Ništa bez Nemaca

Piše Milorad Vučelić

Godinama se govorilo o antisistemskim opozicionim strankama. Danas živimo u Srbiji u kojoj su na vlasti antisistemske stranke i političari. Današnji režim u Srbiji je sa svojim bitnim odlukama u otvorenom neprijateljstvu sa ustavnim poretkom i pravnim sistemom naše države. Svojim postupcima i politikom oni svakodnevno i javno krše Ustav države kojom vladaju. Reč je o zvaničnoj politici prema Kosovu, puzajućem uvlačenju Srbije u NATO, suspendovanju pravosudnog i institucionalnog sistema i njegovim potpunim potčinjavanjem stranim administracijama i njihovim nalozima, nepoštovanju zakona i skupštinskih rezolucija, počev od one o vojnoj neutralnosti, pa nadalje.
Ni najveći deo istaknutih opozicionih političara i njihovih stranaka ne čini ništa drugo. Njima je kada se suoče sa nekim od ovih izazova poštovanje Ustava i nekog akta Narodne Skupštine tek alibi da ništa ne kažu o problemima sa kojima se Srbija suočava i o svojoj stranačkoj politici. Priupita li ih neko nešto o Kosovu i sadašnjoj bednoj politici srpskog režima, oni će tek prozboriti da je po Ustavu Kosovo deo Srbije i još će dodati, u horu sa režimlijama, da „nikada neće priznati nezavisnost Kosova“. I to je sve. Na pomen NATO-a i sve otvorenijeg zvaničnog srpskog puzanja ka njemu kratko i nevoljno će reći da to sprečava skupštinska rezolucija o neutralnosti Srbije. Ne bi se iz njih nijedna kritička reč više mogla izvući. Oni bi se lako odrekli Kosova, ali ih sprečava Ustav!
Kada se pozovu na Ustav to izgleda kao ukazivanje na neku neprijatnost, za sada neotklonjivu smetnju koju će čim dođu na vlast otkloniti. I vlast i najveći deo onih koji još nisu na vlasti spremaju se da odmah posle izbora zajednički jurnu na Ustav Srbije. Kada treba nekog zadovoljiti, treba promeniti Ustav.
„Da bi svi bili zadovoljni, i Srbi i Albanci, Srbija će morati da menja Ustav“, kaže Toma Nikolić. Treba li štedeti novac na poslanicima – promenimo Ustav, ukida li se imunitet poslanika – promenimo Ustav, treba li ukinuti blanko ostavke – promenimo Ustav, treba li regionalizovati Srbiju – promenimo Ustav… Ispada da nema ni jednog jedinog kreativnog i inovativnog rešenja ili reforme po EU standardima kojem se na putu ne nalazi Ustav i zakoni koji iz njega proističu. Ako je, pak, reč o krupnom antisrpskom zahvatu, kao što je Statut Vojvodine, onda se već može najdirektnije prekršiti Ustav.
Neophodno je konačno uraditi nešto što bi svaki normalan čovek ili narod i država uradili, i jasno reći da treba bitno promeniti i sprečiti sve one čija se politika zasniva na protivustavnosti. Tome se definitivno mora stati na put! Kakve su to političke stranke i političari, bilo da su opozicioni, bilo da su režimski, kojima su najveća smetnja da se razmahnu Ustav i zakoni ove zemlje. Pa nije taj pravni i ustavni poredak nastao na nekoj ledini, pustoj preriji ili savani. U njega su ugrađeni vekovi borbe, pravne svesti i tradicije ovog naroda i duh najvećih njegovih državnika, pravnika i istoričara. Iz kojeg to sveta i galofak uzgajališta, i sa kojih to priručnih obaveštajnih kurseva, i sa kakvim nalazima umesto diploma dolaze ovi političari i državni funkcioneri koji se toliko loše osećaju u Srbiji i njenom ustavnom poretku, i pravnom i institucionalnom sistemu?! Interesima Srbije i njenog naroda oni svakako ne služe, a onda nam je nevažno kome služe. Neka se sami i među sobom razvrstavaju. Ponašaju se kao tuđinci na tuđem.
Vrednost i valjanost politike svakog političara i njegove stranke, baš kao i svakog režima, mora se oceniti, pre svega, na osnovu poštovanja Ustava Srbije, a nikako drukčije.
Koliko je dubok pad srpskog režima vidi se i po načinu na koji se odnosi prema zahtevu nekih EU činovnika da se obave istraživanja o izvesnom broju privatizacija u Srbiji. Među njima je veliki broj onih u kojima je proces privatizacije odavno legalno i pravosnažno okončan. Naši organi vlasti spremno saopštavaju da će sprovesti istragu i da će početi da rade na proizvoljno pobrojanim slučajevima. Po čijem nalogu to čine? Da li je suverenost Srbije već izmeštena u ruke činovnika koji su veća instanca od svih sudova i institucija ove države ili onoga što je od nje ostalo? Hoće li se taj izveštaj upućen u Brisel i njegovo prihvatanje smatrati konačnom i završnom besprizivnom odlukom, i po kojem to našem zakonu i Ustavu?
Strategija naših režimskih gmazova na putu faktičkog priznavanja nezavisnosti Kosova, sve se jadno i samozadovoljno smejuljeći pod zastavom šiptarske „države“, sada se otvoreno pretvorila u rad bez pisanih tragova. Sa „državnim“ organima Kosova radi se ne na reč, nego na besu. Nema potpisa, nema zakona, nema legalnog propisanog procesa, nego se dogovorena reč pretvara u golu praksu ili neki podzakonski akt, i tako polako u EU koja, po svemu sudeći, neće živa i zdrava dočekati ni dan da primi Hrvatsku.
Naši vlastodršci nisu samo antisrpski ustavnopravni i istorijski nihilisti. Oni su i više od toga, jer svoj nihilizam efikasno nadomeštaju vlastodržačkom samovoljom. Znamenite Frankove reči – „Za prijatelje sve, za protivnike zakon“ – danas se u Srbiji čine kao nedostižni vrhunci pravne države.
Ali nema Srba i Srbije bez Nemaca.
Kod njih, nemačkih zvaničnih predstavnika koji su posetili Srbiju, nema engleskog cinizma, ni francuske lepršavosti, ni briselskog činovničkog sivila, ni italijanske neodređenosti. Oni su nam jasno i glasno, otvoreno i u oči rekli: „Nema EU bez priznanja Kosova“. Nemački precizno. Dakle, ko je u Srbiji za EU mora jasno i glasno da kaže da je za nezavisno i teritorijalno celovito Kosovo i amputaciju dela državne teritorije, za članstvo „države“ Kosovo u UN i svim međunarodnim organizacijama, za čvrstu saradnju sa NATO-om, da je pred njim osam godina pregovaranja i još koja posle, i tako sve po redu.
Pa sada stranačka gospodo političari – na parove razbrojs! Jasno i glasno i bez uvijanja u stilu „i EU i Kosovo“, i slično. To više ne može i ne lažite više. Tako kao pravi ljudi u izbore, pa ko šta ponese. Oni koji su već tražili i dobili odluku Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji su tražili i dobili rezoluciju UN o Kosovu, sada mora da zatraže i zamole da predaju Kosovo, i još ko zna šta pride i da zauzvrat dobiju dalja poniženja Srbiji, i neizvestan put u nešto. Hoće li na tom putu biti samo današnje režimske stranke ili će im se priključiti i još poneka – ostaje da vidimo.
Vidovdan je pred nama. A tada se jasno vidi ko je ko. Slobodan Milošević je od svojih otvorenih neprijatelja dobio kao uslov za prekid rata garanciju teritorijalnog suvereniteta Srbije – Rezoluciju 1244. Saveta bezbednosti. To što je Milošević dobio od naših neprijatelja njegovi protivnici koji su danas na vlasti nisu ni znali, ni umeli da sačuvaju od svojih prijatelja, i to u miru. Tek danas, kada su efikasno sve upropastili i uneredili, neki od njih pominju ponovo Rezoluciju 1244. I odmah se iz njihovih redova ponižavajuće može čuti: „Stani malo od Doboja Mujo“!
Veliki i jaki umeju da cene svoje neprijatelje i protivnike. Današnji vlastodršci su se iz petnih žila upeli da im budu prijatelji, ne pitajući šta to košta i lišeni, pri tom, bilo kakvog nacionalnog samopoštovanja i svesti o državnim interesima. Veliki su im otvoreno i brutalno pokazali da niti imaju, niti žele ove naše jadove i bednike za prijatelje. Oni u njima i ovakvoj Srbiji vide samo lak plen za komadanje i ništa više. A šta bi drugo i mogli da vide u ovoj javnoj i političkoj baruštini. Beskrajno možemo biti zahvalni nemačkim zvaničnicima koji su, jasno i glasno, okončali igru skrivalice i bezočnih lagarija srpskih političara. Srbija iz toga može izvući samo korist. U onoj meri u kojoj Srbije još uvek ima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *