Da li je general Mladić zločinac

Piše Časlav D. Koprivica

Da predsjednika i osnivača Republike Srpske, te komandanta njene vojske, jednog od najdarovitijih srpskih vojskovođa u istoriji, pošaljete u ruke suda pod direktnom kontrolom onih koji su ratovali protiv RS i čitavog srpskog naroda, jednostavno, to je praktično nedosljedno, a moralno – odbojno

U tekstu koji slijedi nastojimo da ponudimo razložne argumente protiv apriornog, jednostranog i, na kraju, nemislećeg prihvatanja teze o srpskoj suštinskoj krivici (čak i genocidnosti) u ratovima devedesetih godina, koji su mnogi naši ljudi, nekritički preuzimajući propagandu protivnikā (hrvatsku, muslimansku, ali što je najvažnije: i veoma uticajnijih i zainteresovanih krugova na Zapadu) – usvojili kao „istinu“. Pretpostavka za mogućnost razgovora na ovu temu jeste da naš sunarodnik koji ovo eventualno bude čitao, a drugačijeg je mišljenja, nije neko ko mrzi svoj narod ili, pak, neko ko ima koristi od saradnje s onima koji su protivnici njegovog naroda. Ovo pitanje je neobično značajno zato što je jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije, polja na kojem se odlučuje o srpskoj ekskluzivnoj krivici za ratove i u ratovima devedesetih – naša javnost, odnosno naši ljudi; ako bude dovoljno/previše onih koji u to povjeruju, mi ćemo efektivno postati krivci. Kao izrazito oličenje srpske krivice prozapadnjački krugovi obično uzimaju generala Ratka Mladića, koga su srbijanske vlasti nedavno izručile Haškom sudu. U ovom tekstu ćemo pokušati ne samo da ukažemo na problematičnost proglašavanja njega za krivca, nego – baš zbog ove propagandne „simbioze“ između njegove ličnosti i navodne srpske krivice – i na problematičnost teze o krivici Srba. Naravno, ne želimo da tvrdimo da naši političari i naše vojske u tim ratovima nijesu učinili ništa što bi bilo dostojno osude, ali kada se u javnom diskursu (i stranom i unutarsrpskom) govori o srpskoj krivici, nemaju se u vidu najviša etička, pa i moralno-religijska mjerila, koja gotovo nikoga iz tih vremena ne mogu da „ostave“ nedužnim, već ona i onakva mjerila čijom primjenom se ustanovljuje da su Srbi bili poglavito napadači i krivci, a nesrbi, naprotiv, opet pretežno – napadnuti i žrtve.

Da li je general Ratko Mladić, ratni komandant Vojske Republike Srpske, zločinac? U znatnom dijelu srpske javnosti (bolje rečeno: srbijanske, jer je situacija u Republici Srpskoj u tom pogledu, razumljivo, dosta drugačija), naime u onom koji sebe doživljava kao „demokratski“, ovaj sud se smatra gotovom stvari, tako da se želi osporiti i sámo pravo na problematizovanja te „činjenice“, a oni koji o tome, ipak, žele da razgovaraju, čak i pomoću argumenata, olako se proglašavaju braniocima zločina. Kako, međutim, dotična javnost „zna“ za ovu „činjenicu“? Jednostavno: (zapadnjački) „svijet“ je to, umjesto njih, presudio – najprije putem svojih medija, a zatim na osnovu te „presude“ javnog mnijenja, koju su kreirali zainteresovani centri moći i njegovi sudovi. Najprije je to učinio posebni sud za bivšu Jugoslaviju, a zatim u svojoj presudi po tužbi BiH protiv Srbije i redovni Međunarodni sud pravde. Da je onaj prvi sud, (veoma) blago rečeno, daleko od savršenstva (a mnogi bi rekli i da je to izvitoperenje pravde i pravednosti u službi moći i nastavak politike sile protiv onih koji su svojevremeno pokušavali da sačuvaju ono što se moglo sačuvati od SFRJ) – to, posle mora opštih i pojedinačnih dokaza, mogu da osporavaju samo oni koji žive od takvog „suda“. Što se tiče presude Međunarodnog suda pravde, koji je, ipak, sud ne samo po imenu, ona je zanimljiva stoga što je u njoj presuđeno da je od čitave teritorije BiH „genocid“ nad muslimanima izvršen samo na području jedne opštine. Teoretski – moguće, ali u stvarnosti (vrlo) malo vjerovatno. To je dijelom bilo uslovljeno činjenicom da je pomenuti vanredni Haški sud za bivšu Jugoslaviju već bio donio presude u vezi sa događajima u Srebrenici u kojima su pominje kvalifikacija „genocid“, a dijelom i činjenicom da je istom presudom u kojoj se pominje srebrenički „genocid“ odbijena tužba BiH protiv Srbije, tako da se ovakva procjena događajā u Srebrenici može shvatiti i kao neka vrsta kompromisa između prava i međunarodne politike.
No, da bi se sudilo o tome da li je neko zločinac, treba uzeti u obzir cjelinu konteksta, odnosno cjelinu događajā u kojima general Mladić jeste, odnosno nije, manifestovao svoje „zločinstvo“. Prema našem shvatanju, pravilno razumijevanje ovoga pitanja zahtijeva uzimanje u obzir šireg smisla najprije događaja u samoj Srebrenici, zatim načelni odnos VRS prema nesrbima tokom rata od 1992. do 1995. godine, te, konačno, pitanje smisla postojanja i eventualnih humanitarnih zasluga VRS i za svoj narod i za druge zaraćene narode.

ŠTA ZNAČI BITI ZLOČINAC
Najprije se, načelno, treba upitati da li je isto reći da neko jeste zločinac i da je neko počinio (jedan) zločin? Filosofski posmatrano, radi se o tome da li nas naša radnja, čak svaka naša radnja, kada je već učinjena, nužno određuje u našem biću i identitetu. Pitanje je neophodno postaviti na ovakav način zato što je vidljivi dio naše javnosti (a među njima i oni koji zbog uzrasta na pamte 1995, već su „istinu“ o Srebrenici „doznali“ preko „Gugla“) posljednjih dana doslovno slavio zato što je odlazak „zločinca“ konačno otvorio put „pravdi“, a time, što (im) nije manje važno, i našem, kako vjeruju, „putu u Evropu“. Da li je osoba koju su naše vlasti „slavodobitno“ uhapsile i isporučile haškoj „pravdi“, zločinac koji zaslužuje najvišu kaznu za „najveći zločin u Evropi posle Drugog svjetskog rata“ ili simbol srpske borbe za slobodu i pravdu – neki čak kažu i najveći Hercegovac u (srpskoj) istoriji?
Pođimo od jednostavnijeg primjera. Da li jeste lopov onaj ko jednom nešto ukrade? Ako je to nešto „sitno“, ako ne pokaže namjeru da to ponovi, već se, naprotiv, pokaje – onda se možda smije reći da zapravo i nije. Tačno je da ljude često drastično mijenjaju radnje koje učine (a sve što učinimo nas gotovo neizostavno nekako, ali postepeno mijenja), ali nije svaka radnja dovoljna da bi nas suštinski odredila i promijenila. Nešto analogno se može reći za zločin. Stoga načelno nije dozvoljeno, makar ne bez uzimanja u obzir konkretnih okolnosti, reći za nekoga ko jednom negdje počini zločin: On jeste zločinac. Ako je neko u nekim drugim prilikama ili čak možda baš i u toj, koja se, generalno interpretirano, uzima kao dokaz da on jeste zločinac, pokazao kao neko koji odstupa od argumentativno prihvatljive matrice kojom se može dokazivati zločinstvo, tada to znači da ga zločinaštvo ne određuje u njegovom habitusu, tako da on, suštinski, u svojem biću – nije zločinac. Jedno je, dakle, počiniti jedan zločin, a drugo je biti „ogrezao u zločinu“, dosljednim i uzastopnim zločinjenjem nepovratno postati i biti zločinac.
Na drugom mjestu, kakva je priroda zločina u Srebrenici? Prije nekoliko godina, dnevni list „Večernje novosti“ objavio je spisak nekoliko hiljada (3.287) imena Srba pobijenih u okolini Srebrenice. Među njima su većina bili civili, ali i stradali srpski vojnici, pored toga što su često ubijani posle zarobljavanja nijesu bili „legitimne“ mete, budući da je Srebrenica bila zaštićena zona UN morala je biti razoružana, tako da iz nje ne mogu biti vođene nikakve vojne aktivnosti. Svi ti zločini desili su se prije zločina nad srebreničkim muslimanima u julu 1995. godine. Zločine nad Srbima su počinile muslimanske oružane formacije, koje su 1995. godine postale predmet uzvratnog zločina. Pri tome, oni koji su 1995. godine to uradili muslimanskim oružanim formacijama uglavnom su bili bliski rođaci onih Srba koje su te muslimanske snage za tri godine rata ubile. Nije, naravno, teško shvatiti uzročno-posljedičnu vezu između ta dva zločina. Dakle, general Ratko Mladić i vojska pod njegovom komandom, u rejonu Srebrenice počinili su zločin osvete, čije su žrtve mahom bili oni koji su prethodno na najsuroviji pobili najbliže rođake onih koji su taj zločin izvršili. Ako bismo poredili ta dva zločina, onaj potonji je bio uzrok, a prvi posljedica. Muslimanski zločin je bio „motivisan“ samo slijepom vjerskom mržnjom – što se vidi i po tome što su Srbi ubijani bez razlike na pol, starost, sposobnost za nošenje oružja, dok je srpski zločin, najverovatnije, bio motivisan osvetom za smrt najbližih. Time se pravno ne izvinjava srpski zločin, ali se on antropološki-emotivno objašnjava, pri čemu je, ako se ova dva zločina porede u moralnom pogledu, muslimanski zločin svakako gori, jer su njihove žrtve bili Srbi samo zato što su Srbi, a srpske žrtve su bili muslimani, ali ne nužno zato što su uopšte muslimani, već zato što se razložno sumnjalo da su upravo oni prethodno počinili zločine nad Srbima. Naravno, vjerovatno je među muslimanskim žrtvama u Srebrenici, naročito mlađima, bilo onih koji u tome nijesu učestvovali, pa zbog toga ovakva osveta jeste zločin i u moralnom smislu, a ne samo u pravnom smislu. Ipak, da srebrenički muslimani nijesu bili predmet zločina kao muslimani, već kao oružnici za koje se osnovano moglo sumnjati da su počinili makar neki od brojnih zločina koje je počinila Orićeva tzv. „28. divizija Armije Bosne i Hercegovine“, vidi se po tome što su snage VRS ne samo poštedile muslimansku nejač iz Srebrenice, već su joj pomogle da se izvuku iz zone borbenih dejstava, i na taj način preduprijedile vjerovatno moguće činove osvete i nad njima. Izvlačenje muslimanskih civila iz rejona Srebrenice koje su izvršile jedinice VRS, dakle, nije dozvoljeno tumačiti kao čin etničkog čišćenja, već kao čin milosrđa prema srodnicima onih za koje se sumnjalo da su napravili najteže zločine.
Da zaključimo, zločinac u svom biću ne mora biti onaj ko jednom počini zločin. Istina, broj žrtava srebreničkih muslimana koji su stradali u smaknućima posle završetka borbi u julu 1995. godine nesumnjivo je znatno manji od 8.000 – budući da su u taj spisak naknadno uključivani i oni koji su stradali prije jula 1995, u pokušaju proboja, te u međusobnom obračunu prije početka proboja – tako da bi bilo teško braniti tezu da nije zločinac onaj ko napravi masovni zločin, makar i „samo“ jednom. Međutim, izvršioce srebreničkog zločina suštinski nije motivisala neshvatljiva, istrebljivačka, ksenofobna mržnja – makar možda među izvršiocima bilo i takvih (što ne možemo znati), već strast za osvetom onima koji su ubili njihove najbliže ili makar njihove sunarodnike. Da li su u svojem biću zločinci oni koji su se osvetili za nečiju ničim zasluženu smrt, posebno ako se  radi o bližnjima počinilaca? NE. Uostalom, u suprotnom bi u svijetu bilo mnogo više „zločinaca“ – ne samo u pravnom već i u moralnom smislu – nego što se inače priznaje. Otuda i onaj ko je predvodio vojna dejstva u rejonu Srebrenice jula 1995. godine – a konkretni dokazi da je on naredio i nadzirao masovnu egzekuciju muslimanā posle pada Srebrenice, koliko nam je poznato, ne postoje (osim čuvene izjave da je „došlo vrijeme da se osvetimo Turcima“ – što, samo po sebi ništa ne dokazuje) – može biti objektivno odgovoran, po načelu komandne odgovornosti, može biti i moralno, a time i pravno odgovoran, ako je znao da se osvetnička smaknuća dešavaju, a nije ih spriječio, ali zbog toga u svojem biću još uvijek ne smije biti smatran zločincem.

DŽELAT ILI SPASILAC?
Kao drugo, radi ilustracije odnosa civilnog i vojnog rukovodstva Republike Srpske i VRS prema nesrbima, treba se sjetiti događajā iz ljeta 1993. godine. Tada su, a to su mnogi zaboravili, ne samo ovdje (jer većina onih koji sada slave izručenje generala Mladiću svojevremeno uopšte nije marila za konkretne događaje u BiH, pa o tome uglavnom i nemaju ni elementarne činjenične predstave) i u Hrvatskoj, muslimanske i hrvatske snage u srednjoj Bosni i Hercegovini međusobno ratovale. Hrvati su u srednjoj Bosni bili slabiji, prijetio im je ne samo potpuni vojni slom nego i pokolj civilnog stanovništva, koji je, da podsjetimo, na nekoliko lokacija već bio otpočeo, u čemu su se, razumije se, naročito „isticali“ mudžahedini. Tada je, međutim, VRS, na čelu sa svojim komandantom, generalom Mladićem, spasla mnoštvo nesrba – i naoružanih i nenaoružanih. Kako se to uklapa u interpretativnu matricu srebreničkog zločina, kao, tobože, ničim izazvanog akta mržnje i genocida? Teško ili bolje reći – nikako! Zapamćeno je, kod onih koje je to tada zanimalo, koji su pratili, a nijesu se potrudili da zaborave, da su hrvatski civili koje se izvlačile snage VRS kao jedan govorili: „Krst je krst.“ U od muslimanskih snaga opkoljenom hrvatskom gradu Žepče, Hrvatice su stavljale peškire pred gusjenice srpskih tenkova…
Da VRS nije spasla hrvatske civile iz okruženja nadmoćnih muslimanskih snaga koji su počeli sistemsku likvidaciju hrvatskog civilnog stanovništva, od strane SAD oktroisani Vašingtonski sporazum između muslimanskog rukovodstva u BiH i Republike Hrvatske faktički ne bi mogao da stupi na snagu, jer bi jedinice HVO u srednjoj Bosni vjerovatno bile potpuno uništene, hrvatsko stanovništvo masovno istrebljivano, tako da bi se vojska RH još otvorenije uključila u rat protiv muslimanske vojske u BiH. Posle takvog razvoja događaja teško je zamisliti veće angažovanje HV i HVO protiv srpske vojske u RS i RSK, a naročito bi teško bilo zamisliti muslimansko-hrvatsko savezništvo koje je 1995. godine rezultovalo „Olujom“, a zatim i slomom zapadnokrajiškog ratišta u jesen 1995. godine. Pragmatički gledano, interes Srba u BiH, ali i u bivšoj RSK, bio je prepuštanje rata između muslimana i Hrvata svojim tokom, što bi najvjerovatnije zadugo, ako ne i trajno, onemogućilo ostvarenje hrvatsko-muslimanskog vojnog saveza, koji je, uz pomoć agresije snaga NATO 1994. i 1995. godine protiv VRS i Srpske vojske Krajine, odlučio ishod rata. Međutim, VRS je u ljeto 1993. godine, umjesto pragmatično, postupila ljudski, moralno, što je, kako je pokazao potonji razvoj događaja, realno kolosalno naškodilo upravo Srbima. Ne samo što je, hladno racionalno posmatrano, to bilo nepametno, nego je i, moralno gledano, bilo krajnje nezločinački. Može li biti zločinac onaj koji je sa svojom vojskom spasao nekoliko hiljada nenaoružanih, ali i naoružanih pripadnika naroda koji ratuje protiv njegove vojske i njegovog naroda?

RAT I MORAL
Na trećem mjestu, kada se donosi sud ne samo o konkretnim djelima, odnosno  nedjelima, nego i o kvalitetu osoba onih za koje se sumnja da su ih počinili – a u euforizovanom dijelu srpske javnosti slavi se upravo privođenje navodno moralno nedostojnog i stoga omrznutog „zločinca“ (haškoj) nazovi pravdi – tada je ponovo primjereno uzeti u obzir cjelinu onoga što spada u djelo pomenutog čovjeka i institucije koju je on predvodio. Obavezno je, dakle, zapitati se šta je sve VRS uradila između 1992. i 1995. godine ili, još bolje, šta bi se desilo da ona ništa nije radila, odnosno da nije postojala? Početkom razgradnje SFRJ i nastankom praznog prostora koji je do tada popunjavala ta država, državotvorno-teritorijalne aspiracije zapadnih Srba sudarale su se sa analognim pretenzijama Hrvatā i muslimanā. Što se potonjih tiče, situacija je bila slična situaciji iz aprila 1941. godine, kada su zapadni Srbi, međutim, bili posve nespremni, najprije da artikulišu svoj program, što je omogućilo da im se dogodi genocid. Ovoga puta i na njihovoj strani su se nazirali obrisi nekakvog istorijskog programa, što je direktno omogućilo i da u vojnom pogledu budu neuporedivo spremniji nego 1941. godine.
Ovaploćenje tog drugačijeg stava i drugačije samosvijesti zapadnih Srba predstavljalo je stvaranje VRS, a sáma činjenica njenoga postojanja spriječila je da se Srbima u BiH – ali ne i onima u Hrvatskoj (makar u jednom dijelu) – ponovi 1941. godina. Ovo nije nagađanje na osnovu, kako to eufemistički nazivaju oni koje savršeno nije briga za taj genocid,  „istorijskog iskustva“, projektovanog pedeset godina kasnije, već ono što je u BiH počelo da se dešava prije nego što je organizovana VRS. Naime, neizazvani pokolji srpskog stanovništva na Kupresu, u Bosanskom Brodu i Derventi, koje su izvele oružane formacije nastajuće Republike Hrvatske, uz pomoć lokalnih Hrvata i muslimana, početkom aprila 1992. godine, prije izbijanja oružanih sukoba u Sarajevu – koje su takođe izazvale nesrpske snage (provokacija jedinica MUP BiH, predvođenih kriminalcem Jusufom Prazinom, pucale su u antiratne demonstrante ispred Skupštine BiH, što se pripisalo obezbjeđenju SDS; pokolj hladnim oružjem preko 200 srpskih civila u naselju Pofalići, što je izazvalo prvu veću upotrebu srpske artiljerije oko Sarajeva itd) nesumnjivo ukazuju na to kakva je budućnost bila pred Srbima u državnim tvorevinama koje su projektovali Hrvati i muslimani. Vojska RSK nije imala snage VRS, zbog čega je 250.000 krajiških Srba doživjelo sudbinu Budakove „trećine“ koju je trebalo protjerati.
April 1992. godine, u BiH i avgust 1995. godine, u Krajini/Hrvatskoj vjerodostojno pokazuju da bi se Srbima zapadno od Drine, da nijesu imali dovoljno snažnu oružanu (samo)zaštitu desilo nešto slično što i 1941. do 1944. godine. Vjerovatno je da brojevi žrtava ne bi bili isti kao u Drugom svjetskom ratu, ali su masovno protjerivanje i masovna ubistva bili nešto što bi im se sigurno desilo – da nije bilo VRS na čelu sa generalom Mladićem. Iz toga razloga, u tom aspektu, general Ratko Mladić je, već sada se može reći, značajna istorijska ličnost. Ne smijemo, dakle, da zaboravimo – ili makar mi Srbi ne treba da zaboravimo, ako to druge ne zanima – da je VRS, na čijem čelu je bio general Mladić, ratujući na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine svojim naporima sačuvala živote velikog broja građana, nevinih ljudi. Da li je ta činjenica beznačajna stoga što su ti ljudi prevashodno srpske narodnosti? Možda je drugima nevažna, čak možda baš zato i iritantna, ali za one koji se smatraju Srbima i iz toga racionalno izvode minimalni kvantum zaključaka (umjesto da „misle“ automatski-indukovanom zapadnjačkom propagandom), to ne bi smjelo da bude nevažno. Štaviše, upravo ta činjenica bi – makar za Srbe – morala biti najvažnija u procjeni značaja i mjesta generala Mladića. Iz toga razloga, ta vojska i taj vojskovođa zaslužuju da im se prizna velika istorijska zasluga za srpski narod. Naravno, time ničija odgovornost ne bi mogla i smjela biti unaprijed isključena.
Ako se prosuđuje o vojsci i o njenim komandantima, tada nije pošteno moralni sud donositi samo na osnovu toga kojem broju ljudi su oduzeli život (pri tome tendenciozno apstrahujući od procjene okolnosti i konteksta), već ništa manje treba uzeti u obzir i to kojem broju ljudi su oni – ako se to u ovom slučaju uopšte i dâ procijeniti – spasli život. Jedini način da vojska koja učestvuje u ratu – u ratu koji njen narod i njegovo političko rukovodstvo nijesu htjeli, niti izabrali – nikoga ne ubije, i da se pri tome nijednom ne ogriješi o pravne norme, jeste da unaprijed položi oružje. Ako čitavu vojsku kao vojsku osudite zbog onoga što je ona – stvarno ili navodno – zlo učinila, tada joj, makar i ne htjeli, sudite i zbog onoga što je dobro učinila. Ako je Republika Srpska djelo nastalo iz borbe VRS, tada osudom njenog komandanta kao „zločinca“ osuđujete i nju kao „zločinački“, a time i njeno djelo – kao, da citiramo Silajdžića: „genocidnu tvorevinu“. Tada, međutim, (a to se odnosi na „ponosne“ snabdjevače haškog nesuda srpskim čelnicima vlastodržeće Srbije) ne možete da razvijate „specijalne, paralelne odnose“ sa Republikom Srpskom, da po političkoj potrebi privodite Dodika u svakoj predizbornoj kampanji, ne bi li uzeli koji glas više od građana Srbije porijeklom iz Srpske, ali i od onih koji su osjetljivi na patriotsku „notu“, a da pri tome predsjednika i osnivača Republike Srpske, te komandanta njene vojske, jednog od najdarovitijih srpskih vojskovođa u istoriji, pošaljete u ruke suda pod direktnom kontrolom onih koji su ratovali protiv te Republike Srpske i čitavog srpskog naroda. Jednostavno, to je praktično nedosljedno, a moralno – odbojno.

KRIMINALIZACIJA OSLOBODILAČKOG RATA
I na kraju, potrebno je povući jednu istorijsku paralelu, koja može da nam pomogne da bolje osvjetlimo istorijske događaje iz devedesetih, ali i nivo intelektualne, kulturne i moralne svijesti onih koji likuju zbog toga što se Mladić „pridružio“ Karadžiću u Hagu. Da li su heroji o kojima učimo u istorijskim čitankama i kojima se divimo, bili bezgrešni? Svakako ne. Ipak, zbog toga ne učimo o „etničkom čišćenju“ islamizovanih Srba i Turaka iz gradova Srbije koja se otimala iz jarma ropstva, već o Prvom i Drugom srpskom ustanku, o ratovima  za srpsko oslobođenje. Da su kriterijume moralne i pravne krivice koje današnja, vladi bliska „javnost“ u Srbiji primjenjuje na gospodu Karadžića i Mladića, nekada primijenjivali na Karađorđa, Miloša Obrenovića, svetog Petra Cetinjskoga, Njegoša itd – teško da bi bilo ko od njih izbjegao neki tadašnji Hag. Ipak, to se nije desilo. Zašto? Ne samo zato što tada nikome nije padalo na pamet da se dosjeti Međunarodnog suda kao sredstva ostvarenja svojih interesa, već zato što su tadašnji Srbi listom, jednodušno učestvovali u oslobodilačkim ratovima, jer gotovo da nije bilo onih kojih se to „nije ticalo“, kojima to „nije bio njihov rat“ – da pomenemo samo neke od izgovora onih koji su devedesetih izbjegavali građansku dužnost odbrane svoje države, odnosno patriotsku dužnost odbrane svog naroda. Dakle, da smo devedesetih bili i blizu tako jednodušni kao u 19. stoljeću, vjerovatno niko odavde ne bi nikada bio poslat u Hag. Masovno prisilno slanje Srba u Hag, koje je počelo od 2000, treba razumjeti sa dva razloga. Prvo, oni kojih se ti ratovi nijesu „ticali“ mislili su da prodajom onih koji su branili zemlju – uključujući i njih same! – mogu da obezbijede „bolji život“, jer, navodno, ne može se živjeti bolje „inateći se“ (otkad se držanje minimuma moralnosti i časti zove „inat“?!) sa moćnima. Drugo, kriminalizovanjem odbrambeno-oslobodilačkih ratova srpskog naroda iz devedesetih godina iskupljuje se njihova sramota – izbjegavanje odbrane svoje zemlje i naroda.