Da li je general Mladić zločinac

Piše Časlav D. Koprivica

Da predsjednika i osnivača Republike Srpske, te komandanta njene vojske, jednog od najdarovitijih srpskih vojskovođa u istoriji, pošaljete u ruke suda pod direktnom kontrolom onih koji su ratovali protiv RS i čitavog srpskog naroda, jednostavno, to je praktično nedosljedno, a moralno – odbojno

U tekstu koji slijedi nastojimo da ponudimo razložne argumente protiv apriornog, jednostranog i, na kraju, nemislećeg prihvatanja teze o srpskoj suštinskoj krivici (čak i genocidnosti) u ratovima devedesetih godina, koji su mnogi naši ljudi, nekritički preuzimajući propagandu protivnikā (hrvatsku, muslimansku, ali što je najvažnije: i veoma uticajnijih i zainteresovanih krugova na Zapadu) – usvojili kao „istinu“. Pretpostavka za mogućnost razgovora na ovu temu jeste da naš sunarodnik koji ovo eventualno bude čitao, a drugačijeg je mišljenja, nije neko ko mrzi svoj narod ili, pak, neko ko ima koristi od saradnje s onima koji su protivnici njegovog naroda. Ovo pitanje je neobično značajno zato što je jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije, polja na kojem se odlučuje o srpskoj ekskluzivnoj krivici za ratove i u ratovima devedesetih – naša javnost, odnosno naši ljudi; ako bude dovoljno/previše onih koji u to povjeruju, mi ćemo efektivno postati krivci. Kao izrazito oličenje srpske krivice prozapadnjački krugovi obično uzimaju generala Ratka Mladića, koga su srbijanske vlasti nedavno izručile Haškom sudu. U ovom tekstu ćemo pokušati ne samo da ukažemo na problematičnost proglašavanja njega za krivca, nego – baš zbog ove propagandne „simbioze“ između njegove ličnosti i navodne srpske krivice – i na problematičnost teze o krivici Srba. Naravno, ne želimo da tvrdimo da naši političari i naše vojske u tim ratovima nijesu učinili ništa što bi bilo dostojno osude, ali kada se u javnom diskursu (i stranom i unutarsrpskom) govori o srpskoj krivici, nemaju se u vidu najviša etička, pa i moralno-religijska mjerila, koja gotovo nikoga iz tih vremena ne mogu da „ostave“ nedužnim, već ona i onakva mjerila čijom primjenom se ustanovljuje da su Srbi bili poglavito napadači i krivci, a nesrbi, naprotiv, opet pretežno – napadnuti i žrtve.

Da li je general Ratko Mladić, ratni komandant Vojske Republike Srpske, zločinac? U znatnom dijelu srpske javnosti (bolje rečeno: srbijanske, jer je situacija u Republici Srpskoj u tom pogledu, razumljivo, dosta drugačija), naime u onom koji sebe doživljava kao „demokratski“, ovaj sud se smatra gotovom stvari, tako da se želi osporiti i sámo pravo na problematizovanja te „činjenice“, a oni koji o tome, ipak, žele da razgovaraju, čak i pomoću argumenata, olako se proglašavaju braniocima zločina. Kako, međutim, dotična javnost „zna“ za ovu „činjenicu“? Jednostavno: (zapadnjački) „svijet“ je to, umjesto njih, presudio – najprije putem svojih medija, a zatim na osnovu te „presude“ javnog mnijenja, koju su kreirali zainteresovani centri moći i njegovi sudovi. Najprije je to učinio posebni sud za bivšu Jugoslaviju, a zatim u svojoj presudi po tužbi BiH protiv Srbije i redovni Međunarodni sud pravde. Da je onaj prvi sud, (veoma) blago rečeno, daleko od savršenstva (a mnogi bi rekli i da je to izvitoperenje pravde i pravednosti u službi moći i nastavak politike sile protiv onih koji su svojevremeno pokušavali da sačuvaju ono što se moglo sačuvati od SFRJ) – to, posle mora opštih i pojedinačnih dokaza, mogu da osporavaju samo oni koji žive od takvog „suda“. Što se tiče presude Međunarodnog suda pravde, koji je, ipak, sud ne samo po imenu, ona je zanimljiva stoga što je u njoj presuđeno da je od čitave teritorije BiH „genocid“ nad muslimanima izvršen samo na području jedne opštine. Teoretski – moguće, ali u stvarnosti (vrlo) malo vjerovatno. To je dijelom bilo uslovljeno činjenicom da je pomenuti vanredni Haški sud za bivšu Jugoslaviju već bio donio presude u vezi sa događajima u Srebrenici u kojima su pominje kvalifikacija „genocid“, a dijelom i činjenicom da je istom presudom u kojoj se pominje srebrenički „genocid“ odbijena tužba BiH protiv Srbije, tako da se ovakva procjena događajā u Srebrenici može shvatiti i kao neka vrsta kompromisa između prava i međunarodne politike.
No, da bi se sudilo o tome da li je neko zločinac, treba uzeti u obzir cjelinu konteksta, odnosno cjelinu događajā u kojima general Mladić jeste, odnosno nije, manifestovao svoje „zločinstvo“. Prema našem shvatanju, pravilno razumijevanje ovoga pitanja zahtijeva uzimanje u obzir šireg smisla najprije događaja u samoj Srebrenici, zatim načelni odnos VRS prema nesrbima tokom rata od 1992. do 1995. godine, te, konačno, pitanje smisla postojanja i eventualnih humanitarnih zasluga VRS i za svoj narod i za druge zaraćene narode.

ŠTA ZNAČI BITI ZLOČINAC
Najprije se, načelno, treba upitati da li je isto reći da neko jeste zločinac i da je neko počinio (jedan) zločin? Filosofski posmatrano, radi se o tome da li nas naša radnja, čak svaka naša radnja, kada je već učinjena, nužno određuje u našem biću i identitetu. Pitanje je neophodno postaviti na ovakav način zato što je vidljivi dio naše javnosti (a među njima i oni koji zbog uzrasta na pamte 1995, već su „istinu“ o Srebrenici „doznali“ preko „Gugla“) posljednjih dana doslovno slavio zato što je odlazak „zločinca“ konačno otvorio put „pravdi“, a time, što (im) nije manje važno, i našem, kako vjeruju, „putu u Evropu“. Da li je osoba koju su naše vlasti „slavodobitno“ uhapsile i isporučile haškoj „pravdi“, zločinac koji zaslužuje najvišu kaznu za „najveći zločin u Evropi posle Drugog svjetskog rata“ ili simbol srpske borbe za slobodu i pravdu – neki čak kažu i najveći Hercegovac u (srpskoj) istoriji?
Pođimo od jednostavnijeg primjera. Da li jeste lopov onaj ko jednom nešto ukrade? Ako je to nešto „sitno“, ako ne pokaže namjeru da to ponovi, već se, naprotiv, pokaje – onda se možda smije reći da zapravo i nije. Tačno je da ljude često drastično mijenjaju radnje koje učine (a sve što učinimo nas gotovo neizostavno nekako, ali postepeno mijenja), ali nije svaka radnja dovoljna da bi nas suštinski odredila i promijenila. Nešto analogno se može reći za zločin. Stoga načelno nije dozvoljeno, makar ne bez uzimanja u obzir konkretnih okolnosti, reći za nekoga ko jednom negdje počini zločin: On jeste zločinac. Ako je neko u nekim drugim prilikama ili čak možda baš i u toj, koja se, generalno interpretirano, uzima kao dokaz da on jeste zločinac, pokazao kao neko koji odstupa od argumentativno prihvatljive matrice kojom se može dokazivati zločinstvo, tada to znači da ga zločinaštvo ne određuje u njegovom habitusu, tako da on, suštinski, u svojem biću – nije zločinac. Jedno je, dakle, počiniti jedan zločin, a drugo je biti „ogrezao u zločinu“, dosljednim i uzastopnim zločinjenjem nepovratno postati i biti zločinac.
Na drugom mjestu, kakva je priroda zločina u Srebrenici? Prije nekoliko godina, dnevni list „Večernje novosti“ objavio je spisak nekoliko hiljada (3.287) imena Srba pobijenih u okolini Srebrenice. Među njima su većina bili civili, ali i stradali srpski vojnici, pored toga što su često ubijani posle zarobljavanja nijesu bili „legitimne“ mete, budući da je Srebrenica bila zaštićena zona UN morala je biti razoružana, tako da iz nje ne mogu biti vođene nikakve vojne aktivnosti. Svi ti zločini desili su se prije zločina nad srebreničkim muslimanima u julu 1995. godine. Zločine nad Srbima su počinile muslimanske oružane formacije, koje su 1995. godine postale predmet uzvratnog zločina. Pri tome, oni koji su 1995. godine to uradili muslimanskim oružanim formacijama uglavnom su bili bliski rođaci onih Srba koje su te muslimanske snage za tri godine rata ubile. Nije, naravno, teško shvatiti uzročno-posljedičnu vezu između ta dva zločina. Dakle, general Ratko Mladić i vojska pod njegovom komandom, u rejonu Srebrenice počinili su zločin osvete, čije su žrtve mahom bili oni koji su prethodno na najsuroviji pobili najbliže rođake onih koji su taj zločin izvršili. Ako bismo poredili ta dva zločina, onaj potonji je bio uzrok, a prvi posljedica. Muslimanski zločin je bio „motivisan“ samo slijepom vjerskom mržnjom – što se vidi i po tome što su Srbi ubijani bez razlike na pol, starost, sposobnost za nošenje oružja, dok je srpski zločin, najverovatnije, bio motivisan osvetom za smrt najbližih. Time se pravno ne izvinjava srpski zločin, ali se on antropološki-emotivno objašnjava, pri čemu je, ako se ova dva zločina porede u moralnom pogledu, muslimanski zločin svakako gori, jer su njihove žrtve bili Srbi samo zato što su Srbi, a srpske žrtve su bili muslimani, ali ne nužno zato što su uopšte muslimani, već zato što se razložno sumnjalo da su upravo oni prethodno počinili zločine nad Srbima. Naravno, vjerovatno je među muslimanskim žrtvama u Srebrenici, naročito mlađima, bilo onih koji u tome nijesu učestvovali, pa zbog toga ovakva osveta jeste zločin i u moralnom smislu, a ne samo u pravnom smislu. Ipak, da srebrenički muslimani nijesu bili predmet zločina kao muslimani, već kao oružnici za koje se osnovano moglo sumnjati da su počinili makar neki od brojnih zločina koje je počinila Orićeva tzv. „28. divizija Armije Bosne i Hercegovine“, vidi se po tome što su snage VRS ne samo poštedile muslimansku nejač iz Srebrenice, već su joj pomogle da se izvuku iz zone borbenih dejstava, i na taj način preduprijedile vjerovatno moguće činove osvete i nad njima. Izvlačenje muslimanskih civila iz rejona Srebrenice koje su izvršile jedinice VRS, dakle, nije dozvoljeno tumačiti kao čin etničkog čišćenja, već kao čin milosrđa prema srodnicima onih za koje se sumnjalo da su napravili najteže zločine.
Da zaključimo, zločinac u svom biću ne mora biti onaj ko jednom počini zločin. Istina, broj žrtava srebreničkih muslimana koji su stradali u smaknućima posle završetka borbi u julu 1995. godine nesumnjivo je znatno manji od 8.000 – budući da su u taj spisak naknadno uključivani i oni koji su stradali prije jula 1995, u pokušaju proboja, te u međusobnom obračunu prije početka proboja – tako da bi bilo teško braniti tezu da nije zločinac onaj ko napravi masovni zločin, makar i „samo“ jednom. Međutim, izvršioce srebreničkog zločina suštinski nije motivisala neshvatljiva, istrebljivačka, ksenofobna mržnja – makar možda među izvršiocima bilo i takvih (što ne možemo znati), već strast za osvetom onima koji su ubili njihove najbliže ili makar njihove sunarodnike. Da li su u svojem biću zločinci oni koji su se osvetili za nečiju ničim zasluženu smrt, posebno ako se  radi o bližnjima počinilaca? NE. Uostalom, u suprotnom bi u svijetu bilo mnogo više „zločinaca“ – ne samo u pravnom već i u moralnom smislu – nego što se inače priznaje. Otuda i onaj ko je predvodio vojna dejstva u rejonu Srebrenice jula 1995. godine – a konkretni dokazi da je on naredio i nadzirao masovnu egzekuciju muslimanā posle pada Srebrenice, koliko nam je poznato, ne postoje (osim čuvene izjave da je „došlo vrijeme da se osvetimo Turcima“ – što, samo po sebi ništa ne dokazuje) – može biti objektivno odgovoran, po načelu komandne odgovornosti, može biti i moralno, a time i pravno odgovoran, ako je znao da se osvetnička smaknuća dešavaju, a nije ih spriječio, ali zbog toga u svojem biću još uvijek ne smije biti smatran zločincem.

DŽELAT ILI SPASILAC?
Kao drugo, radi ilustracije odnosa civilnog i vojnog rukovodstva Republike Srpske i VRS prema nesrbima, treba se sjetiti događajā iz ljeta 1993. godine. Tada su, a to su mnogi zaboravili, ne samo ovdje (jer većina onih koji sada slave izručenje generala Mladiću svojevremeno uopšte nije marila za konkretne događaje u BiH, pa o tome uglavnom i nemaju ni elementarne činjenične predstave) i u Hrvatskoj, muslimanske i hrvatske snage u srednjoj Bosni i Hercegovini međusobno ratovale. Hrvati su u srednjoj Bosni bili slabiji, prijetio im je ne samo potpuni vojni slom nego i pokolj civilnog stanovništva, koji je, da podsjetimo, na nekoliko lokacija već bio otpočeo, u čemu su se, razumije se, naročito „isticali“ mudžahedini. Tada je, međutim, VRS, na čelu sa svojim komandantom, generalom Mladićem, spasla mnoštvo nesrba – i naoružanih i nenaoružanih. Kako se to uklapa u interpretativnu matricu srebreničkog zločina, kao, tobože, ničim izazvanog akta mržnje i genocida? Teško ili bolje reći – nikako! Zapamćeno je, kod onih koje je to tada zanimalo, koji su pratili, a nijesu se potrudili da zaborave, da su hrvatski civili koje se izvlačile snage VRS kao jedan govorili: „Krst je krst.“ U od muslimanskih snaga opkoljenom hrvatskom gradu Žepče, Hrvatice su stavljale peškire pred gusjenice srpskih tenkova…
Da VRS nije spasla hrvatske civile iz okruženja nadmoćnih muslimanskih snaga koji su počeli sistemsku likvidaciju hrvatskog civilnog stanovništva, od strane SAD oktroisani Vašingtonski sporazum između muslimanskog rukovodstva u BiH i Republike Hrvatske faktički ne bi mogao da stupi na snagu, jer bi jedinice HVO u srednjoj Bosni vjerovatno bile potpuno uništene, hrvatsko stanovništvo masovno istrebljivano, tako da bi se vojska RH još otvorenije uključila u rat protiv muslimanske vojske u BiH. Posle takvog razvoja događaja teško je zamisliti veće angažovanje HV i HVO protiv srpske vojske u RS i RSK, a naročito bi teško bilo zamisliti muslimansko-hrvatsko savezništvo koje je 1995. godine rezultovalo „Olujom“, a zatim i slomom zapadnokrajiškog ratišta u jesen 1995. godine. Pragmatički gledano, interes Srba u BiH, ali i u bivšoj RSK, bio je prepuštanje rata između muslimana i Hrvata svojim tokom, što bi najvjerovatnije zadugo, ako ne i trajno, onemogućilo ostvarenje hrvatsko-muslimanskog vojnog saveza, koji je, uz pomoć agresije snaga NATO 1994. i 1995. godine protiv VRS i Srpske vojske Krajine, odlučio ishod rata. Međutim, VRS je u ljeto 1993. godine, umjesto pragmatično, postupila ljudski, moralno, što je, kako je pokazao potonji razvoj događaja, realno kolosalno naškodilo upravo Srbima. Ne samo što je, hladno racionalno posmatrano, to bilo nepametno, nego je i, moralno gledano, bilo krajnje nezločinački. Može li biti zločinac onaj koji je sa svojom vojskom spasao nekoliko hiljada nenaoružanih, ali i naoružanih pripadnika naroda koji ratuje protiv njegove vojske i njegovog naroda?

RAT I MORAL
Na trećem mjestu, kada se donosi sud ne samo o konkretnim djelima, odnosno  nedjelima, nego i o kvalitetu osoba onih za koje se sumnja da su ih počinili – a u euforizovanom dijelu srpske javnosti slavi se upravo privođenje navodno moralno nedostojnog i stoga omrznutog „zločinca“ (haškoj) nazovi pravdi – tada je ponovo primjereno uzeti u obzir cjelinu onoga što spada u djelo pomenutog čovjeka i institucije koju je on predvodio. Obavezno je, dakle, zapitati se šta je sve VRS uradila između 1992. i 1995. godine ili, još bolje, šta bi se desilo da ona ništa nije radila, odnosno da nije postojala? Početkom razgradnje SFRJ i nastankom praznog prostora koji je do tada popunjavala ta država, državotvorno-teritorijalne aspiracije zapadnih Srba sudarale su se sa analognim pretenzijama Hrvatā i muslimanā. Što se potonjih tiče, situacija je bila slična situaciji iz aprila 1941. godine, kada su zapadni Srbi, međutim, bili posve nespremni, najprije da artikulišu svoj program, što je omogućilo da im se dogodi genocid. Ovoga puta i na njihovoj strani su se nazirali obrisi nekakvog istorijskog programa, što je direktno omogućilo i da u vojnom pogledu budu neuporedivo spremniji nego 1941. godine.
Ovaploćenje tog drugačijeg stava i drugačije samosvijesti zapadnih Srba predstavljalo je stvaranje VRS, a sáma činjenica njenoga postojanja spriječila je da se Srbima u BiH – ali ne i onima u Hrvatskoj (makar u jednom dijelu) – ponovi 1941. godina. Ovo nije nagađanje na osnovu, kako to eufemistički nazivaju oni koje savršeno nije briga za taj genocid,  „istorijskog iskustva“, projektovanog pedeset godina kasnije, već ono što je u BiH počelo da se dešava prije nego što je organizovana VRS. Naime, neizazvani pokolji srpskog stanovništva na Kupresu, u Bosanskom Brodu i Derventi, koje su izvele oružane formacije nastajuće Republike Hrvatske, uz pomoć lokalnih Hrvata i muslimana, početkom aprila 1992. godine, prije izbijanja oružanih sukoba u Sarajevu – koje su takođe izazvale nesrpske snage (provokacija jedinica MUP BiH, predvođenih kriminalcem Jusufom Prazinom, pucale su u antiratne demonstrante ispred Skupštine BiH, što se pripisalo obezbjeđenju SDS; pokolj hladnim oružjem preko 200 srpskih civila u naselju Pofalići, što je izazvalo prvu veću upotrebu srpske artiljerije oko Sarajeva itd) nesumnjivo ukazuju na to kakva je budućnost bila pred Srbima u državnim tvorevinama koje su projektovali Hrvati i muslimani. Vojska RSK nije imala snage VRS, zbog čega je 250.000 krajiških Srba doživjelo sudbinu Budakove „trećine“ koju je trebalo protjerati.
April 1992. godine, u BiH i avgust 1995. godine, u Krajini/Hrvatskoj vjerodostojno pokazuju da bi se Srbima zapadno od Drine, da nijesu imali dovoljno snažnu oružanu (samo)zaštitu desilo nešto slično što i 1941. do 1944. godine. Vjerovatno je da brojevi žrtava ne bi bili isti kao u Drugom svjetskom ratu, ali su masovno protjerivanje i masovna ubistva bili nešto što bi im se sigurno desilo – da nije bilo VRS na čelu sa generalom Mladićem. Iz toga razloga, u tom aspektu, general Ratko Mladić je, već sada se može reći, značajna istorijska ličnost. Ne smijemo, dakle, da zaboravimo – ili makar mi Srbi ne treba da zaboravimo, ako to druge ne zanima – da je VRS, na čijem čelu je bio general Mladić, ratujući na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine svojim naporima sačuvala živote velikog broja građana, nevinih ljudi. Da li je ta činjenica beznačajna stoga što su ti ljudi prevashodno srpske narodnosti? Možda je drugima nevažna, čak možda baš zato i iritantna, ali za one koji se smatraju Srbima i iz toga racionalno izvode minimalni kvantum zaključaka (umjesto da „misle“ automatski-indukovanom zapadnjačkom propagandom), to ne bi smjelo da bude nevažno. Štaviše, upravo ta činjenica bi – makar za Srbe – morala biti najvažnija u procjeni značaja i mjesta generala Mladića. Iz toga razloga, ta vojska i taj vojskovođa zaslužuju da im se prizna velika istorijska zasluga za srpski narod. Naravno, time ničija odgovornost ne bi mogla i smjela biti unaprijed isključena.
Ako se prosuđuje o vojsci i o njenim komandantima, tada nije pošteno moralni sud donositi samo na osnovu toga kojem broju ljudi su oduzeli život (pri tome tendenciozno apstrahujući od procjene okolnosti i konteksta), već ništa manje treba uzeti u obzir i to kojem broju ljudi su oni – ako se to u ovom slučaju uopšte i dâ procijeniti – spasli život. Jedini način da vojska koja učestvuje u ratu – u ratu koji njen narod i njegovo političko rukovodstvo nijesu htjeli, niti izabrali – nikoga ne ubije, i da se pri tome nijednom ne ogriješi o pravne norme, jeste da unaprijed položi oružje. Ako čitavu vojsku kao vojsku osudite zbog onoga što je ona – stvarno ili navodno – zlo učinila, tada joj, makar i ne htjeli, sudite i zbog onoga što je dobro učinila. Ako je Republika Srpska djelo nastalo iz borbe VRS, tada osudom njenog komandanta kao „zločinca“ osuđujete i nju kao „zločinački“, a time i njeno djelo – kao, da citiramo Silajdžića: „genocidnu tvorevinu“. Tada, međutim, (a to se odnosi na „ponosne“ snabdjevače haškog nesuda srpskim čelnicima vlastodržeće Srbije) ne možete da razvijate „specijalne, paralelne odnose“ sa Republikom Srpskom, da po političkoj potrebi privodite Dodika u svakoj predizbornoj kampanji, ne bi li uzeli koji glas više od građana Srbije porijeklom iz Srpske, ali i od onih koji su osjetljivi na patriotsku „notu“, a da pri tome predsjednika i osnivača Republike Srpske, te komandanta njene vojske, jednog od najdarovitijih srpskih vojskovođa u istoriji, pošaljete u ruke suda pod direktnom kontrolom onih koji su ratovali protiv te Republike Srpske i čitavog srpskog naroda. Jednostavno, to je praktično nedosljedno, a moralno – odbojno.

KRIMINALIZACIJA OSLOBODILAČKOG RATA
I na kraju, potrebno je povući jednu istorijsku paralelu, koja može da nam pomogne da bolje osvjetlimo istorijske događaje iz devedesetih, ali i nivo intelektualne, kulturne i moralne svijesti onih koji likuju zbog toga što se Mladić „pridružio“ Karadžiću u Hagu. Da li su heroji o kojima učimo u istorijskim čitankama i kojima se divimo, bili bezgrešni? Svakako ne. Ipak, zbog toga ne učimo o „etničkom čišćenju“ islamizovanih Srba i Turaka iz gradova Srbije koja se otimala iz jarma ropstva, već o Prvom i Drugom srpskom ustanku, o ratovima  za srpsko oslobođenje. Da su kriterijume moralne i pravne krivice koje današnja, vladi bliska „javnost“ u Srbiji primjenjuje na gospodu Karadžića i Mladića, nekada primijenjivali na Karađorđa, Miloša Obrenovića, svetog Petra Cetinjskoga, Njegoša itd – teško da bi bilo ko od njih izbjegao neki tadašnji Hag. Ipak, to se nije desilo. Zašto? Ne samo zato što tada nikome nije padalo na pamet da se dosjeti Međunarodnog suda kao sredstva ostvarenja svojih interesa, već zato što su tadašnji Srbi listom, jednodušno učestvovali u oslobodilačkim ratovima, jer gotovo da nije bilo onih kojih se to „nije ticalo“, kojima to „nije bio njihov rat“ – da pomenemo samo neke od izgovora onih koji su devedesetih izbjegavali građansku dužnost odbrane svoje države, odnosno patriotsku dužnost odbrane svog naroda. Dakle, da smo devedesetih bili i blizu tako jednodušni kao u 19. stoljeću, vjerovatno niko odavde ne bi nikada bio poslat u Hag. Masovno prisilno slanje Srba u Hag, koje je počelo od 2000, treba razumjeti sa dva razloga. Prvo, oni kojih se ti ratovi nijesu „ticali“ mislili su da prodajom onih koji su branili zemlju – uključujući i njih same! – mogu da obezbijede „bolji život“, jer, navodno, ne može se živjeti bolje „inateći se“ (otkad se držanje minimuma moralnosti i časti zove „inat“?!) sa moćnima. Drugo, kriminalizovanjem odbrambeno-oslobodilačkih ratova srpskog naroda iz devedesetih godina iskupljuje se njihova sramota – izbjegavanje odbrane svoje zemlje i naroda.

11 коментара

  1. Avatar
    Murat Kovačević

    Ne postoje bošnjaci kao narod u Bosni to je teška izmišljotina , postoji samo mali broj pravih Turaka njima svaka čast a ostalo je veliki dio Srba čiji su pradjedovi primili Islam .Djelom zbog povlastica a djelom pod pritiskom . To se jako dobro vidi u našim srpskim prezimenima gotovo svatko od nas ima prezimenjaka Srbina u Srbiji , a samo možda 4 do 5 % u Turskoj .Neki se kao Nemanja Kusturica vraćaju pravoslavlju ali to nije važno , važnije je da smo prema tome mi najbliža braća Srbi muslimanske i pravoslavne vjere , neka nam je sretan svima suživot i mir koji nema cijenu .

  2. Avatar

    Lepo i razložno ,utemeljeno.
    Dr časlav Koprivica je profesor na fakultetu političkih nauka ,autor nekoliko knjiga.Pripada mlađoj generaciji naših filozofa.Svojevremeno,1999 godine je napisao članak:
    „Srbi i Zаpаd: zаštо smо u rаtu?”, u: Nоvа srpskа pоlitičkа misао (pоsеbni brој zа 1999), str. 105–121.Za autora ovog članka je doajen srpske filozofije Mihailo Đurić rekao da je njime “osvetlao obraz srpske filozofije”.
    Eto bila je to koja reč o autoru…

  3. Avatar

    Ako je Ratko Mladic za nase SRBske i Bozije neprijatelje zlocinac, onda je on za nas SRBe: Pravoslavce i Svetosavce istinski heroj i borac za spas i vaskrs SRBstva i SRBije, cije ce ime vecno da sija u dusi svakog Svetosavaca dok bude bilo i jednog SRBina!

    Neka je generalu SRBske Vojske Ratku Mladicu, od nas SRba vecna hvala a od Boga nebeska nagrada, za sve dobro koje on u zivotu svome ucini za nase voljeno i Bogu drago SRBstvo.

    Neka se puno ne raduju dusmani SRBski, zbog izdaje, hapsenja i Hagu predaje generala Ratka Mladica, od sadasnjih izroda SRBskih i potomaka Vuka Brankovicavi.

    Svi su SRBi Mladici, i zato ce roditi majka SRBkinja, Novoga Mladica, junaka i osvetnika Vaskolikog SRBstva. Rodice majka SRBkinja Novoga Gavrila Principa, Novog Obilica, Novog Marka Kraljevica, Novog Vujadina, Novog osvetnika SRBstva i SRBije, jer ko se ne osveti za sadasnjo izdajstvo Boga i SRBstva, taj se nece ni posvetiti, a ko se osveti taj je vec posvecen i uvrsec medju najvece Velikane SRBstva!

  4. Avatar

    Ako je Ratko Mladic za nase SRBske i Bozije neprijatelje zlocinac, onda je on za nas SRBe: Pravoslavce i Svetosavce istinski heroj i borac za spas i vaskrs SRBstva i SRBije, cije ce ime vecno da sija u dusi svakog Svetosavaca dok bude bilo i jednog SRBina!

    Zato, neka je generalu SRBske Vojske Ratku Mladicu, od nas SRba vecna hvala a od Boga nebeska nagrada, za sve dobro koje on u zivotu svome ucini za nase voljeno i Bogu drago SRBstvo.

    Zbog toga, neka se puno ne raduju dusmani Boziji i SRBski, zbog sadasnje izdaje, hapsenja i Hagu predaje generala Ratka Mladica, od novih izroda SRBskih i potomaka Vuka Brankovicavi.

    Svi su SRBi Mladici, i zato ce roditi majka SRBkinja, Novoga Mladica, junaka i osvetnika Vaskolikog SRBstva. Rodice majka SRBkinja Novoga Gavrila Principa, Novog Obilica, Novog Marka Kraljevica, Novog Vujadina, jednom rijecju rodice majka SRBkinja novog osvetnika SRBstva i SRBije, jer ko se ne osveti za sadasnjo izdajstvo Boga i SRBstva, taj se nece ni posvetiti, a ko se osveti taj je vec posvecen i uvrsec medju najvece Velikane SRBstva!

  5. Avatar

    Наравно да је злочинац за све за које је Степинац блажени, наследнике идеологије НДХ, подржаваоце конкордата Папе са Хитлером и Мусолинијем,онима који се диче ханџар-дивизијом, онима који су основали и подржавали ОВК, онима који су створили Харадинаја и Тачија…иста прича се понавља вековима, исти актери, само друга лица.

  6. Avatar

    BEOGRAD – Poslanici Skupstine Srbije posvetili su cijelo jucerasnje prije podne debati o filmu o Srebrenici, koji je premijerno prikazan preksinoc na Prvom programu RTS.

    Raspravu su zapoceli radikali, ne krijuci da se zagrijavaju za danasnji “patriotski miting”.

    Aleksandar Vucic je predlozio formiranje anketnog odbora koji bi ispitao ko je taj, kako je rekao, ko je naredio da se na drzavnoj televiziji prikazuje film o Srebrenici “koji predstavlja sramotu i hajku na srpski narod”.

    Odbor treba da ustanovi, po Vucicu, antisrpsku histeriju i da se prekine hajka protiv Mladica i Karadzica koje je nazvao herojima.

    Po Vucicu je zlocin sto je emitovan film. On je posebno naglasio da niko nece da amnestira one koji su pocinili zlocin, vec da se amnestira srpski narod.

    Sef poslanickog kluba DSS Dejan Mihajlov smatra da ne bi bilo lose o ovom predlogu porazmisliti, jer bi bio interes Skupstine da se ‘odredi’ prema zlocinima u Srebrenici, da se skine ljaga sa svih gradjana, jer se krivicna odgovornost individualizuje. Niko nece stati, kako je rekao, iza onih koji su cinili zlocine i zalozio se da se utvrdi koliko je bilo zrtava u Srebrenici i ko je za njih odgovoran.

    Na primjedbu predsjedavajuceg Gordane Comic da prijedlog treba formulisati u pisanom obliku, Tomislav Nikolic je najavio konsultacije sa sefovima ostalih poslanickih grupa i dodao da su sva sela od Srebrenice do Bratunca spaljena, ali da nisu samo Srbi cinili zlocine. Da je, kako je rekao, zakon o informisanju na snazi, “ne biste davili decu onim filmom nego biste platili kaznu”. Po Nikolicu, mi smo taoci drzavnih televizija.

    Natasa Jovanovic se, pak, zalozila da se razoblici i raskrinka “sve ono sto nam pakuju Amerikanci i drugi”.

    Vucic je prozvao Lejlu Ruzdic (DOS) rekavsi da se ona vjerovatno radovala zbog prikazivanja filma o Srebrenici, nakon cega je ona uplakana istrcala iz sale.

    Zrtve ne biraju nacionalnost

    Na pitanje da li je znao da ce biti prikazan film o Srebrenici na televiziji, Cedomir Jovanovic odgovorio je novinarima da nije znao, ali da je film video ranije. Bio je sokiran, zapanjen onim sto je video.

    “Ne znam da vam opisem osecaj. Moja majka je iz porodice koja je potpuno pobijena u Drugom svetskom ratu. Moj deda je bio svestenik i on je zapaljen u crkvi sa 400 drugih Srba 1941. godine, ali osecaj kada gledate oca koji doziva svog sina da sidje iz sume je takav, mene ne interesuje koje je nacionalnosti. To je ljudski neprihvatljivo. Taj covek danas ne postoji, kao ni njegov sin, koga je pozivao da sidje dole uz garanciju vojske Republike Srpske da mu se nista nece dogoditi.

    To nema veze ni sa vojnicima RS. Pojedinci koji su to ucinili neka odgovaraju. Odgovorni pojedinci moraju snositi konsekvence za takvu vrstu ponasanja, izjavio je Cedomir Jovanovic.

    Po misljenju sefa poslanickog kluba DOS Cedomira Jovanovica, Skupstina ne treba da se bavi uredjivackom politikom medija, a gradjani bi trebalo da se opredele ko je za sta kriv. U potonjoj izjavi novinarima on je u neku ruku dao do znanja da bi anketni odbor bio svojevrsna “kaznena ekspedicija”.

    Za govornicom je istakao da se ovom filmu protive oni koji su bili na vlasti proteklih deset godina i koji su poklonili srpsku Srebrenicu sa 7.500 nestalih. To srpski narod, kako je rekao, ne zasluzuje.

    Ne moze se negirati ono sto je uradjeno u nase ime, bice nasa tragedija ako ne kazemo ko je odgovoran za zlocin, rekao je Jovanovic i podsetio da je zakon o izgradnji objekata na dnevnom redu, a o “zutim osama” ce se razgovarati drugi put.

    Zorana Radovanovica (SPS), interesuje sta je sa 1.300 nestalih sa Kosova, sta je sa Rackom i Markalama, a po Seselju je prikazivanja filma o Srebrenici tendenciozna propagandna emisija a emisija koja ne prikaze obe strane je, po njemu, neobjektivna. On je naveo da su u Skelanima i Podrinju sahranjeni Srbi koje su pobili Muslimani.

    Parlament je juce pre podne bio veoma bucan, poslanici su lupali o sto, malo su aplaudirali, dobacivali s mesta, a za govornicom su radikali prednjacili u uvredama. Tako je Aleksandar Vucic u neku ruku prozvao Lejlu Ruzdic (DOS) rekavsi da se ona verovatno radovala zbog prikazivanja filma o Srebrenici. Nakon toga je Lejla Ruzdic istrcala iz sale sva uplakana, a potom je novinarima izjavila da ne moze da se raduje zbog toga sto se nas narod proglasava krivim za masovni zlocin, ali da ne moze da dozvoli da se dovede njeno ime i njena licnost u pitanje kada se radi o bilo kakvom zlocinu, a pogotovo o zlocinu koji se desavao u nasem okruzenju i oko nas.

    “Uopste ne postavljam pitanje ko su zlocinci, odnosno koji je narod zrtva zlocina i nad kim su zlocini vrseni. Mene to ne interesuje, za mene su vrseni zlocini nad ljudima i za mene je to nedopustivo, bez obzira kom narodu pripadaju ljudi. Za mene je jedan ubijeni covek zlocin koji ja ne mogu ni na koji nacin da opravdam.

    Ova moja reakcija je vjerovatno bila spontana, jer ja sam cetvrti musliman u nasoj Skupstini. Dosad je apostrofirano troje ljudi i ja sam poslednja jos ostala, i neko je morao da me apostrofira, bez ikakvog razloga, jer ja uopste nisam osoba koja dobacuje prilikom zasjedanja.

    A kada su u pitanju radikali, posle svih zardjalih kasika, ja se toga dobro cuvam da njima dobacujem. Naprotiv, vrlo ih ignorisem. Opravdavati zlocin na pocetku 21. vijeka je za mene nedopustivo, kao i da mi se imputira da se radujem tome.

    Ja sam verovatno emotivno reagovala, jer sam bila zgranuta takvom reakcijom”, izjavila je novinarima Lejla Ruzdic.

  7. Avatar

    Pukovnik JNA izlazi iz zatvora
    Veselin Šljivančanin uskoro na slobodi

    Haški sud će narednih dana pomilovati Veselina Šljivančanina i pustiti ga na slobodu, saznaje Press. Pukovniku bivše JNA i jednom od pripadnika „vukovarske trojke” biće dozvoljen izlazak iz zatvora u Slovačkoj, pošto je odslužio dve trećine kazne.
    Šljivančanin je prvo bio osuđen na pet godina zatvora zbog pomaganja u zločinima počinjenim nad hrvatskim zarobljenicima na Ovčari kod Vukovara 1991. godine. Kasnije je Tribunal doneo pravosnažnu odluku i preinačio tu kaznu na 17 godina zatvora. Žalbeno veće Haškog suda smanjilo je, međutim, lane nekadašnjem oficiru JNA tu kaznu na 10 godina. To je bila treća i konačna presuda u tom procesu, a prvi put u istoriji Haškog suda promenjena je jedna pravosnažna presuda.

    Šljivančanin je uhapšen i izručen Haškom tribunalu u leto 2003. godine. Odslužio je gotovo osam godina, pošto je u kaznu uračunato i vreme provedeno u pritvoru.

    Odlukom Tribunala kaznu je služio u Slovačkoj. Šljivančanin je smešten u posebnom krilu zatvora u mestu Leopoldovo, na jugozapadu Slovačke.

  8. Avatar

    Ovde se nema sta dodati, sve je super napisano. Samo mogu da ponovim neke stvari, da nije bilo vojske Republike Srpske ni jednog Srbina u bosni danas nebi bilo.Desilo bi se isto kao u drugom svetskom ratu,:bio bi totalni pokolj Srba. Ponovio bise sigurno Jasenovac ili nesto slicno, a bilo je mali jasenovaca gdje su Srbi na naj krvolocniji nacin ubijani.Isto sto su radile ustase u drugom svetskom ratu, a znase da je veliki procenat ustasa su bili muslimani. A ovi cobani na skupstini u Beogradu prikazuju nekakav film o srebrenici, a toliko takvi filmova ima o stradanju Srba, u bosni, hrvatskoj i na kosovu. Kad procitam ovakve stvari to pametan covjek nemoze zamisliti, koga predstavljaju pojedinci u skupstini, to je stvarno preslo sve granice razuma.

  9. Avatar

    BEOGRAD – Bivši oficir Jugoslovenske narodne armije Veselin Šljivančanin pušten je danas na slobodu nakon što je odslužio dve trećine zatvorske kazne, na koju ga je osudio Haški tribunal, saznaje Tanjug.
    Član takozvane vukovarske trojke najpre je bio osuđen na pet godina zatvora zbog pomaganja u zločinima počinjenim nad hrvatskim zarobljenicima na Ovčari kod Vukovara 1991. godine.
    Kasnije je Tribunal doneo pravosnažnu odluku i preinačio tu kaznu na 17 godina zatvora.
    Prošle godine je, prvi put u istoriji Tribunala, jedna pravosnažna presuda preinačena jer je Žalbeno veće Haškog suda Šljivančaninu izreklo kaznu od 10 godina zatvora.
    Šljivančanin je uhapšen i izručen Haškom tribunalu u leto 2003. godine.
    Odslužio je gotovo osam godina, pošto je u kaznu uračunato i vreme provedeno u pritvoru

  10. Avatar

    Da je devedesetih godina prosloga veka na celo Srbije bio Sveti Sava,zadesila bi je ista sudbina,kakva ju je zadesila,jer je tako odlucio ujedinjeni americko-nemacki fasizam./Jos jedan koji trabunja o teoriji zavere protiv Srbije/,kamo srece da trabunjam,bila bi to samo moja licna tragedija,ali stvari su mnogo ozbiljnije i tragicnije.Kreatori “novog svetskog poretka”,poverovali su,u svojoj osionosti,da ce Srbi ponovo stati u red za jame i kame.E, gospodo,ozbiljno ste se preracunali,i Srbi su naucili ponesto iz svoje istorije.
    Na scenu stupa profesionalni vojnik od formata,potomak Misica i Stepe,neko ko voli svoj narod,a fasisticko zlo oseca na sebi jos od detinjstva.Svoj,vojnicki posao je odradio valjano,ali desilo mu se kao i jednom djeneralu pre njega, da ga politicari uniste.
    Prema tome,dileme nema, Ratko Mladic nije ratni zlocinac.
    Sve lazi i gnusobe,koje sada o njemu lansira neofasizam polako izlaze na videlo,Kukavni “srpski europejci”,u svojoj zaslepljenosti,poduprtoj zelenim novcanicama,sve bezvrednijim,lupetaju teledirigovane budalastine,svesni svoje nistavnosti,uhvaceni u stupicu iz koje im nema spasa.
    Svi koji napadaju Mladica na najvulgarniji i najprimitivniji nacin,neka se sete sudbine djenerala Draze,neka stave prst na celo i dobro promisle,pre no sto pocnu da napadaju Mladica.

  11. Avatar

    Onda, po analogiji, ni hrvatski ratni zločini nisu zločini jer su možda također počinjeni iz osvete zbog srpskih ubojstva hrvatskih civila. E Časlave, Časlave, za jednog filozofa prilično se slobodno služiš logikom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *