sudije izabrane na određeno vreme trebalo da postanu stalne, prelazak s ograničenog na stalni sudijski mandat je logično nalagao opšti izbor sudija. Tadašnji ministar pravde, pokojni Zoran Ćetković, mi je jednom prilikom rekao da samo oko 5 odsto dotadašnjih sudija nije ponovo izabrano, i to uglavnom zbog toga što su izgubili svaki ugled u svojim sredinama. Jedan broj njih je kasnije i došao pod udar zakona i bio sankcionisan zatvorskim kaznama. To je minimalan broj u odnosu na „seču sudija“ 2009. godine. Od faktički nešto manje od 2.380 sudija sa stalnom sudijskom funkcijom, tada je otpalo prilikom opšteg izbora njih 837! Zbog toga je prvi opšti izbor sudija i u vreme kada se odigrao, jer je bio prirodna posledica promene statusa sudija, prošao nezapaženo, a od ovog drugog se temelji sudstva drmusaju već dve godine, bez realnih izgleda da se uskoro stabilizuju. Tako je u „Miloševićevom vremenu“ uspostavljena stalnost sudijske funkcije prekinuta u „demokratskom vremenu“. Angažovao sam se u uspostavljanju stalnosti sudijske funkcije, a gđa Mesarović u realizovanju prekida te stalnosti. Neka sudije kažu čiji je angažman za njihovu stvar bio časniji. Uz to, Ustav od 1990. godine je položaj sudije učinio sigurnijim i jačim time što su razlozi za razrešenje sudije poimenično nabrojani u Ustavu (član 101. stav 3), dok ga je Ustav od 2006. godine učinio nesigurnijim i time oslabio tako što je razloge za razrešenje prepustio zakonu (član 148. stav 1).
Tačno je da neizabrane sudije onda nisu imale na raspolaganju posebno pravno sredstvo, ali ne zaboravimo da je to bilo pre 20 godina, kad je ZUS isključivao vođenje upravnog spora protiv upravnih akata čiji je donosilac bila Narodna skupština, a Ustavni sud bio nadležan za ocenu ustavnosti i zakonitosti isključivo opštih akata. VSS-a nije ni postojao, pravo na pravično suđenje Ustavom nije bilo garantovano kao posebno ljudsko pravo, onovremena pravna i politička svest bila je protiv ustavne žalbe. Srbija je još uvek bila članica SFRJ i kao takva određena „kao država zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi“ i daleko od svake pomisli na članstvo u evropskim integracijama. A i da je bila članica Saveta Evrope (što je neizvodljivo, u to vreme nije bila država nego federalna jedinica) neizabranim sudijama to ništa ne bi vredelo, jer Venecijanska komisija (Evropska komisija za demokratiju putem prava) jednim delom 1990. godine još uvek nije postojala, a predviđena je sporazumom koji su potpisale 18 članica Saveta Evrope). Prema tome, sve ove aluzije gospođe Mesarović su pucnji u prazno. Delom su plod neznanja, a delom posledica nerealne zamerke što klica nije odmah postala plod.

„NEOBUZDANA OSTRAŠĆENOST“
Posle ovakvog ironisanja na moj račun, slede, od strane gđe Mesarović, (dis)kvalifikacije u najprizemnijem kverulantskom stilu. Da iznosim neistine i zataškavam suštinu, da ismevam, vređam i osuđujem pogrešne subjekte, da neutemeljeno i neumereno napadam VSS, da ispoljavam jednostranu selektivnu analitičnost, da svojim pisanjem neću doprineti rešavanju problema u vezi s izborom sudija, da sam ostrašćen, čak opsednut „neobuzdanom ostrašćenošću“, da je više puta (a učinio sam to svega jednom) direktno ili indirektno pominjem „na uvredljiv i klevetnički način“, da postavljam pitanje njene ljudske i profesionalne časti, umesto da to učinim sa svojom, da bez ikakve kvalifikacije i poznavanja činjenica kvalifikujem njenu ličnost, stručnost, ugled i pročaja, što bi rekao književnik Basara.
Tako je gđa Mesarović sama napravila sopstveni portret, bolji od onog koji bi napravio naš najbolji portretista Uroš Predić da mu je bila model. Sasvim je izvesno da gđa Mesarović niti ima snage, niti ume da nosi javnu funkciju. Suviše je to teško breme za njena samoljubiva pleća. U državi Srbiji ona je poglavar sudske vlasti, kao što je g. Tadić poglavar države, a g. Cvetković poglavar izvršne vlasti. Sve su to javni položaji najistureniji za kritiku javnosti. Za sve njih treba ispuniti određene formalne uslove, ali imati i kulturu ophođenja s javnošću. To znači biti trpeljiv u odnosu na kritike javnosti, posebno one stručne. To nalaže i mudrost, jer je javnost u tom odnosu uvek jača strana. Biti nosilac javne funkcije ne znači samo baškariti se na privilegijama i s merdevina funkcije opaučiti po kritičarima, nego i „gutati knedle“. Ma šta ko mislio o njemu, ulivao je poštovanje g. Cvetković, predsednik Vlade, kada je onomad gospodskim i stamenim držanjem, bez reči, istrpeo često i prostačke kritike na svoj račun povodom rekonstrukcije Vlade. Zamislite gospođu Mesarović u takvoj situaciji. Slučajno sam je gledao u Narodnoj skupštini kada su njoj i ministarki pravde narodni poslanici postavljali pitanja. Ponašala se kao da je nju narod neposredno izabrao, a ona potom izabrala narodne poslanike.
Naši nosioci javnih funkcija moraju biti svesni toga da u demokratijama najvišu vlast u državi ima javnost (javno mnjenje). Jedino javnost ima pravo uvida u rad svih vlasti, čije nosioce može da kontroliše, kritikuje i prinudi ih da odstupe. Više je nosilaca javnih funkcija prestalo to da bude pod pritiskom javnosti, a ne zbog formalnog razrešenja. Naša javnost, a pogotovo ona akademska (čiji sam delić i ja) je gotovo nepodeljenog mišljenja da je od izbora sudija napravljena pravna lakrdija, u kojoj je jedan od aktera bio i VSS. Možda i glavni. Stvari se tu neće popraviti tako što će učesnici u toj lakrdiji proglasiti svoje kritičare za „neobuzdano ostrašćene“, a sebe za stručne, ugledne i poštene, bezgrešne.
Moram, ipak, da priznam da mi kao muškarcu u poodmaklim godinama, kada se već u mnogim delatnostima posustaje, neobično prija da od jedne žene, makar i čisto platonski, čujem kako sam „neobuzdano ostrašćen“, što će reći da kipim od strasti. Lepo je imati strasti, pa prema bilo čemu. Gašenje i zamiranje strasti je najubitačnija definicija starosti koju znam. To više nije život, to je golo vegetiranje. Hvala na tome gospođi Mesarović.

4 коментара

  1. Браво легендарни професоре Марковићу. Морам признати да ми је прво било помало забавно, можда чак и комично када сам видио да г-ђа Месаровић покушава да полемише са Вама о овим стварима, али сам помислио на постулат audiatur et altera pars. Ваш одговор вриједи као једна добра књига, ономе ко зна да чита, наравно. Поготову ми се свиђа префињеност и мудрост овог последњег пасуса. Даће Бог да још дуго читамо Ваше текстове… У здавље

  2. Postovani profesore,doticna “gospodja” je samo posledica stanja nase domovine u poslednjih 10 godina.Sticem dojam da nije ni svesna na kom mestu se nalazi. Kad sam prvi put video g.Mesarevic, pomislio sam da je rodjeni brat dozivotnog Tomislava Karadjica(FSS).

  3. Gospodin Marković je uredno nabrojao pravne norme, a to jasno pokazuje da je odnos prema 837 sudija nezakonit. Ako to gospođa
    Nata Mesarović ne zna, onda treba da ode sa tog mesta. Ako zna,
    onda je treba smeniti. Svet od nas očekuje poštovanje pravnih
    normi, a sam vrh pravosudnog sistema postupa suprotno tom principu.
    Moglo bi se to sve nazvati i teškom političkom zloupotrebom, a gde
    ima toga ima i korupcije. Gospođa Nata će se braniti ćutanjem, jer
    pravo je egzaktno i ne trpi obmanu kojom je ranije pokušala da se
    pravda, ali ja se pitam šta je sa ostalim članovima Vispokog saveta. Zar su svi neznalice ili se boje “šefice”.

  4. Cestitam!stacete Profesore,videla zaba da se konji kuju pa i ona digla noge.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *