Почетна / Документи / MILOVAN ĐILAS O Kosovu i Metohiji

MILOVAN ĐILAS O Kosovu i Metohiji

Oktobra 1985. godine 2016 Srba sa Kosova i Metohije obratilo se za pomoć skupštinama Srbije i Jugoslavije žaleći se na svoj nepodnošljiv položaj.
Kako je njihova peticija ostajala bez odgovora Odbor za odbranu misli i izražavanja koji je tada delovao u Beogradu odlučio je da ih podrži i na iste adrese uputi peticiju zahtevajući od nadležnih da se ne oglušuju i okreću glavu od vapaja ugroženih građana.
Prijateljujući s Milovanom Đilasom, ceneći njegov politički dar i pismenost, zamolio sam ga da napiše saopštenje Odbora, kako bi bilo što dostojnije povoda i ondašnjih prilika. Đilas nije bio član Odbora, pa nikome neće pasti na pamet da ga je on pisao, a ko ga je pisao tajna će zauvek ostati među nama. Đilas je napisao tekst, prekucao ga, ispravio i datirao (30. decembar 1985. godine), i dostavio meni.
Ostao je neobjavljen u mojoj arhivi.
Možda je prilika da se objavi o stogodišnjici rođenja Milovana Đilasa. I da iz njega sada pročitamo više nego što bismo pročitali onda.
Matija Bećković

MILOVAN ĐILAS: SVA NASILJA ALBANSKOG STALJINISTIČKOG FAŠIZMA
Već više od četiri godine našoj i stranoj javnosti su poznata nasilja albanskog staljinističkog fašizma na Kosovu nad nealbanskim narodnostima – u prvom redu srpskom.:. Ta nasilja imaju kao početni cilj „etnički čisto“ Kosovo, radi dalje albanske ekspanzije na etnički, kulturno i istorijski tuđe – srpske, makedonske, crnogorske i grčke teritorije. Sve se to istina događalo i znalo već desetak godina pre pobune 1981. godine, ali se krilo i krivotvorilo – pod izgovorom suzbijanja „velikosrpskog nacionalizma“. Budući da je stanje na Kosovu – uprkos daljem prećutkivanju i krivotvorenju mnogih činjenica – danas ipak poznato, nema potrebe, niti je naša uloga da ga detaljnije izlažemo: oni koji treba da znaju i predobro znaju, a pogotovo to životno i sudbinski osećaju oni koji stradaju i ugroženi su kao narod.
Ukazujemo samo na to da to nasilje nije od juče, niti može biti suzbijeno i obustavljeno propagandom, oportunističkim sporazumima vrhova i zadržavanjem sadašnjeg administrativnog i političkog poretka na Kosovu i u odnosima između Kosova i SR Srbije,  odnosno SFR Jugoslavije.
Kao što se zna iz objektivne istorijske nauke, kao što još živi u neugašenom pamćenju srpskog naroda – istrebljivanje i izgonjenje srpskog naroda traje u talasima od početka osamnaestog veka. Kadgod je srpski narod ustajao za svoju slobodu i slobodu suseda i Evrope – islamizirani Albanci i albanski šovinisti, uz blagonaklonu podršku stranih zavojevača, bezobzirno i bezumno su nasrtali na srpsku  narodnost.
Tako je i došlo do relativne albanske većine na Kosovu, koja je u Srednjem veku pod srpskim vladarima činila neznatnu manjinu i bila tretirana kao i sam srpski narod. A da bi zasnovali i opravdali svoj ekspanzionizam i trovali svest Albanaca, albanski „naučnici“ su iskonstruisali ideološku postavku da su slavenska, tj. i srpska, plemena  doseljavanjem na Balkan otela njihovu zemlju: Sloveni su došli na vizantijsku zemlju – Albanci nisu tada imali države, niti je bilo albanskih plemena na Kosovu.
Promenili su se zaštitnici i motivacije albanskog ekspanzionizma: umesto Turaka, Italijana i Nemaca, sada su to albanska država i državne strukture Kosova, umesto islama staljinizovani rasizam. A metodi nasilja jedva ako su se promenili: uništavanje imovine, isterivanje s poseda, pretnje, premlaćivanje, silovanja, ubistva, rušenja kulturnih i verskih spomenika – sve što samo izopačena i zločinačka, fašizirana mašta može da izmisli. Novo je u  svemu tome, doista, samo spajanje plemenske mržnje i fašizma iz Drugog svetskog rata sa staljinističkom, Enverhodžinom ideologijom. Ukratko: odsustvo zakonitosti, blagonaklonost vlasti prema zločinu i zločinstvima, svakovrsne diskriminacije, politikantsko zataškavanje, „ideološko tumačenje“ nasilja i izjednačavanje negodovanja žrtve sa smišljenošću zločinca..
Utoliko više ne samo svakog koga potresa tragedija nealbanskih narodnosti na Kosovu i brine sudbina Srbije i Jugoslavije, nego i svakog kome nije zamrla savest i  poštenje, mora da zapanji zlovoljno i politikantsko, preteće reagovanje zvaničnika na Peticiju 2005 građana Kosova Polja. I to ne samo zvaničnika s Kosova, nego i najodgovornijih u SR Srbiji (izvan pokrajina). Nastavljajući svoju neodređenu i pasivnu politiku oglušuju se  i vodeći organi SFR Jugoslavije. Oni kojima bi trebalo da je  dužnost da se pre i više no iko drugi brinu za sudbinu svog naroda – oglušuju se na samrtnički krik i probuđenu svest vlastitog naroda. Čak mu osporavaju i osnovno ljudsko pravo – da iskaže svoju istorijsku tragediju i od svoje države traži pomoć i podršku.
To i takvo reagovanje zvaničnika na pomenuti apel nas je pobudilo ne samo kao pripadnike srpskog naroda i građane Jugoslavije, nego i kao ljudska bića,  da se obratimo javnosti.  Istrebljenju nisu izložene samo narodnosti na Kosovu, nego su ugroženi jugoslovenska zajednica i mir na Balkanu. Jer progoni i iseljavanja sa Kosova već nisu predznak, nego pojava širih razmera i dalekosežnijih opasnosti. Stradanjima i suludim avanturama je izložen i sam albanski narod – da li će poći ka saradnji, miru i demokratiji, ili nastaviti s istrebljenjima, sukobima  i totalitarizmom?
Zbog toga i ističemo: mi ne želimo zlo i nepravdu albanskom narodu, niti neravnopravnost ili podređenost albanske države. Mi se ograđujemo od svih nepravdi i podređivanja koje je bilo ko u prošlosti učinio albanskom narodu. Mi samo tražimo pravo na duhovni identitet i fizički opstanak svog naroda, ravnopravnost svih narod­nosti na Kosovu.
Ako je kasno i nemoguće da se isprave istorijske nepravde – još nije kasno da se odlučnim i nedvosmislenim merama zaustavi istrebljivanje Srba i uništenje osnova srpske duhovnosti, kao i istrebljenje drugih narodnosti na Kosovu.
Jer niko ne bi trebalo da smetne s uma da nijedan narod nije voljan na odricanje od svog opstanka, od svog bića i svoje istorije. Mi verujemo, mi smo uvereni da ni srpski narod, kao i narodi Jugoslavije, nisu voljni na takvo što, uprkos današnjim teškoćama i podvojenostima.

Beograd, 30. decembar 1985.

MATIJA BEĆKOVIĆ: VANVREMENI BUNTOVNIK
Beograd obeležava stogodišnjicu rođenja Milovana Đilasa „herojske ličnosti koju je savest nagnala da se pobuni protiv tiranije“.
Beograd ne obeležava dan u koji je iz jasala u izbi kamene kuće u Podbišću ugledao svet Milovan Đilas, već dan kada se ponovo rodio u Beogradu, kao zreo, oženjen čovek, otac dvoje dece, koji je u svojoj četrdeset četvrtoj godini kačket zamenio robijaškom šajkačom.
Beograd se ne klanja partijskoj knjižici broj 0004, već robijaškom broju 6880 u mitrovačkoj robijašnici.
Beograd se ne opominje rođendana ideološkog žreca, nego žrtve koja je stradala zbog sopstvenog mišljenja, a zbog nje donošeni specijalni zakoni da bi joj sudili po pravdi i zakonu.
Beograd ne slavi nekadašnjeg člana Vrhovnog štaba, već onog u čijem su vrhovnom štabu bili Vojislav Grol, Nikola Đonović, Slobodan Subotić, Veljko Kovačević, Jovan Barović, a pre svih herojska supruga Štefanija.
Beograd ne skida kapu onom koga su lišili svih funkcija, nego jednom jedinom koga su izbacili iz društva pecaroša „Dunav“.
Beograd ne slavi jednog od ideologa partijskog raja, nego prevodioca „Izgubljenog raja“ Džona Miltona, koji je prevodio na toalet papiru u ledenoj mitrovačkoj samici, a objavio u Njujorku na maternjem jeziku.
Beograd ne slavi rođendan masovika kojeg su Beograđani na rukama nosili po Slaviji, nego izdvojenika koji je svakom ko se usudio da ga pozdravi na ulici otpozdravljao sa: „Hvala!“
Beograd ne odaje poštu opozicioneru Milovanu Đilasu, nego pobunjeniku kojeg je kamenovala i vlast i opozicija, i otadžbina i emigracija.
Beograd se ne seća jednog od ratnih narodnih heroja, nego svog najvećeg narodnog heroja u miru.
Beograd ne pamti general – pukovnika, predsednika skupštine, ministra bez portfelja, već velikog pisca Milovana Đilasa koji je prvu pesmu objavio u Beogradu i govorio da bi svu svoju političku karijeru dao za jednu uspelu pripovetku.
Beograd ne pamti teoretičara koji je po službenoj dužnosti napisao raspravu o crnogorskom nacionalnom pitanju, nego sužnja koji se sa optuženičke klupe izjasnio kao Srbin i oko toga se raspravljao sa sudijama.
Beograd ne čuva uspomenu na jednog od vođa građanskog rata, nego na onog koji je pisao da je građanski rat najveća tragedija za jedan narod i zato što su obe strane u pravu, i toliko učinio da se zatrpaju rovovi govoreći da bi imao šta da kaže o pomirenju.
Beograd odaje počast Milovanu Đilasu koji još za života nije bio tu, gledajući nas iz daleke budućnosti. Nadživeo je svoje tamničare i video da je ostala bez posla divizija pripadnika službe koja se decenijama bavila njime, uhodila ga, prisluškivala, privodila na informativne razgovore i hapsila. Onom Đilasu, koji se izdigao na visinu sa koje je svima oprostio i svakog razumeo. Čak i onog šefa sale u Međunarodnom pres centru u Beogradu koji mu je, i to posle pada tiranije, prišao i rekao da njega ne mogu poslužiti. Onom vanvremenom Đilasu koji je počeo i završio kao pisac i ostao u onom što jedino ostaje kad sve bude zaboravljeno.
Beograd uvršćuje u svoj panteon jednog od sugrađana za koje zna čitav svet, čija prva stogodišnjica neće biti poslednja. Ali je svakako prva i poslednja na kojoj imam čast da se poklonim svom literarnom liku, unuku Alekse Marinkova, koji je sinu Aleksi rekao da mu je žao što će umreti jedino zato što ja neću imati najboljeg prijatelja. Neistomišljeniku koji mi je predlagao da se zajedno sahranimo na nekoj domaćoj međi, saplemeniku i jednoslavilu koji mi je često recitovao stihove: „Svu noć pita Mićunović Vuče / Je li umro Popoviću Ivo / Pita Ivo je li umro Vuče/ I tako im ispadoše duše / Pitajući jedan za drugoga!

Reč Matije Bećkovića u „Domu omladine“ u Beogradu,12.6.2011. godine na stogodišnjicu rođenja Milovana Đilasa

11 коментара

  1. Đilas, Lalić, Zogović – kontroverzno nasljeđe

    Kroz stoljeća je, što se pisaca i rukopisa tiče, dosta toga zavisilo od kakvoće države, političara, policajaca, piščevih prijatelja i neprijatelja, piščeve rodbine, a rodbina se, u Crnoj Gori pogotovo, nije znala ponašati kao rodbina – najbliža, bliža, dalja i najdalja – rođaka pisca. Ili nije znala, ili nije htjela, ili nije smjela da prihvati, zna i usvoji vrijednosti njegovog djela, piščev život i sve ono što se iz piščevog opusa može odnositi na njegove rođake, što ih pokazuje u drugačijem svjetlu od onog kojim oni sami sebe osvjetljavaju. Niko u Crnoj Gori 1948. godine nije htio, nije smio, da bude Zogovićev rođak, ni mnogi Zogovići!
    Mihaila Lalića su tužili, javno napadali i „bručili“, nijesu mu ni mrtvog oca Petka pošteđeli, tamo neki rođaci, plemenici i Trepčani, što su se u nekom od njegovih djela, u više njih, prepoznali. I mene su 1986. godine u Pobjedi, nakon objavljivanja romana Kamenštaci u časopisu Stvaranje, prozivali neki Seočani (Kamenštaci), bivši pristavi moje kuće, što su prepoznali svoje očeve. Majku Gorku su ljeti, kad bi izašla u Seoca, napadali, uznemiravali je da mi je sve to o njihovim očevima ona ispričala, što nije bila „optužba“ bez osnove! Morao sam im u Pobjedi odgovoriti, podsjetiti ih što sam sve o njihovim očevima prešutao! Umirili su se i nikada se više u mojim romanima nijesu prepoznavali, a mogli su. U jednom mome romanu prepoznao se najopasniji soj urbanih crnogorskih kriminalaca i mafioza!
    Po morbidnoj malograđanskoj moralnosti, gdje su „estetsko“ i „umjetničko“ nepoznati pojmovi, gdje se od književnosti traži da je samo nešto zanimljivije prepričana istorija, pisac mora „služiti na čast“ porodici, rodbini, pogotovo režimu, državi, gradu gdje je živio i umro, a tek selu gdje je rođen. Zaboravlja se da su svi naši značajniji i manje značajni pisci, izuzev Lesa Ivanovića i Rista Ratkovića, rođeni u selu, a ima ih i u zaseocima rođenih. U našoj su literaturi prve gradske krštenice ili rodni listovi, oni papiri koje posjeduju nastupajući postmodernisti! Pravo je čudo da su utemeljivači savremene crnogorske književnosti, oni bez dvopolnih književnih odrednica, rođeni na selu, i to, uz samo jedan ili dva izuzetka, u jedva pristojnim seoskim kućicama. To je onaj tip seoske sirotinjske kuće, slamnjače, koji je više „suvota“ nego kuća. U takvim kućicama budući pisac rijetko je mogao da vidi sobu, kamaru, portik ili izdvojenu kužinu: najčešće se u dijelu kuće pozemljuše, ili eventualno u izbi, moglo čuti večanje koza, bleka ovaca, rika jedne ili dvije krave, vo je bio priplodni luksuz i mogao se naći u svom ili dotičnom selu. I kada se takva kuća: kuća suvota, kuća pozemljuša, kuća potleušica, najčešće poslije kakvog rata, napušti, kad se familija „spušti“ u predgrađe ili grad, kuća opusti od neživljenja, od neloženja ognja; kada se krov uruši ili ga susjedi raznesu, ukaže se malo, jedva primijetno, kućište, čije se kamenje, ono što je za zid bolje kuće ili ograde, ubrzo u suvomeđu oko branjevine uziđe. Kada se iz takvih kućica suvote, potleušica i pozemljuša, „spušte“ u predgrađe ili grad, djeci sa začetim djetinjstvom na selu, dugo će se, ispred zore pričinjati, buditi ih rika krave i glasno, dugo, kravlje pištanje u baležištu!

    4.

    Do Radovana Zogovića, Mihaila Lalića i Milovana Đilasa mi nijesmo imali pisca sa radnim stolom, sa pisaćim, u čijim bi se ladicama ili fiokama, mogla naći vrijedna književna zaostavština. U ta tri poratna pisaća stola, i danas kod nasljednika dvojice velikih pisaca (i jednog robijaša, revolucionara, komuniste, ideologa, pobunjenog intelektualca antidogmate, kroz čitav život uzgrednog beletriste) postoji književna zaostavština o kojoj nasljednici valjano brinu. Ne znam u Lalićevom slučaju da li! U Zogovićevom stolu ostalo je nekoliko, da se zna, vrijednih rukopisa – i oni su već u rukama ozbiljnih istraživača književne zaostavštine ovoga pisca.
    Milovan Đilas, bio je i ostao mučenik i maneken revolucionarnog komunističkog mijenjanja svijeta, i nikad baš preglasni barjaktar, bez zadrške, posve antikomunističke, antistaljinističke i antibrozovske epohe! Ipak, je on ideolog koji je hrabro i javno popljuvao ono što je bilo najneljudskije u ideologiji čiji je ideolog bio. U svojoj dozlaboga kontroverznoj biografiji, možda najkontroverznijoj u jugoslovenskom komunističkom pokretu, Milovan Đilas ima i nekoliko osobnih estradnih nišanjenja i opaljivanja iz revolvera u pogrešne ljudske mete.

    5.

    Da li je u Đilasovom pisaćem stolu nađeno više književne ili publicističke, političko-esejističke i memoarsko-dnevničke ostavštine? To može znati samo Đilasov sin Aleksa, eventualno i poznati književni istraživač dr Vasilije Kalezić, čovjek koji je decenijama bio prijatelj s Radovanom Zogovićem i Milovanom Đilasom: posjećivao ih, pisao o njima, bio čak i izvjesna spona između Miroslava Krleže i njih – više između Krleže i Đilasa; Zogović je poslije svega, s Krležom izravno kontaktirao. Čini mi se da ni Đilas ni Zogović Vasiliju Kaleziću nijesu bezrezervno vjerovali. Bilo je neosnovane sumnje da im je podmetnut, zna se i od koga! I jednom i drugom, Zogoviću pogotovo, smetalo je Kalezićevo druženje s Dobricom Ćosićem i odlazak u Veliku Drenovu, Ćosićevo rodno selo!
    Pretpostavljam da je u Đilasovom pisaćem stolu pronađeno najmanje beletrističkih tekstova: Đilas je, ipak, bio uzgredni beletrist, iako je kao takav počeo, bio zapažen i spadao u one Crnogorce što prvo Terazijama uspravno progaze i od kojih se mnogo očekuje. Beograd danas gotovo halapljivo prisvaja Đilasovu političku publicistiku, pogotovo Knjigu o Titu i Memoare, dok se za Novu klasu i Razgovore sa Staljinom više gotovo niko ne zanima. To je već odavno Đilasova ispričana priča. Oko Đilasove beletristike: knjige priča, jednog romana, autobiografske knjige Besudna zemlja (svakako najbolje Đilasove knjige), studije o Njegošu, iako je Đilas Njegoša, kao i sebe, pokajnički u srpstvo svrstao, ne bi li se oprao za ono što je 1946. godine objavio knjigu o crnogorskom nacionalnom pitanju. Na žalost, Milovan Đilas sve to čini slijedeći Matiju Bećkovića, onoga Matiju što ga je, u Podbišću i mrtvog, nad porodičnom grobnicom posrbljavao uz dvanaest srpskih popova, uglavnom dovedenih iz Beograda! Književnik Rajko Cerović se i danas zgražava nad takvom sahranom Milovana Đilasa, pogotovo nad Bećkovićevim protokolom i govorom „nad otvorenim grobom tužni zbore“.
    Tužna je životna, umiruća, ukopna i posmrtna sudba Milovana Đilasa! I za ubicu sa ideološkim, komunističkim, predznakom, i za opričanog osnivača Pasjeg groblja u Kolašinu 1941. godine, i za ideologa crnogorskog ultraljevičarstva i Druge faze revolucije u Crnoj Gori, i za ideologa povlačenja Josipa Broza iz Užica, i za oporučno od Cane Babović (najveće srpske komunistkinje) optuženog za „gubljenje mladih glava u Prijepolju“, to jest za likvidaciju, navodno, sedamdeset i pet srpskih mladića, zbog odbijanja da izađu iz Srbije i krenu sa Štabom u Crnu Goru ili Bosnu, najvjerovatnije u Rudo, nešto kasnije u Foču! Istorijska istina je da je Đilas iz Prijepolja, nekoliko stotina srpskih partizana, vratio u Srbiju da se kao ilegalci bore! Sve kontroverza do kontroverze. Tadašnji ga obrazovani mladi komunisti vide kao Sen-Žista iz Francuske revolucije, a ima ih što ga doživljavaju i kao Buharina, ne pretpostavljajući Đidovu političku smrt poput Buharinove – i političke i fizičke, ne bar do pobjede Svjetske revolucije! O njegovom „renegatstvu“, „izdaji“, „revizionizmu“, „pobuni“, „antidogmatizmu“ ni tada se, ni mnogo kasnije, pa ni kada je izabran za prvog predsjednika Skupštine FNRJ (prije Moše Pijade), izvan Politbiroa nije razmišljalo, a ni u Politbirou do prvih Bevcovih (Kardeljevih) potihih naputaka da se „s drugom Đidom nešto dešava“. Dugo je Josip Broz sve sumnje, podozrenja, zavisti, ogovaranja, prigovore na „demagoško narodnjaštvo“, intelektualne izlete i flertovanja s piscima nadrealistima, maskiranim u marksističkoj odori, odbijao, dugo je „druga Đida“ držao za intelektualno i ideološki najjaču ličnost Politbiroa, što je Milovan Đilas i bio. Postojalo je nešto i u kontroverznoj ličnosti Milovana Đilasa što je Josip Broz lično i s velikim simpatijama uvažavao, imao respekt, katkad se i divio Đidovoj ideološkoj spremnosti, intelektu i polemičkom daA, pogotovo u obračunu sa Staljinom. I Đilas se do ushićenja divio instinktivnoj revolucionarnosti i praktikumu Josipa Broza.

    Posmrtne sudbine Zogovića i Lalića

    Biće da Zogović, koji za života, ili u dijelu života, nije bio okružen njemu naklonjenim ljudima, osim najuže porodice i svega nekoliko povremenih prijatelja, u posmrtnom književnom životu, može se reći, ima znatno više sreće. Crnogorska književna kritika se njime sve više bavi, izašla su mu i sabrana djela, nedavno se u DANU pojavio izbor iz njegove poezije! U Prištini se pojavilo i trojezično (albansko-crnogorsko-englesko) izdanje Došljaka. Mihailo Lalić, koji je za života i kod izdavača, i kod čitalaca, i kod književne kritike, i kod politike i političara, i kod žirija za najznačajnije jugoslovenske nagrade, stajao izuzetno dobro: u posmrtnom književnom životu, kod izdavača, čitalaca i kritike, za njegovo djelo i život, nažalost, ne postoji čak ni prosječno interesovanje, pa ni u Crnoj Gori, izuzev školske lektire: u Srbiji, Lalića već ni u lektiri nema! Ni njega ni Miodraga Bulatovića!

    Ranković bio korektniji od Đidovih Crnogoraca

    Đilas je mislio da se dogmatski komunistički led kojem, kad bi se materijalizovao, ni ledolomac imena „Lenjina“ tada ne bi ništa mogao, može razbiti onim njegovim veoma hrabrim, visprenim, izuzetno nadahnutim, inspirativnim tekstovima objavljivanim u, do tada rigidnoj i sklerotičnoj Vlahovićevoj „Borbi“. (Zogović je već pet punih godina bio u kućnom pritvoru, u dvosobnom stanu u Cvijićevim paviljonima i s Vlahovićevom „Borbom“ nije mogao imati nikakve veze). Đilas je mislio, ponadao se, zanio se trenutnim uspjesima njegovih, danas bi kazali „kolumni“, kod nižeg, višeg, srednjeg, pa u jednom dijelu i najvišeg partijskog kadra. Đilas se zanio i više se nije mogao ustaviti: u njemu je inače bilo dosta zanesenjačkog i to je, možda, ono najljepše u njemu, pa i kada „u ime revolucije“ ubija, kako je znao da kaže! Ubijanje u ime Revolucije je tek zanesenjaštvo, doduše krvavo!
    Odjednom je došlo do upaničenosti u osnovnim partijskim ćelijama i do većine u Politbirou, zapravo do svih osim samog Đilasa, da će se Đidovi tekstovi (kolumne) pretvoriti u moćni eksploziv razaranja dogmatskog, granitnog, bića jugoslovenskog komunizma! Upaničenost je zahvatila milionsko partijsko članstvo, činilo se da će se čitava piramida jedne revolucije, revolucionarnog režima, već okoštale birokratske vlasti, i svih komunističkih vrijednosti, srušiti, da će i vođe Revolucije i tvorce komunističkog pokreta baciti u koridu pobunjenog građanstva, gdje bi ih dokrajčili dželati poput onih što su taj „sveti posao svake revolucije i kontrarevolucije“ u preuzimanju vlasti obavljali i uspješno obavili!
    Drugovi su drugu Đilasu vratili plenumom! A na Plenumu: Moša Pijade pamfletski, cicvarićki, zagrižljivo, osvetnički, što će tek nakon totalnog Đilasovog pada biti izabran za predsjednika Skupštine FNRJ. Pijade tu na Plenumu pravi mangupsku inverziju: od čuvenog Đilasovog naslova iz Nove misli, odakle je sve i počelo – „Anatomija jednog morala“, drug Moša, inače već od Josipa Broza nazvan, interno, „komunistički Cicvarić“, inverzira i svoj obračun naslovljava „Moral jedne anatomije“! Nastavlja mrzovoljni Boris Ziherl: najveći slovenački i jugoslovenski teoretičar marksizma; on sve Đidove ideje iz “Borbinih” kolumni, kao i malograđansku destruktivnost teksta iz Nove misli, podvodi pod oštru marksističku analizu, ukazuje na decenijsku Đidovu „improvizaciju marksizma“. Ziherlova analiza je hladna, oštra, „marksistički“ argumentovana, ali ne privatna i vulgarno pamfletska, kao Mošina! Bevc, a to je tada bio drug Kardelj, ili drug Edo, ide na Đilasa drsko, staljinistički optužujuće; provokatorski ga proziva i citira razgovore koje su privatno vodili, o kojima je Josip Broz odmah sve znao i nije Kardelju dao zadatak da nastavi provocirati „druga Đida“! Ređaju se drugovi – nasrću na druga, kako to samo komunisti znaju i počešće rade, bilo plenumski, bilo politbirovski. Andrić bi tiho rekao „Grozni ste vi komunisti jedan prema drugom“.
    Na tom Đilasovom plenumu, na „revizionistu“, „renegata“, „zapadnjaka“, „bevanovca“, „antimarksistu“, „dešperatera“, „izdajnika revolucije, Partije i socijalizma“ išli su đonom: Edvard Kardelj, Petar Stambolić, Jakov Blažević, Moma Marković, Lazar Koliševski, Miha Marinko, Fadilj Hodža, Blažo Jovanović, Svetozar Vukmanović Tempo, najpoznatiji „đonaš“ među partijskim „đonašima“, Moša Pijade, Veljko Vlahović… Bilo je i onih koji su „morali“ da progovore kako im se ne bi prilijepila tada najopasnija etiketa „đilasovca“: Peko Dapčević, Mitra Mitrović (Đilas) i Vladimir Dedijer. Govorilo se da je generala Dapčevića, i dalje najslavnijeg Titovog generala, i glumicu Milenu Vrsajkov, vjenčao Milovan Đilas. Slučaj to dvoje supružnika (generala i glumice) i odnos partijske vrhuške, već kaste, prema njima, pogotovo Tempove supruge i Tempa, Đilasu je poslužio kao inspirativno polazište za moralističko-društveni esej Anatomije jednog morala, objavljen u posljednjem broju časopisa Nova misao, čiji su urednici i pokretači bili Đilas, Krleža, Bogdanović, Bora Drenovac…
    Dapčevićevo učestvovanje u diskusiji, crnogorskom ijekavicom obojeno, bilo je više bojazan da mladi ljudi pogrešno ne shvate druga Đida, nego njegova osuda. Bivša Đilasova supruga, takođe uzorno kontroverzna Mitra Mitrović, u svom je kraćem govorenju zadržala dostojanstvo nekadašnje Mitre Mitrović-Đilas, našla je granicu između osude i prisjećanja i podsjećanja na velike Đidove zasluge za komunistički pokret i revoluciju. U pauzi Plenuma je Đilasu i prišla, jedina. Nekoliko noćiju poslije Plenuma, kada je već bio raskrinkan i isključen, oko ponoći se, kao nekadašnji ilegalac, prokrao do njenog stana i zazvonio; tiho je upitao: Mogu li ući? Vladimir Dedijer je patetično, ganuto i hrabro potegao četiri prsta na svojoj desnoj ruci, pokazao ih svima i rekao: Ova četiri prsta su Tito, Ranković, Kardelj i Đilas! Vlado je lijevom rukom dotakao, pojedinačno, svoja ispružena četiri prsta i nastavio: Udarac po bilo kojem od ova četiri prsta boli! Moša Pijade je nešto s mjesta dobacio, nešto zajedljivo i kao duhovito: Tito ga je pogledao i rukom mu dao znak da šuti. Čitavo vrijeme plenuma Aleksandar Ranković je samo predsjedavao. Znalo se da su „Marko i Đido“ bili veliki lični i partijski prijatelji, još iz vremena kada je Đilas, privremeno, bio sekretar Pokrajinskog komiteta KP Srbije; da je Marko na sve te Đilasove intelektualističke izlete i bravure, na povremenu svojeglavost i djelimičnu anarhoidnost sa simpatijama gledao i sve mu tolerisao. Znalo se i da su Marko i Đido kumovi: Ranković je vjenčao Đilasa i Štefu, drugu Đilasovu suprugu, inače bivšu ženu Ivana Gošnjaka. Imao se utisak da je organizacioni sekretar Centralnog komiteta i šef jugoslovenske policije ispao moralniji, suzdržaniji, tolerantniji, korektniji od svih Đidovih Crnogoraca, izuzev generala Dapčevića!
    Dedijer je na kraju i zaplakao!
    Veljko Vlahović je pokajnički i do morbidnosti samokritički ponižavajuće osudio sebe što je mjesecima u ”Borbi” objavljivao Đilasove tekstove. Njegova osuda samoga sebe išla je dotle da je nabrojio sve elemente zbog čega ga Tito i drugovi trebaju osuditi: nebudnost, kao najveći grijeh revolucionara, robovanje Đilasovom autoritetu i, što je najkukavičkije djelovalo, „nečitanje, ili samo ovlašno gledanje Đilasovih tekstova“ iz napadnute serije. Znao je Vlahović, još iz moskovskog vremena, dok je rukovodio Omladinskom internacionalom, kako se drugovi odriču druga, kako ga treba gurnuti da što dublje potone, kako ga moralno i ljudski razobličiti, kako ga intelektualno omalovažiti, marginalcem učiniti!
    Iz plenumske hajke, nažalost, nije izostao ni Blažo Jovanović: revnosni titoist, na crnogorski način demagoški uspravljen i isprašen, po narodski prostosrdačan, komotan i prisan, omiljeni predsjednik Crne Gore. Blažo Jovanović je, samo nekoliko mjeseci prije Plenuma, povodom tih istih tekstova, partijskom aktivu Titograda govorio o Đilasu kao „drugom Marksu“. Jedan govor s balkona hotela “Radovče” drug Zetin, a to je „drug Blažo“, završio je poklikom: „Milovan Đilas je najveći Crnogorac svih vremena, i od Njegoša veći!“ Uz svu tu partijsku ekvibrilistiku, Blažo Jovanović je bio častan čovjek: priklanjao se taktičkoj predostrožnosti kako bi ostao u sedlu revolucije i dugo bio kadrovski tretiran kao najviša adresa Crne Gore!
    Dedijer je s Plenuma izašao plačući!
    I Mitra Mitrović s njim.
    Drugo Moša je, i pored Titove diskretne opomene, s mjesta dobacivao!
    I drug Đido se na kraju pokajnički drugovima obratio:
    „Ne znam što mi je bilo, neki đavo je u mene ušao!“
    Uplašili se drugovi tog Đidovog Đavola i osudili ga!
    Izbacili iz Partije!
    Nešto kasnije ga i na robiju poslali: robijao je, u više navrata, devet godina. Robijao i pisao!
    Danas se u Crnoj Gori njegovim životom i djelom pokušavaju baviti neki enormno nekompetentni ljudi, osnivajući nekakav provincijski Odbor za proučavanje ličnosti i djela Milovana Đilasa!
    Mislim da ima nekog rezona što sam posvetio toliko prostora Milovanu Đilasu: ovo treba shvatiti kao razmišljanje o progoniocima i progonjenom koji je progonio!

    6.

    Mihailo Lalić je, kao i Zogović, veliki crnogorski pisac, iako se čitavog života osjećao pripadnikom i srpske i crnogorske književnosti, što nije slučaj sa Zogovićem, koji je, nedvojbeno, pripadao samo crnogorskoj književnosti, i to po njegovoj izričitoj iskazanosti, još od 1946. godine. U Srbiji je danas došlo do zvanične rehabilitacije četništva: apsurdno je da se još samo Dobrica Ćosić, mada otac novog, veoma agresivnog, srpskog nacionalizma, osjeća partizanom i daje javni otpor početničenju Srbije. Do djelimične rehabilitacije četništva došlo je i u Crnoj Gori, mada je ta „djelimična rehabilitacija“ kod nas i dalje na margini političkog života i sveukupne društvene stvarnosti, čak i u opštinama gdje su pročetničke partije na vlasti.

    7.

    Ipak, dolazi vrijeme, ili nam se samo čini, kultivisanog odnosa i piščeve rodbine, i nekih institucija kulture, prema književnoj zaostavštini, i uopšte prema književnom djelu značajnih crnogorskih pisaca. Takav odnos je već poodavno uspostavljen u literaturama susjednih zemalja. Nažalost, ispada, a tako i jeste, da se za današnji državni i politički vrh režima u osamostaljenoj Crnoj Gori, može reći, što se kulture tiče – boljitka nema! Da boljitka ima, ne bi se moglo zaključiti čak ni uz izrazito optimističku skrupuloznost nas koji smo nesebično učestvovali u stvaranju nove crnogorske države ili, preciznije, povijesnim činjenicama kazano: Pete crnogorske države! Ako ispustimo dukljansko-zetski period crnogorske milenijumske državnosti, sasvim se osnovano može reći da je Prva crnogorska država bila Crna Gora Crnojevića; Druga crnogorska država je Crna Gora Petrovića (sa nezaobilaznih sedam godina civilizacijske i državotvorne vladavine Šćepana Malog). Tih sedam godina bi se mogle nazvati, uz punu istorijsku odgovornost, Trećom crnogorskom državom! Četvrta crnogorska država je Avnojevska Crna Gora, iako članica Jugoslovenske Federacije sa ograničenim suverenitetom. Peta crnogorska država je ona, odnosno OVA, što je uspostavljena Referendumom 21. maja 2006. godine!

    P.S.

    Pisaći sto velikog i značajnog pisca, pa i onih manje značajnih, a jednoj literaturi potrebnih, još časom smrti onoga čiji je sto bio, treba čuvati od najbliže rodbine, tajne policije, političara, neznatnih pisaca, površnih novinara i kolekcionara unikatnih rukopisa. Radnom stolu značajnog pisca treba omogućiti pristup poštenom književnom istoričaru i istraživaču.
    Pisac koji iza sebe ostavi prazan pisaći sto, čitavog se života lažno predstavljao!

    Rehabilitacija četništva gasi interes za Lalića

    Rehabilitacijom četništva u Srbiji gasi se interes za Lalićevo djelo; nema više njegovih čitalaca: pomrli su, a potomstvo im je, uglavnom, prešlo na drugu stranu, na onu koja je u Lalićevim romanima gubitnička i pošteno ocrnjena! Desi se tako da se i tematika velikog pisca, u promijenjenoj društvenoj stvarnosti, okrene protiv pisca, da postane veoma otežavajuća okolnost u pristupu njegovom djelu. To se dogodilo Mihailu Laliću, djelimično i Zogoviću, s tim što angažovanost ili tendencioznost u poeziji, u vremenskom proticanju prođe nešto bolje od proze. Među pisce, koje je isuviše ideologizirana tematika iznevjerila, spada i Oskar Davičo, ali samo kao romanopisac, dok će njegova poezija i dalje biti, i ostati, sami vrh srpske moderne! Društveni, povijesni i politički lomovi na prostoru bivše Jugoslavije, dramatična promjena, uspostava i rehabilitacija kvislinškog dijela novije istorije u svim narodima bivše Jugoslavije, jednostavno je pomela s aktuelne književne, lektirske, izdavačke i čitalačke scene mnoge pisce, prije svega one regionalnog značaja, ali i pisce većeg književnog formata!

    Preuzeto iz dnevnih novina „Vijesti“, januar 2010.




    0



    0
  2. 02.08.2010. u 23:14h Rikard Barić je napisao/la:
    Očekivanje priznanja pogreške (pravne insinuacije) od Josipovića proporcionalno je očekivanju priznanja Tita u slučaju Đilasa. Iako je Đilas muževna intelektualna figura Balkana, za razliku od treptajućih okica Matvejevića, ono što tehnički veže ovu temu je organska nesposobnost da se u politički control uvede feed back koji traži poboljšanje sustava.
    Josipović trenutno radi na dvije istovremene politike: jedna je intervencija u traumatizirane političke subjekte Balkana (suštinski katolička misija u crvenom spektru) i druga je tiha izgradnja Matvejevićevog sistema u kojem se traže zatvori gori od onih haških za one subjekte koje će on na HTV-u odtreptavati.
    Može se kazati da je Josipovićeva ambicija da bude političar ugrožena njegovim talentom kojeg očito posjeduje, pa bi se rezultantna politika integralnog Balkana koju vodi mogla nazvati – infantilnom politikom, kao jedinom mogućom post-titoističkom varijantom. Tu stvar se ne može zamjeriti, ali nije ni za aplauz. Nikad komunisti nisu uspjeli poboljšati ništa, a i ono malo što je napravljeno od stranog je novca. Dotukli su i desnicu koja bezidejno baulja bez želje da nešto promijeni i bulji u golu vlast kao rješenje.
    Srbi su bliži institutu političkog autoriteta i vjerojatno će – u toj potrazi – prije promijeniti Tadića nego Hrvati Josipovića.
    Izgleda da je potpuni politički promašaj traženja izlaza u strankama i da se stvari na Balkanu kreću u pravcu ubrzanog bojkota bazičnih ljudi rada kao u Grčkoj, za razliku od onih iz Varšavske kojima su radna mjesta osigurana. Problem je što su naši potencijali daleko, daleko ispod grčkih, naprosto zato jer Grci žive tamo, a ne ovdje. Mi živimo neki politički film.




    0



    0
  3. Predrag Matvejević je po nacionalnosti „Jugoslaven“. I ne samo to nego ideolog jugoslavenstva . O tome postoje brojni njegovi članci i knjige, primjerice „Jugoslavenstvo danas“ . Stoga on ne priznaje pravosuđe jedne države protiv koje je uvijek bio. Ne treba se čuditi njegovu klevetanju Republike Hrvatske koju bi on, kad bi mogao, najradije izbrisao sa zemljovida . No ako posjeduje hrvatsku putovnicu, ( pretpostavljam uz još neku ) onda se mora pokoravati odlukama hrvatskoga pravosuđa . Ili možda ne ako se drži one njegova velikog uzora J.B. Tita : „Priznajem samo sud svoje Partije“. A Matvejevićeva „Partija“ je nepostojeća Jugoslavija . Zna se također da je kazna koju je s pravom dobio zastarjela zbog „šlamperaja“ hrvatskih sudova . Međutim , Matvejević traži „mučeništvo“ kako bi zadržao svoju „slavu“ u inozemstvu . Oni koji se u inozemstvu zauzimaju za njega ne znaju o čemu je riječ ili mu slijepo vjeruju, a on je poznat po svojim lažima o sebi i Hrvatskoj . Njegova najprevođenija knjiga „Mediteranski brevijar“ u stvari je samo kopilacija tekstova drugih autora . Ništa trajno vrijedna za hrvatsku književnost nije ostavio taj potomak jednog Rusa i jedne Hrvatrice . Kad Matvejević nestane iz medija bit će zaboravljen . I njegova „slava“ iz bivše propale države bila je u funkciji njezina održanja . Pisao je pisma na razne institucije i funkcionare, navodno u korist progonjenih i potlačenih, ali to njima nije koristilo, obratno , dobro je došlo tadašnjem režimu da se pred strancima hvali kako tolerira jednog „disidenta“ . Jer Matvejevićnije bio ništa drugo nego dežurni „režimski disident“ , nešto što je protutrječno samo po sebi . Mesić mu prišio na nejunačka prsa nekakva hrvatska odličja čime je osramotio sebe i Hrvatsku . Čudi me da ih je Jugoslaven Matvejević uopće htio primiti . Valjda se time htio narugati svima onima koji su zaslužili, ali nisu dobili ni jedno hrvatsko odličje . Smiješna je ta država koja nagrađuje svoje smrtne neprijatelje Možda bi Hrvatska po tome trebala ući u Guenosseovu „Knjigu rekorda“ po gluposti .




    0



    0
  4. A, svi su bili rodjeni pre mene, svi su znali pre mene, a, danas velicaju *sebe*, tapsu se po ramenima, cascavaju..*besde*..
    ……………………………………………………………………………………………………………
    Zivojin Misic (1855 – 1921)
    O Hrvatima

    Izvestaj kralju Aleksandru po povratku iz Splita
    (Iz beleske sekretara Zivojina Misica, g. Milorada Pavlovica)

    „Iz svega sto sam čuo i video ja sam duboko zazalio sto smo se mi na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice… Svi oni jednako misle, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojavis….. stvar je propala…..

    Ništa se ne može zajaziti, nicim sto bi joj se ponudilo.

    Ja sam sa tim nacisto. Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravnu, pa neka lome glavu kako znaju, a drugo je, upravo prvo, da u zemlji zavedemo vojnu upravu za dvadeset godina I da se zemlja sva baci na privredno I ekonomsko podizanje, daleko od svih politickih uticaja. Ako to ne može, onda se otcepiti, dati im njihovu državu.

    Granice će biti gde ih mi povucemo, a mi ćemo ih povuci ne onde gde naše ambicije izbijaju na povrsinu, nego onde gde istorija I etnografija kažu; gde kaže jezik I obicaji, tradicija I najzad gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će biti I pravo I Bogu drago.

    A Italijani? Neka im je sa srećom. Neka se oni Hrvatima usrece. Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usreciti… Ti su ljudi svi odreda, prozirni kao casa, nezajazljivi i u toliko meri lažni i dvolicni da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samozivih ljudi…

    Ne zaboravite Visocanstvo, moje reci. Ako ovako ne postupite siguran sam da ćete se ljuto kajati.”




    0



    0
  5. KAKAV JE NEKO COVEK VIDI SE PO NJEGOVOJ DECI…KAKV JE ZAISTA BECKOVIC VIDI SE KADA POGLEDAMO STA I KAKO RADI I GOVORI NJEGOVA KCERKa -ONA STO SE STIDI MUZEVLJEVOG PREZIMENA I MAJKA DECKA KOJI JE PRIVEDEN ZBOG DILOVANAJ DROGE- UZGRED DA VAS PODSETIM, JEDNE NEDELJE JE U SVOJOJ EMISIJI POCELA DA VRISTI NA MONAHE KOJI SU U MANASTIRU CRNA REKA BATINALI NARKOMANE A KOLIKO SUTRA BAS NJEN SIN JE UHAPSEN KAKO KUPUJE DROGU – SVI STE VI LAZNE PATRIOTE I LAZNJACI




    0



    0
  6. што се дозвољава да овај „Луне“ разводњава и затрпава форум копирањем метарских постова ?!




    0



    0
  7. pa, preteraste, niste objavili vrlo kratak komentar..pa, nije ovo *TV PINK*..zelje slusalaca i gledalaca..




    0



    0
  8. Nedavno sam na jednom stranom kanalu gledala kraj nekakve emisije o Hitleru. Pred sam kraj se lik Hitlera pretapa u lik Staljina (brkovi olaksavaju postupak) i sledi tekst da je Staljin odmah po zavrsetku Velikog otadzbinskog rata planirao pogrom Jevreja, njihov progon u Sibir sa svim pratecim hitlerovskim pogromaskim merama, ali je ostvarenje ovog plana preduhitrila Staljinova smrt. Na ovu pricu me je podsetio naslov SVA NASILJA ALBANSKOG STALJINISTIČKOG FAŠIZMA. Poznati su mi mnogi naucni napori da se izjednace nacizam i staljinizam i da se obezvredi doprinos Sovjetskog Saveza u oslobodjenju od fasizma (logicno bi bilo pitati, zasto se to Staljin, dakle u biti fasista, uopste tukao sa Nemcima? Je li on to hteo da u ime brojnih nacija Sovjetskog Saveza unisti Arijevce kao nizu rasu?!). Zato molim redakciju da nam objasni sta je to „staljinisticki fasizam“. Ovo pitam ne zato sto smatram da staljinizam nije bio zlocinacki rezim prema politickim protivnicima. Ne pitam ni zato sto se ne slazem da je u jednom delu albanskih politickih strategija u pitanju bio i fasizam, kao sto je to bio i u osnovi stvaranja Republike Hrvatske. Prosto smatram da je zadatak svih mislecih ljudi da pojave analiziraju precizno i da ih imenuju tako da ih mozemo posmatrati u kontekstu koji omogucava da prepoznamo nefalsifikovani PECAT naseg vremena. O Djilasovom tekstu, inace, mislim sve najgore. On vrvi od opstih mesta, nimalo inspirativnih razmisljanja koja bi bila na tragu ikakvog istorisjkog resenja. Dobro je sto onda nije objavljen i steta je sto gasada uopste i objavljuje upravo PECAT.




    0



    0
  9. Lune : Velicanstvo nemade vremena da se kaje. Bi kratko i ocigledno. Danas se pokoljenja kaju, pokojno Velicanstvo.
    Mudrost je hrabrost i vizionarstvo i svako nije za to.




    0



    0
  10. Mermer i zvuci: Goli otok,

    *Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
    KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik. “Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!” Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik. Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao. “Nijesam” – rekao je – “ali sam čuo”.

    “Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” – uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za nejveću ništarobu i đubre!” Zanijemio je. Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

    *Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
    KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?!

    *Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!
    KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!… Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju… Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali… Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

    *Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
    KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju sa nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča… Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčali pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, udarali nogom u zadnjicu, udarili im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!… Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

    *Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
    KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!




    0



    0
  11. MINIMALNI PROGRAM

    U sadašnjim uslovima opštedruštvene svesti Partija rada kao svoje minimalne ciljeve postavlja:

    1. Borba za uklanjanje nacionalističke i buržoaske svesti iz radničke klase i njene zamene proleterskom svešću.

    Bez uklanjanja nacionalističke i sitnosoptveničke svesti iz radničke klase ona neće moći da prepozna svoje stvarne ciljeve i dođe do proleterske svesti i proleterske borbe. Bez klasne svesti radnička klasa može služiti samo kao sredstvo za ostvarenje najreakcionarnijih ciljeva, odnosno, lako će biti potisnuta od strane novih kapitalista na periferiju društvenih kretanja, bez prava da vlada sredstvima za proizvodnju i aktivno učestvuje u privrednom životu zemlje. Time bi se radnička klasa dodatno parcijalizovala i još više marginalizovala njena politička uloga.

    Osamosvešćivanje radničke klase i odbrana njenih istorijskih prava vodi ka povezivanju i objedinjavanju radničke klase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana. Ona se tako uzdiže na stepen kada je spremna da nastupi kao jedinstvena politička snaga i iz osnova promeni odnose koji vladaju u društvu.

    2. Pripreme za rušenje mafijaško-kapitalističkog sistema.

    Nova kapitalistička klasa koja se uzdiže na ruševinama bivše Jugoslavije nije u stanju da stvori osnove za ubrzani i ravnomerni društveni razvoj. Ovo iz razloga što je nova klasa u potpunoj ekonomskoj i političkoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala koji se vodi isključivo soptvenim interesima; što se zavisnost od imperijalizma, koji je u temeljnoj krizi, direktno reflektuje na razvoj odnosa u regionu; i što nova klasa vođena pohlepnim parcijalnim interesima pokušava istorijski prevaziđeni neoliberalni koncept namtnuti kao rešenje problema celine – celokupnoga društva.

    Društvo pod ovom novom klasom kapitalista ostaje bremenito strahovitim socijalnim razlikama, divljanjem najprimitivnijih formi kapitalizma, cvetanju najreakcionarnijih i najprimitivnijih ideologija i duhovnih sadražaja, kulturnog primitivizma, sveopšte korupcije i kriminala.

    Borba za demokratizaciju društva i ukazivanje na nesposobnost i pljačkaški karakter nove klase jačaju poziciju proletarijata i Partije rada u društvu. Jačanjem pozicije proletarijata i Partije rada stvara se snaga sposobna da sruši mafijaško-kapitalistički sistem.

    3. Borba za stvaranje jedinstvenog antiimperijalističkog pokreta.

    Narodi bivše Jugoslavije nisu bili stvorili jedinstvenu oružanu silu koja bi se obračunala sa nacionalizmom i sprečila rat.

    Intervencijom NATO snaga zaustavljen je rat i ograničena snaga nacionalizma, ali su time imperijalisti vojno i politički stavili Balkan pod svoju kontrolu.

    Interes naroda bivše Jugoslavije i Balkana je da se oslobode zavisnosti od imperijalizma i time daju svoj doprinos njegovom slamanju u svetskim okvirima.

    Oslobađanje od zavisnosti od imperijalizma je moguće samo stvaranjem pokreta koji će se temeljiti na internacionalističkim principima.

    Partija rada kao svoj cilj postavlja organizovanje političke i druge borbe protiv prisustva NATO-a i institucija imperijalizma, sve do oružane borbe za oslobođenje od okupatora.

    VI

    MAKSIMALNI PROGRAM

    Glavni cilj Partije rada je ostvarenje socijalizma. Ostvarenje društvene zajednice u kojoj će postojati društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju kao dominantni oblik svojine i u kojoj će se prevazilaziti postojeći klasni odnosi.

    Društvena zajednica će se temeljiti na sledećim principima:

    1. Celokupno društveno bogatstvo pripada društvenoj zajednici.

    Razvoj i raspodela društvenog bogatstva ne može biti prepušteno stihiji pojedinačnih interesa, već se mora zasnivati na opštem interesu svih pripadnika društvene zajednice i izvoditi iz celokupnog društvenog saznanja.

    2. Rad ima za svrhu potvrdu ljudskosti a ne njeno otuđenje.
    Pravo na rad i pravo da radom čovek zadovoljava osnovne potrebe – za jednak rad jednaka zarada – osnovna su prava koja se garantuju i važe u privrednom životu zajednice.

    3. Svako ima pravo na izbor svoje budućnosti.
    Pravo na školovanje i besplatno školstvo, pravo na izbor zanimanja i obaveza društvene zajednice da podstiče i omogućava razvoj stvaralačkih sposobnosti pripadnika zajednice.

    4. Pravo je zdravih ljudi da žive u odgovarajućem stambenom prostoru i u zdravom prirodnom okruženju.

    Besplatna i podjednako dostupna zdravstvena zaštita svim pripadnicima zajednice.

    Izgradnja i nabavka stambenog prostora nije samo individualno pravo, već i obaveza društvene zajednice da omogući odgovarajući stambeni prostor svojim pripadnicima.

    Interes zdravog prirodnog okruženja je iznad ekonomskih interesa.

    5. Ljudska individualnost ne ograničava se i razvija se u pravcu slobode.
    Priznavanje apsolutne vrednosti i posebnosti svake individue kao ličnosti osnovno je pravilo u životu društvene zajednice.
    Sistem vlasti u društvenoj zajednici izvire iz osnovnih principa i podređen je njima. Time se ostvaruje mogućnost istinske vladavine naroda s krajnjim ciljem dokidanja svih oblika političke vladavine nad čovekom.

    (Vlado Dapcevic Partija rad)




    0



    0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *