Bunt i gnev beogradskih ulica

Piše Miodrag Zarković

Posle radikalskog mitinga podrške Mladiću i nemira koji su usledili, nameće se suštinski važno pitanje: ko gospodari asfaltom srpske prestonice?

Grupa od više stotina primetno nervoznih tinejdžera, probijajući se kroz masu ka Takovskoj ulici i tamo nagomilanim policijskim kordonima, počela je da viče: „Idemo do Mladića“. I začudo, masa im se nije pridružila u pokliču. Bio je to prvi poklič te večeri koji demonstranti nisu prihvatili. Valjda zato što je svima bilo jasno da slede nevolje. Svaki zapaljivi slogan pre toga izrečen naglas, bio je munjevito podržan. „Tadiću ustašo“, „Ustala je Srbija“, klicanje Ratku Mladiću… Sve je to u toku sat i po odjekivalo centrom Beograda u nedelju uveče, 29. maja, ispred Narodne skupštine Srbije, gde je Srpska radikalna stranka  držala miting protesta protiv Mladićevog izručenja Haškom tribunalu. Više od deset, po nekim procenama čak i 15 hiljada ljudi, koliko se okupilo na mitingu, spremno je dočekivalo svaki  povik usmeren ili protiv Tadićevog režima, ili u slavu uhapšenog generala. Ali, kada se pomenuta skupina mladića zaletela ka Takovskoj i zaurlala „Idemo do Mladića“, ostali demonstranti su ućutali i sasvim prestali da prate šta se dešava na bini, usmeravajući sve napetiju pažnju ka neizbežnom obračunu.
Čim je agresivna grupa zamakla iza parka i van vidika, došlo je do njenog sukoba sa policijom. Po svoj prilici, bio je to prilično žestok sukob koji se munjevito – i verovatno neočekivano od strane policijskih starešina – vratio na prostor samog mitinga, pošto su ljuti tinejdžeri utekli pred isukanim pendrecima nazad u gomilu. Tamo su se još jednom okupili, pridružili su im se još neki mitingaši dovoljno besni da se uključe u sukob sa policijom, dok je i policija sa svoje strane sasvim zaboravila na dotadašnju uzdržanost, i pravi pakao je počeo. Usledili su prizori poput svih ranijih većih sukoba sa beogradskih ulica: kamenice, pendreci, motke, psovke, buka…
Kome je to sve odgovaralo? Ko su bili klinci koji su se oglušili na česte pozive organizatora protesta da se izbegava nasilje? Ko, u krajnjem slučaju, kontroliše ulice srpskog glavnog grada? Mogu li te ulice postati mesto na kojem se  može  odrediti sudbina aktuelnog režima i tragičnog evrofanatičnog kursa države Srbije?

POLICIJSKA SUROVOST
U danima posle mitinga, radikalski prvaci su često insinuirali da su huligani bili ubačeni na miting od strane režima, kako bi oskrnavili protest. Takva pretpostavka jeste primamljiva, jer Tadićeva vlast ne preza ni od kakvih podvala ne bi li učvrstila sve vidljiviju diktaturu (setimo se samo njihove besomučne marketinške zloupotrebe napada na ambasade posle mitinga „Kosovo je Srbija“ od pre tri i po godine, zloupotrebe koja jasno upućuje na makar izglednu mogućnost da je to nasilje unapred pripremio neki od režimskih „specijalaca“ za vanredne situacije). Ali, ovoga puta, neko ko je iz neposredne blizine pratio obračun policije i besnih mladića ima više razloga da veruje da je u nedelju i vlast želela da sve prođe bez sukoba. Policija je, jednostavno rečeno, vrlo upadljivo izbegavala masovnu konfrontaciju sa demonstrantima, barem u prvom trenutku.
A za takvu, vidnu uzdržanost policije, sigurno nisu postojali humani razlozi. Dokaz: iste te uniforme su, na oči vašeg izveštača, iz čista mira maltretirale poveću grupu članova pokreta „Naši 1389“, kada je pristizala na miting. Nervozno i agresivno policajci su ih presreli, pa onda temeljno pretresali jednog po jednog, a u „maricu“ odvodili svakoga ko nije imao lične isprave. Šikaniranje nije imalo nikakvog razumnog povoda, pošto su se momci i devojke iz „Naši 1389“ sve vreme ponašali krajnje neizazivački (takvi su ostali do kraja, kao i pripadnici „Obraza“, koji su takođe organizovano došli na miting – baljezgarije beogradske dnevne štampe, prvenstveno „Blica“, da su upravo „Naši 1389“ i „Obraz“ izazvali nerede nemaju nikakve veze sa istinom, što je lako proveriti pregledanjem snimaka sa samog mitinga jer su i jedni i drugi stajali ispred bine, tamo gde su kamere mogle da zabeleže svaki njihov pokret). Ipak, policija je bila prilično gruba u ophođenju sa njima, a 17 zlosrećnika privedenih zbog nedostatka isprava svedočili su kasnije da su u MUP-u Palilula doživeli tešku psihofizičku torturu, začinjenu svirepim batinama i ponižavanjem. Teško je poverovati da je ta i takva policija tokom mitinga bila uzdržana zato što ju je uhvatio kakav humanistički impuls, već samo zato što je morala da sluša naređenje da izbegava sukobe.
E sad, naređenja su naređenja, ali situacija na samoj ulici je nešto sasvim drugo i to posle proteklih 20-ak godina svaki Beograđanin zna. Onog momenta kada je tuča izbila, policija je podigla sve kočnice i krajnje nemilosrdno se sjurila na demonstrante. Bukvalno na sve demonstrante, pa i na one koji do tada nisu pokazivali nikakvu agresiju. Ta prva intervencija, mada kratkotrajna, bila je jedna od svirepijih u inače bogatoj istoriji beogradskih uličnih sukoba. Pravo je čudo da tom prilikom niko nije stradao, poput Ranka Panića pre tri godine, a o uniformisanoj brutalnosti neka posvedoči podatak da je pendrekom po ramenu dobio i moj dobar prijatelj sa fakulteta, uzoran i porodičan građanin, inače sin jednog od govornika sa mitinga.

NEFUNKCIONALNE PLATA
U prilog tezi da tuču na kraju radikalskog mitinga nisu planirali ni vlastodršci, ni patriotski disidenti, idu i izveštaji medija sa ovog okupljanja: izostao je repertoar uvreda na račun demonstranata, na koji smo već navikli u sličnim prilikama. Poređenja radi, nemire oko „gej parade“ su režimu bliska glasila ispratila jednoglasnim ocenama o fašistima, nacistima, huliganima… Ovog puta bili su oprezniji u izricanju kvalifikacija. Čak ni gradonačelnik Dragan Đilas nije izašao da prebrojava „milione“ štete koja je naneta. Jeste i sada bilo prebrojavanja „huligana“, ali čini se da nijedna gledanija televizija ili čitaniji list nisu ni pomenuli „fašiste“ i „naciste“. Režim je, moglo bi da se zaključi, izgleda pokušao da smiri strasti i vrati celu priču na samog Ratka Mladića, a da se potpuno zaboravi na miting SRS, iako su slične prilike ranije nemilice koristili za odvlačenje pažnje.
Da li je onda moguće da je grupa od više stotina očigledno agresivnih klinaca bila okupljena spontano, odnosno da se više malobrojnih skupina međusobno „prepoznalo“ tek na samom mitingu, posle čega su njihovi dodatno uzburkani duhovi doveli do sukoba sa policijom? Kad bolje razmislite, uopšte nije nerealno da u Beogradu, poput divlje gradnje, stasavaju naraštaji koji jedva čekaju da nagomilani bes i nezadovoljstvo ispolje u obračunima sa policijom. I pre nego što za njihovo postojanje okrivite roditelje, dozvolite da vam prenesem svoj razgovor upravo sa jednim od roditelja. Ćaskao sam sa čovekom od pedesetak godina starosti, dok smo posmatrali kako se žandarmerija i konjica raspoređuju po Terazijama. Stajali smo ispred zgrade koju obezbeđuje kao noćni čuvar i gunđali na režim, kada sam mu ispričao kako je započela opšta tuča. Dok sam mu opisivao grupu koja je izazvala policiju, skoro potpuno ravnodušnim glasom mi je rekao:
„I moj sin je među njima, sto posto. Zvao sam ga malopre na mobilni, ali ne javlja se, isključen je. Verovatno su ga pretukli, a možda i uhapsili, ko zna…“
Jedino je nešto žustrije povlačenje duvanskog dima pokazivalo da ga moguća sudbina njegovog sina ipak potresa. Po svemu ostalom, ovaj čovek, čije su držanje, lice i tetovaže jasno ukazivali na to da sa životom nikada nije razmenjivao nežnosti, delovao je kao da priča o ne baš bliskom kolegi, a ne o vlastitom potomku. Nije izgledao kao bezosećajni monstrum koji se nimalo ne zanima za sina – u tom slučaju ga verovatno ne bi ni zvao na mobilni, niti bi ga pominjao  – već kao neko ko je uveliko navikao na uzajamnu otuđenost sa sopstvenim detetom.

A STRANCI SREĆNI
Nastavili smo, normalno, da ćaskamo i psujemo režim, da bismo ubrzo došli i do suštine problema:
„Radim, bre, za 15 hiljada mesečno“, zakukao je. „ Ej, 15 hiljada! Pa, ko može da preživi od tolike plate?! Hajde, reci. Šta možeš da kupiš za te pare?“
„Samo porodične probleme“, odgovorio sam. U sebi. Sa toliko nefunkcionalnom platom, ne možete da imate funkcionalnu porodicu. Zato sam se potrudio da ga poštedim nefunkcionalnog sagovornika, te sam prećutao zaključak koji se sam nametao.
Kada saberete sve porodice ojađene u evrotranzicionim reformama, zaista možete da dođete do broja od više stotina gnevnih, mladih Beograđana. Poput Ljube Šampiona, glavnog junaka romana „Kad su cvetale tikve“, koji se iz emigracije molio za mali, pametan rat, tako se i ovi Beograđani uzdaju u neku malu, pametnu revoluciju.
Sad, da li su mladi, gnevni Beograđani pravi gospodari beogradskih ulica –kojima su ne tako davno gazdovali Milošević, Drašković, Šešelj, Toma, Đinđić, a danas ih se stidi kompletna društvena i politička „elita“ – e, to je već sasvim drugo pitanje, i zahteva podrobniju analizu. Pri tom, to svakako ne bi bila najgora opcija. Jer, u nedelju, 29. maja uveče, dok se Beogradom odvijao još jedan obračun najbuntovnijih građana sa najposlušnijim oružanim snagama najservilnijeg režima u srpskoj istoriji, samo je jedna grupa ljudi neskriveno uživala: strani izveštači. U zaštićenom, ograđenom prostoru pored bine, strani novinari su rutinom koja je odavala nešto zlokobnije od puke verziranosti ustreptalo beležili rasplamsalu makljažu.
Da li je realna ili „fantastična“ ideja da je strani faktor, pošto je prethodno pod svoje preuzeo sve poluge srpske državnosti, sada zagospodario i ulicama prestonice? Ako je tako, okupacija je kudikamo čvršća nego što su i najveći pesimisti očekivali.

7 коментара

  1. Problenmatichno je s isod teksta u shtamn\panom Pes\chatu pominjete mali broj ljudi na mitingu. Biloje dosta , puo ljudi, ali vi skrecete temu na te minorne grupe koje su posle mitinga bie malo drcnije, nista novo.

    Gde je bila SNS stranka, nekolio puta je izvodila na destine hiljada ljudi,sada potmulo cute, toboz nije ni trebalo da e izlai i izrazi protest. Sramno ponasanje SNS sebicnjaka , iz aviona se vidi da rade za rezim , potmulo, kukavichki.
    Cutali su prilikom hapshenja legendarnog generala Ratka Mladica, kao shto je Dodik cutao, pa kurtoazno pozdravio hapshenje. A toboz izginushe za Vuchuorovicem.
    Dvolichno.

  2. Hrvatski igrač i sluga Tadić sa svojim izdajnicima Kandićka , Čanak , Pešićka, Biserko, Čeda prašak , Dačić itd . Izašli su javno sa novim izdajničkim planom Kosovo naše srce Srbije ovi izdajnici poklanjaju Velikoj Albaniji a srpski narod miran i bleji kao ovce pred klanje . Nije im dosta pljuvanja po srpskom narodu čak niti to što su Mladića izručili Hagu kao vreću krumpira sramota narod i dalje pospano spava , dali će se probudti ikad ili možda ali prekasno .

  3. Što nas čeka posle Irinejevog ujedinjenja s katolicima i klečanja pred papom .
    Čeka nas nestanak kao naroda pod vekovnim koljačima koje predvodi Vatkan protiv svega pravoslavnog ali i muslimanskog .Srbi su sustavno unijaćeni ( pokatoličavani ) silom vekovima od kada su stupili na tlo AustroUgarske jer su Hrvati stalno vršili pritisak na carstvo preko pape koji je htio potpuno pokatoličiti Srbe . Pošto to nije išlo baš tako lako naši preci su krv svoju dali za veru dok danas razni mekušci Srbi prodaju veru za večeru . Ali u svakom slučaju su srbi imali autonomiju Vojnu Krajinu u sastavu Austrougarskog carstva što je više nego je Tito dozvolio u Jugoslaviji . Hrvatska je planski raseljavala Srbe i razbijala na manje grupe tako da ih asimilira i to traje vekovima . Srbi Senjski uskoci i deo Srba iz Like naseljen je u Žuberak i Belu Krajinu u Sloveniji . Srbe u Beloj Krajini i Sloveniji niti je tko pokatoličavao niti terao u uniju ( grkokatolici ) Ali zato u Hrvatskoj su Srbi odmah po dolasku u Žumberak pokatoličavani delom, delom su bili prisiljeni primiti uniju ( grkokatolici ) a samo delom su ostali pravoslavci . Hrvatska je planski zapuštala taj deo države samo da Žumberčani Srbi ne opstanu i uspeli su u tome . Primer nebrige za grkokatolike je episkpski dvor Pribić koji je u katastrofalnom stanju samo da bi i ono malo grkokatolika prešlo na katoličku veru . Isto tako Srbi oko Ivanić grada , Križa , Čazme , Kloštar Ivanića itd. bili su pokrštavani i manastiru Marči u grkokatolike . To je razbijesnilo Krajiške srpske vojvode pa su Marču spalili . U tom kraju i dana postoje posljednji ostatci pravoslavaca koji tužno izumiru bez pravoslavne crkve i sveštenika . Deo Srba u selima oko Križevaca je odmah pokatoličen a deo primio grkokatoličku veru ( uniju ) normalno prisilno . Danas i oni pomalo izumiru i mešanjem postaju katolici . Malo dalje skoro na tromeđi opština Koprivnice – križevaca -Bjelovara smešten je pravoslavni manastir Lepavina koji su okruživala bezbrojna srpska sela tako da se do 1939 godine za taj kraj govorilo mala Srbija . Mada su i tu Srbi po dolasku u te krajeve pojedina sela odmah primila katoličku vjeru kao što su Pešćenik , Rovištanci ,Gornja i Donja Velika , Križ, Carevdar ,Lukovac , Rasinja , Cvetkovac, Apatovac ,Marinovac, Jarčani ,Čabraji ,Srem , Miličani , Mala i Velika Branjska , Trnovac i Ladislav Sokolovački , Vrhovac , Jankovac , Domaji ,Brđani , Gornji i Donji Maslarac , Glogovac i još poneka sela .U ostalim selima u vrlo širokoj okolici Srbi su ostali pravoslavci i umjetno su podjeljeni između opština Bjelovar , Križevci i Koprivnica kako bi ih se što lakše asimiliralo . Od nekada velikog područja danas večinom izumiru čak i oko samog manastira Lepavine zbog sustavne nebrige i namjernog uništavanja bilo kakvog centra tog djela Hrvatske . U Slavoniji do reke Pakre neda se niti izbrojiti srpska sela koja su još davno pokatoličena a sustavno se radi i dalje . Područje Ivanić grada , Križa , celi Žuberak ,delovi Like i Dalmacije . A u Dubrovniku nije niti bilo nikog osim Srba ali izvršen je pritisak pa su Srbi Dubrovnika , Pelješca i Korčule vrlo rano primili katoličanstvo .Mogao bih tako danima ali koja korist…….

  4. Sve je moguce, spontano okupljanje grupica mladih ljudi itd itd. Pitam se samo kako se spontano ne okupise na nato skupu? Narocito sto bi tada bilo sve dozvoljeno kao protest protiv najveceg i najsvezijeg Srpskog neprijatelja. I da su zapalili ceo Beograd niko im zamerio nebi jer su ga i natovci palili i rusili. Ali neokupise se “spontano”..

  5. У Србији ништа ново. “Моје племе сном мртвијем спава” како рече Његош.
    То важи и данас.Ови са запада нас добро успаваше са својим глупостима
    са малог екрана и дикатуром ван екрана.Лако је манипулисати са народом
    који има доста наивности у себи. Велико искуство нам помаже како да се извучемо из сваке невоље.
    Једино нас слога,унутарњи мир и велико узајамно поверење
    може извући из ових невоља у којима смо.Само СЛОЖНИ смо јаки,и од
    таквих беже наизглед најјачи.Све наше енергије се тада уједињују
    уз Божју која их појачава,и тада мрачне силе се повлаче.
    На митингу радикала није било никаквог мира,осим оптужби оних којих
    нема.Радило се о систематском ширењу мржње према онима који су им
    својим радом донели незаслужене мандате у скупштини и лагодан живот
    “лажне” опшозиције.Нит су помогли Р.Караџићу својевремено,а тада је
    један живот био заувек изгубљен,нити сада генералу Младићу.Диктатор
    је немилосрдно испоручио старог,болесног човека зверима и још се
    ХВАЛИО.А радикали се прсе да су нешто “урадили”???Видимо по скупштинским дискусијама да су они део владајуће дружине.

  6. Ilija Radaković: BESMISLENA YU RATOVANJA

    Postojan i dosljedan od ustanka u Lici 1941. godine do rasturanja avnojevske Jugoslavije besmislenim ratovima, Ilija Radaković uvjerljivo oslikava vrijeme jugoslovenskog sunovrata 1990-1995. godine. Besmislene ratove vođene od Soče do Drine, Dunava i Konavlja ili obratno vidi kao obračune onih koji su na ruševine zatečenih svjetova, naselili nacifašističke kumire prošlosti, obdarene žudnjom za neograničenim zločinima, a štićene apsolutnom moći upravljača – državom, političkim strankama, konfesijama, etnosom i svekolikim “nebeskim narodom” – svih onih koji su zloupotrebili uniforme nekadašnjih vojvoda, junaka i vitezova, a vojnu taktiku i operatiku, pretvorili u najbestijalniji zločin.

    Sublimirajući životni nauk, stručnu evokaciju, stečenu i na visokim položajima u vojsci, vještinom analitičko-kritičkog zapažanja i posmatranja, selekcijom validnih činjenica, Ilija Radaković je knjigom “Besmislena YU ratovanja” poklonio čitaocima djelo trajne vrednosti, nezaobilazno za sve one koji traže odgovor na pitanje – zašto su našim prostorima protutnjale sile ludila i bezumlja, gazeći i žive i mrtve, rušeći sela i gradove, razarajući stvaralaštvo prethodnika, devastirajući kulturno-istorijske spomenike i sakralne objekte, skrnavljujući moral onih kojima je čast i poštenje utkano u bit življenja. Kontemplacija kojom je Radaković oslikao turbulentnu sudbinu jugoslovenskih naroda rastjeranih i rasturenih sa prostora avnojevske Jugoslavije, potvrdila je dugotrajnu nužnost u naučnom, publicističkom, edukativnom, politikološkom, sociološkom, istorijskom i kulturološkom radu, kao snažan portret genois saeculi Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca i Muslimana. Taj trajni domet autorskog djela izraz je pobunjene savijesti čovjeka, okrenuta čovjeku. A Ilija Radaković je doista, još i u vrijeme prije nego što je ratna stihija počela, u vrijeme kada su mnogi intelektualci, vjerski dostojanstvenici, samozvani očevi otadžbine i enormnom ksenofobijom obdarene “nacionalne vođe” mobilisale nepamet u službi nacionalizma, rata i ljudožderstva, pripadao onoj ne mnogobrojnoj grupi istomišljenika koji su bez dvoumljenja odbacili šovinističke laži i duh defetizma – ustali u odbranu istine, protiv mržnje i obmana, protiv prevarama ratne propagande inaugurisanih nacionalnih božanstava.

    Akademik Branko Pavićević
    Dr Dušan Plenča

    Autor Ilija Radaković skupio je veliku dozu hrabrosti i energije da se uhvati u koštac sa nadasve teškom i osjetljivom temom, za sve nas najaktuelnijom materijom: ocjenom karaktera i uzroka poslednjeg rata koji je nekoliko godina bjesnio na jugoslovenskom prostoru. Za čestitanje je što je relevantne podatke i njihove analize skupio i smjestio u jednu knjigu. Tim prije, što su ratne operacije tek prije dvije godine, stranom intervencijom završene a mir još nije uspostavljen.

    Doprinos autora, utoliko je veći što se suočavamo sa nizom otežavajućih okolnosti: – nije protekao period neophodan da se sa istorijske distance posmatraju i procjenjuju tragični događaji; postoji evidentna oskudica relevantne dokumentacije dostupne javnosti, jer nju “bogovi rata” skrivaju i redovno zlonamerno iskrivljuju istinu nastojeći da krivicu za rat i učinjene zločine prebace na druge. Takvom praksom žele izbjeći odgovornost za razbijanje II Jugoslavije, ničim opravdano razaranje i masovni genocid nad svojim dojučerašnjim sugrađanima.

    U poplavi masovnih propagandnih laži na svim ratujućim stranama, do približne istine i najvećeg stepena objektivnosti mogu doći samo ljudi koji su imuni od nacionalizma i dogmatizma i veoma stručni i kompetentni analitičari. Ilija Radaković, jedan je od njih. Ističući njegovu smjelost u pristupu i razradi takve teško savladive teme i u naznačenim teškim okolnostima nije naodmet pomenuti da je autor prvoborac NOB-a i da je poslije II svetskog rata, vojnog školovanja i vršenja visokih vojnih funkcija, vojnu karijeru završio nekoliko godina pred razbijanje II Jugoslavije, u funkciji zamjenika ministra narodne odbrane.

    Poseban povod i motiv da Radaković pristupi pisanju ove knjige bilo je “Moje viđenje raspada – vojska bez države” vojnog ministra generala Veljka Kadijevića objavljeno 1993. godine, koje je po komentarima mnogih čitalaca i kritičara a posebno autora “Besmislenih ratovanja”, bilo usmjereno na pravdanje poraza JNA, pravdanje nesposobnosti i nezrelosti političkog i vojnog vrha zemlje da adekvatno djeluje prema nastaloj situaciji i krizi koja je vodila raspadu države i ratu. Ilija Radaković je bio u stanju da kompetentno ocjeni slabe tačke u Kadijevićevoj knjizi i voluntaristička iskrivljavanja ratne doktrine i postupaka armije i njenih dejstava. Takvu kritiku Kadijevićeve knjige Radaković je uspješno postigao. No, Kadijevićevo viđenje samo mu je povod za šire sagledavanje uzroka rata i obrazlaganje uvjerenja da je taj rat ne samo bio besmislen i nepotreban, već da je mogao biti izbjegnut realnijim i razumnijim promišljanjem i ponašanjem tadašnjih političkih i vojnih čelnika.

    Milan Basta

  7. Нема потребе да се чудимо шта се догодило на митингу Радикала, зна се да све навијачке групе преко њихових вођа контролише режим бориса тадића.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *