UKRAJINA U makazama geopolitike

Piše Zoran Milošević

Treća faza borbe za Ukrajinu ne odvija se ni vojnim, ni revolucionarnim putem, već ekonomskim sredstvima. Kakav će biti novi „geopolitički izbor“ Ukrajine?

Janukovič je odbio da se Ukrajina učlani u NATO, produžio boravak ruske crnomorske flote na Krimu i stilom vladavine oponaša Putina

Ruski predsednik Dmitrij Medvedev, 18. maja ove godine, održao je konferenciju za novinare, gde je između ostalog prokomentarisao i rusko-ukrajinske odnose i izneo stav da Ukrajina ne može da bude i na Zapadu i na Istoku, odnosno da sedi na dve stolice, budući da je tu reč o dva različita, odnosno suprotstavljena koncepta. Ukrajina, dakle, mora da se do Nove godine geopolitički opredeli da li će sa Rusijom u Carinski savez, gde su još Belorusija i Kazahstan, ili će sa Evropskom unijom potpisati Sporazum o slobodnoj trgovini. I jedno i drugo nije moguće.

„NARANDŽASTA“ RADOST  KRATKOG VEKA
Postaje u ovim okolnostima izvesno zbog čega se tvrdi da „skoro nijedna država nije imala, niti ima tako tešku sudbinu“, kao što je to slučaj sa Ukrajinom. Naime, posle više od decenije samostalnosti pod Leonidom Kučmom, zemlja se suočila sa privrednim, moralnim i demografskim kolapsom, pa su SAD i Rusija započele energičnu borbu za ovu državu i narod. Ishod „narandžaste revolucije“ bio je u korist SAD, ali je radost bila kratkog veka. Pošto Zapad na čelu sa SAD nije imao šta da ponudi Ukrajini u ekonomskom i svakom drugom smislu, osim propagande „demokratije i zapadnih vrednosti“, došlo je do novog preokreta, kada je putem političkih izbora na čelo države došao Viktor Janukovič. Treća faza borbe za Ukrajinu ne odvija se ni vojnim, ni revolucionarnim putem, već ekonomskim sredstvima. To je skrenulo novu pažnju globalne javnosti na Ukrajinu, pa je tako u svetskim medijima maj mesec bio obeležen razmišljanjima o „novom, geopolitičkom izboru“ ove  zemlje.
„Glas Amerike“ je, na primer, člankom Tarasa Burnosa „Dmitrij Medvedev, ‘gasno pitanje’ i geopolitički izbor Ukrajine“ ponovo razmotrio „ukrajinsko pitanje“, sa željom da utvrdi kuda se kreće ova velika slovenska zemlja, ali i „navije“ Ukrajinu u smeru evroatlantskih integracija. Prema mišljenju spomenutog Burnosa, Ukrajina igra ključnu ulogu u odnosu između Evropske unije i Rusije. Tu se sudaraju Unija i Rusija, a pošto Kijev nije član NATO-a (u kojem dominira Vašington), ali ni Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) u kojoj dominira Moskva, to znači da je Ukrajina u geopolitičkom smislu terra nullius, ničija zemlja!
Povod da se „Glas Amerike“ bavi Ukrajinom bila je spomenuta konferencija za novinare ruskog predsednika, gde je, između ostalog, komentarisao i rusko-  ukrajinske političke odnose.
„Gasno pitanje“ u međudržavnim odnosima dve države zauzima posebno mesto i po rečima Medvedeva pripada ekonomskom korpusu pitanja, što može da ima velike posledice za Ukrajinu, ali i za Rusiju. Na konferenciji je ruski predsednik prvi put izneo i neke pojedinosti iz „Harkovskog gasnog dogovora“, potpisanog aprila 2010. godine, kojim je spuštena cena ruskog gasa za Ukrajinu na 100 dolara za hiljadu kubnih metara. U zamenu, Rusija je dobila pravo da njena crnomorska flota ostane u Krimu do 2042. godine. Dogovor je pripremljen u dači  Medvedeva.

NESPOJIVI PROJEKTI UJEDINJENJA
No, Kijev opet nije zadovoljan. Sve češće se čuje zahtev da se smanji cena gasa, ali i da se menja formula po kojoj se ta cena određuje. Predsednik Rusije ne isključuje mogućnost da opet dođe do pregovora, ali je potrebno videti i šta Ukrajina zauzvrat nudi? Koji su to ekonomski projekti?
Prema mišljenju rukovodioca energetskih programa Centra „Nomos“ Mihaila Gončara, radi se o  želji Rusije da se integrišu državni gasni monopolisti – RAO „Gazprom“ i NAK „Naftogaz“. Ovo je prema mišljenju analitičara „interesantan predlog“ za Moskvu, ali za Kijev to, opet, nije najsrećnija varijanta.  Međutim, prednost je na strani Rusije jer gas i nafta stalno poskupljuju, a to je i formula koja određuje cenu gasa za Ukrajinu – tržišna kretanja. Ruski predsednik je takođe stavio do znanja ukrajinskoj strani da ne može sedeti na dve stolice što se tiče njenog geopolitičkog izbora, tj. i Carinski savez Rusije, Belorusije i Kazahstana i jedinstveni ekonomski prostor sa Evropskom unijom, jer se radi o dva projekta ujedinjenja, nespojiva – politički i civilizacijski. Medvedev je nedvosmisleno rekao da se „ne može biti i tamo i tamo  – potrebno je načiniti izbor“!
Prema mišljenju vodećeg eksperta za politička pitanja ukrajinskog Instituta za evroatlantske integracije Vladimira Gorbača, interes Ukrajine je da razvija odnose i sa jednom i sa drugom stranom. „Ja ovde ne vidim dilemu“! No, stav zagovornika evroatlantskih integracija je jednostavno zahtev za „kupovinom vremena“ i želja da se pozicija ruskog predsednika „razvodni“. Jer, i aktuelna ukrajinska vlast predlaže evroazijskim partnerima formulu „3+1“, koja bi omogućila sedenje na dve stolice. No, šta ako se jedna ili obe stolice izmaknu?
Problem izbora Ukrajine bavila se i japanska novina „Modern Tokio tajms“ kroz pero Entoni T. Salvija. Salvija je naglasio dva suprotstavljena stava dvojice najcenjenijih analitičara ukrajinske politike – Tarasa Kuzioa i Adrijana Karatnickog. Prvi tvrdi da su SAD navodno pod uticajem pi-ar konsultanta i lobista predsednika Janukoviča pogrešno zaključile da situaciju kontroliše umerena frakcija Partije regiona, koja teži tesnim vezama sa Zapadom. Realnost je drugačija. Janukovič je odbio da se Ukrajina učlani u NATO, produžio boravak ruske crnomorske flote u Krimu i stilom vladavine oponaša Putina – što svedoči da je on proruski čovek.
Karatnicki opet tvrdi da umerena frakcija Partije regiona kontroliše situaciju i teži ravnopravnim odnosima i sa Zapadom i sa Istokom, a Janukovič se ponaša kao ranije Kučma jer je na ključnu dužnost u administraciji postavio Marinu Stavnijčuk, koja je sprečila da ruski jezik dobije status drugog državnog jezika, dok je opet ministar prosvete proruski čovek koji zagovara uvođenje ruskog kao drugog državnog jezika. Kartnicki u ovome vidi privrženost Kijeva proevropskom kursu, pa kad se tome doda da vlasti Ukrajine vode pregovore o zoni slobodne trgovine sa Evropskom unijom, ali i sa Moskvom o prisajedinjenju Carinskom savezu Rusije, Belorusije i Kazahstana, onda nema sumnje da je to liberalna varijanta politike – tj. Evropska.
Janukovič je, prema mišljenju Kartnickog, pod uticajem umerene, proevropske i skeptički usmerene grupe prema saradnji sa Rusijom Levočkina, Bojka i Grišćenka. Nedavna izjava ministra Bojka da ruski projekt „Južni tok“ predstavlja opasnost za ukrajinsku nacionalnu bezbednost podseća na vladavinu Juščenka i njegovu ideologiju.
Ukrajinska novina „Zerkalo nedeli“ preko pera Vinfrida Šnajdera-Detersa opet pokušava da ubedi čitaoce da je za Ukrajinu najbolji put „korišćenje Rusije“ do učlanjenja u Evropsku uniju. Naime, ministar spoljnih poslova Ukrajine Konstantin Grišćenko smatra da je za Ukrajinu najbolja dvovektorska politika predsednika Janukoviča – „evropska integracija Ukrajine“ na jednoj strani, a na drugoj „strateško partnerstvo sa Rusijom“. Ta politika bi vodila uvlačenju Rusije u Evropsku uniju. No, ovde kao da se zaboravlja šta je jednom bivši predsednik Rusije, a sadašnji premijer rekao (da velike države ne pristupaju nikome, već da one stvaraju saveze). Tako se Ukrajinsko rukovodstvo našlo u okvirima politike koju je vodio Gorbačov, a on je zagovarao „Veliku Evropu“, tj. ujedinjenje „prve“ i „druge“ Evrope (Rusije).

KRIZA (SAMO)IDENTIFIKOVANJA
Predsednik Janukovič je sklon da između Brisela i Moskve istrajava na samostalnoj geopolitičkoj poziciji Ukrajine.
Ova pozicija ukrajinskih vlasti dovodi i do krize samoidentifikacije samih Ukrajinaca. Iako istorijski Ukrajinci predstavljaju deo ruske nacije (prva ruska država je bila Kijevska Rusija, gde je primljeno pravoslavlje, ćirilica i kodifikovan ruski jezik) aktuelna geopolitička situacija, u kombinaciji sa istorijskim nasleđem (Ukrajina, tj. Malorusija bila je istorijska pozornica sudara rimokatoličke Poljske i Vatikana na jednoj strani, sa pravoslavnom Moskvom na drugoj strani) ostavila je traga u identifikaciji ovih Rusa. Prvi su za samostalnu evroatlantsku Ukrajinu, a drugi za Rusiju. Treći deo Ukrajinaca koji se nalazi između ove dve pozicije nema ekonomsku snagu, ni podršku da bi bio značajniji subjekt u političkom životu Ukrajine. Na taj način odlaganje rešenja samo produbljuje krizu u Ukrajini.
Kuda, dakle, ide Ukrajina pod palicom Janukoviča? Ili koja je varijanta bolja za Ukrajinu od dve ponuđene – Carinski savez sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom ili slobodna trgovina sa Evropskom unijom?
Evropski predlog obiluje neodređenostima i dvosmislenostima, odnosno uvodi institucije tumačenjima briselske birokratije kao osnovu „slobodne trgovine“, kao i da niko nije uradio analizu kako će se slobodna trgovina sa Evropskom unijom odraziti na ukrajinska preduzeća i tržište. Prosto sve ide po nekom vrednosno-ideološkom kriterijumu (Evropa je dobro – Rusija zlo). Niko od ukrajinskih poslovnih ljudi, takođe, nije optimista da će Velika Britanija, Francuska ili Nemačka „poludeti“ za ukrajinskom robom. Posebno bi stradala ukrajinska poljoprivreda, jer Unija daje proizvođačima hrane razne olakšice – time bi ukrajinska poljoprivredna proizvodnja bila uništena.
Pored toga u Evropskoj uniji Ukrajinu smatraju velikom, siromašnom i korumpiranom državom koja se zato ne može lako integrisati u Uniju. Prednost Ukrajine je samo u jeftinoj i kvalifikovanoj radnoj snazi, posebno ženskoj, koja bi se zaputila na Zapad i popravila demografsku situaciju na Starom kontinentu, jer su mnogi neoženjeni muškarci na ovaj način došli do supružnika.
U slučaju da se Kijev opredeli za Carinski savez sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom Kijev bi dobio realnu dobit. Prvo, dobio bi unutarrusku cenu za gas koji do sada uvozi iz Rusije, po manje-više tržišnoj ceni. To je ogroman podsticaj za državne finansije Ukrajine, ali i za korisnike gasa. Drugim rečima, korist bi imala i država i stanovništvo. Drugo, to bi spaslo Ukrajinu od primene strogih zahteva Međunarodnog monetarnog fonda povodom budžetskog deficita. Treće, Ukrajina bi dobila pristup ogromnom tržištu od 200 miliona ljudi, na kojem je u poslednjoj deceniji privredni rast na godišnjem nivou bio oko sedam posto (dok je u Evropskoj uniji bio 1,5 posto u istom periodu). To bi dalo veliki impuls ekonomskom razvoju, a posledično i socijalnoj stabilnosti i rastu standarda u državi.
Carinski savez počinje da funkcioniše od januara 2012. godine i „saveznici“ su se već dogovorili da uvedu carinu od 10,5 posto za robu koja stiže iz država koje su van saveza, a sada Ukrajina za izvoz svoje robe u ove zemlje plaća carinu samo 4,5 posto. To znači da će ukrajinska roba, ukoliko se Ukrajina ne pridruži Carinskom savezu, prosto biti istisnuta sa tržišta.
Sergej Tolstov, direktor Instituta za političke analize i međunarodna istraživanja, čak je nedavno upozorio da ovo može odvesti Ukrajinu u trgovinski rat sa Rusijom jer će Carinski savez „razrušiti ukrajinsku ekonomiju i dovesti do degradacije privredne baze Ukrajine“.
Ukoliko Ukrajina ne želi da se prikloni Carinskom savezu, šta ona može realno da uradi?
Malo, sem da u propagandom radu svom stanovništvu „proda“ priču da je siromaštvo posledica „pravilnog izbora“ vlasti Ukrajine za evropske vrednosti i „progresivni deo čovečanstva“, kao i da pojača antirusku ideologiju. No, to je slaba zamena za radna mesta i sit stomak, odnosno ekonomski razvoj i nacionalno blagostanje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *