Tužakanje Sime Avramovića

Piše Kosta Čavoški

Objavljujemo delove iz odgovora Koste Čavoškog na tužbu Sime Avramovića, koju je Sima Avramović podneo protiv Koste Čavoškog zbog teksta „Izdaja se isplati“, objavljenog jula meseca u našem listu

„Nepoštene ruke ništa lakše ne mogu izopačiti nego istoriju.“ (Šeling)

INKRIMINISANJE SEBE SAMOG
Konačno, Sima Avramović mi, kao ograničenja kojima se on prilikom sastavljanja ove brošure rukovodio, stavlja na teret kao grube neistine i ove moje tvrdnje:
– da su u njegovoj knjižici Kosovo i Metohija kolevka samo srednjovekovne srpske državnosti i duhovnosti, te da danas predstavljaju sakralno i duhovno evropsko nasleđe hrišćanskog Istoka, a ne stožer sadašnje Srbije i srce još uvek živog organizma – srpske države, srpskog naroda i srpske Crkve; i
– da zbog svega toga treba napustiti domen nasleđa i žarište zaštite svetih mesta preseliti u domen ljudskih i manjinskih prava.
Moj prvi iskaz formulisan je kao svojevrsna antiteza (ili prvo ili drugo), tako ako je neistinit prvi njegov deo, zaključno sa rečima „hrišćanskog Istoka“, onda je istinit njegov drugi deo, koji počinje rečima „a ne stožer“, i obrnuto. Tek kad Sima Avramović na zahtev suda dođe k sebi i jasno kaže koji je, po njemu, od ova dva antitetička suda neistinit, a koji istinit, rado ću odgovoriti i na ovaj deo njegove tužbe.
Moj poslednji inkriminisani iskaz predstavlja zapravo delimično navođenje, a delimično parafrazu onoga što sam Sima Avramović navodi. Naime, na 47. strani svoje knjižice kaže: „Takav pristup (misli na svoj pristup statusu i zaštiti pravoslavnih svetih mesta – K.Č.) premestio bi fokus zaštite svetinja iz domena nasleđa u domen ljudskih prava“ („Such an approach would shift the focus of protection of the holy places from the domain of heritage into the domain of human rights“)… „Neugodan položaj srpskih pravoslavnih svetih mesta na Kosovu i Metohiji, kao što je to pokazano u svakom delu ove studije, sudeći po njenim motivima i neposrednim posledicama, svakako zaslužuje da bude razmatran u okviru ljudskih prava i zaštite manjina.“ (…„The predicament of Serbian Orthodox holy places in Kosovo and Metohia, as it has been shown throughout this study, judging by its motives and direct consequences, deserves by all means to be treated within the framework of human rights and minorities protection.“)
Nema, dakle, nikakve sumnje da ono što mi Sima Avramović stavlja na teret jesu njegove vlastite reči. Znam da će se ovaj sud odmah upitati: Zar je moguće da je Sima Avramović toliko tup i glup da inkriminiše sebe samog? Na to spremno odgovaram: Nije baš toliko glup, ali mu je izgleda neko moćan natuknuo da dobija spor protiv moje malenkosti, pa je izgubio svaku opreznost.

IZDAJA
Sima Avramović mi u svojoj tužbi čak dopušta da vodim i polemiku s njim, pod uslovom da „održi/m akademsku kulturu u ophođenju i izražavanju i izbegne/m primitivno iskazivanje netrpeljivosti prema sagovorniku“. Jedino što on ne zna šta je polemika. Taj izraz potiče od reči „polemos“ koja označava rat. I kao što se rat vodi ubojitim oružjem, tako se i polemika u književnosti i društvenim naukama vodi ubojitim rečima. Ko to ne voli, ne treba ništa da objavljuje i da javno istupa. To je moj savet Simi Avramoviću, a ne da od suda traži zaštitu od mojih kritičkih reči.
Time dolazimo do izraza koji je Simu Avramovića najviše pogodio. Ta neugodna reč jeste izdaja, pod koju ja podvodim njegov, kako on veli, „naučni doprinos“. Kako nisam ni tužilac ni sudija, a Krivični zakon više ne inkriminiše takvo delo, taj izraz sam upotrebio u njegovom istorijskom, političkom i moralnom značenju. Kao prelazak na stranu neprijatelja ne samo u ratu nego i u miru, izdaja se kažnjavala još od nezapamćenih vremena. Tako se u Rimu od davnina primenjivao „lex maiestatis“. Taj zakon je, pod sličnim imenom, postojao još od vremena Zakona dvanaest tablica i bio je – po Tacitovom kazivanju – uperen protiv najtežih prestupa: „ako bi ko izdajom naškodio vojsci, pobunama narodu, neodgovornim vođenjem državnih poslova ugledu rimskog naroda“ (Kornelije Tacit, Anali, IV, 34). U našem narodnom predanju izdajnicima su se smatrali ne samo oni koji su bili na neprijateljskoj strani, nego i oni koji su izostali iz bitke u kojoj se odlučivala sudbina naroda i države.
U svojoj knjižici Sima Avramović izostavlja politički osetljive činjenice i kvalifikacije, zastupa stanovišta i čini predloge koji očigledno odgovaraju našoj državi i narodu neprijateljskoj strani – samozvanoj kosmetskoj državi i njenim teroristima koji su vršili strašne zločine nad našim sunarodnicima na Kosovu i Metohiji. Iako to očigledno proizilazi iz ograničenja kojih se Sima Avramović prilikom pisanja pridržavao, zaključaka koje izvodi i rešenja statusa i zaštite pravoslavnih svetinja za koje se zalaže, ovom prilikom navešću dokumente koje on nije očekivao.
Ova njegova knjižica rađena je u okviru Međunarodnog istraživačkog projekta za utvrđivanje pravnog okvira svetih mesta – Svete Gore (Atosa), pravoslavnih svetih mesta na Kosovu, Vatikana i Jerusalima, o čemu će – njegovim pokroviteljima i sponzorima – kasnije još biti reči. Rukovodilac celog ovog projekta bio je Silvio Ferari, profesor iz Milana. Za sva ova područja, uključujući i međunarodne pravne instrumente, obrazovano je pet istraživačkih radnih grupa. Radnom grupom za pravoslavna sveta mesta na Kosovu zajedno su rukovodili prof. Sima Avramović i dr Baki Svirca, zvaničnik samozvane kosmetske države.
Iako su obojica podneli posebne izveštaje svojih istraživačkih grupa u okviru ovog međunarodnog projekta, začuđuje ne samo sličnost nego i učestala podudarnost njihovih procena, sudova, kvalifikacija i predloga, što upućuje na zaključak da su se međusobno dogovarali i  usaglašavali.
Prikazujući nacionalnu strukturu kosmetskog stanovništva Baki Svirca ne pominje Gorance, kojima je maternji jezik srpski jezik, što znači da ih već smatra Arbanasima. Sima Avramović uopšte ne pominje ovu etničku grupu, što navodi na zaključak da ne protivreči Bakiju Svircu. U šest odsto Srba na Kosmetu Baki Svirca ne uključuje najmanje 180.000 Srba koji su, u strahu od terora UČK, izbegli sa Kosova i Metohije u ostatak Srbije. Sima Avramović doduše pominje izbegle Srbe, ali namerno propušta da njihov neodložni i brzi povratak učini uslovom svih uslova za bilo kakve dalje razgovore. Baki Svirca u Arbanase uključuje i 400.000 Kosmetlija u dijaspori, kao da niko od Srba, Roma i Goranaca nije u dijaspori. Sima Avramović to uopšte ne pominje, kao da se s tim prećutno slaže.
Baki Svirca se naravno trudi da Srbima porekne svako, pa i istorijsko pravo na Kosovo i Metohiju, veli da je Kosovo „okupirano od Raške države koja je bila zametak srpske države. Sudeći po istorijskim izvorima, država Raška je okupirala Kosovo 1216. godine.“ Sima Avramović ne poriče sasvim, ali znatno slabi naše istorijsko pravo tako što kaže da su Kosovo i Metohija „kolevka“ samo srednjovekovne srpske državnosti i duhovnosti, te da danas predstavljaju sakralno i duhovno evropsko nasleđe hrišćanskog Istoka, a ne stožer sadašnje Srbije i srce još uvek živog organizma – srpske države, srpskog naroda i srpske Crkve.
Baki Svirca, doduše, pominje rat iz 1999. godine, ali nigde ne označava agresora, to jest, vinovnika rata koji je doveo do okupacije Kosova i Metohije. Sima Avramović ga u tome u stopu prati. Baki Svirca nigde ne navodi odgovornost Atlantskog pakta, Sjedinjenih Američkih Država,  Velike Britanije, Nemačke i drugih članica ovog vojnog saveza za strašne zločine koji su nad Srbima počinjeni. Sima Avramović ga u svemu tome sledi. Baki Svirca nigde ne pominje UČK i druge arbanaške teroriste kao vinovnike zločina nad srpskim narodom i njegovim pravoslavnim svetinjama. Sima Avramović je nemi saučesnik u tom Svircovom prećutkivanju. Baki Svirca nikada nije čuo, ni pročitao da je od 1998. godine oteto ili nestalo 1.300 Srba i drugih ne-Arbanasa i da su im uzimani organi radi presađivanja. Sima Avramović je takođe gluv i slep za ovaj stravičan podatak. Bakiju Svircu ni na pamet nije palo da bi za zločine arbanaških terorista posle okupacije Kosova i Metohije trebalo da odgovaraju i države čije oružane snage navodno obezbeđuju red i mir u pojedinim sektorima. Sima Avramović je to možda i imao na umu, ali nije smeo da kaže.
Najveću pažnju sigurno izaziva njihovo objašnjenje zbog čega Srbi nemaju slobodu kretanja po Kosovu i Metohiji i pristupa svojim pravoslavnim svetinjama – crkvama, manastirima i grobljima. Baki Svirca krivicu za ovu neslobodu svaljuje na same Srbe, vlast u Srbiji i Srpsku pravoslavnu crkvu kada kaže:
„Represija pod Miloševićevim režimom očigledno je imala jak uticaj na odnose među religijama. Pre svega, uloga Pravoslavne crkve – koja nikada nije osudila ili ostala po strani od zločina koje je počinio taj režim – imala je jak uticaj na raspad odnosa između verskih zajednica.“
A potom se poziva na praškog biskupa, monsinjora Vaclava Malija koji objašnjava da „suživot sa Srpskom pravoslavnom crkvom nije bio lak, jer su, nažalost, njene vođe igrale na kartu nacionalizma“. Tako ispada da je sadašnja nesloboda Srba na Kosovu i Metohiji neposredna posledica zločina Miloševićevog režima nad Arbanasima i nacionalizma Srpske pravoslavne crkve koja te zločine nije osudila.
Sima Avramović namerno izbegava da slobodu pristupa naših sunarodnika svojim pravoslavnim svetinjama stavi u širi kontekst slobode kretanja po celom Kosovu i Metohiji, jer to navodno nije bio predmet njegovog istraživanja. A ono što osujećuje slobodu pristupa srpskim pravoslavnim svetinjama, to je, po njemu, netolerantnost ne svih, nego samo većine lokalnih Arbanasa. Na prvi pogled u ovom objašnjenju se razlikuje od Bakija Svirca. No, kako je terorističku UČK, kao stranu u ratu 1999. godine, okvalifikovao kao gerilu, dakle, kao oslobodilačku vojsku lokalnih rodoljuba koji se bore protiv stranih agresora i okupatora, on je time krivicu za potonju neslobodu pristupa pravoslavnim svetinjama prevalio na one koji su na tu časnu gerilu izvršili agresiju. Tako su i Baki Svirca i Sima Avramović različitim putevima došli do istog zaključka: za svoju neslobodu kretanja po Kosovu i Metohiji i pristupa svojim svetinjama krivi su sami Srbi.
Istini za volju, Bakiju Svircu se omakla neoprostiva neopreznost. On navodi da se po proglašenju nezavisnosti države i ono malo Jevreja, koji su živeli na Kosovu, iselilo u Izrael. Jedino se nije upitao kako to da Srbi mogu opstati u takvom neprijateljskom okruženju ako čak i Jevrejima, inače najzaštićenija nacionalna manjina u Evropi, to nije pošlo za rukom. Simi Avramoviću se nije omakla takva neopreznost.

ISTOVETNOST PREDLOŽENOG REŠENJA
Ako je između Bakija Svirce i Sime Avramovića i bilo nekih razlika u objašnjenju prilika na Kosovu i Metohiji, praktično nema nikakvog nesaglasja u pogledu predloženog rešenja statusa i zaštite srpskih pravoslavnih svetinja. Baki Svirca se poziva na „Ahtisarijev paket“ kao „zakonski okvir Kosova, počevši od Ustava“. Sima Avramović Ahtisarijev paket takođe ističe i stalno ga podrazumeva, pošto proglašenje samozvane države kosmetskih Arbanasa smatra svršenim i neopozivim činom, a sve njene zakone legitimnim. Pri tom namerno prećutkuje da je Vlada Srbije izričito odbacila Ahtisarijev plan i da ga nikada kasnije nije prihvatila. Ali, zašto bi „nezavisnog“ i „nepristrasnog“ Simu Avramovića uopšte obavezivao stav njegove Vlade?
Baki Svirca posebno ističe poglavlje V tog „paketa“. „Ne samo da taj dokument prepoznaje autoritet Srpske pravoslavne crkve, nego i zahteva“ – veli dalje Svirca – „od kosovskih institucija da garantuju denominaciju, objekte, vlasništvo, manastirski život, autonomiju, slobodu kretanja i mnoge druge aspekte verske autonomije. Tokom primene treba koristiti posebne mere i mehanizme, kao što su stvaranje posebnih zaštićenih zona oko crkava i manastira i Saveta za sprovođenje i nadgledanje SNS (IMC).“ Sima Avramović takođe naglašava značaj Ahtisarijevog plana za uspostavljanje zaštićenih zona zakonom samozvane države.
Baki Svirca kao ključno rešenje statusa i zaštite pravoslavnih svetinja navodi Zakon o specijalnim zonama oko crkava i manastira. Sima Avramović taj zakon samozvane kosmetske države posebno ističe i pominje ga čak šest puta. Baki Svirca još dodaje da se taj Zakon primenjuje, dok se Sima Avramović vajka da se još ne primenjuje. Baki Svirca dalje navodi da prema Aneksu V „Ahtisarijevog paketa“, „Kosovo ima obavezu da prepozna Crkvu (srpsku pravoslavnu – K.Č.) i njene privilegije i da poštuje njenu autonomiju u verskim pitanjima, ali sa druge strane i Crkva ima obavezu da prihvati novu realnost na Kosovu, to jest nezavisnost“. Za razliku od naše Crkve koju obavezuju i prisiljavaju da to učini, Sima Avramović je bez ikakve prisile prihvatio samozvanu kosmetsku državu ne samo kao nezavisnu, nego, kako sam to već pokazao, i kao legitimnu, čije zakone treba poštovati i hvaliti i s njom zaključivati dvostrane i višestrane ugovore.
Po Bakiju Svircu, rešenje statusa i zaštite srpskih pravoslavnih svetinja treba tražiti u okvirima Ustava i potonjih zakona nezavisnog Kosova, kao i međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih i manjinskih prava. S njim se na kraju svoje knjižice potpuno slaže i Sima Avramović, pošto „fokus zaštite svetinja premešta iz domena nasleđa u domen ljudskih prava“. Jer, kako su, po Simi Avramoviću, kosmetski Srbi manjina u samozvanoj kosmetskoj državi, treba da uživaju manjinsku zaštitu; a pošto su u isti mah i ljudi, neophodna im je i zaštita njihovih osnovnih ljudskih prava.
Upravo u ovoj stvari došlo je do manjeg razmimoilaženja između Bakija Svirca i Sime Avramovića. Baki Svirca veli da manjine zaslužuju „pozitivnu diskriminaciju“, to jest i one povlastice koje ne uživaju pripadnici većine. Kao primer posebnih povlastica koje se na Kosmetu praktikuju, on navodi specijalne zaštićene zone oko manastira Srpske pravoslavne crkve i Zakon o carinjenju, po kojem je Srpska pravoslavna crkva posebno povlašćena i izuzeta od svih obaveza carinjenja, dok Islamska verska zajednica i Rimokatolička crkva nisu oslobođene tih obaveza. Čak je ovako povlašćen položaj Srpske pravoslavne crkve izazvao nezadovoljstvo, što Islamska verska zajednica i Rimokatolička crkva ne uživaju iste fiskalne olakšice.
Simi Avramoviću, sazdanog od samih načela i nepokolebljive nepristrasnosti, nije palo na pamet da zahteva za Srpsku pravoslavnu crkvu bilo kakve fiskalne olakšice, iako su one predviđene članom 2.2 Aneksa V „Ahtisarijevog paketa“. Kako je drugačije mogao da postupi kada mu Srpska pravoslavna crkva nije ni malo milija od Islamske verske zajednice i Rimokatoličke crkve? Uz to ga je do bola kosnulo opravdano nezadovoljstvo islamista i rimokatolika zbog diskriminacije kojoj su izloženi.
I pored ovih malih nesuglasica između Bakija Svirca i Sime Avramovića, njihovi predlozi za rešenje statusa srpskih pravoslavnih svetinja i obezbeđenje slobodnog pristupa crkvama, manastirima i grobljima uglavnom su istovetni. Pošto Baki Svirca, kao javni zvaničnik samozvane kosmetske države očigledno zastupa njene interese, postavlja se odmah pitanje koga zastupa i za koga radi Sima Avramović.
Naravno da zastupa interese samozvane kosmetske države, pošto daje slična objašnjenja i predlaže skoro istovetno rešenje kao i Baki Svirca. Čak se može reći da u međunarodnoj javnosti i na važnim međunarodnim skupovima on to čini mnogo bolje od svog kolege u Prištini. Jer, dok će svako odmah pomisliti, a možda i reći da je Baki Svirca sigurno pristrasan u korist naroda i države koju predstavlja, niko neće javno reći – što samo finansijeri ovog međunarodnog projekta znaju – da je Sima Avramović pristrasan u korist Arbanasa i njihove samozvane države.
Sada ćemo se podsetiti šta teroristička UČK i samozvana kosmetska država, u čijem interesu radi Sima Avramović, predstavljaju i na koji način ugrožavaju opstanak srpskog naroda i suverenost i teritorijalni integritet srpske države. Još od svog osnivanja UČK je bila teroristička i secesionistička organizacija, koja je stremila razbijanju naše države i stvaranju na tlu Kosova i Metohije nama neprijateljske paradržavne tvorevine. Takvu terorističku i neprijateljsku organizaciju on kvalifikuje kao gerilu, čime joj kao oslobodilačkoj vojsci, bori se protiv stranog zavojevača i okupatora, daje legitimnost. Kako je potom, uz pomoć agresije Atlantskog pakta kao protivpravnog čina, UČK obrazovala na tlu Kosova i Metohije samozvanu državu i time otela od srpskog naroda i srpske države teritoriju koja predstavlja stožer naše državnosti i duhovnosti, takav postupak nije ništa drugo nego neprijateljski čin, a samozvani Kosmet nama neprijateljska država. Ko to ne zna ili neće da zna ne treba da se bavi pravom i politikom, istoriju i da ne pominjemo. To naročito moraju znati sudije koje presuđuju u ime naroda i države.
Konačno, šta predstavlja onaj pripadnik srpskog naroda i državljanin srpske države koji pređe na stranu neprijateljske terorističke  organizacije i zastupa interese neprijateljske samozvane države. Sa istorijskog, političkog i moralnog stanovišta on je izdajnik i kao takav treba da bude bar javno žigosan. Zaista je čudno da Sima Avramović kao istoričar to ne zna ili neće da zna, ali bi to morao znati naš sudija.

SAMOLJUBLJE I POVREĐENA SUJETA
Ono što ću na kraju reći nije toliko namenjeno sudu koliko svima onima koji zbog svoje nabrekle sujete misle da imaju pravo i na krivičnopravnu zaštitu od kritike onoga što su javno rekli ili objavili. Zato je krajnje vreme da se Sima Avramović otrgne iz zanosa u koji je zapao i shvati da sve što je u nauci objavljeno može biti i javno kritikovano. I što je još važnije, neka jednom za svagda utuvi u svoju povređenu taštinu da mi moju slobodu rasuđivanja, kritikovanja i pisanja niko ne može oduzeti! Ja sam svoju kritiku njegove knjižice napisao i izneo u svet, a na stručnoj, naučnoj i svekolikoj javnosti je da tu kritiku prosudi i prihvati ili odbaci. Podnošenjem krivične tužbe sudu Sima Avramović je propustio da pripiše sebi u zaslugu tolerisanje onoga što se ne dâ sprečiti.
Jedna od Avramovićevih karakternih mana jeste i u tome što on ne poštuje i ne podnosi nezavisne i nepodmitljive savesti, jer im iz dubine svoje sitne duše zavidi. A zavist je nepogrešivi beleg onih koji su uzmakli od slobode. To je zavidljivost duše koja ne može da miruje dok ne pripiše podle namere ljudima koji ne dobijaju slobodu kao milost, već su je godinama osvajali kada je to bilo opasno.
I na samom kraju, znam da sam sujetu Sime Avramovića povredio jer je on želeo apoteozu, a ne kritiku svoje knjižice. Ali ga molim da me razume. On je malo odviše zaljubljen u sebe samog i to je takođe ono što njegove stručne i naučne radove dodatno obezvređuje. To je ipak samo njegova stvar. Svako ima pravo da se zaljubi u šta hoće. Sima Avramović je izabrao sebe samog. Greši, međutim, i preteruje što i od mene očekuje da se u njega sudskom prinudom zaljubim. Ja to ipak ne mogu jer je to stvar ukusa, a Bog mi je takav ukus odrekao.

4 коментара

  1. све што могу да кажем је – бриљантно!

  2. Za gospodu Matiju Bečkovića,Milorada Ekmečića,Kostu Čavoškog znam a da li neko može da mi kaže ko je g.Sima Avramović,čime se taj gospodin bavi.Oprostite meni priglupom i neobaveštenom o životu i delu g.Avramovića.

  3. Подршка господину Чавошком

  4. Sve reci hvale za uvazenog profesora Cavoskog. Zbog ovakvih intelektalnih i moralnih gromada smo ( pojedini ) upisali Pravni fakultet, a ne da bismo slusali hipokrita Avramovica. Spomenuti gospodin je takodje profesor na Pravnom fakultetu. Cak i svaki posten student prava – laik zna o cemu govori nas cenjeni akademik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *