Laže i paralaže

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Ulaskom u „carstvo slobode“, ljudskoj ambiciji (i preduzimljivosti) sve postaje dozvoljeno – laž, prevara, dvoličnost, podlost – pa i ubistvo

Iako evroatlantska korektnost ne dozvoljava pogled u prošlost, ipak ne mogu da zaboravim predavanja koja je sedamdesetih godina prošlog veka, na Kolarčevom narodnom univerzitetu održao profesor Hugo Klajn. Govoreći o čoveštvu (očovečenju) u Šekspirovim dramama, profesor Klajn je, iz jednog do tada meni nepoznatog ugla, osvetlio period humanizma i renesanse (i prvobitne akumulacije kapitala). Počeo sam da razumevam da vraćanje čoveka u „centar svemira“, posle mračnog srednjeg veka i prvih sumnji u crkvene dogme, može da znači i popuštanje tradicionalnih moralnih kočnica. Ulaskom u „carstvo slobode“, ljudskoj ambiciji (i preduzimljivosti) sve postaje dozvoljeno – laž, prevara, dvoličnost, podlost – pa i ubistvo. Novi ljudi za novo doba (u 15. veku) nisu obuzdavali ambicije i strasti, a mnogi od njih su bezobzirnost i zločinačku sklonost smatrali svojim glavnim vrlinama.

VUK, OVCE I PRAVO
Posle skoro pet stotina godina, u zemljama tranzicije (i nove prvobitne akumulacije kapitala) ponovo srećemo slične likove – u novom ambijentu. Drugačije je tehnološko okruženje, ali gramzivost, licemerje i toliko hvaljeni „poslovni bezobrazluk“ (i agresivnost), koji se smatraju nekom osobitom vrstom hrabrosti, lako se mogu prepoznati. Iako su se u razvijenijim zemljama formirale i učvrstile institucije, koje su, makar delom, obuzdale najmračnije oblike izopačenih ambicija moćnika, ipak su bezosećajna koristoljubivost, podvala, korupcija i kriminal ostali (prikriveni) u temeljima kapitalizma – još uvek najefikasnijeg poznatog sistema privređivanja.
Postoji u našoj prirodi tajna želja da budemo obmanuti. Inače, kako bi bilo moguće da isti trikovi „pale“ stotinama puta? Da li isti lažovi mogu da nas ubede da „ovaj put, zaista“ govore istinu i da moramo da im poklonimo poverenje? Da li smo već toliko naviknuti na prevare da više nismo u stanju da prepoznamo istinu? Postavite sebi ova pitanja svaki put kada vam se otvara „agenda“ ili „poglavlje“ novog „projekta“. Ili kada se uključite u TV mrežu, ili otvorite novine.

PARADOKSI KOLONIZACIJE
Golim okom može se primetiti da je Srbija platila teški danak tranziciji. Reforme, koje su se zahvaljujući stranim ekspertima sprovodile po principima partijskog komandovanja, ostavile su pustoš u gotovo svim sektorima društva i privrede. Tužna je empirijska istina da svaki korak bliže evroatlantskoj zajednici, suprotno očekivanjima, za Srbiju znači niži stepen konkurentnosti i veću stopu nezaposlenosti. Srbija se približila modelu kolonije (banana-republike). Paradoks je u tome što su moderni zavojevači i sami skloni kritici uočavajući monstruozne posledice reformi (koje su nametnuli). Pri tom, uspevaju da ućutkaju kritičku misao domaćih stručnjaka i naučnika.
Još je teži paradoks što u pripravnosti (opoziciji) čekaju novi EA poslušnici, uvereni da još bolje poznaju metode i modele partijsko-feudalnog komandovanja, te da će ukoliko im se iz Brisela i Vašingtona da „zeleno svetlo“ (preko medija i CESID-a) biti u mogućnosti da još efikasnije pomognu evroatlantskim prijateljima da dokusure domaću državu i privredu, i ostvare pristojnu dobit.
Najteži paradoks sastoji se, ipak, u tome što „ekspertska“ stranka G17 zadržava u predizbornom periodu položaj i u vlasti i u opoziciji, žestoko kritikujući i vladu i opoziciju. Presvučeni u novo ruho oni koji su najviše doprineli ekonomskoj destrukciji Srbije, i mogu se pohvaliti najbezočnijim lažima i prevarama, postali su bespoštedni kritičari svih postojećih „slabosti“.

KREACIJA NETRPELJIVOSTI
Znajući da je Srbiju poslednjih deset godina namerno gurnuo u glib ekonomskog očajanja, Mlađan Dinkić, danas, nudi decentralizaciju kao spasonosno „razvojno“ rešenje. Ponovo je politika ispred struke. Interes Zapada da do kraja raskomada Srbiju, preuzme njene resurse i konačno reši „srpsko pitanje“, dobija prioritet pred bilo kojim ekonomskim i razvojnim konceptom. Politika netrpeljivosti („svaki region u se i u svoje kljuse“) bi, po svoj prilici, bacila nerazvijene u još dublji ponor. A posle „sopstvenog novčanika u sopstvenom džepu“ prirodno sledi „sopstvena strojnica o sopstvenom ramenu“. Zvuči li vam ovo poznato iz građanskih ratova u SFRJ devedesetih godina?
Često se pitam može li Srbija da sarađuje sa evroatlantskim prijateljima vodeći računa i o sopstvenim ekonomskim interesima? Ili se od nje traže  samo poslušnost i ustupci (ekonomski i politički)? Nagradu za te ustupke dobija isključivo kompradorska elita – kojoj su namenjeni evropski (i svetski) pristupni fondovi, što objašnjava silnu zainteresovanost naših aktivista za evroatlantske integracije. Da li je do svesti srpske „elite“ doprla istina da se do žarko željenih profita (i lagodnog života) može doći i bez ugrožavanja interesa sopstvenog naroda i privrede, kao i bez slabljenja (i rušenja) sopstvene države?

3 коментара

  1. Pobunite se! (Indignez-vous!), brošura Stefana Hesela, heroja francuskog pokreta otpora, potukla je sve knjižarske rekorde u Francuskoj. U njoj autor poziva Francuze, ali i sve građane sveta da se suprotstave egoističnoj, neodgovornoj moći tržišta i novca u odbrani pravih vrednosti savremene demokratije

    Tanana knjižica od svega petnaestak stranica teksta. Autor je relativno nepoznati 93-godišnjak. Žanr – nešto poput filozofskog traktata, političkog manifesta, proglasa. Reklo bi se – dovoljno za totalni izdavački promašaj. Međutim, ne. Radi se o izdavačkom fenomenu.

    Knjižica koja košta tri evra za samo tri meseca prodata je u 600.000 primeraka, a upravo je iz štampe izašao nov tiraž od 350.000 primeraka. Prvo izadanje štampano je u 8000 primeraka, ali je uspeh bio toliki da je Pobunite se! izbila ne samo na prvo mesto bestseler liste, već je u drugi plan potisnula novelu Karta i teritorije Mišela Uelbeka, prošlogodišnjeg dobitnika Gonkurove nagrade. Ljudi neretko kupuju i po desetak komada odjednom, poklanjajući je prijateljima i rođacima, uvereni da je Heselov borbeni optimizam vredniji od cele kutije prozaka.

    Pa šta to ovaj energični, otmeni, dostojanstveni, skromni 93-godišnjak poručuje u svom apelu građanima? Usprotivite se, budite ljuti i mirno se borite za ono u šta verujete! Borite se za socijalnu demokratiju u svetu, u kome i politika i demokratija gube kontrolu i poštovanje. “Želeo bih”, kaže on, “da svako od nas, svako, pronađe razlog za bunt. To je neprocenjiv dar kada vas nešto natera da se ražestite, kao mene nekada dolazak nacizma. Onda postajete borbeni, čvrsti i posvećeni. Postajete deo velikog istorijskog pokreta… a taj pokret vodi ka većoj pravdi i većoj slobodi”. Hesel smatra da je opsednutost Zapada sve većim sticanjem bogatstva odvela svet u krizu, koja jedino može biti rešena radikalnim skretanjem sa politike “uvek više” u svetu finansija, ali takođe i u nauci i tehnologiji. Krajnje je vreme, kaže on “da etika i suštinska ravnoteža prevladaju”.
    photo/drustvo/otpor/Indignezvous_320a_363764347.jpg
    Photo: Stock

    U svom apelu, ovaj veliki humanista insistira na tome da je ravnodušnost najgora moguća opcija, koja čini da čovek ostaje bez jedne od suštinskih ljudskih odlika – sposobnosti da se pobuni i angažuje. Hesel ukazuje na dva velika izazova sadašnjeg kompleksnog sveta: prvi – ogroman jaz koji postoji između veoma siromašnih i veoma bogatih, a koji ne prestaje da se uvećava; i drugi – ljudska prava i stanje planete, koja izazivaju ozbiljnu zabrinutost i zahtevaju angažman. Pritom, on insistira da se samo udruženim snagama i isključivo mirnim putem, bez nasilja, mogu postići promene.

    Hesel poručuje građanima, a posebno mladima, da otvore oči i gledaju oko sebe, jer će tako pronaći mnoge teme koje opravdavaju njihov bes – kao recimo tretman imigranata, status ljudi bez papira, položaj Roma, prava najugroženijih slojeva stanovništva, što bi zatim trebalo da ih od promišljanja odvede ka ozbiljnoj građanskoj akciji. Pobuni!

    Stefan Hesel je rođen u Nemačkoj. Bio je heroj pokreta otpora, preživeo je mučenja i koncentracione logore, a nakon rata postaje advokat za ljudska prava i diplomata. Jedan je od autora Univerzalne povelje o ljudskim pravima Ujedinjenih Nacija, a autor je i više knjiga.

    Iako, sem u grubim crtama, ne definiše polja delovanja, niti propisuje lekove za izlazak iz političke i ekonomske krize u kojoj se nalazi svet, njegova knjižica je s pravom doživela neverovatan uspeh i već je prevedena na nekoliko jezika. U svetu bez ideologije i pravih vrednosti, u kome vlada tiranija tržišta, pohlepa i otimačina, jedan ovakav humani apel izvesno je pogodio nerv mnogih ljudi. Prvo, podsetio ih je da put ka progresu vodi kroz bunt i neposlušnost. Drugo, ukazao je na potrebu društvenog angažmana, ne samo u odbrani osnovnih ljudskih prava – od prava na rad i socijalnu zaštitu, već i u borbi protiv sve većih socijalnih razlika, ugroženih ljudskih prava, neravnopravnog statusa manjina. I, konačno, istakao je da pravedniji i humaniji svet možemo stvoriti samo zajedničkim naporom.

    Treba reći da je Hesel naveo i to da je glavni razlog njegove lične indignacije nerešeno pitanje Palestine, odnosno agresivna politika Izraela u pojasu Gaze što je, imajući u vidu njegovo jevrejsko poreklo, izazvalo mnoge kontroverze i napade.

    Iako je knjiga objavljena u Francuskoj i pre svega se obraća Francuzima, ona je možda najmanje potrebna njima. Jer Francuzi su poznati po svojoj građanskoj neposlušnosti, po svojoj spremnosti da nezadovoljstva izražavaju kroz proteste i bunt. Po svojoj organizovanosti, hrabrosti i solidarnosti da se izbore za očuvanje postojećih i osvajanje novih sloboda i prava. Tako je Heselov apel došao samo kao dodatni podsticaj i neka vrsta potvrde njihovog dosadašnjeg društvenog angažmana.

    Ali, šta je sa drugima? Sa nama? Mi se ponašamo kao da živimo u zemlji u kojoj demokratija cveta a blagostanju kraja nema, a ne u zemlji u kojoj vladaju beda, laž, korupcija, socijalne nepravde, u kojoj ogroman broj ljudi ne radi, veliki broj jedva preživljava ili živi ispod granice siromaštva. Rečju, u državi u kojoj je građanin na svaki način zgažen. Bezvredan.

    Mi smo besni, nezadovoljni, poniženi, ali ne radimo ništa da stanje promenimo. Zadovoljavamo se time što nekoliko hrabrih ljudu svojim oštrim perima ili javnim nastupima sekciraju aktuelnu vlast i tako spasavaju našu savest i dostojanstvo. Mi nismo sposobni da organizujemo ili podržimo bilo kakvu akciju. Nismo sposobni za solidarnost.

    Upravo zbog toga ovako i živimo. Promene se neće dogoditi same od sebe. Za njih treba sami da se izborimo. Nama je potreban Hesel i njegova lekcija iz građanske hrabrosti i neposlušnosti.

  2. ovaj svetski novi poredak podsječa na zločudnu bolest rak,tako napadne čovjeka izjeda,muči,mrcvari,a onda ubije čovjeka, a onda i on krepa.bojim se da i ovaj novi fašizam to ne vidu, a kako vrijme odmiče sve su jasnje revolucije!

  3. Britanske novine su razotkrile groteskne slučajeve korupcije Europskih parlamentaraca u Strassburgu. O njima je otvoreno pisao Daniel Hannan, novinar i književnik (37. godina star), koji od 1999. sjedi u Eurposkom parlamentu u ime britanskih Konzervativaca.
    Političari naplaćuju izmišljene troškove i zapošljavaju članove obitelji za lukrativne plaće. Po važećim pravilima poslanici (zastupnici) dobivaju novac za let u prvom razredu plus dodatnih 20 %, neovisno o tome na koji način putuju. Dakle, ako i lete u prvom razredu, dobivaju sasvim lijepu dodatnu sumicu. Ako su pak spremni letjeti sa Easyjetom ili Ryanair, mogu tjedno na stranu odvojiti 1.000 Eura, da bude jasno – neoporezovanih. Ne čudi onda da većina poslanika koristi tu mogućnost. Tokom 30 godina europski su parlamentarci izgradili odličan sistem nekontrolirane naplate troškova. Novac im se isplaćuje bez pitanja i uvijeta, a pritisak javnosti nije postojao, jer su njihove manipulacije bile dobro čuvana tajna.

    Ako si gladan, samo ispruži ruku

    Kako se naknade isplaćuju paušalno, većina poslanika zgrće novac gdje god može. Svaki dan koji jedan poslanik provede u Europskom parlamentu, donosi mu dnevnicu od 289 Eura. Ako doputuje u ponedjeljak do 22.00 sata, a otputuje u petak nakon 7.00 sati, na što naravno svaki dobro pazi, naplaćuje svakoga tjedna 1.605 Eura za svoju prisutnost. Uz to, Europski parlamentarac ne troši gotovo ništa za hranu. Ako je gladan, dovoljno je da ispruži ruku i zaustavi nekog od lobista. Lobisti obožavaju Europsku zajednicu, jer su intuitivno zaključili da je EZ skrojena po njihovoj mjeri. Zbog toga što odluke donose nebirani funkcioneri i anonimni izaslanici, interesne grupe mogu progurati zakone koje nacionalni parlamentarci, brinući o svom reizboru, nikada ne bi blagoslovili.
    Tako u skupim restauranima Bruessla i Strassburga sve vrvi od predstavnika energetskih društava, farmaceutskih giganata i nikotin lobista, i naravno od predstavnika zelenih grupacija, institucija za pružanje pomoći (humanitarnih udruga), internacionalnih sindikata. Onome parlamentarcu kome uspije zauzeti sjedalo u ključnim gremijima, primjerice u Odboru za industriju i okoliš, u elitnom „Comme ches Soi“ u Bruesslu ili u „Au Crocodile“ u Strassburgu toliko je poznata osoba da mu glavni konobar najdraži aperitiv donosi još prije nego je ovaj zauzeo mjesto za stolom.

    Namjestio ženu kao tajnicu

    Onda postoji još i konto „razni izdatci“: dodatnih 6.000 Eura mjesečno, koji se isplaćuju automatski. Ti su novci teoretski zamišljeni za pokrivanje troškova benzina i pošte, ali praktički se radi o dodatnom neoporezovanom mjesečnom prihodu. No, najnoviji skandali odnose se manje na takve troškove, a više na dodatak za namještanje suradnika. Svaki Europski parlamentarac može, ako hoće, zaposliti koga hoće i to do maksimalnog mjesečnog iznosa od 17.000 Eura. Tim se novcima može platiti jedna dobra tajnica, a da na kraju godine još uvijek ostane 50 do 60 tisuća Eura za gospođu suprugu.

    Francuski kolega Daniela Hannana upitao ga je jednom prilikom: „Što je s vama Englezima, vi zapošljavate supruge, a spavate sa svojim tajnicama?“ „Dobro pitanje“, zaključuje Hannan. „Odgovor je jednostavan. Često je tako da izaslanik iz svog anonimnog života abruptno postaje uvažena osoba. Prvotno se mučio kao skroman docent, da bi – hopla – odjednom bio vožen mercedesovom limuzinom; njegovi govori, koliko god bili banalni, prevode se na 20 jezika; a posvuda ga slijede praktikantice očiju poput srna. Supruga odjednom postaje teret. I tako dolazi na ideju da ženicu plati za to da ostaje kod kuće, u izbornom okrugu“.

    Polovica Europskih parlamentaraca iz Britanije zapošljavaju svoju najužu rodbinu. Neki su čak osnovali poduzeća u kojima osobno rade kao direktori ili su to članovi obitelji, a koji za tajničke poslove kasiraju preko 200 tisuća Eura godišnje. Zbroji li se sve, europsiki parlamentarci mogu, bez povrede propisa, zaraditi tri do četiri puta više nego što je njihova regularna plaća.

    Europski predstavnici plaćeni su po tarifi koja vrijedi u njihovim zemljama. Talijani, Njemci i Austrijanci najbolje su plaćeni; Španjolci, Skandinavci i Istočni europejci najlošije. Britanci, sa preko 60.000 funti (to je oko 130.000 švicarskih franaka ili 500.000 kuna), nalaze se u sredini. To će se iduće godine promijeniti, pa će svi dobivati istu osnovnu plaću.
    Nije li to odlična motivacija hrvatskim političarima da vodu guraju na europski mlin? Bezpogovorno izručenje naših generala i branitelja Haaškom i domaćem sudu, dokidanje već izglasanog ZERPa ili akceptiranje budućih ucjena EZ, njima donose atraktivne sjedalice u parlamentu EZ ili nekom od stotine potpuno suvišnih gremija.

    Ogriješi li se neki parlamentarac o propise, to nikoga ne smeta. Prije nekoliko godina laburistički britanski predstavnik otpustio je svoju tajnicu, koja je onda na sudu razotkrila manipulacije svoga poslodavca. Parlament je „istražio“ slučaj i optuženoga oslobodio svake krivnje.

    Takvo ponašanje slika je žalosne stvarnosti – biračima je sve svejedno. Demokracija funkcionira samo onda, kada postoji jedno zajedničko javno mišljenje. Preduvijet za zajedničko javno mišljenje je zajednički identitet s kojim se svi možemo identificirati kada kažemo „mi“, a to nije ništa drugo nego domoljublje, odnosno osjećaj pripadnosti jednoj naciji. Ako odrstranimo riječicu „demos“ ostaje samo „kratos“ – moć jednog sistema, koji putem zakona mora iznuditi ono što ne može u ime nacionalnog patriotizma.

    Drugim riječima: ne postoji nikakva veza između ljudi koji donose zakone i ljudi od kojih se očekuje da te zakone poštuju. Nitko ne osjeća povezanost sa svojim Europskim predstavnikom. „Ako hoćemo biti iskreni, moramo reći da nas nitko ne poznaje“, kaže Hannan, „ako jedan poznati političar bude ulovljen u kršenju propisa, to je onda skandal. Ako pak netko, koga nitko ne pozna, napravi isto ili nešto još gore, onda to nije vrijedno vijesti.“
    Zašto je globalizacija postala toliko priželjkivana, sada je jasno!

    Sistem je korumpirajući

    Hannan je gotovo jedini koji je otvoreno progovorio o korupciji u Europskoj zajednici. Kada su novine počele pisati o tim slučajevim, javnost je bila šokirana. Hannanova upornost dovela je do toga da su parlamentarci, iako škrgučući zubima, ipak morali prihvatiti određene reforme. U svibnju je izglasano novo pravilo o troškovima. Od iduće godine biti će nadoknađeni samo stvarni troškovi i to uz pokaz računa. Ilegalno će biti i zapošljavanje najuže obitelji. Kako se i očekivalo, parlamentarci kritiziraju planirane promjene. „U buduće ću letjeti samo prvom klasom i zaračunati svaku šalicu kave popijenu u zračnoj luci“ – opća je reakcija.

    Planirana reforma ipak će donijeti neke pozitivne promjene. „Današnji sistem je korumpirajući“, kaže Hannan, „Europski predstavnici oko sebe vide postupke koje bi, prije svog imenovanja, smatrali nemoralnima. To od dobrih ljudi čini loše ljude. Ako se akceptiraju male prevare i laganja, onda ni velike ne izgledaju tako strašno. Poslanici tada ne primjećuju ni milijarde koje odlaze u subvenciju poljoprivrede, prevare na račun pomoći u inozemstvu ili onih koje nestaju u strukturalnom razbacivanju. Kritizeri takvog lošeg stanja proglašavaju se ksenofobičnim neznalicama (onima koji mrze sve strano). Od tuda je samo jedan mali korak do toga da poslanici počnu vjerovati kako su „narodne mase“, kao u Irskoj, generalno u krivome. I kada „mase“, kao u Irskoj, referendumom kažu NE, onda je, po njihovom mišljenju, razumno ignorirati volju naroda.“

    Vlade večine članica EZ boje se upitati narod („mase“) za mišljenje. Kako bi smanjili riziko odbijanja, svim mogućim trikovima pokušavaju izbjeći referendume. Govoriti o demokraciji i stalno se na nju pozivati, nije teško. Prakticirati demokraciju ne samo da je puno teže, nego i jako rizično! Nikada se nezna kada će te primitivne mase, koje namazane i obućene u nacionalne boje svoje zemlje navijaju za svoje dečke, svojim „nepromišljnim“ NE onemogućiti laku zaradu stećenu sjedenjem u udobnim kožnim sjedalicama EZ i besplatne ručkove u luksuznim restauranima. Jaslice Europske zajednice nemaju ništa zajedničkog s onima koje su masama poznate.
    OVAJ ČLANAK PRENOSIM IZ FORUMA HR A LIJEPO PIŠE O EU

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *