Levica desničarskog smera

Piše Miroslav Stojanović

Drama žrtava „finansijskog cunamija“ i dužničke krize u Grčkoj i Španiji u isto vreme je i drama evropske levice koja je, pod neoliberalnim diktatom, dopustila razgradnju socijalne države

Nije trebalo mnogo da varnica s madridskog trga Puerta del Sol plane i na najvećem atinskom trgu Sintagmi: Grčka je odavno pod teretom katastrofalne dužničke krize, „bure baruta“ koje bi, kako je pre neki dan konstatovao britanski „Sandej tajms“, lako moglo da „zapali“ evropsku kuću.
Desetine hiljada mladih Atinjana izražava danima, poput njihovih španskih vršnjaka, ogorčeni protest protiv vladinih mera rigorozne štednje koje uvećavajući nezaposlenost do drastičnih razmera najviše pogađaju upravo mladež, ugrožavajući njihovu egzistenciju i budućnost, praveći od nje „izgubljenu generaciju“.

PARADOKS KOJI TO NIJE
I jedne i druge, grčku i špansku mladež, u nesputanim izlivima gneva obojenog levičarskim parolama povezuje naizgled paradoksalna činjenica: njen razarajući gnev je usmeren, u jednom i u drugom slučaju, protiv vlada – levice.
To samo, međutim, naizgled deluje paradoksalno. Pobuna je u oba slučaja planula protiv neoliberalističke, dakle desničarske, politike koje su pod diktatom moćnih, briselske birokratije, Evropske centralne banke, Međunarodnog monetarnog fonda i žestokim nemačkim pritiskom (Merkelova je poručila da na njenu pomoć ne mogu računati „lenji južnjaci“, koji pre vremena odlaze u penziju i imaju više odmora nego nemački radnici, što su Mediteranci s gnevom prokomentarisali kao „kolonijalno stanovište“!) prinuđeni da sprovode, trenutno na vlasti, socijalisti.
Španski socijalisti su već platili ceh takve politike. Na minulim komunalnim i regionalnim izborima, vladajuća Socijalistička partija doživela je najteži i najbolniji poraz u istoriji španske demokratije. Trijumf konzervativaca, koji su na prepad osvojili (i) tradicionalne tvrđave „crvenih“, kao što su Sevilja i Barselona, nije, međutim, došao na krilima „novih šezdesetosmaša“: „Pokret 15. maj“, nazvan po danu kada je počela španska revolucionarna fijesta, predstavljao je nedvosmislenu, otvorenu i žestoku pobunu protiv svih etabliranih stranaka, i levog i desnog spektra, protiv njihove (otuđene) politike i nepravedne podele političke moći. Jedan od glavnih slogana ovog pokreta bio je „Protiv velikih stranaka“.
Više desetina hiljada demonstranata na glavnom madridskom Trgu jasno je stavilo do znanja političkoj eliti da se njihova pobuna neće okončati glasanjem. Ona nije pitanje izbora između levice i desnice. Problem je, rekli su, daleko dublji. Njima je, kažu, „prekipelo“, dosta im je „laži i obmana“, stranaka koje „donose samo razočaranja“ i bankarskog sistema koji ljude „pretvara u robove“.
Zbog svega toga je u postizbornom slavlju opozicionih konzervativaca bilo više uočljivog opreza nego trijumfalizma: desnica je, očigledno, svesna da je eruptivni bunt mladeži usmeren uopšte protiv desničarske (neoliberalističke) politike, bez obzira na to ko takvu politiku sprovodi. A ta varnica bi lako mogla da „potpali vatru“ u drugim evropskim državama, ponajpre tamo gde već, ionako, ključa: u Grčkoj (što se već dogodilo!) i Portugalu, ali i širom kontinenta. Solidarnost s njihovim španskim kolegama su, protestujući pred ambasadama u Parizu, Berlinu, Lisabonu, Londonu i još nekim prestonicama, izrazile i druge žrtve globalizacije i neoliberalnog „cunamija“.

IZGUBLJENA GENERACIJA
Jezgro „ogorčenih“ u širokom i šarolikom „Pokretu 15. maj“, i buntu „Ogorčenih“ u Grčkoj, eksperti MMF-a već su proglasili za „izgubljenu generaciju“: nečuveni cinizam, s obzirom na činjenicu da je najvećim delom upravo njihov diktat pretočen u politiku koja mase gnevnih i gladnih izvodi na ulice.
Drastičan i dramatičan primer za to je Grčka. MMF je zapretio da će obustaviti slanje finansijske pomoći na koju se, inače, obavezao zajedno sa Evropskom unijom, u okviru „paketa spasa“ teškog 110 milijardi evra. U pitanju je junska tranša od dvanaest milijardi evra, bez koje bi se Grčka suočila s bankrotom.
Svetski finansijski policajac je, naime, nezadovoljan tempom ostvarivanja veoma rigoroznih mera koje su zemlju dovele na rub socijalne eksplozije. „Spasitelji“ su procenili da Grčka i nije tako siromašna: kad bi rasprodala sve sa njihovog spiska, mogla bi da namakne gotovo onoliko koliko je i dužna – preko trista milijardi evra. A tek kad bi prodala svoje ostrvlje!
Socijalistička vlada Jorgosa Papandreua, koja je naterana na „totalnu rasprodaju“, pokušava gotovo davljenički da makar odgodi stavljanje omče oko vrata i u poduhvat „nacionalnog spasa“ uvuče opoziciju. Prvi pokušaj, organizovan prošle nedelje u režiji šefa države Karlosa Papuljasa da se to ostvari, nije uspeo.

POSTOJI LI VIŠE LEVICA?
Personalnu i političku dramu premijera Papandreua i njegove socijalističke vlade dodatno uvećava činjenica da je grčki brod u vrtloge iz kojih nikako da izađe uvukla prethodna, konzervativna vlada. U drami gubitnika i poraženih, u dubokim krizama s kojima se suočava sve veći broj evropskih zemalja, sa izvorištima u bahatom neoliberalizmu čija „domovina“ je na desnici, utkan je, međutim, udeo i učinak levice.
Otuda, i ne bez razloga, kardinalno pitanje ovoga trenutka glasi: postoji li uopšte u Evropi još levica?
„Prilagođavajući“ se „zahtevima vremena“, a zapravo diktatu razuzdanog tržišta i razularenog kapitala, nekadašnja, izvorna levica je dopustila razgradnju socijalne države, a bivajući na vlasti i sama učestvovala u njenoj eroziji, pa sada za to biva kažnjena: najveći ceh kriza koje u poslednje vreme iz osnova potresaju kapitalizam, umesto glavnih vinovnika i uzročnika tih planetarnih potresa plaćaju oni koji su za njih najmanje krivi. I kojima bi, po prirodi stvari, upravo levica trebalo da bude glavna potpora, utočište i zaštita.
Španska politička „fijesta“ i „kampovanje“ grčkih buntovnika na gradskim trgovima, na kojima su postavljena čitava „šatorska naselja“, prerastaju u politički fenomen koji bi mogao da deluje „zarazno“ i na druge evropske zemlje: za reč su se javljaju, naime, mase mladih, kvalifikovanih ljudi, čiji se politički angažman do sada svodio gotovo isključivo na povremeni izlazak na biralište ili, češće, apstinenciju.
Pokret „pasivnih“ ne želi više da bude „roba na tržištu“ i objekat stranačkih manipulacija. Njihov poklič glasi: „Prava demokratija, (ali) sada“.  I španski i grčki „fejsbukovski“ buntovnici sročili su i „levo obojen program“: pravo na rad, na stan, životnu šansu, socijalnu pravdu, a protiv špekulanata i korupcije.
I još ponečemu je posebna ova pobuna gnevnih: sve se odvija u opuštenoj, gotovo karnevalskoj atmosferi, bez trunke rušilačkog besa.

POSTIDEJNI POLITIČARI
Jedan od izričitih zahteva španskih demonstranata usmeren je na radikalnu promenu izbornog sistema koji, po njihovom uverenju, favorizuje dve velike stranke. A jedna od njihovih ideja je da se prilikom prebrojavanja glasova uvaže i – nevažeći listići. Njihovi.
Ima u svemu tome dosta spontanosti i idealizma, ali je u središtu svega toga činjenica da etabliranim političkim strankama, njihovim liderima i obećanjima malo ko više veruje. Još to nije snaga s celovitim političkim programom i izoštrenim političkim profilom. Njima je, međutim, već uspelo da pokrenu i okupe omladinu oko ideje da je postojeći sistem nehuman i nepravedan. I da ga treba menjati, sada, i neminovno.
U španskom slučaju, pokušaj dve velike stranke da se „dodvore“ demonstrantima i navrnu vodu na svoju vodenicu nije uspeo. Socijalistički premijer Hoze Luis Rodriges Zapatero je povukao bar jedan potez koji mu je, u izgubljenoj situaciji i poziciji, doneo bar neki utešni poen: naredio je policiji da uprkos zabrani demonstracija ne interveniše protiv gnevnih mladih ljudi, osim u slučaju grubog kršenja javnog reda i bezbednosti.
Ovdašnji komentator je cinično zaključio da masama gnevnih i ogorčenih verovatno neće uspeti da radikalno promene stanje u zemlji. Jedno im je, međutim, očigledno pošlo za rukom: naterali su političare da se bar dok su trajale demonstracije na trgovima španskih i grčkih trgova  postide. Ako su i za to još sposobni.

_____________

I bogati plaču

Iz Nemačke saopštavaju da se četiri njene federalne pokrajine, od njih šesnaest, a svaka ima sopstveni „buđelar“, nalaze pred bankrotom: Berlin, Bremen, Sar i Šlezvig Holštajn. Uz uvođenje rigoroznih programa štednje, ovim pokrajinama će kako bi sanirale svoje budžetske deficite, između 2011. i 2019. godine, biti potrebna pomoć federacije i ostalih pokrajina, u iznosu od 800 miliona evra godišnje.
Evropska unija očigledno pucketa na grčkom plamenu…

3 коментара

  1. Da su politicari ljudi slobodne volje , kao sto nisu, bilo bi zabranjeno prodavati novac. U mom okruzenju postoje ljudi koji stvarno misle da su Grci lenji (uciteljice , medicinske sestre , zidari , cistaci) i da je njihova lenjost kriva za njihovu finansijsku situaciju. Prica koja se zaobilazi u sirokom luku je ta da su glavni igraci u ovoj prici upravo gospodari novca sa njihovim tajkunioma i politicarima (koji ne placaju porez grkoj drzavi , a kada ga ne placaju porez oni koji treba da su primer sto bi ga placao bilo ko ?) Rotshildi imaju vilu na Krfu i ko zna sve gde ! Ljudi koji su bili najveci finansijeri Hitlera novcem , kerozinom i hemijskim elementima za ”ciklon B” su osnivac IBM-a , Rotsildova ili Rokfelerova Goldman sach banka itd… Uglavnom promoteri I i II svetskog rata (u tajnosti) su i dalje tu. njihove kompanije i dalje nesmetano posluju i spremaju nam nove ratove iz koji izlaze kao dobrotvori sa resenjima za covecanstvo koje je nakolenima. Nas samo revolucija svesti moze spasti i trazenje pravih gospodara i pravih krivaca za sve istorijske namestaljke u cijoj su corbi bili mirodjija ! Ako budemo dovoljno pametni ratovacemo protiv elite , a ako ne ratovacemo medjusobno zbog religije , teritorije boje koze jer opijeni njihovim medijima ponovo cemo kusati corbu koju oni vec 1000 godina kuvaju !

  2. Dobra im zastava! No mi Srbi svi i svuda odavno vec Evropsku Uniju kao takvu nazalost znamo, mlllogo pre mladjanih Grka na slici.

  3. Danas u svetu ima razlicitih pokreta koji sebe nazivaju LEVICOM. Svi ti pokreti su, kao i njihove drzave i narodi, napadnuti liberalnim globalistickim kapitalizmom. Ovaj kapitalizam ukida osnovne slobode naroda, ukida nacije i drzave ukida kulture, i uvodi diktaturu. Ta diktatura se ostvaruje ekonomskim, politickim i vojnim sredstvima. Oni koji sebe nazivaju levicarskim pokretom, zajedno sa svojom drzavom i svojim narodom trpe zastrasujuci pritisak. Posto se svaka borba vodi pod nekim pritiskom, pitanje je da li ce se levica odluciti za borbu ili ce od nje odustati.
    Zapadnoevropske levice su, po pravilu, posrnule, i verovatno pod pritiskom malogradjanskog mentaliteta svog rukovodstva, prihvatile cenu odustajanja od borbe, koja najcesce nije niska. Sada, skoro bez izuzetka, tzv. socijaldemokratske partije Evrope, pa samim tim i njihova “Internacionala”, sluze tzv. liberalnom kapitalizmu, i nije iznenadjenje sto se narodi bore protiv nametanja ovog sistema, trazeci povratak socijalnih drzava.
    Koliko je Socijaldemokratska internacionala ogrezla u vazalstvu liberalnom kapitalizmu svedoci i clastvo u njoj Tadiceve drmokratske stranke. Medju socijaldemokratske stranke upisala se i Daciceva “Socijalisticka partija Srbije koja je “zaboravila proslost i gleda samo u buducnost”. Genijalni izdajnik svoje nekadasnje ideje Dacic ce da prevazidje svetsku filozofsku misao koja zna da buducnosti nema bez oslonca na proslost.
    Srbija ima samo jednu borbenu levicu – Pokret socijalista, ciji je politicki cilj – socijalno pravedna drzava. Do nje ce se doci velikom borbom srpskog naroda – korak po korak. Prvi korak je kriticna masa patriota koji ce vratiti narodu pravo na elementarnu slobodu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *