Ratko Mladić: Od Kalinovika, preko Lazareva, do večnosti

Piše Milorad Vučelić

Drže Ratka Mladića u svojim rukama, a od nas traže da im ga mi predamo. Uživaju u tome kako mu srpske sluge i satrapi maltretiraju i zlostavljaju porodicu. Poturaju postepeno njegove dnevnike, i ko zna šta sve još. Drže generala Ratka Mladića otetog i ucenjuju naš jadni i bedni režim, koji bi, i inače, bez ikakvog pritiska pristao na sve loše po Srbiju,  sve brže srljajući na antisrpskom putu bez alternative. Njihovo geslo se pogrešno čita kao „EU nema alternativu“, ono u stvari glasi: „Protiv Srbije bez alternative!“ I „sorry“ svima i svakome ko naleti!
Godinama je toga bio svestan svako ko je imao imalo mozga u glavi. Pretpostavljamo, pre nekoliko godina Ratko Mladić je nasilno pao u ruke  stranih obaveštajnih službi, koje, preciznosti radi ili uslovno, možemo zvati Englezima, i verovatno je bio držan u nekom tajnom zatvoru ili vojnoj bazi, u ovom slučaju nebitno u kojoj državi. Zar koliko juče nije u nekoliko država Evrope otkrivena čitava mreža ilegalnih CIA i drugih zatvora, za koje ni najveći deo zvaničnika tih država nije znao, što je istraživao i dokazao nama već poznati Dik Marti.
Neka nam zbog ovih Engleza i optužbi da zagovaramo teoriju zavere bude dopuštena mala digresija. Na svečanosti povodom uručivanja nagrade „Pečat vremena“, baš kao i u svojoj nagrađenoj knjizi, akademik Milorad Ekmečić upozorio je da ubistvo Karađorđa 1817. godine nije bila tek neka lokalna afera tri kuma „u kojoj je Miloš Obrenović naredio da se odseče glava legitimnom srpskom voždu. Tu su i prsti britanske i austrijske politike i jednog kapetana britanske Nacionalne garde“. Pa ne bi se valjda Englezi obrukali da budu s nama pre dvesta godina, a danas ne.
U međuvremenu, ređali su se nebrojeni napadi i nasrtanja na „antihaški lobi“ i „jatake“ Ratka Mladića. Čitave stranke su napadane kao deo „antihaškog lobija“ koji skriva Mladića. Naši državni funkcioneri, razni političari i gro nevladinog i medijskog analitičarskog polusveta namlatilo se novca goneći generala i šireći mržnju prema svima koji ga kriju i ne daju Hagu. Koliko je samo srpskih momaka premlaćeno od policije zbog slika i majica sa Mladićevim likom i povika „Ratko Mladić“. Ovima sa Zapada, koji su ga oteli i držali zatočenog, već je dozlogrdilo da daju novac ovim našima da hvataju Mladića. A i Mladić je bivao sve bolesniji i sve bliži svom zemaljskom kraju.
U zatočeništvu se pažljivo i sistematski radilo na ruiniranju Mladićevog već načetog zdravlja i njegovom onesposobljavanju za dalje normalno fizičko i mentalno funkcionisanje. O kojim se sve to hemijskim preparatima i metodama radilo saznaćemo jednog dana ! Trebalo je na svaki način iscrpljivati poslušnu i marionetsku Srbiju i onesposobiti proslavljenog generala Mladića da se u Haškoj sudnici brani i sruši optužnicu koja se pravi već šesnaest godina, a još nema konačan oblik jer je u svim svojim bitnim elementima lažna, baš kao što je i Haški tribunal jedna velika antisrpska institucija u službi najgorih političkih i propagandnih laži.
Sve će to svoj puni pakleni procvat doživeti već na stogodišnjicu Balkanskog rata 2012, a veliki kreščendo i monumentalnu lucifersku završnicu 2014. godine na Vidovdan, na stotu godišnjicu slavnih hitaca Gavrila Principa kojima je u samrtnim mukama počela da izdiše Austrougarska i svi njeni saveznici. Tužiće nas Sarajevo i Beč, i Hag, ne samo zbog Srebrenice, nego i zbog ubistva Ferdinanda, tužiće nas i za ustanak 1878…
Živi bili, pa videli.
Ako preživi, general Mladić će u naredne dve godine, kao i Radovan Karadžić, poslužiti, pored svega ostalog, upravo u svrhe povampirenja starih i novih srpskih krivica. Posebno ovih koje je oktroisala Skupština Srbije u sramnoj Rezoluciji o Srebrenici i Tadić svojim bezbrojnim izvinjenjima. Njihove unapred donete presude biće izrečene kao još jedan prilog satanizaciji Srba. Nagrđivanje Srba zbog Balkanskih i Prvog svetskog rata, te zbog bosanskog rata iz devedesetih godina prošlog veka, razvijaće se uz svesrdnu pomoć kolaboracionističkog srpskog režima, ako do tada ne bude zbačen ili, pak, ako umesto njega ne dođe neki još gori, a opet pravljen po meri stranih srpskih neprijatelja i naših kvislinga. Horsko pevanje navodnih analista i drugosrbijanaca se već podrazumeva, a preludiranje je već počelo.
Ma koliko ostareo, ali zdrav, general Mladić bi sa svim kvalitetima koje je posedovao, i onako izraženom ličnošću, slomio javno tu lažnu optužnicu i zbog toga ga je na svaki način, a posebno na ovako morbidan, trebalo u tome sprečiti. Jer, presuda je već napisana i licemerni bezobrazluk je i pominjati nekakvo fer i pravično suđenje.
Zvanična verzija hapšenja Ratka Mladića duboko vređa našu inteligenciju i svako zrno zdravog razuma. Ne znamo ko ga je našao i uhapsio. Tadić u zvaničnom obraćanju pominje jedino BIA-u. Dačić pominje samo policiju. Treći samo operativni rutinski rad policajaca iz stanice policije u Zrenjaninu. Jedan naš penzionisani general čak javno tvrdi da su policajci iz Zrenjanina slučajno tuknuli na generala Mladića u kući svog rođaka u Lazarevu, koja poslednje tri ili više godina, ili nikada, nije pretresana. Ta priča ima isto toliko osnova kao i ona o tome kako su se dva bengalska tigra sudarila na granici između Hercegovine i Crne Gore. Razumem njihovu potrebu da se, tako čašćeni, hvališu i da prikriju činjenicu da su samo nekoliko sati pre svih nas saznali gde treba da se ode po generala Mladića. Razumem i da na svaki način moraju da prikriju učešće stranih službi jer mnogi od javnih i medijskih poslenika rade za njih ili su na aktivnoj vezi sa njima, ali ne razumem da dopuštaju sebi da ih strane gazde teraju da se toliko ponižavaju jezovito glupavim i jadnim pričama ispod svakog  nivoa.
Naše režimlije i njihova medijska služinčad jesu nešto pre nas, običnog naroda, saznali gde su im neki Englezi doveli i ostavili ruiniranog i teško obolelog generala Mladića, ali ostaje nesumnjivo da su se oni prvo obavestili preko hrvatskog „Jutarnjeg lista“. Kad ih ponižavaju moraju ih ponižavati do kraja. Jer u tom sado-mazo komadu naše režimlije se jedino osećaju zadovoljeno i srećno.
Navodno je, po njima zvaničnima, jednog dana general Mladić seo u neki autobus ili je stopirao neki kamion ili auto, i pošto je ostao bez novca i podrške, otišao sa kesom lekova i dva pištolja u toj kesi kod rođaka u Lazarevo. Jer, kada te sve službe ovog sveta traže – najsigurnije je da se skloniš kod majke, brata ili strica!? Tu te niko neće tražiti. I  najbliži rođak je smestio generala u neku pomoćnu prostoriju.
U ovoj priči se ušoreno banatsko selo Lazarevo, koje ulazi u istoriju, pretvara u razuđeni milionski megapolis u kojem generala Mladića niko ne vidi godinama, ali su se pojavili promućurni policajci iz Zrenjanina, i nekim slučajem u cik zore, pre prvih petlova, banuli u sobu u kojoj ih je čekao teško oboleli general Mladić, što je preživeo tri moždana udara, sveže obrijan, obučen, sa jednom oduzetom rukom, dva pištolja i kesom lekova. U pištoljima, mogao bih da se kladim, da imam s kim, ni metka.
Onda je na sva usta ponavljano kako je general Ratko Mladić imao lažni identitet služeći se imenom Milorad Komadić. Tu je bio i svedok sa kojim je šlogirani Mladić sa nepokretnom rukom navodno radio na građevini. Samo neki sat kasnije zvanično je rečeno da toga nije bilo, nego da je kod sebe imao samo ličnu kartu na svoje ime sa isteklom važnošću.
Moram da kažem da su sve te fabulacije više nego bedne i mizerne i samo govore šta strane obaveštajne službe misle o onima koje su naterali da pričaju ovakve mizerije. Preziru ih i ponižavaju, što je, naravno, problem njihovog pristanka i neka to rade do mile volje, pogotovo zato što u tome uživaju, ali nemaju pravo da nam baš ovoliko vređaju inteligenciju i zdrav razum. Za sada smo samo kod te vrste poniženja s kojom je ova priča počela. Ostala poniženja tek slede.
Mnogo bi kreativnija i inovativnija bila fabulacija ili verzija po kojoj je Mladića trebalo da u Beogradu uhvati lično Keti (kako joj prisno tepa Tadić i srpska vrhuška) Ešton i to prilikom šetnje po Beogradu, ili, još preciznije, prilikom kupovine u jednom butiku u centru glavnog grada. Tu je, po prvobitnom planu, ova britanska heroina trebalo da u kabini za probanje robe, onako izazovno obnažena, a pomalo stidna, prepozna Mladića i da ga pred srpskim vlastima ščepa i spetlja zajedno sa Lajčakom, koji je bio s njom u kupovini i šetnji, pa da ga zajedno, u ljubavi, i uz šenluk, odvedu u Hag. Zašto onaj ko je mogao generala da drži godinama ko zna gde, nije mogao da ga dovede usred Beograda, nego samo u Lazarevo?!
Ne znam zašto se od ovog plana odustalo, ali bi to bilo mnogo uverljivije od prethodno ispričanih priča. Ne verujem da je onima koji su Mladića godinama držali, a uslovno ih nazivamo Englezima, ponestalo benzina da stignu do Beograda, pa su morali da ga ostave u Lazarevu; to onda upućuje na neki tajni zatvor u nekoj stranoj državi iz koje se pri dolasku u Beograd mora proći kroz Lazarevo. Bilo kako bilo, odlučeno je da se časti sam Tadić.
Kada smo kod Lazareva, u kojem je rođeno i odraslo nekoliko mojih dobrih prijatelja, ono se ponelo hrabro i junački, kako i dolikuje muškarcima koje znam. Oni koji su tu ostavili i predali Ratka Mladića izabrali su to mesto zbog generalovih rođaka koji tu žive, i zbog uverljivosti izmišljene i bedne priče. Ali u izbor mesta za predaju velikog srpskog generala umešao se neko ko je iznad svih nas i ko jasno povezuje Lazara, Lazarevo i Ratka. Lazarevo zbog toga ima razloga da bude ponosno i da se oseća časno i uzvišeno izabranim. Izbor nije slučajan, baš kao ni sva dosadašnja rimovanja Slobodana sa Vidovdanom, Karadžića sa Ognjenom Marijom, zvaničnog priznavanja zastave nezavisnog Kosova sa Svetim Vasilijem Ostroškim…
Nije potrebno ponovo navoditi kakvog je sve toplog zeca prolazio general Mladić, od jagoda, televizora, nekontrolisanog mokrenja, Bruna Vekarića, brijunskih vatačina Vukčevića, Bramerca i Bajića ispod stola, poziva na ispijanje vina sa Karlom del Ponte, traženjem donošenja kovčega sa ostacima mrtve ćerke, televizorom, „ruskim piscem Toholjem“, psihijatrom Slavicom, bradom Bruna Vekarića, i partije šaha s njim, Save i Maje Kovačević… I ko sve zna šta ćemo još videti i čuti, a sve u cilju potpunog ponižavanja ličnosti generala i uopšte srpskog vojnika. Da im je ovim i ovakvima i sam Car Lazar pao šaka, oni bi ga oglasili pijancem, i to zbog „rujnog vina“, a ko nam sada garantuje da to neće zvanično i uraditi.
Trebalo je izvesti operaciju pod nazivom „Od obožavanja do prezira“, kako se odade i omače da to prizna jednom našem zlosrećnom nedeljniku. Prezir je svakako proizveden, ali prema onima koji su učestvovali u ovoj višednevnoj specijalnoj akciji pod čvrstom rukom režima i stranih službi i vlasnika (Vidi tekst Ljiljane Bogdanović „Bedna predstava u kojoj general nije smeo da bude heroj“, u ovom broju „Pečata“).
Najsramnije od svega je ipak to što je u javnosti ili polujavno posejala družina generala i analitičara bezbednosti. Zamerili su ti dotični generalu Mladiću što se nije predao kao što je to uradio feldmaršal Fon Paulus posle izgubljene Staljingradske bitke. Lepo obučen, sa rukavicama, dostojanstveno, sve sa nekim štapom, i uredan. Navođeni su i neki drugi primeri.
Pa, koju je to bitku general Ratko Mladić izgubio? Da li je rat u kojem je vojskom komandovao general Ratko Mladić izgubljen, završen porazom i kapitulacijom ili je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, posle čega je nastala Republika Srpska? Tom  vojskom je, gospodo generali i vojni analisti, general Mladić komandovao sve do 1996. godine. A Republika Srpska je i te kako živa i zdrava! Kome je onda trebalo da se preda, i zašto? Da li je Hag neka vrhovna vojna komanda? Pa većini naših generala, sada se to pokazalo, Serž Bramerc se ukazuje kao maršal Žukov. Naši nesrećni kukavni generali, koji ovom prilikom nisu ni pisnuli, pojasnivši nam tako zbog koga nam se i šta sve do sada desilo, kažu da ih je Mladić razočarao kao vojnik i oficir. Zato što se u Srbiji, elegantan i u uniformi, kao pomenuti Paulus, Mladić nije predao? Pa kome da se preda, i zbog koje izgubljene bitke? Pa devedeset posto tih generala nije smelo da se pojavi prilikom sahrane njihovog vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića. Ni u uniformi, ni bez uniforme. Da li to naši generali misle da je Srbija okupirana? Što nam  ne kažu javno i otvoreno ako to misle.
I na koju to adresu u Srbiji da ode general da se vojnički preda? U američku ili britansku ambasadu? Ili u kancelariju Haškog tribunala? Gde je pravo sedište okupacionih vlasti? Gde to oni sede? Ili treba da ode u Generalštab Vojske Srbije i tu da se generalu Miletiću, ili već kome drugome, preda? Ili da ode kod predstavnika nacionalne garde iz Ohaja? Što ga ne uputiše na adresu najvišeg glavešine NATO-a u Beogradu, da tamo ode. A znaju gde je to, jer ih je većina tamo, sudeći po ponašanju, već bila. Što su to krili i od Mladića i od nas? Kako to da su se toliko naljutili na srpskog generala Ratka Mladića, a nije im smetalo što im je toliko godina vrhovni komandant i maršal bio nekadašnji austrougarski kaplar koji se borio protiv srpske vojske, i na Ceru i na Kolubari. Kako to da se on kao austrougarski kaplar toliko popravio, a Ratko Mladić kao srpski general toliko pokvario?
Ima i onih koji pominju slučaj samoubistva feldmaršala Vermahta Romela, upućujući i nas i Mladića na taj primer i moguću paralelu. Ali, feldmaršal Romel nije bio pred predajom nikakvoj stranoj sili, nego je izdao svog vrhovnog komandanta i pokušao da izvrši atentat na njega. Nemačka tada nije kapitulirala, niti je bila okupirana. Nikakav Bramerc nije podigao optužnicu. Kod njega u kuću nisu došli nikakvi američki, niti engleski oficiri i obaveštajci, nego njegovi uniformisani sunarodnici i pružili mu častan izlaz, te dozvolili da se umesto ponuđenim ubije svojim pištoljem, u kojem je bilo metaka. Da li je neko od naših klupskih generala i oficira išao kod Mladića sa napunjenim pištoljem, i u čije ime da mu ponudi častan izlaz? Da li je on izdao svog vrhovnog komandanta ili svoj narod da bi mu se nudio častan i nepravoslavni izlaz samoubistvom?
A ostaju nam dužni i odgovora na pitanje kakav su to častan i oficirski izlaz izabrali ako je Srbija kapitulirala i ako je danas okupirana. Što oni ne pronađu neki častan izbor? Ili je njihovo strašljivo ćutanje izraz njihovog otpora? Znaju li uopšte sva ta, što uniformisana, što analitičarska bezbednosna klepetala, uz retke izuzetke, da razlikuju sporazum o uslovima prekida rata od bedne ili obredne i svečane kapitulacije? U čemu to oni učestvuju? Kakve su to tobože stručne glave koje niti znaju šta je Dejton, niti šta je Kumanovski sporazum, baš kao što nikada nisu čuli ni za Rezoluciju 1244. Saveta bezbednosti UN.
Posledice ovog „spiranja ljage s našeg lica“, kako bi to rekao Tadić, tek nas čekaju, i sasvim je sigurno da ćemo i mi, a i oni, „videti svoga Boga“. Ali to su već poslovi u koje se ljudi ne smeju pačati.
Vašoj pažnji, dragi čitaoci „Pečata“, pored svega ostalog, a da bi do kraja razumeli što nam se i zašto dešavaju najveće bruke, sramote i poniženja, posebno preporučujem dva intervjua – sa sagovornicima  Edvardom Hermanom i Džonom Loklandom – koje objavljujemo u ovom broju „Pečata“.
Ovim autorima ne možete, kao s punim pravom meni, prigovoriti da su Srbi i da su pristrasni.

23 коментара

  1. Cmok Toronto

    Ova vlast puca iznutra…*in side* informacija i to iz Brisela.
    Šest privatnih službi prisluškuje Dačića a tri Tadića.
    Racija će trajati do septembra ali na kraju medjusobni okršaj kod OK
    Korala.
    Tadiću nisu dovoljne garancije *zaštićenog svedoka* a ništa bolje neće da mu ponude.(Post stress disorder).
    Dačić u panici pa *šteka* sve poverljive,kompromitujuće informacije protiv ŠEFA i šefčića..
    Najgore je što tu paniku žele da prenesu na narod…
    Odgovaraće pred sudom sudbine i sudom od 5 miliona duša…
    Veoma brzo.

    Pamet u glavu i ne šetajte sami po Knez Mihajlovoj..

  2. Ljiljana Milosavljevic

    Bravo i hvala. Lazanski je ispao budala a iz Nikolica je izbijao bivsi radikal.Pohvalno ako nije namesteno.

  3. Pod jedan! Ratko Mladic je legendarni Srbski vojskovodja koji je na terenu bio neprikosnoven, a legendarni Slobodan Miloshevic je za zalanim stolom u Dejtonu u teshkim uslovima izdejstvovao Republiku Srpsku sa prerogativima drzave(skoro kao konfederalni odnosi), a kasnije je neko poceo da kruni ta ovlascenja.

    Slobodana MIloshevica je Djindjicev rezim uz cutanje Koshtunice isporuchio na sveti Vidovdan, nisu svesni da su Misloshevica odveili direktno u legendu Srbije i Srbstva!

    Slobodan MIloshevic je bio karakter i veliki chovek(bez obzira na nekeeventualne primedbe posle bitke), koji je posle rata poshtovao ratka Mladica. Dokaz je i to kad ej na zalost neko ubio cerku Ratka Mladica , u vreem kada su trazili Mladica , naravno Mladic je lishno prisustb\vovao sahrani svoje cerke. Zapadnjaci su tada trazili i pitali Slobodana Milosevica zasto ne uhapsi Ratka Mladica, nma shta je Miloshevic rekao da mu ne pada na pamet da ga hapsi , i da je neumesno to i pitati zbog tragedije koja se tada desila, i da je po nashoj tradiciji i moralu , to bilo sramno i da nikad nebi ucinio.
    Danashnjoj kvislinshkoj vlasti nishta nije sveto!

  4. Замолила бих господина Вучелића и Печат да објаве имена и презимена, као и места одакле су дошли, свих оних у Скупштини Србије који су гласали за срамну резолуцију о Сребрници (овој те тачан назив, а не Сребреница).

    Прво, они су сада анинимни и крију се иза странке на чијој су листи били. Гласања су јавна те Печат неће упсти због тога ни у какве проблеме. Ја се надам да бар неко од тих анонимних, кад види своје име на срамној листи оних који су гласали за: реѕолуцију о Сребрници, одвајање Војводине, сарадњу са НАТОом и сл, ће се посрамити и следећи пут размислити да ли ће да гласа ако се зна за шта је гласао лично ОН главом и брадом.

  5. …Ljiljana,sto se tice Nikolica,ti si verovatno precula kad je rekao da bi i oni,odnosno”SNS”uradili isto sto i vlast u pogledu hapsenja generala,ali da za razliku od rezima,od toga ne bi pravili predstavu…

  6. BEOGRAD – Da se zna!
    Predsednik Boris Tadić dosad je najglasnije od svih ukazao da je srpski premijer Zoran Đinđić ubijen zbog izručenja Slobodana Miloševića u Hag. Tadić je to rekao govoreći o rizicima koje je nosilo i hapšenje najtraženijeg haškog optuženika Ratka Mladića.

    – Srbija je hapšenjem Mladića ispunila svoju moralnu obavezu i pokazala da je spremna za trajna rešenja problema u regionu, iako je to vezano i sa opasnostima – rekao je Tadić, navodeći da je bivši srpski premijer Đinđić platio životom odluku da Miloševića izruči Haškom sudu.

    Potpredsednica DS Jelena Trivan u izjavi za Kurir kaže da nije bilo teško izvući zaključak da je ubistvo premijera Đinđića imalo antihaški predznak.

    – Dobro je poznata atmosfera pred ubistvo Đinđića, dobro je poznato kako je došlo do pobune JSO, dobro je je poznato da su organizatori te pobune bili i atentatori, tako da nije teško izvući zaključak. To su opšte poznate činjenice o kojima se, nažalost, nije dovoljno govorilo – poručuje Trivanova.

  7. Miloš Kikić

    Ova teza da je Ratko Mladić sve vreme držan u nekoj stranoj (engleskoj?) bazi u inostranstvu, podvrgnut svakoj vrsti psihofizičke torture i ispiranju mozga, značila bi samo dve stvari. Ili da su Holanđani krajnje pokvareni, ili da nisu tako dobro obavešteni kao Milorad Vučelić. Oni naime ne žele da ratifikuju SSP sa Srbijom sve dok Srbija ne “razotkrije mrežu pomagača Ratka Mladića, posebno onih iz redova vojske i bezbednosnih službi” (“Blic”, 9. juni 2011.). Bio bi znači krajnji cinizam da Holanđani znaju da je Mladić držan u stranoj bazi od strane nesrpskih tajnih službi a od Srbije traže da ih obavesti ko ga je i gde čuvao 16 godina. A možda su i oni u mraku neznanja? A možda i “Blic” laže ? Ko će ga više znati ko tu za koga i protiv koga radi.

  8. гаврило

    Г-дине ВУЧЕЛИЋ наш генерал, наш ХЕРОЈ је још ЖИВ и још постоји шанса да од њега чујемо што је све било.Не вјерујем да му је сјећање опрано јер онда се не би могао ни бранити а што се тиче наших издајника, колаботера,комуниста и србофоба тога је било и тога ће бити, нажалост, све више док нас не прогутају али нама који Генерала носимо у срцу никаква пресуда Лажног Суда,НОВЕ Инквизиције ни за милиметар неће промјенити нашу оданост њему као врховном команданту!

  9. General Ratko Mladić je svoj posao obavio, a red je na drugima da
    obave svoj. To podrazumeva angažovanje vrhunskih stručnjaka u njegovoj odbrani i država bi tu trebala da da sve od sebe. Ne samo da on ne poseduje psihofizičke sposobnosti za samostalnu odbranu, već je njegova bolest ozbiljna prepreka poštenom suđenju. Radi se o građaninu Srbije.
    Mi nismo, bar ja, krvavio gaće po bosanskim gudurama i gledao kako mi prijatelji i rođaci ginu. General je to sa svojom vojskom radio. Građanski rat je po prirodi mešavina pljačke i ubistava, bez mogućnosti da se čovek oseća ponosan. Doprinos generala saznavanju istine može biti velik, ali red je da mu se država oduži maksimalnom pravnom pomoći.
    Sve ostalo je samo još jedna mrlja na Srbiji.
    Iznenađen sam kako nije stigao Čeda da mu stavi papirnu kesu na glavu.

  10. Miloše Kikiću zar ste stvarno toliko naivni da verujete da je to razlog neratifikovanja sporazuma.Pa sporazum se primenjuje jednostrano u njihovu korist,zašto bi neko od njih menjao to stanje i time pokušao da i nama stvori neku korist.Oni u Srbiji imaju sve i mogu sve ali nemaju nikakve obaveze.Zašto bi to menjali.I logično je da nam postavljaju zahteve koje mi nemožemo ispuniti.Lune nije Đinđič ubijen ni zbog kakvih izručenja.Zar zaboravljate posete prijatelju Čumetu u bolnici.Možete prelistati štampu iz 2000-2001-ve god.Gospodine Vučeliću samo napred,žao mi je što kao “žrtva tranzicije” nisam u mogučnosti da uvek kupim štampano izdanje i time pomognem daljem opstanku vašeg lista.
    P.S. ubiše nas ovi glađu mnogo efikasnije od NATO bombi.

  11. једино изненађење, бар о овом случају, долази од Лањског, пардон Лазанског

    упоређивати генерала Младића са официрима нацистичке Немачке?

    Али стварно!

  12. General ratko Mladic je legendarni srpski general koji je branio srbe od pretnje od strane muslimanskih ekstremista i mudzahedina i ustasha.

    Vi ,BOSHKO, pishete vrlo kontroverzno, nejasno ! Kakva bre mrlja, od 1992 do 1995 godien satirali su Srbe na podruchju istochne BiH, sadashnje Republike Srpske.
    Imate potrebu da nam stalno neshto lichno objasnite, neku kritiku, pridiku, ostavite to za privatne susrete u kafani i medju svojim prijateljima.

  13. Младић је херој, Младић је геније.
    Живео Калиновик.Живели српски храбри синови.
    Тадић се хвали смрћу србије, српских јунака.
    Приноси Србију и борце као живе жртве вечитим непријатељима.
    Платиће то кад тад. Ни сада није нормалан.
    Калиновику дати име – Младићево.

  14. Sve je tako kako ste napisali.Ali dokle Srbi da vade ovaj pokvareni svet iz G….. Neka ih nek se sami udave u sopstvenim G….. zajedno sa braćom Rusima koji svemu daju svoj blagoslov.

  15. Прави војник се никад не предаје, поготово непријатељу, у које спада квислиншка ”српска” власт. Да се предао, Младић би помогао пудлицама ”Новог светског поретка” ( и кад погинете, падните тако да им сметате да прођу – рече један храбри ПРАВИ СРПСКИ војник).Театралности и представе типа ”беле рукавице” и нехришћанско самоубиство, треба препустити ”другој србији” – она је фасцинирана декадентном и блазираном западном аристократијом и протестансто-језуитском културом.Младић је велики генерал и бори се до краја, до задњег даха, као сви велики српски ратници.Нажалост, доживљава судбину мајора Тепића, мајора Гавриловића, Обилића, Лазара, Леониде…лављих срца која су улазила у унапред изгубљене битке, да би изборили шансу осталим да добију рат. Часне предаје нема, ни часне капитуалације(погледајте кловновску интелектуално-политичку ”елиту” која је инсталирана да буде капо Србије и Срба – има ли јаднијег и презира вреднијег призора?)Велики наш генерал Ратко Младић једном приликом одговори на питање војника о једном од милион ”примирија”: ”Рат није шах, овдје нема ремија”.Док год се будемо борили и пружали отпор ”Нови светски поредак” није победио.

  16. Ima talenat

    O novinarima i novinama kod nas govori se retko, uglavnom kad nekoga od nas pravedni sud osudi zbog povrede nečijeg ugleda ili kad priglupi političari na TV počnu da razglabaju o istraživačkom novinarstvu.
    Ovih dana, međutim, dogodio se incident. O novinama i novinarima pričalo se žustro i iza kulisa. U glavnoj roli bio je predsednik Tadić, koji je ovog puta dokazao da bi bez konkurencije pobedio u onom TV prikazu „Ja imam talenat” i to u epizodi pogubnog driblinga u sopstvenom šesnaestercu.

    Naime, u intervjuu nekim nemačkim novinama, na pitanje zbog čega dnevnik „Alo” ne podržava državnu politiku u hapšenju generala Mladića, predsednik Tadić, umesto da kaže da se ne slaže s pitanjem, saopšti da je nedopustivo da strani izdavač u Srbiji izdaje novine koje ne podržavaju srpske državne interese. Usledila je lančana reakcija. Po glasinama iz beogradskih novinskih redakcija, u beogradskom delu izdavačke kuće „Ringier Springer” odmah su tražili smenu glavnog urednika novina „Alo”. Prema istim izvorima, s tim se nisu složile gazde u Švajcarskoj. U naredna dva dana sporne novine prikovale su na raspeće predsednika Tadića zbog cenzure medija u Srbiji.

    Trećeg dana iz redakcije „Alo” saopšteno je da je smenjen glavni urednik, zbog podrške haškom zatočeniku generalu Mladiću. Nemam dokaza za tvrdnju kako je glavni vinovnik ovog incidenta baš predsednik Tadić, ali teško da bi mu i njegov duhovnik poverovao da u tom čorbuljku nema njegove mirođije. Ako nije, baš njemu je učinjena medveđa usluga. E sad, kakve veze ima izjava Milana Panića, bivšeg premijera SRJ, koji reče da se u Srbiji nije ništa promenilo od vremena Slobodana Milošević, da se sistem nije promenio, a akteri jesu, i medijske slobode u Srbiji?

    Veze između ovih pojmova su ozbiljne. Od onog trena kad je izglasan onaj srednjovekovni zakon o medijima u Srbiji, sasvim je jasno da su medijske slobode kod nas krajnje delikatna kategorija. Istina, novinare u Srbiji danas niko ne ubija, ne lomi im kosti u mračnim haustorima, vlast im ne pleni imovinu i ne zatvara redakcije. Ali mediji su se danas upleli u spregu s bogatunima iz vlasti i oko vlasti, sačinjen je začarani krug, potpisan je zapravo ugovor s nečastivim radi uzajamnog opstanka zbog nedostatka pameti i zbog besparice. Tu je nestao osnovni smisao novinarstva.

    Da su se novine izborile za svoju autonomnost, i vlast bi bila bolji, a Srbija bi brže napredovala.

    ĐOKO KESIĆ

  17. Murat Kovačević

    Ne postoje bošnjaci kao narod u Bosni to je teška izmišljotina , postoji samo mali broj pravih turaka njima svaka čast a ostalo je veliki dio Srba čiji su pradjedovi primili Islam .Djelom zbog povlastica a djelom pod pritiskom . To se jako dobro vidi u našim srpskim prezimenima gotovo svatko od nas ima prezimenjaka Srbina u Srbiji , a samo možda 4 do 5 % u Turskoj . Pa smo prema tome mi najbliža braća Srbi muslimanske i pravoslavne vjere , neka nam je sretan svima suživot i mir koji nema cijenu .

  18. Murat Kovačević -Ееее, Мурате,да има више људи као ти Срби муслимани, католици и православни не би се истребљивали међусобно,већ би се поштовали и помагали.Али неда ђаво…

  19. Posle operacije “Koridor” i spajanja srpskih zemalja niko nije optužen za povredu međunarodnog humanitarnog prava ili za bilo kakav ratni zločin

    “Da nije bilo operacije ’Koridor’, onako izolovana i rascepkana teritorija srpskog stanovištva u Bosni i Hercegovini bila bi postupno uništena i tako bismo doživeli treći genocid na kraju 20. veka. Da nije bilo ove operacije koja je trajno spojila etničke srpske teritorije s maticom Srbijom, danas ne bi bilo ni Srpske”, istakao je penzionisani general Novica Simić.

    Simić, jedan od stratega operacije, rekao je za “Fokus” da je to bila najčistija vojnička operacija, koja je počela 24. juna 1992. godine i posle koje niko nije optužen za povredu međunarodnog humanitarnog prava ili za bilo kakav ratni zločin.

    “Umiru nam deca”

    Prisećajući se događaja na današnji dan pre 19 godina, Simić je ispričao da je tadašnji komandant Prvog krajiškog korpusa general Momir Talić izdao naredbu za početak operacije i pri tome rekao “Novice, hoću do Vidovdana slobodan koridor, makar to bila kozja staza, jer nam deca umiru”.

    On je podsetio na tešku situaciju u kojoj su se tada nalazila područja zapadnih delova RS i Republike Srpske Krajine, kada je zbog nedostatka kiseonika u banjalučkoj bolnici umrlo 12 beba.

    Licemerje humanitaraca

    Simić je istakao da se licemjerje navodnih humanitaraca najbolje ogleda u činjenici da je na zahtev predsednika tadašnje opštine Banjaluka Predraga Radića da se omogući dotok lekova za bolnice i neophodnih humanitarnih pomoći, odgovoreno da se dogovori sa muslimanskim i hrvatskim predstavnicima u Sarajevu i Zagrebu.

    “Da smo mogli da se dogovorimo, ne bismo se ni našli u okruženju. Svakom je bilo jasno da su to bile metode pritisaka i otvoreni pokušaji da se srpski narod vojno porazi i dovede u ropski položaj. Slično se danas izmišlja u Libiji i drugim afričkim državama”, naglasio je Simić.

    24. 06. 2011. 11:18h | Srna

  20. Žao mi je što zbog ličnih obaveza nisam stigao ranije da pročitam Vučelićev tekst i pristigle komentare. Sada samo par kraćih ličnih zapažanja. Nikakav Tadić i njemu slični ili njemu odani nemogu ukaljati ime velikog i časnog generala Mladića. Još za života Mladić se svrstao u red besmrtnika kao što su Lazar, Obilić, Mišić, Stepa, Gavrilović, moj prijatelj, drug i saradnik Tepić i bezbroj drugih velikana iz srpske istorije. A Tadić i njegovi su sebe za “vjeki vjekov” svrstali u galeriju beščašća, izdaje i kukavičluka. Gledao sam emisiju u kojoj je Lazanski rekao to što je rekao. Jadno i mizerno ali od pozera i šminkera kakav je on to je i bilo za očekivati. Što se tiče nereagovanja srpskih generala ni tu nema iznenađenja. Oni Srpski generali koji su to zaista i bili, njih su oterali u Hag a ovi što su se istakli u “borbi” za razne “cvećare” i druge privilegije, ni ne zaslužuju naziv Srpskog generala.

  21. Mladić udaljen iz sudnice, odbio da se izjasni o krivici
    Haški optuženik Ratko Mladić izveden je danas iz sudnice Tribunala, pošto je sudija Alfons Ori doneo odluku da bude udaljen sa pretresa, jer je remetio red u sudnici
    “Bez svog advokata ja ovo neću da slušam, vi niste sud, ne date mi da dišem”, vikao je Mladić dok sudija Ori čitao rešenje o udaljenju sa današnjeg glavnog pretresa.
    Mladić je prethodno odbio da se izjasni o optužnici, rekavši da traži dodatni rok od mesec dana u kome će sa svojim izabranim braniocima pripremiti nacrt odbrane.
    Sekretarijat haški tribunal još nije doneo odluku o Mladićevim izabranim braniocima, tako da je i danas u sudnici bio advokat po službenoj dužnosti Aleksandar Aleksić.
    Sekretarijat je odlučio da do 1. avugsta odluči o Mladićevim pravnim zastupnicima.
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    To nista ne umanjuje borbu i pobedu nad *njima*..pelcerima (novog svetskog poretka) 1941.godine

    4.jul – Dan hrabrih

    Dok su Hitlerovi tenkovi početkom jula 1941. jurili ka Moskvi – u Srbiji je započelo oslobađanje do tada porobljenih delova Evrope. Dokaz i sećanje na taj početak je usamljena kuća Ribnikara u Botićevoj ulici na Topčiderskom Brdu.
    4.jula 1941.godine u njoj je održan sastanak Politbiroa CKKPJ i doneta odluka o podizanju oružanog ustanka protiv okupatora. Rečeno – učinjeno! Iz kuće su posle sastanka, pod zaštitom mraka, izašla “sedmorica veličanstvenih”: J.B.Tito, A.Ranković,M.Đilas, I.Milutinović, I.L.Ribar, S.Vukomanović i Sreten Žujović, žureći na teren da pokrenu već pripremljeni mehanizam oružane borbe.
    U susednoj kući Acovića u Užickoj ulici baškario se nemački komandant za Jugoistok sa svojim štabom , slaveći jednu od nemackih pobeda na istočnom frontu . Nemci nisu ni slutili da će, posle četiri godine rata, poslednji komandant Jugoistoka general A.Ler bežati iz Jugoslavije, spasavajući “živu glavu” pred sedmoricom vođa ustanka. Bežao je ali nije pobegao. Jedinice Jugoslovenske armije opkolile su ga i zarobile u Sloveniji zajedno sa desetinama hiljada poraženih nemackih vojnika. General Ler je vraćen u Beograd i izveden pred Vojni sud zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Izmedju ostalog, komandovao je nemačkim vazduhoplovnim snagama koje su 6.aprila 1941., bez objave rata, bombardovale i porušile Beograd. Poginulo je 2.271 lice. Osuđen je na smrt i streljan u Beogradu 17. februara 1947.
    U kući Ribnikara dugo godina je bio Muzej ustanka. Danas je zatvorena i zarasla u korov. Vlada Koštunica – Tadic bi je najradije porušila buldožerom jer podseća na komuniste i partizane. Neumna je i ne shvata da su partizani i Tito još uvek najveći brend Srbije u svetu i da mogu doprineti poboljšanju njenog imidža ali i bankovnog računa!
    Nekada se na ovaj dan hitalo na narodne proslave i veselja. Danas je u zemlji muk, maltene žalost, a elita hita u rezidenciju američkog ambasadora na proslavu praznika zemlje čiji je general komandovao bombardovanjem Beograda i Srbije 1999. Partizani su pokazali kako treba postupati s takvim zlikovcima!

  22. Kada je ušao u sudnicu sa sivim kačketom na glavi, Mladić je seo poluokrenut od sudskog veća prema galeriji za posmatrače i u znak pozdrava publici pokazao uzdignuti palac leve ruke. Pošto je odbijao da skine kapu i stavi slušalice, to je po nalogu sudija umesto njega učinilo obezbeđenje.

    Ori je upozorio da neće dozvoliti neverbalnu komunikaciju između optuženog i publike i pozvao ga da gleda prema veću. Mladić se okrenuo ka sudijama i rekao: „Evo, gledam.”

    Međutim, dok je Ori sažimao šta se u procesu dogodilo od prvog pojavljivanja, Mladić se ponovo okrenuo ka publici:

    – Pažljivo vas slušam, neću da vas potcenjujem, slabo čujem na levo uvo… Hladno mi je na glavi, pa mi dajte kapu da je stavim, ja sam bolestan, pola tela mi ne funkcioniše… Hoćete da mi nametnete nemoguće uslove… Evo, gledaću samo u vas.

    Sudija je odbio zahtev, rekavši da nema medicinskog nalaza da je nošenje kape potrebno i naglasio da ima tri minute za izjašnjavanje, ali je Mladić zatražio pet jer je „star i bolestan čovek”.

    – Da skratimo priču, želim dva advokata – Miloša Šaljića i Aleksandra Mezjajeva. Šaljić je dugogodišnji vojni sudija koji je kompetentan. Molim da Mezjajev dođe, lično ga ne znam, ali molim da dođe da napravimo koncept moje odbrane. Druge advokate niti znam niti mi trebaju. Želim da mi produžite još izvesno vreme – mesec dana – da se nađem s advokatima i sinom i dogovorim se o koncepciji odbrane… Badava vi želite da mi preko sekretarijata nametnete advokata – kazao je Mladić.

    I njegov branilac po službenoj dužnosti Aleksandar Aleksić izneo je isti zahtev, ali je odbijen.

    Negirajući da sud želi da mu nametne advokata, Ori je rekao da o tom zahtevu odlučuje sudski sekretarijat i da rok za to ističe 1. avgusta i potom pitao: „Da li želite da se izjasnite o krivici, da ili ne”, na šta je Mladić odgovorio:

    – Možete da radite šta hoćete, ali bez Šaljića i Mezjajeva ja nemam potrebe ništa da primam niti da govorim, a vi radite šta hoćete.

    Sudija je potom želeo da pročita tačke optužnice i uvede u spis da je optuženi izjavio da nije kriv, ali ga je Mladić, povišenim glasom, prekinuo rečima da ne želi da čuje „nijedno slovo optužnice” zato što „nema branioce”.
    “Vi niste sud”

    Na upozorenja da će biti uklonjen iz sudnice ako ne prestane da priča bez dozvole on je uzvratio „udaljite me odmah”. Nastavio je da priča iako mu je bio isključen mikrofon, a onda skinuo i slušalice.

    – Bez svog advokata neću ovo da slušam, vi niste sud, ne date mi da dišem – vikao je Mladić.

    Sudija je zatim naložio obezbeđenju da Mladića izvede iz sudnice. Članice udruženja „Majke Srebrenice” sa galerije su to propratile uzvicima „Ubico!” i pogrdnim rečima upućenim Mladiću.

    Posle kratke pauze zasedanje je nastavljeno u Mladićevom odsustvu, a Ori je pročitao tačke optužnice i uveo u spis da je Mladić izjavio da nije kriv.

    Biljana Bojić, Hag/Beograd

  23. Zar je bilo tko dobronameran, i makar površno informisan o onome što se zbivalo u i oko Srebrnice u periodi 1992.-1995. godine, mogao očekivati korektan odnos sudije Orija (ili kako se već zove) prema generalu Mladiću. Pa taj sudija je Holanđanin a u Srebrnici je, tokom rata u bivšoj BiH, bio stacioniran upravo holandski bataljon iz sastava UNPROFOR-a. Taj bataljon je bio obavezan da izvrši demilitarizaciju prostora Srebrnice i spreči bilo kakve vojne aktivnosti na tom prostoru. Kako je holandski bataljon izvršio taj svoj zadatak govodi činjenica da su u periodu od 1992.g. do ulaska Sarpske vojske u Srebrnicu u ljeto 1995.g. Srebrenički muslimani, pod komandom Nasera Orića, uništili gotovo sva srpska sela oko Srebrnice pobivši pri tome između tri i četiri hiljade Srba, mahom civila, žena, dece i staraca. Ne sprečavanjem ovih zločina, što im je bila obaveza, Holandski vojnici su bili saučesnici u zločinima i onima koji su im naredili da tako postupaju mesto je na optuženičkoj klupi. To što radi Holandija kao država i njeni predstavnicu u haškom sudu u poslednjih petnajestak godina samo je bedan pokušaj pranja nečiste savesti i prljavog obraza. Optužujući Srbe za zločine, stvarne ili, najčešće, izmišljene, pokušavaju sakriti svoju stvarnu ulogu u tim događajima. Tretman koji imaju Srbi u haškom kazamatu, neadekvatno lečenje, nerazjašnjene smrti i mnogo što šta drugug što nam još nije ni poznato samo su nastavak holandskih zločina prema Srbima, zločina koje su započeli još za vreme boravka u Srebrnici. Za očekivati je da će genetal Mladić biti izložen još neljudskijim i nehumanijim postupcima. Međutim, moramo biti iskreni, nije Holandija kriva što je general Mladić dospeo u Hag. Krivi su Srbija i njena aktuelna izdajnička i kvislinška vlast.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *