Ništa bez Nemaca

Piše Milorad Vučelić

Godinama se govorilo o antisistemskim opozicionim strankama. Danas živimo u Srbiji u kojoj su na vlasti antisistemske stranke i političari. Današnji režim u Srbiji je sa svojim bitnim odlukama u otvorenom neprijateljstvu sa ustavnim poretkom i pravnim sistemom naše države. Svojim postupcima i politikom oni svakodnevno i javno krše Ustav države kojom vladaju. Reč je o zvaničnoj politici prema Kosovu, puzajućem uvlačenju Srbije u NATO, suspendovanju pravosudnog i institucionalnog sistema i njegovim potpunim potčinjavanjem stranim administracijama i njihovim nalozima, nepoštovanju zakona i skupštinskih rezolucija, počev od one o vojnoj neutralnosti, pa nadalje.
Ni najveći deo istaknutih opozicionih političara i njihovih stranaka ne čini ništa drugo. Njima je kada se suoče sa nekim od ovih izazova poštovanje Ustava i nekog akta Narodne Skupštine tek alibi da ništa ne kažu o problemima sa kojima se Srbija suočava i o svojoj stranačkoj politici. Priupita li ih neko nešto o Kosovu i sadašnjoj bednoj politici srpskog režima, oni će tek prozboriti da je po Ustavu Kosovo deo Srbije i još će dodati, u horu sa režimlijama, da „nikada neće priznati nezavisnost Kosova“. I to je sve. Na pomen NATO-a i sve otvorenijeg zvaničnog srpskog puzanja ka njemu kratko i nevoljno će reći da to sprečava skupštinska rezolucija o neutralnosti Srbije. Ne bi se iz njih nijedna kritička reč više mogla izvući. Oni bi se lako odrekli Kosova, ali ih sprečava Ustav!
Kada se pozovu na Ustav to izgleda kao ukazivanje na neku neprijatnost, za sada neotklonjivu smetnju koju će čim dođu na vlast otkloniti. I vlast i najveći deo onih koji još nisu na vlasti spremaju se da odmah posle izbora zajednički jurnu na Ustav Srbije. Kada treba nekog zadovoljiti, treba promeniti Ustav.
„Da bi svi bili zadovoljni, i Srbi i Albanci, Srbija će morati da menja Ustav“, kaže Toma Nikolić. Treba li štedeti novac na poslanicima – promenimo Ustav, ukida li se imunitet poslanika – promenimo Ustav, treba li ukinuti blanko ostavke – promenimo Ustav, treba li regionalizovati Srbiju – promenimo Ustav… Ispada da nema ni jednog jedinog kreativnog i inovativnog rešenja ili reforme po EU standardima kojem se na putu ne nalazi Ustav i zakoni koji iz njega proističu. Ako je, pak, reč o krupnom antisrpskom zahvatu, kao što je Statut Vojvodine, onda se već može najdirektnije prekršiti Ustav.
Neophodno je konačno uraditi nešto što bi svaki normalan čovek ili narod i država uradili, i jasno reći da treba bitno promeniti i sprečiti sve one čija se politika zasniva na protivustavnosti. Tome se definitivno mora stati na put! Kakve su to političke stranke i političari, bilo da su opozicioni, bilo da su režimski, kojima su najveća smetnja da se razmahnu Ustav i zakoni ove zemlje. Pa nije taj pravni i ustavni poredak nastao na nekoj ledini, pustoj preriji ili savani. U njega su ugrađeni vekovi borbe, pravne svesti i tradicije ovog naroda i duh najvećih njegovih državnika, pravnika i istoričara. Iz kojeg to sveta i galofak uzgajališta, i sa kojih to priručnih obaveštajnih kurseva, i sa kakvim nalazima umesto diploma dolaze ovi političari i državni funkcioneri koji se toliko loše osećaju u Srbiji i njenom ustavnom poretku, i pravnom i institucionalnom sistemu?! Interesima Srbije i njenog naroda oni svakako ne služe, a onda nam je nevažno kome služe. Neka se sami i među sobom razvrstavaju. Ponašaju se kao tuđinci na tuđem.
Vrednost i valjanost politike svakog političara i njegove stranke, baš kao i svakog režima, mora se oceniti, pre svega, na osnovu poštovanja Ustava Srbije, a nikako drukčije.
Koliko je dubok pad srpskog režima vidi se i po načinu na koji se odnosi prema zahtevu nekih EU činovnika da se obave istraživanja o izvesnom broju privatizacija u Srbiji. Među njima je veliki broj onih u kojima je proces privatizacije odavno legalno i pravosnažno okončan. Naši organi vlasti spremno saopštavaju da će sprovesti istragu i da će početi da rade na proizvoljno pobrojanim slučajevima. Po čijem nalogu to čine? Da li je suverenost Srbije već izmeštena u ruke činovnika koji su veća instanca od svih sudova i institucija ove države ili onoga što je od nje ostalo? Hoće li se taj izveštaj upućen u Brisel i njegovo prihvatanje smatrati konačnom i završnom besprizivnom odlukom, i po kojem to našem zakonu i Ustavu?
Strategija naših režimskih gmazova na putu faktičkog priznavanja nezavisnosti Kosova, sve se jadno i samozadovoljno smejuljeći pod zastavom šiptarske „države“, sada se otvoreno pretvorila u rad bez pisanih tragova. Sa „državnim“ organima Kosova radi se ne na reč, nego na besu. Nema potpisa, nema zakona, nema legalnog propisanog procesa, nego se dogovorena reč pretvara u golu praksu ili neki podzakonski akt, i tako polako u EU koja, po svemu sudeći, neće živa i zdrava dočekati ni dan da primi Hrvatsku.
Naši vlastodršci nisu samo antisrpski ustavnopravni i istorijski nihilisti. Oni su i više od toga, jer svoj nihilizam efikasno nadomeštaju vlastodržačkom samovoljom. Znamenite Frankove reči – „Za prijatelje sve, za protivnike zakon“ – danas se u Srbiji čine kao nedostižni vrhunci pravne države.
Ali nema Srba i Srbije bez Nemaca.
Kod njih, nemačkih zvaničnih predstavnika koji su posetili Srbiju, nema engleskog cinizma, ni francuske lepršavosti, ni briselskog činovničkog sivila, ni italijanske neodređenosti. Oni su nam jasno i glasno, otvoreno i u oči rekli: „Nema EU bez priznanja Kosova“. Nemački precizno. Dakle, ko je u Srbiji za EU mora jasno i glasno da kaže da je za nezavisno i teritorijalno celovito Kosovo i amputaciju dela državne teritorije, za članstvo „države“ Kosovo u UN i svim međunarodnim organizacijama, za čvrstu saradnju sa NATO-om, da je pred njim osam godina pregovaranja i još koja posle, i tako sve po redu.
Pa sada stranačka gospodo političari – na parove razbrojs! Jasno i glasno i bez uvijanja u stilu „i EU i Kosovo“, i slično. To više ne može i ne lažite više. Tako kao pravi ljudi u izbore, pa ko šta ponese. Oni koji su već tražili i dobili odluku Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji su tražili i dobili rezoluciju UN o Kosovu, sada mora da zatraže i zamole da predaju Kosovo, i još ko zna šta pride i da zauzvrat dobiju dalja poniženja Srbiji, i neizvestan put u nešto. Hoće li na tom putu biti samo današnje režimske stranke ili će im se priključiti i još poneka – ostaje da vidimo.
Vidovdan je pred nama. A tada se jasno vidi ko je ko. Slobodan Milošević je od svojih otvorenih neprijatelja dobio kao uslov za prekid rata garanciju teritorijalnog suvereniteta Srbije – Rezoluciju 1244. Saveta bezbednosti. To što je Milošević dobio od naših neprijatelja njegovi protivnici koji su danas na vlasti nisu ni znali, ni umeli da sačuvaju od svojih prijatelja, i to u miru. Tek danas, kada su efikasno sve upropastili i uneredili, neki od njih pominju ponovo Rezoluciju 1244. I odmah se iz njihovih redova ponižavajuće može čuti: „Stani malo od Doboja Mujo“!
Veliki i jaki umeju da cene svoje neprijatelje i protivnike. Današnji vlastodršci su se iz petnih žila upeli da im budu prijatelji, ne pitajući šta to košta i lišeni, pri tom, bilo kakvog nacionalnog samopoštovanja i svesti o državnim interesima. Veliki su im otvoreno i brutalno pokazali da niti imaju, niti žele ove naše jadove i bednike za prijatelje. Oni u njima i ovakvoj Srbiji vide samo lak plen za komadanje i ništa više. A šta bi drugo i mogli da vide u ovoj javnoj i političkoj baruštini. Beskrajno možemo biti zahvalni nemačkim zvaničnicima koji su, jasno i glasno, okončali igru skrivalice i bezočnih lagarija srpskih političara. Srbija iz toga može izvući samo korist. U onoj meri u kojoj Srbije još uvek ima.

20 коментара

  1. da nije Engleza, Nemci bi bili najgori narod u Evropi.

  2. Као и увек, један текст за који свако, кад га прочита, схвати да би га и сам могао написати само кад би користио здрав разум мало више. Пошто ми, као нација, нисмо баш склони здраворазумском расуђивању, ту је господин Вучелић, да својим текстовима покаже да још има памети међу нама. Свака част!
    А што се Немаца тиче – ништа ново. Један је Хитлер давно умро, али их данас има преко хиљаду у Немачкој. Немачка политика је иста бар задњих седамдесетак година, нарочито она њена антисрпска страна.

  3. Љубомор

    Труо строжер (опаска Борису Тадићу, не мислим на усташке строжернике) а још од непознатог, трулог дрвета, наши стари и добри домаћини змали су да од вршаја неће бити вајде и да ће чељад остати гладна. Са оваквим “просрпским” намесницима и издајницима, који рију испод жита и праве црвоточине, подземне ходнике и НАТО бункере пропада и оно мало жита, па је јад и беда неминовна. Џаба “од Цазина Мујо” ко бајаги “запушава рупе”, те “да се Власи не досете”, понизно стоји и аветињски смијуљећи се пред службемиком “Великог брата”, у Бриселу, упућује лаж српском народу: “Србија никад неће признати државу Косово”, а сви знамо да је то Тадић већ одавно урадио. Још има наде да тако не остане ако се освести и подигне “кука и мотика”.

  4. Nemcima možemo samo da zahvalimo. Bez uvijaja su nam objasnili kako stvari stoje. Pomogli su da se još neko u ovoj zemlji otrezni. Ako nastavimo da guramo u svetlu evropsku budućost i da se samozavaravamo-sami smo krivi.

  5. Narode uzmi se u pamet. Pogledajte sta rade nasem Visokim crkvenim dostojnicina Anfilohijom Radovicem, i gos.Artemijem. To sve rade po nalogu da bi nam crkvu izvrgli ruglu, muka mi je vise. Kad vidim u vestima gadjao bi televizor. Pa gledajte sta rade Prosvetnim radnicima koji imaju najodgovorniju duznost u drzavi, da obrazuju nasu buducnost. A bogamu ministar prosvete se lepo u domio.Minastar Prosvete i profesor na privatnom fakultetu, a tek kolika su mu mesecna primanja. Pa normalno da je izgubio vezu sa stvarnosti. A dali je on toliko sposoban da moze pored tolike odgovornosti ministra biti i profesor na fakultetu? Ne. Dog nasi ministri rade u ministarstu kao drugi poso nema nam napretka. Ko hoce da se posveti takvog odgovornoj duznosti ne moze da radi jos drugi poso.

  6. Daniel Estulin…

    Što mislite o raspadu Jugoslavije i vjerujete lid a postoji plan zajedničkog ulaska Hrvatske i Srbije u EU?

    BP: Hrvatska i Srbija su kao jedna nacija puno jače od odvojenog djelovanja. To je očigledno. Morate razumjeti da su stare razmirice isplanirane iza zavjese od strane ljudi kao što su Rockefeller i Soros. Ako ratuješ sa Srbima a ne s Rockefellerom onda gubiš bitan dio njihovog plana u koracima. Sličnu stvar sam uvidio u Kanadi 1995. kada su Bilderberzi htjeli razdijeliti tu državu putem referenduma u Quebecu, slično je bilo i u Španjolskoj s Katalonijom i Baskijom itd. To jednostavno neće upaliti. Nacije uz to rade i zajedno. Zanimljivo, ljudi nisu zaraćeni međusobno…

    4D: Moj rodni grad Slavonski Brod je u potpunosti zagađen rafinerijom nafte iz susjedne BIH, koja je u ruskom vlasništvu. Pošto znate jako puno o ruskoj politici da li mislite da je ovo trovanje i uništavanje okoliša samo iznimka ili su ruske i američke korporacije samo dio iste slagalice destrukcije prirode? Da odmah povežem, vjerujete li u potpunu neovisnost Rusije ili je ipak cijeli svijet dio igre zvane “Novi svjetski poredak”?

    BP: Pohlepa ne poznaje granice. Odbacivanje besmrtnosti uz ljude u cjelini je odlika međunarodne izdaje.

    4D: Kada Vas opet vidimo u Hrvatskoj?

    BP: Što prije to bolje. Imam mnoštvo odličnih prijatelja kao i veliku bazu čitatelja.

  7. Ako se izuzmu razgranata internet društva takozvanih „jugonostalgičara“, koje na okupu drži najpre tuga za nestalim, lepim vremenima, kao i par konceptualnih perfomansa sa oživljavanjem nestale države po privatnim farmama, Jugoslavija je danas potpuno iščezla, dezintegrisana na način da njena obnova izgleda potpuno nemogućom.

    Od velike zemlje koja je okupljala narode Zapadnog Balkana, danas je zapravo ostao samo jedan kamen u svemiru – jedno ledeno i kamenito nebesko telo, sa oznakom 1554 u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera nosi zvanični naziv Jugoslavija, kako ga je, nakon otkrića 1940. godine, nazvao beogradski astronom Milan B. Protić.

    Dole na Zemmlji, danas se – na nekada zajedničkom političkom, društvenom, pa i jezičkom prostoru – zgrčilo između šest i devet državica, raličitog nivoa samostalnosti, ekonomske uređenosti, političke kulture i nivoa sloboda. Međutim, nešto je svima ipak ostalo zajedničko, jedan jedinstveni duh koji prepoznajete svaki put kad pripadnike jugoslovenskih naroda sretnete na dalekim putovanjima.

    Nema sumnje da je Jugoslavija ostavila nezanemarljivo kutlurno, duhovno, tehnološko, tržišno i političko nasleđe svim narodima koji su u njoj živeli i razvijali se, od Triglava do Vardara. Dva veka istorije svih južnoslovenskih naroda koji su bili njen deo obeležena su idejom jugoslovenstva, a gotovo sve napredne intelektualne ideje bile su bar delimično prožete idejom o stvaranju jedne jake balkanske zajednice.

    Taj tok se razvijao od XIX veka i bujanja ove ideje među slovenačkim, hrvatskim i srpskim vodećim intelektualcima od biskupa Jopsipa Štrosmajera do Vuka Karadžiča, potom preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koja nastaje kao plod pobede u Prvom svetskom ratu, sve do konačnog izrastanja SFRJ u Drugom svetskom ratu, kad Jugoslavija pod režimom Josipa Broza Tita u drugoj polovini XX veka dostiže svoj istorijski vrhunac kao socijalistička republika.

    To doba, uglavnom zapamćeno kao period blagostanja i sveukupnog razvoja, prožeto idejom o bratstvu i jedinstvu, danas budi raznovrsna i često kontraverzna osećanja, pre svega u svetlu izuzetnih diplomatskih uspeha, velikog napretka, opismenjavanja, neobičnih sloboda za jedan komunistički poredak i sa druge strane, istovremene političke represije i preterane birokratizacije koju je sprovodio Titov režim.

    Obično se smatra da je stravični kraj Jugoslavije koje se okončao bratoubilačkim petogodišnjim ratom sa više od 90.000 žrtava, započeo smrću njenog harizmatičnog lidera Josipa Broza 4. maja 1980. u 15.05.

    Bez obzira na to da li u njemu danas vidite balkanskog mesiju ili mekog diktatora, izvesno je da su nakon njegove smrti nacionalistički pokreti, svakojaki politički avanturisti i bizarni vagabudni uništili sve što se moglo uništiti u jednoj zemlji, od ekonomija do ljudskog dostojanstva. Uključujući i jedan jednstveni način življenja, koji je redak u svetskim razmerama, a na Balkanu među običnim svetom nikad neće biti prežaljen.

  8. Posle ovoliko godina ,sve nam je jasno. Nego, kako da promenimo situaciju,kako da ove gmazove sklonimo sa vlasti. Kako osvestiti ovaj narod da na sledećim izborima izaberu prave patriote, kako, kada je ovoliko osiromašen pa će za obećanja i male poklone dati svoj glas sadašnjim vlastodršcima. Kako, g.Vučeliću , animirati ovaj narod i objasniti mu da glasa za drugu opciju u ovakvoj medijskoj blokadi. A stalno mu se nude lažni patrioti, čankolisci, koji su prodali veru za večeru i priključili se evropejcima, čak revnosnije od postojećih.

    S poštovanjem, do promene.

    Nije valjda da ćemo morati da čekamo V.Šešelja , valjda moramo i mi nešto uraditi.

  9. Tako je npr. 28. dobrovolja~ka SS divizija „Wallonien“ bila sastavljena od belgijskih dr`avljana, 23.
    dobrovolja~ka SS divizija „Nederland“ od holandskih dr`avljana. Kod nas se najradije pi{e o muslimanima u 13.
    dobrovolja~koj diviziji „Kama“, a }uti o tome da je oko 90 francuskih dr`avljana iz 33. dobrovolja~ke divizije
    „Charlemagne“ aprila i maja 1945. fanati~no branilo Hitlerov bunker u Berlinu. Georg H. Stein (Geschichte der
    Waffen-SS.) Konigsstein/T. 1978, str. 269–271) navodi ukupno 38 SS divizija i jo{ 14 manjih jedinica, od kojih
    je jedna bila ~ak sastavljena od britanskih nacionalsocijalista. Smatra se da u dosada{njoj istoriji nije bilo brojnije
    me|unarodne ideolo{ke formacije od SS-a

  10. bez nemaca, italijana i ,,,hm,hmm *domacih potsetnika*..

    Moto konferencije je “Srbija čita stripove!”, a organizatori su najavili dolazak brojnih gostiju iz Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Republike Srpske, kao i iz velikog broja gradova u Srbiji.
    U okviru konferencije centralni dogadjaj biće proslava 50 godina od nastanka serijala “Zagor”, čije se prvo izdanje u Italiji pojavilo 15. juna 1961. godine, a u Kragujevac dolaze njegovi autori iz čuvene italijanske izdavačke kuće “Sergio Bonelli Editore” Moreno Buratini i Joevito Nučio.
    U okviru trodnevne manifestacije, čiji je cilj promocija i razvoj stripa kao vizuelne umetnosti u Srbiji, biće održane brojne promocije stripova i časopisa, panel diskusije i radionica za mlade autore.
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    Ajmone Finestra, dugogodišnji član gornjeg doma italijanskog parlamenta i gradonačelnik grada Latine, u 90. godini se za Pressmagazin priseća kako je za vreme Drugog svetskog rata, na čelu srpskog četničkog odreda u Lici i Dalmaciji,…ko ga se seti odjednom..?
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    Sve su to igre *nulte ekonopmije* vlasti, sa *srafciger industrijom* poput Fiata,, unistenom proizvodnjom, isecenom opremom i prodatom u staro gvozdje,dislociranja fabrika van Srbije, poput u svetu poznatog *eurokrema*, a Srbiji,.,,*turizam*,,,*igraj i pevaj Srbijo*, *svetsko a nase*..*bir festuj Srbijo*,pa se taj prihod,vraca posiljaocu turista, radi otplate dugova, uvoza ostalih potreba Srbije, zbog unistene proizvodnje.

  11. *DOS vrapci podunavci*

    Skandal na groblju
    Aleksandar Lebl
    O držanju “folksdojčera” posle okupacije Srbije moglo bi se pisati (i pisano je uglavnom davno) veoma mnogo. Međutim, prof. Žiletić i prof. Bekić o tome ne kažu ni reč. Možda ne žele, a možda smatraju kako je to opšte poznato, no posle šest decenija većini nije. Jakob Lihtenberger, koji u razgovoru sa Nadeždom Radović izražava ljubav prema Kraljevini Jugoslaviji i gotovo žali zbog njenog nestanka, takođe ne pominje ove “neprijatnosti”. Doduše, on je bio u NDH, već od prvih dana na veoma visokoj dužnosti zemaljskog vođe nemačkih manšafta (Landesmannschaftsfuehrer), što je mogla biti samo ličnost od velikog poverenja, odana nacističkim ciljevima. Kao takav veoma je dobro znao šta se događa ne samo u NDH već i u susedstvu. Uzgred rečeno, sačuvani su neki dokumenti koje je on potpisao. Izjava da je bio oficir Oružanih SS (Waffen SS) i godinu dana na frontu u Rusiji značajna je. Presudom Nirnberškog suda “Waffen SS” proglašene su za zločinačku organizaciju. Neki čitaoci će se setiti skandala koji je izbio kada je nemački kancelar Kol svog gosta, predsednika SAD Regana, odveo na vojničko groblje u Bitburgu, gde su sahranjeni poginuli pripadnici te formacije.
    Niko nije rekao ni reč o odnosu nemačke manjine prema Jevrejima, još manje žaljenja i izvinjenja za ono što je činjeno, u konkretnom slučaju pre svega u Banatu (ali i u Beogradu itd) kao da se smatra kako se Vili Brant pred spomenikom u varšavskom getu izvinio u ime svih Nemaca u svetu. A činjene su strašne stvari. Odmah po ulasku nemačkih trupa u neko mesto počelo bi hapšenje, premlaćivanje, pljačka, pa i ubijanje Jevreja, pre svega najuglednijih i najbogatijih. U tome su učestvovali esesovci, odn.gestapovci, redovne trupe i domaći Nemci, najbolji poznavaoci lokalnih ljudi i prilika, susedi žrtava. Pomenuću samo jedan od mnogih slučajeva. U Petrovgradu, današnjem Zrenjaninu (kojem su Nemci bili vratili ime Gross Betschkerek – Veliki Bečkerek), uhapšen je Viktor Elek, direktor “najstarije i najbolje šećerane” u Srbiji, kako se danas naziva. Posle ponižavanja i mučenja obešen je, razume se bez suđenja, 24. aprila 1941. Ostali su opisi sadističkog iživljavanja nad Jevrejima, pljačke njihove imovine itd. Okupatorske vlasti nisu imale ništa protiv pljačke, pod uslovom da to bude u korist države, a ne pojedinaca. Videvši kolike je razmere dostiglo pljačkanje ove druge vrste, vlasti su naredile da svi koji su prisvojili imovinu Jevreja moraju da im je predaju. Sredinom avgusta 1941. godine svi Jevreji iz Banata dovedeni su u Pančevo, tu ponovo opljačkani, a zatim prebačeni u Beograd, gde su raspodeljeni po jevrejskim porodicama na stan i hranu. Ubrzo su muškarci odvedeni u logor Topovske šupe (za koji malo Beograđana zna gde je bio, jer tamo nema nikakvog obeležja) i pobijeni tokom leta i jeseni, zajedno sa Jevrejima iz Beograda. Žene i deca odvedeni su decembra 1941. godine u Jevrejski logor na Sajmištu (Judenlager Semlin) i odande u proleće 1942. godine ugušeni prilikom vožnje “dušegupkom” do Jajinaca, gde su pokopavani. Nastavlja se
    U Beogradu je bilo više hiljada Švaba raznih zanimanja, a naročito su bili poznati kao dobri “hauzmajstori”. Posle ulaska nemačkih trupa mnogi od njih su postali komesari u zaplenjenim jevrejskim radnjama i preduzećima, radili razne poslove za okupacione vlasti itd. Zgrada Jevrejske veroispovedne opštine sefardskog obreda u Ulici
    Kralja Petra bila je dodeljena Kulturbundu, a Jevrejima je bio zabranjen prolaz pored nje. Pojedinci su za male pare kupovali jevrejsku imovinu. Na razne načine su okupatoru služili i u drugim mestima u Srbiji, naročito tamo gde ih je bilo u većem broju (Smederevo 870, Niš 670, Kragujevac 600, Paraćin 365, Šabac 320, Zaječar 200 itd.) Mnogi od njih su se do rata bavili i špijunažom.
    Dozvoliću sebi da napišem neka lična sećanja. Mojoj porodici (majka, sestra i ja, otac je bio u zarobljeništvu) dodeljeno je troje banatskih Jevreja, muškarac i dve žene, iako su u omanjoj kući, u kojoj i sada stanujem, pored nas bili i moja baba (majčina majka), tetke po ocu i majci i drugi rođaci, isterani iz svojih stanova. Muškarac se zvao Aleksandar Molnar, bio je iz Vršca, oženjen Nemicom, s kojom je imao ćerkicu. Ona se od njega odmah razvela, što je uradila i većina drugih Nemaca i Nemica u braku s Jevrejima. Da to nije uradila, on bi imao šansu da se spase kao bračni drug “arijevke” (da pomenem malo poznat događaj iz rata: Nemice u Berlinu udate za Jevreje izišle su na demonstracije kada su pohapšeni njihovi muževi; nikakve pretnje, čak vojskom, nisu ih odvratile i konačno su pobedile; muževi su im pušteni, jedan čak vraćen iz Aušvica). Molnar je posle nekoliko dana odveden u Topovske šupe, gde mu se gubi trag. Starija žena, već u godinama, Hana, čije sam prezime zaboravio, bila je iz Pančeva. Odvedena je s mojima, sem sestre, na Sajmište i ubijena. Mlađa žena zvala se Livija-Lili Kempf, bila je krojačica iz Vršca, udata za Nemca Jozefa-Jožija Kempfa, krojača. Joži je nekako saznao gde mu je žena i posle nekoliko dana obreo se u našoj kući, donevši nešto hrane. Potom je stalno dolazio i govorio kako traži mogućnost da ženu vrati kući. Ja sam pobegao iz Beograda krajem oktobra 1941. Iz njihove priče posle rata saznao sam da je Joži imao velikih teškoća, ali da je Liliku uspeo da izvuče, tek sa Sajmišta. Rat su preživeli u Vršcu. Jožija po oslobođenju niko nije dirao. Kasnije su otišli u Izrael, pa u Nemačku, gde su umrli. Sudbine pojedinih Jevreja zavisile su, dakle, ponekad i od njihovih najbližih, od kojih su se neki, iz ovih ili onih razloga, poneli neljudski.
    Sme li se sve ovo o čemu sam pisao prećutati kada se javnosti govori o sudbini podunavskih Švaba, neka presude čitaoci.

  12. Sudjenje Dragom Jovanovicu posle 1945.godine, isti *model* za napad, kao kod Gavrila Principa !
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    Претседник: То хоћу да вас питам да ли сте се нашли као парни-
    чари или сарадници?
    Оптужени: Кад смо заједно радили онда смо били сарадници, а
    кад смо учествовали у комисији онда смо били парничари.
    Претседник: Видите, оптужени, Јовановићу ви се налазите у пре-
    говорима око сарадње немачке полиције са београдском, долази
    вам Хелм на славу кући и налазите се у једној таквој ситуацији
    као што је атентат код Јуденбурга који хоће национал-социјали-
    стичка Немачка да искористи против Југославије, налазите се у
    мешовитој комисији, где унапред морају стране уговорнице, тако
    да кажем, да пристану на лица, која ће ући у комисију, Хелм и ви
    оптужени Јовановићу. Дакле тај читав низ случајности говори о
    томе да више ту нема случајности него да је то нешто као прави-
    ло, као нормално.
    Оптужени: Ја

  13. NEMAČKA ŠTITILA KASAPE SRBA !

    18.07.2011. / Novinar.de
    Iz dokumentarca “Krvavi poslovi” Nemačka televizija Ze-de-ef prikazala je dokumentarni film o trgovini ljudskim organima Srba na Kosovu i Metohiji koje su otimali i ubijali pripadnici OVK. U filmu pod naslovom “Krvavi poslovi” (Blutige Geschäfte) nemački novinari pošli su tragom izveštaja istražitelja UN iz 2003. čiji su rezultati držani u tajnosti.

    Otkriva se sve više detalja u vezi sa trgovinom organima na Kosmetu

    Jedan od sagovornika u filmu bio je i izvestilac Saveta Evrope o trgovini organima Dik Marti, koji je istakao da je dokument UN iz 2003. zahtevao ozbiljnu istragu, ali da ništa nije učinjeno.

    “Stavljen je u ladicu i držan u tajnosti kao i mnogi drugi i to je, smatram, najveći skandal”, rekao je Marti.

    U tajnom izvještaju UN iz 2003. dokumentovane su otmice i ubistva Srba, a u jednom od zaključaka iz izveštaja, koji je predočen u filmu, navodi se da su “Srbi kamionima transportovani u zarobljeničke logore na severu Albanije”.

    “U jednoj provizornoj klinici, zarobljenim Srbima su vađeni organi i oni su umirali”, ističe se u izveštaju.

    Mreža u Turskoj

    Na kraju filma navodi se da su stručnjaci američkog univerziteta Berkli otkrili da je, istovremeno sa događajima za koje je optužena OVK, u Turskoj delovala jedna međunarodna mreža ilegalne trgovine organima. Deo te mreže je bio i turski lekar Jusuf Sonmez, koji je radio u klinici “Medikus” na Kosovu, inače vlasništvu jednog nemačkog lekara.

    Kako je navedeno u filmu, izveštaj UN daje informaciju i o svedocima i daje do znanja da se radi o očevicima zločina, i to najmanje osam svedoka, koji su bili članovi OVK i koji su transportovali srpske zarobljenike. Autori filma su tragom izveštaja UN putovali u Srbiju i u Albaniju. Prikazano je više albanskih sagovornika – među njima i jedan komandant OVK blizak Hašimu Tačiju – koji su tvrdili da su optužbe izmišljene.

    Bivši šef forenzičara UN Hoze Pablo Barajbar, koji je učestvovao i u istraživanju ratnih zločina u Ruandi, istakao je u filmu nemačke televizije da je potpuno uveren da su istinite tvrdnje o oduzimanju organa od zarobljenih Srba radi ilegalne trgovine.

    Govoreći o svojim otkrićima u kući u Albaniji, za koju se sumnja da su u njoj vađeni organi otetim Srbima, on je naveo da su istražitelji UN u kući pronašli četvorougaoni otisak na podu, kao od stola, koji je bio čist, a oko njega su se nalazile mrlje od krvi, koje su istražitelji našli i na zidovima iza nameštaja.

    Teroristi saveznik NATO

    Dik Marti je podsetio u filmu da je OVK do 1989. u SAD i drugim zemljama smatrana terorističkom organizacijom, a onda je postala partner NATO-a, zato što je Alijansi bio potreban saveznik na terenu, i to onaj koji ima najsnažnije prisustvo, a to je bila OVK.

    “Zapad je bacao bombe na srpsku vojsku, a Kosovo je prepustio OVK-u. Kritički izveštaji, poput dokumenta UN su u tome smetali”, rekao je Marti.

    U izveštaju UN iz 2003. navedeni su tačna mesta zločina i rute kojima su transportovani oteti Srbi, kao i to da su pripadnici OVK bez problema prelazili u Albaniju kamionima kojima su prevozili Srbe u leto 1999. kada su tu granicu kontrolisali nemački vojnici.

    Članica Spoljnopolitičkog odbora Bundestaga Sevim Dagdelen rekla je autorima filma da je nemačkoj vladi postavila brojna pitanja u vezi sa ratnim zločinima OVK na Kosovu i da je ostala zapanjena odgovorima.

    “Na pitanje o ratnim zločinima, rekli su nam da se radi o unutrašnjem pitanju Kosova. Smatram to više nego upitnim, da nemačka vlada tako izbegava odgovor, jer na kraju krajeva, Bundesver je već više od 12 godina prisutan na Kosovu”, rekla je Dagdelenova.

    Autori filma prenose i da su dokazi koje su prikupili istražitelji UN dospeli u Haški tribunal, ali da su tamo ubrzo zatim uništeni.

    Izvor : Vesti / Srna

    DIREKTAN LINK KA DOKUMENTARCU – “Blutige Geschäfte”

    http://www.zdf.de/ZDFmediathek/beitrag/video/1385252/ZDFzoom-Blutige-Geschaefte#/beitrag/video/1385252/ZDFzoom-Blutige-Geschaefte

  14. Tajni plan Europske unije – Zatvaranje bankovnih šaltera i blokada bankomata – Angela Merkel naredila medijima cenzuru u vezi EU krize PDF Ispis E-mail
    Politika
    Ponedjeljak, 18 Srpanj 2011 15:44
    Autor Ivan Abramović
    Saznajemo da u Republici Njemačkoj i još nekoliko vodećih europskih država, vlade pripremaju zaustavljanje sve izglednije navale svojih građana s ciljem masovnog podizanja novca s banaka. Stanovnici tih zemalja su, međutim u velikoj zabludi ako misle da na banci imaju novac, jer njihov novac je pretvoren u raznorazne vrijednosne papire i virtualne vrijednosti.

    Europska Unija je prije nekoliko dana uputila poruku na adresu velikih medijskih kuća, u kojem se urednike „mainstream medija“ moli da o ovoj mogućnosti ne izvještavaju stanovništvo, jer bi se u svim zemljama Eurozone moglo dogoditi ono što se proteklog tjedna dešavalo u Irskoj, gdje je zabilježen pravi „stampedo“ na bankomate i šaltere tamošnjih banaka. Samo u dvije vodeće irske banke, “AngloIrish bank” i “Bank of Ireland”, podignuto je tijekom prošlog tjedna čak 23 MILIJARDE EURA!! Za jednu zemlju veličine Irske, koja broji oko 5 milijuna stanovnika, riječ je o zaista astronomskoj svoti novca. Vodeće novine i televizijske kuće o tome ne izvješćuju javnost, jer se EU diplomacija boji slične reakcije i u drugim zemljama Eurozone.

    Građani europskih zemalja sve više gube povjerenje u transparentno poslovanje svojih matičnih banaka, a sve više jača svijest o pravoj prirodi novca, koji realno više ne postoji, već je pretvoren u raznorazne vrijednosne papire, hipoteke i zajmove. Ljudi polako shvaćaju da njihov novac ne leži u bankovnom trezoru te da bi cjelokupan bankarski sustav propao, u slučaju da svi ljudi u kratkom roku zatraže novac koji im pripada.

    U mogućem scenariju raspada Europske unije i povratka na stare državne valute, vlade etabliranih europskih država su svjesne da će reakcija građana biti upravo ovakva kao i u Republici Irskoj te su stoga i donijele ovaj tajni plan, kojim će u tom slučaju na neodređeno vrijeme blokirati mogućnost podizanja novca od strane korisnika bankarskih usluga.

    Bad Boy Cantona: Sistem je izgrađen na bankama, ako želite srušiti sustav, srušite banke

    Plan europskih političara je jasno definiran: U slučaju raspada Eurozone, koji je sve izgledniji, sve bankarske institucije će zatvoriti svoje šaltere za isplatu novca te blokirati bankomate, a i rad burze će se privremeno prekinuti. Postignut je i dogovor sa vodećim društvenim mrežama na internetu, koje će u tom slučaju onemogućiti chat i privatne poruke, da bi se spriječila organizirana interakcija građana te mogući prosvjedi i nemiri.

    Njemačka policija je i službeno potvrdila da ovi planovi postoje te da uključuju i angažman vojske u mogućem spriječavanju masovnih prosvjeda i eskalacije nasilja na ulicama velikih europskih gradova. U slučaju pokušaja nasilnog ulaska građana u banke, njemačka vojska je primjerice već dobila jasne upute i naređenja, u kojima stoji da moraju bezuvjetno štititi banke i njihove interese.

    Izvor informacija je ugledni njemački novinar Udo Ulfkotte koji je preko 16. godina radio za novine Frankfurter Allgemeine. Dugo godina je bio i korespondent za Afriku i Saudijsku arabiju te je stručnjak za obavještajne službe. Dodjeljeno mu je više nagrada.

    Cenzura

    Ulfkotte tvrdi kako je Angela Merkel već dva puta pozvala sve zastupnike većih medija u Njemačkoj kako bi ih zamolila da ne pišu previše o Europskoj krizi kako se nebi proširila panika.

  15. Bivsi *stozer*, SFRJ i Hr, se mesa u unutrasnje stvari suverene Srbije, koja treba i mora da vrsi svoju duznost na celom svom ustavnom, istorijskom drzavnom prostoru. Vlasti Srbije, uz skampe na havajima, na Brijunima bi morale da upute javno, ostro upozorenje takvim *protuhama*, kao i odgovarajucu, diplomatsku-bilateralnu poruku, notu, zemlji *podrijetla*, dokazanom diverzantu Stjepana Mesica.
    ………………………………………………………………………………………………………………….

    Mesić: Srbija ne sme da ometa druge da sarađuju sa Kosovom

    Bivši hrvatski predsednik Stjepan Mesić izjavio je danas u Prištini da Srbija ne treba da ometa druge da sarađuju sa Kosovom i trebalo bi da sa Kosovom uspostavi odnose koji su postojali između bivše Zapadne i Istočne Nemačke
    “U našem regionu, možemo pomoći jedni druge ako budemo sarađivali.
    Srbija može da ne prizna Kosovo, ali ne sme da ometa druge da sarađuju sa njim. Ni Zapadna Nemačka nikad nije priznala Istočnu Nemačku, ali Zapadna Nemačka nikad nije ometala Istočnu da sarađuje sa drugim zemljama,” kazao je Mesić nakon susreta sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem.
    Bivši hrvatski predsednik je rekao da u regionu treba ohrabriti u prvom redu ekonomsku saradnju, koja će otvoriti put drugim vidovima saradnje.
    “Za to nam je potrebna pomoć Evrope i međunardone zajednice, uključujuci i Ujedinjene nacije”, dodao je Mesić.
    On je kazao da je prilikom raspada bivše Jugoslavije svaki njen konstitutivan deo imao pravo na nezavisnost, uključujuci i Kosovo, koje je bilo konstitutivni deo nekadašnje federacije.
    U saopštenju preš službe kosovskog premijera koje je izdato nakon Tačijevog susreta sa Mesićem navodi se da su Kosovo i Hrvatska dostigli zadovoljavajuću saradnju i uzajamno poštovanje.
    “Zemlje proizišle iz raspada nekadašnje Jugoslavije su izašle iz dugog perioda konflikata i krvavih ratova i one imaju potrebe za novu klimu tolerancije i razumevanja u pravcu integracije u Evropsku uniju”, navodi se u saopštenju.

  16. Namci su patoloski mrzitelji Srba,kao uostalom to vazi i za Hrvate,a i za Muslimane ili ti Bosnjake kao im tepaju zapadne sile.Nemci su cisti Srbi koji su uvreme kretanja naroda i plemena bili nemi,tj.nisu imali niti pismo niti moc govora,a sve to su vremenom dobili od jednog krila srba koji se otrgao od maticnog stabla naroda koji je isao od Indije,a istoricari Kine smatraju da je to bilo pre 800 god. pre Hrista.Zbog toga sto su bili nemi,prozvani su Nemci.Nemacka Akademija nauka je uradila jednu studiju pre 135 god. koja stoji u bunkeru ispod devet brava i ona nije dostupna ocima javnoisti,jer je ta studija pokazala da je to istina i da tamo se tvrdi da je cela Istocna Nemacka(bez obzira na Luzicke srbe) i dobar deo Zap. Nemacke nosi gen Srbskog naroda koji je progovorio i koji danas ima sto miliona dusa koje fakticki mrze same sebe.Ovaj deo naroda koji sada zivi na teritoriji Srbije,pitanje je veliko cijega je porekla,a zovemo se Srbi ali obzirom da nikako nemozemo da nadjemo izlaz iz zacaranog kruga,pitanje je ko smo mi danas.Uvek ce verovatno ostati poneki primerak tog cistog gena ali on sam ili nekoliko hiljada nista nece znaciti u odnosu na onaj narod koji ima sto miliona dusa.Mrznja i Laz vladaju svetom koji nema sanse da se povrati i bude dostojan coveka koji ima um i razum i savest koja je od Boga data svim ljudima da bi se tom savescu razlikovali od zivotinja.To znaci da je istina poznata ali da svi lazu i od gotove istine prave neistinu.Kada ce Nemacka drzava da istupi iz te lazi i kaze svetu svu istinu od pocetka razbijanja drzave Jugoslavije pa sve do danasnjeg dana.Oni koji kazu istinu i zive istinom oni ce vladati svetom,jer ce samo tako zadobiti pverenje svih naroda koji budu u zivotu kada dodje vreme.Svet nije Svet zato sto je ogroman i sto je ne pojmljiv umom ovim sada koga imamo,vec je SVET zato sto je osvecen Duhom Svetim koga je obasjala svetlost da bi se u njemu stvorio covek koji treba da zivi i dela po zapovesti Stvoritelja citavoga Sveta.Lazovi,kalkulanti,diktatori,Tajna drustva moraju nestati,ili ce nestati citava Planeta Zemlja.

  17. *Segedinci se smirili*..*Beclije gaze u svetliju buducnost*

    Austrijska policija je utorak, nakon višemesečne tajne istrage, pretresla kancelariju i privatnu vilu bivšeg šefa kompanije „A-tek” Mirka Kovača
    Kovač je bio na čelu grupacije „A-tek”, koja je oktobra prošle
    godine prijavila nesolventnost, pošto duguje poveriocima više od 600 miliona evra.
    Ta kompanija je, inače, ranije učestovala u neuspešnom tenderu za kupovinu Rudarsko topioničarskog basena Bor.
    Državno tužilaštvo pokrenulo je istragu zbog sumnje da je Kovač proneverio novac.Prema tužilaštvu industrijalac je svoju privatnu imovinu sklonio.
    Čak 61 istražitelj i tri državna tužioca učestvovali su u višečasovnom pretresu kancelarije i vile.Istražitelji su pretresli, između ostalih sedište firme industrojalca u centru Beča, kao i privatnu vilu sa više hiljada kvadratnih metara velikim posedom u Donjoj Austriji.
    Tokom pretresa istražni organi su zaplenili dokumenta, ugovore, kao i elektronske podatke.
    Očigledno državno tužilaštvo, kako spekulišu austrijski mediji, polaze od toga da je Kovač veće svote sklonio na stranu.
    U kratkom saopštenju preduzeća Kovača objašnjeno je da je do pretresa došlo na osnovu privatne prijave podnete državnom tužilaštvu o mogućim poslovnim propustima uprave.Takođe se naglaša da je prijavu podnelo fizičko lice koje već godinama iz ličnih razloga vodi sudske sporove sa pojedinim članovima uprave.
    U dokumentu bečkog suda nalaze se teške optužbe protiv Kovača, od pronevere novca, do lažiranja bilansa.

  18. Ali, kako kad, nekad Svabe, nekad Italijani, danas Amerikanci….sutra Albanci..

    Revizija prošlosti

    Zbog svega toga bi neobavešteni posetilac Srbije poslednjih godina, prateći njenu dnevnu štampu, mogao lako steći utisak da je u toj zemlji Drugi svetski rat još uvek u toku, da je konfuzija građanskog rata i dalje na dnevnom redu, da je pobednik još uvek neizvestan. Simpatizeri pokreta koji su se borili na tlu Srbije i bivše Jugoslavije od 1941. do 1945. snažno u javnosti zastupaju ideje i interese svojih uzora iz prošlosti, a žučna debata među njima prenosi se, preko medija, u javnost, podižući dodatno već poslovično visoku temperaturu srpskog javnog mnenja. I dok istoriografija uglavnom ćuti, »borba za istinu o Drugom svetskom ratu« vodi se na nivou većine državnih institucija. Drugim svetskim ratom bavili su se poslednjih devet godina gradonačelnici, premijeri i predsednici Republike, Skupština i Vlada, tužilaštvo i sudstvo. »Drugi svetski rat« prvorazredno je političko pitanje današnje Srbije, a politika sećanja, tačnije monopol nad sećanjem, jeste jedan od ključeva i unutrašnje i spoljne politike.
    Promena matrice tumačenja Drugog svetskog rata u Srbiji imala je svoju »ponorničku« fazu tokom socijalističkog perioda, kada je »kao prava, ali zabranjena istorijska istina« kružila raznim neformalnim kružocima, da bi od sredine osamdesetih godina počela da izlazi u javnost, ulazi na stranice malobrojne, tada opoziciono i, već u velikoj meri, nacionalistički opredeljene štampe koja je ideološki pripremila dolazak Slobodana Miloševića na vlast.13 Ideja da postoji »prava istorija Drugog svetskog rata« pojavila se javno prvi put u književnosti 1982. godine, u romanu Nož Vuka Draškovića, zatim u osporavanom istoriografskom delu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama iz 1986. godine a, onda, sve otvorenije, slobodnije i češće, u tiražnijoj štampi. Sa svoje strane, naučna istoriografija je od kraja osamdesetih, izuzev u retkim slučajevima, napustila Drugi svetski rat kao temu, što zbog prezasićenosti temom koja je prethodnih četrdeset godina dominirala i činila okosnicu mita komunističkih vlasti, što zbog opreza da se ne zameri novim vlastima usred procesa neizvesne revizije prošlosti. Tokom poznih devedesetih godina grupa mlađih istoričara, ideološki bliskih četničkom pokretu, proizvela je jedan broj monografija o tom pokretu, biografije Draže Mihailovića, pa i četničku čitanku za najmlađe. Radilo se o idealizovanoj slici koja je sama sebi naložila da »naučnim argumentima« dokaže romaneskne teze Vuka Draškovića. Izuzev što je doprinela opštoj konfuziji, ta istoriografija nije dobila naučni status.
    Činjenica da je istoriografija ostala po strani tih diskusija otvorila je prostor za obimnu reviziju Drugog svetskog rata, posle promene vlasti 2000. godine. Prvo se pošlo od onoga što je najuočljivije i što najviše dotiče živote običnih građana: promene imena ulica i uklanjanja spomenika onima koji su ranije slavljeni kao heroji Drugog svetskog rata. Podaci o broju srušenih spomenika nisu precizno utvrđeni, ali je dovoljan podatak o promeni imena 800 ulica u Beogradu posle 2000. godine da bi se uočila opsežnost promena izvršenih nad »mestima sećanja«. Te tendencije postale su jasne i zahvaljujući ponašanju predstavnika novih vlasti prilikom obeležavanja različitih datuma koji se odnose na Drugi svetski rat.
    Već prilikom prve godišnjice oslobođenja Beograda, 20. oktobra 2000. godine, novoizabrani gradonačelnik, istoričar Milan Protić, izjavio je da on taj događaj ne smatra oslobođenjem već okupacijom i da se taj datum više neće slaviti. Naredna predsednica gradske skupštine ipak je redovno obeležavala taj dan, ali je treći izabrani
    gradonačelnik, takođe iz redova Demokratske stranke, po stupanju na dužnost izjavio da je reč o kontroverznom događaju, da o njemu postoje različiti sudovi i da ga on lično neće obeležavati. Gradski praznik prebačen je sa oktobra na april, najuglednija gradska nagrada u svim oblastima stvaralaštva promenila je svoje oktobarsko ime i dodeljuje se u aprilu, pa je sećanje na dan kada su partizanske jedinice zajedno sa Crvenom armijom ušle u glavni grad postepeno počelo da bledi brzinom kojom su rasli trava i korov na groblju oslobodilaca Beograda. I udžbenike

    istorije pogodio je isti proces revizije kad je u pitanju tumačenje događaja iz oktobra 1944. godine. Deo lekcije koji se odnosi na ulazak partizana u Srbiju 1944. godine, pa i na 20. oktobar, nosi naziv »Ofanziva na Srbiju«, čime se već terminološki pravi jasna distinkcija u odnosu na ranije korišćeni termin »oslobođenje«. I poslednja rečenica svedoči da su u novoj interpretaciji istorije sam kraj Drugog svetskog rata i pobeda Titovih partizana označeni kao poraz Srbije: »U Drugom svetskom ratu srpsko građanstvu bilo je uništeno, nacionalni pokret razbijen a inteligencija je doživela slom«.14 Teško bi se iz takve formulacije moglo zaključiti da su se Srbija i Jugoslavija u tom ratnom sukobu našle na strani sila pobednica.
    Posebno je za ovu temu bila važna 2005. godina, kada je čitav svet obeležavao 60. godišnjicu kraja Drugog svetskog rata. Jedina država koja nije imala svog predstavnika na proslavi 60. godišnjice oslobođenja Aušvica bila je Srbija, pri čemu su njeni najviši predstavnici davali neuverljive izjave o tome zbog čega na tu proslavu nisu stigli. Na proslavu 60. godišnjice dana pobede u Moskvi Srbija nije poslala delegaciju na najvišem nivou, kao što su to učinile sve druge zemlje. To je takođe bio jasan signal da Srbija ima problem sa interpretacijom Drugog svetskog rata, ali je to posebno postalo jasno iz ponašanja ključnih političkih ličnosti na dan proslave 60. godišnjice. Premijer Vojislav Koštunica položio je 9. maja 2005. godine cveće na spomenik avijatičarima, braniocima Beograda za vreme bombardovanja 1941. godine, čime je izbegao da se odredi prema pobednicima iz 1945. godine. Predsednik Republike, Boris Tadić, položio je venac na spomenik Neznanom junaku, podignut posle Prvog svetskog rata, čime je i on ostao mimo, u tom trenutku, važne evropske i svetske diskusije o fašizmu i antifašizmu. Istovremeno, tadašnji ministar spoljnih poslova Vuk Drašković otišao je nekoliko dana kasnije, 13. maja, na Ravnu goru gde je proslavio početak četničkog ustanka iz 1941, čime je i on izbegao da pomene 1945, godinu koja se tada slavila. Uz to, te 2005. godine proslava na Ravnoj gori koju je Drašković uveo kao ritual svoje stranke još tokom 90-ih, dobila je i državnu finansijsku pomoć. Ta državna potpora postala je sasvim logična, budući da je u decembru 2004, u Narodnoj skupštini, ogromnom većinom poslanika usvojen zakon kojim su izjednačeni četnički i partizanski pokret i kojim su rehabilitovani svi oni koji su tokom rata bili u jedinicama Draže Mihailovića. Četnici su time i zvanično postali ravnopravna antifašistička snaga sa partizanima, pa su njihova kolaboracija sa nemačkim i italijanskim okupacionim snagama, kao i zločini nad civilima nesrpske i srpske narodnosti postali »zaboravljeni deo istorije«.
    Tokom tih prvih godina posle političkih promena 2000. godine promenjeni su i udžbenici istorije. Novi udžbenici, koji se i dalje nalaze pod monopolom Zavoda za izdavanje udžbenika, ključne izmene uneli su upravo u tumačenje Drugog svetskog rata. Bad guys i good guys promenili su mesta. To postaje već sasvim jasno iz uporednih biografija dvojice vođa – Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića. Draža Mihailović se opisuje kao čovek obrazovan u Francuskoj, koji je »voleo francusku književnost«, dok je Tito u istoj kratkoj biografiji predstavljen kao »notorni agent Kominterne«.15 Partizani su sada oni koji su kolaborirali sa okupatorima. U prvim udžbenicima objavljenim 2003. godine četnička kolaboracija nije ni pomenuta, ali je u kasnije objavljenim udžbenicima, posle kritika u javnosti, kolaboracija pomenuta, doduše samo ona sa Italijanima. Autori su osećali potrebu i da tu saradnju opravdaju i učine krajnje logičnom, pa u udžbeniku piše: »Među mnogim četničkim starešinama prevladalo je mišljenje da je italijanska vojska znatno manje opasna od ustaša i da stoga treba obustaviti dalju borbu. Italijanska okupacija bila je najbolje ‘ratno rešenje’ za očuvanje golog života Srba, naročito na prostoru Like, severne Dalmacije i Hercegovine, a italijanski vojnici najmanje zlo od svih zala s kojima su imali da se nose«.16
    U školskim knjigama se ne navode četnički zločini nad drugim bivšim jugoslovenskim narodima, već isključivo, kako se kaže, nad »komunističkim jatacima«, što, pretpostavlja se, samo po sebi daje iskupljenje. Podvučeno je i da su ta ubistva činile pobunjene četničke jedinice koje nisu bile ni pod čijom kontrolom. Uz to se dodaje da je jedna od»najprimenjivanijih mera zastrašivanja kod četnika bilo batinanje«.17 S druge strane, za partizane se kaže da su za sobom ostavljali »pasja groblja«, dakle neobeležene masovne grobove svojih protivnika, i da je u narodu postojao strah od partizana čiji su »preki sudovi i ne trepnuvši osuđivali ljude na smrt. (…) Tajna i javna ubistva uglednih ljudi i običnih seljaka, ubistva iz osvete, kao i onih članova KPJ koji su se tome suprotstavljali, bili su skoro svakodnevne pojave«.1

  19. Na veliku zalost, Merkelove,Vuka Draskovica,

    U Laboratoriji za antropologiju Medicinskog fakulteta utvrdili su da kosti otkrivene već tokom prvog sata “istraživanja” potencijalnog mesta streljanja i sahrane Dragoljuba Draže Mihailovića na Adi Ciganliji nisu ljudske, piše nedeljnik Vreme u novom broju
    “Posle sastanka državne komisije za istraživanje o Draži
    Mihailoviću, pronađene kosti obrađene su u Laboratoriji za
    antropologiju. Ispitali smo sve nalaze i utvrdili da se ne
    mogu dovesti u kontekst sa eventualnim grobom Mihailovića.
    Konkretno, pronađene kosti nisu ljudskog porekla”, izjavila
    je profesor anatomije Marija Đurić.

    Ona je dodala da je o rezultatima ispitivanja obavešten
    nadležni istražni sudija Dragan Pantelić.
    “Otkriće kostiju, a antropološki tim nije se bavio pitanjem
    jesu li od ove ili one ili neke treće vrste životinja,
    prasadi, jagnjadi ili teladi – onako kako je obavljeno tj.
    trapavo i nestručno za sada, još nije proizvelo veliku
    štetu”, konstatuje Vreme.
    Kako se objašnjava, poučena ovim iskustvom traženja i
    „nalaženja”, Državna komisija planira nastavak istraživanja
    i iskopavanja na Adi Ciganliji u avgustu – ovog puta po
    svim stručnim pravilima, sudsko-medicinskim, arheološkim i
    antropološkim.
    Članovi državne komisije su, samoinicijativno, 18. juna
    počeli iskopavanje na Adi Ciganliji, u kopanju su im
    pomagali novinari, pa i prolaznici, i tada su pronađene
    kosti.
    Sekretar Državne komisije za otkrivanje tajnih grobnica
    onih koji su ubijeni posle 1944. godine Srđan Cvetković
    izjavio je tada da su uspeli “u veoma kratkom roku da, uz
    pomoć savremene tehnike, pronađu 15 kostiju, delove šaka i
    ruku, kao i ostatke lisica”.
    “Delovi kostiju su oprljeni, što ukazuje na pokušaj
    uništavanja dokaza spaljivanjem”, precizirao je Cvetković.
    U delu javnosti već tada je krenula priča da su među
    nađenim kostima i Mihailovićeve, a te tvrdnje su plasirali
    i neki političari.

  20. Zemne Drazine ostatke, mora da su trazili *Davinicevim satelitom*, koliko su samo parastosa odrzali, sveca zapalili, kadili, na zivotinjskom grobu, smuvali vest da su cak *i lisice pronasli*..skropili, svetili vodicu, u politickom ropcu svasta im je padalo na pamet, na mufte..da prehebu narod sa nekakvim kostima, mozda je nekada i kafilerija spaljivala pse i ckotine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *