Filmom protiv pameti i „demona“ sa istoka

Piše Vladislav Panov

Ovaj, trenutno u svetu veoma aktuelan film, na neverovatno pristrasan način bavi se nedavnim blic-ratom između Rusije i Gruzije. Rusi, u crnim šeširima, predstavljeni su kao razularena masa ubica, a Gruzini, u belim šeširima, kao veseli, dobrodušni i prosvećeni prozapadni narod

U opticaju širom sveta je poslednjih nedelja novo remek-delo bezobraznog, pristrasnog i idiotskog preinačavanja istorije u jeftine propagandne svrhe pod nazivom „Pet dana rata“ (film, ako se tako može nazvati, inače, javlja se ponegde i pod naslovom „Pet avgustovskih dana“), delo holivudsko-gruzijske koprodukcije sa internacionalnom autorskom i glumačkom ekipom.

SUKOB LOKALNI – UČINAK SVETSKI
Iako je reč o zbivanjima koja su se odigrala pre nepune tri godine, što bi, dakle, ne samo u pameti onih kojih se najviše tiče, već i celog sveta, trebalo da bude u sasvim svežem pamćenju, autori ovog filma su napisali svoju verziju ne samo tog petodnevnog rata već i čitave istorije njenih aktera. Reč je o sukobu Rusije i Gruzije krajem avgusta 2008. godine koji je nastao kao posledica gruzijske agresije na ruske mirovnjake u večno turbulentnoj pokrajini poznatoj pod nazivom Južna Osetija. Sukob lokalnog značaja, istorijski komplikovan, dubok, davnašnji, čije se posledice, međutim, veoma tiču interesa velikih zapadnih sila i utiču na tekuće vojno-političko zaokruživanje Rusije. Otud, pored svega što se dešava u svetu, u čemu je glavni pokretač Amerika sa svojim saveznicima, i interes Holivuda se ovako brzo pozabavio ovim problemom. Posle gledanja filma sasvim je jasno da je on tek još jedna sličica u zahuktalom medijskom ratu Zapada protiv Rusije. Zapravo, koji se nikada nije ni prekidao. Kao ni takozvani „hladni rat“ što u poslednje vreme dobija na zamahu. Otud svi zločini zarad „prosvetljavanja“ zaostalih i neposlušnih nedemokrata koji su širom sveta postali smetnja zapadnim interesima, a koje je počinila zapadna vojna mašina, ovde su prilepljeni Rusima, s čime se aktuelizuje demonski potencijal večitog neprijatelja sa istoka i podgreva paranoična potreba konstantnog zaziranja od njega.
Film je i te kako dobro oružje u medijskoj borbi protiv neprijatelja. Posebno ako se uradi na pravi način i dosegne do najšireg sloja internacionalne publike. Neverovatno je, međutim, da su tvorci ovog najbednijeg izgovora da se nešto nazove filmom pomislili da će s njim zahvatiti značajno široki auditorijum i da će osvojiti bilo čiju pažnju ili naklonost. Osim, doduše brojne, ali za ovakve priče sigurno potpuno nezainteresovane američke publike koju je Holivud višedecenijskim ponižavajućim i potcenjivačkim tretmanom uspešno pretvorio u bezumnu masu arogantnih neznalica koja  svet, kao i njeni vladari, posmatra s pozicije boga i jedino uspeva da ga pojmi prihvatajući podelu ljudi na one sa crnim i one sa belim šeširima, ili ponekog Gruzijca, niko drugi neće lako podneti ovako providno ispiranje mozga. U ovom filmu, dakako, crne šešire nose Rusi, agresori, tlačitelji, pljačkaši, čija je vojska razularena masa bestidnih silovatelja, pijanaca i ubica, potpuno, za neverovati, vojnički nesposobna i toliko bedna da nema ni uredne uniforme, čiji borbeni helikopteri i tenkovi nikada ne pogađaju u metu, a oficiri su toliko razočarani da utehu jedino pronalaze u alkoholu. Jednog od takvih oficira, u nesrećnom pokušaju da se od tog lika stvori ozbiljni negativac, igra čuveni eks-ju tezgaroš Rade Šerbedžija koji sigurno ni sam ne bi mogao da kaže koliko je puta do sada igrao prljavog, poganog i pijanog Rusa, oficira ili mafijaša, svejedno. S druge strane, u „Pet dana rata“ Gruzijci su predstavljeni kao veseli, dobrodušni i prosvećeni prozapadni narod kojem, eto, ruska čizma oduzima ne samo taj divni san o Zapadu i boljitak slobodnog života u njemu, već i teritoriju, pa i same živote.

GEBELSOVSKA FILMSKA PROPAGANDA

Ne ulazeći u to da li na svetu zaista postoji toliko neobaveštena i bezumna publika koja će poverovati u ovu bedno jeftinu i gebelsovski zlonamernu filmsku propagandu, ostaje jedino da se upitate zbog čega je film uopšte snimljen. Dvadeset miliona dolara uloženih u njega (dobar deo je stigao s gruzijskih računa, odvojen od strane njihove države) obezbedilo je nekoliko poznatih imena koja su doduše odavno svakom poznavaocu filma merilo da film u kojem su oni prisutni valja izbegavati.
Osim Britanca u trendu Ruperta Frenda, glavnog junaka, neustrašivog TV-reportera koji se i po cenu života bori za istinu, ostale važne likove tumače ozbiljno promašajima i očajnim izdanjima kompromitovani Val Kilmer i Endi Garsija. Posebno je smešan ovaj drugi, u roli gruzijskog predsednika koji ceo film neutešno pati zbog stradanja svog nevinog naroda, žrtve najstrašnijih ratnih zločina izvršenih od strane ruskih agresora. Garsija bi morao da dobije „Zlatnu Malinu“ ne samo za najgoru glumu ove godine, već odmah sada na početku i za čitavu deceniju, jer je u izdanju histerično-plačljivog-prozapadno-slobodoumno-prosvetljenog, dabome, principijelno miroljubivog gruzijskog lidera, nedostižno očajan i loš. Sigurno je gruzijski novac diktirao ovako tragikomičan scenario i stripovski uprošćene likove, ali otkud interes pomenutih ljudi sa zapada da se ovde pojave, sve na čelu sa večitim finskim pečalbarom u Holivudu, nesrećnim Rene Harlinom, koji je sličnim ofrlje i za retardiranu publiku režiranim filmovima upropastio karijeru bivše supruge, jedno vreme veoma popularne glumice Džine Dejvis, da bi to onda učinio i sa svojom („Ostrvo preklanih“, „Poljubac za laku noć“, „Lovci umova“, „Isterivač đavola: početak“…), ostaje misterija. Sve u svemu, paralelno sa imperijom globalizovanih „slobodnih i profesionalnih” medija, na Zapadu se i filmska industrija sve češće pridružuje novom ustanovljavanju hladnoratovskih obračuna sa Rusijom i ostalim dežurnim neprijateljima prosperitetnog sveta među kojima smo, razume se, i mi. Korišćenje propagande, prekrajanja i distorzije istine, istorije i pravde se podrazumeva i zahteva. Vrlo je cinično, ali i sasvim ilustrativno, da su autori započeli svoj film sa čuvenom izrekom, otrcanom doduše, ali ništa manje istinitom – da je prva žrtva rata istina. Nigde, čini se, ta izreka nije toliko tačna kao kada je reč o sadržaju ovog pamflet-filma. Jer u njemu nema nijednog kadra u kojem je makar i slučajno istina preživela. Jedina prava žrtva „Pet dana rata“ su gledaoci koji su privučeni poznatim imenima odlučili da potroše svoje dragoceno vreme da ga pogledaju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *