Srbija na putu samoponištenja

Piše Dragan Milosavljević

Srbija kao planirano zaleđe američkog raketnog štita koji kao cilja Iran, a u stvari gađa Moskvu (primetili i Putin i Medvedev), mora po hitnom postupku postati bezbedni neokolonijalni NATO placdarm

Sve je više opipljivih znakova da je anacionalnoj eliti stavljeno u zadatak da Srbe  do kraja izbriše iz istorije suverenosti. Da ih korak po korak novih ustupaka rasknjiži sa vekovnih ognjišta. U toj strategiji „deca komunizma“ nepogrešivo se drže „Titovog puta“. Korak su od podele, trasirane od Broza, konačne predaje Kosova. A potom, po istoj  političkoj matrici „iznuđenih“ ustupaka i ausvajsa za odlazak Sandžaka, pa Vojvodine.
Za to vreme, u dobro isplaniranom haosu medijske lobotomije, srpskoj javnosti se kao ključne teme sa naslovnica nude  novi  ničim izazvan, a opet ojačani dinar, nova dosetka da Kosovo mogu deliti samo oni koji ga svojevremeno nisu odbranili.
U zasenku tih „senzacija“ ostaje bez temelja stara priča o skorom ulasku u EU. O tome svedoče poruke Baroza da smo doduše „na dobrom putu“, ali  nam nažalost ističe vreme (mogao je da nije tako ljubazan da  kaže da je  isteklo).
Uz njega je odmah Bramerc, da ništa nije urađeno oko hvatanja Mladića, projektovano kao glavni dokaz kooperativnosti Beograda za ulaznicu za EU. Pa  zbrka kako lišiti izlaska iz zemlje pripadnike dve manjine. U Evropi se i dalje izvikuje kako su najviše ugroženi od Srba. Maženi paženi tokom sankcija, izolacije i bombardovanja, stekli su  nezgodnu naviku da se predstavljaju kao politički azilanti, žrtve režima u Beogradu.
Odjednom su nepoželjni u okrilju stare gospođe. Ali ako ih ona isteruje po kratkom postupku, to ne znači da Srbi i te kako ne moraju u nemogućoj misiji  koja im je zadata paziti da ne naljute NVO i njihove mentore koji pomno prate „stanje“ ljudskih  prava u Srbiji.
Ta dimna zavesa, planski uzvitlana nad sudbinom ulaska u Evropu, u potpunosti je sakrila činjenicu da  se sve događa manje od mesec dana pred najavljeni Samit NATO u Beogradu, na kojem  Zapad, čitaj Amerika, želi da polomi poslednje očuvane kičmene prljšenove javnosti. Tako i iznudi „dobrovoljan ulazak“ u alijansu bez referenduma, naravno u atmosferi panike da nam se vraćaju ona vremena mraka, ovoga puta pod demokratskim Tadićem.
Ameri šalju oklopne hamere radi jačanja profesionalne armije koja će svakako bdeti nad sigurnošću režima, zajedno sa odanim koalicionim partnerom. Ta armija, već više puta naglašeno je, nema spoljnih neprijatelja, već eventualno iznutra armiju nezadovoljnih, gladnih i otpuštenih koji se broje na milione. Turska najavljuje masovnu vojnu pomoć koja bi mogla biti ojačana i njihovim trajnim prisustvom na Balkanu, gde ih za sada najviše interesuju aerodromi.
Mada, kako je ministar Davutoglu najavio, vratiće se na konjima. Ali to je simbolika, jer u stvari posle izjave Medvedeva da je na pragu era novog hladnog rata postavljanjem  američkog raketnog štita u Rumuniji jasno je da poligon Srbije u zaleđu tih antiruskih raketa mora  pripasti do kraja i bez uslova Imperiji. Koja zajedno sa atlantističkim islamom, oličenim u obnovi Turske kao regionalne sile, treba da krene na Moskvu. Resursa radi.
Zbog uspešnosti tog projekta prekrajanja Azije, koji već ima svoje metastaze na Kavkazu i u Čečeniji, dovedeno je u pitanje čak i savezništvo SAD sa Izraelom. Štaviše,  palestinska država u proširenom izdanju gurnuta je kao primamljiv mamac panislamu.
Isturena odeljenja takvog atlantskog islama na Balkanu, Kosovo i Bosna, dobijaju ulogu  koplja uperenih u meki trbuh Evrope. Pogotovo ako ne bude kooperativna u tom planiranom svetskom ratu.
A za njegove potrebe, srpskim profi vojnicima nude se poligoni za uvežbavanje, a sve na naslovnoj stranici Ringijeovog glasila, sa obećanom platom i do 40.000 dolara. Hej pare su to, za malo napora u službi novog kolonijalizma.
Tako se Tadić u geostrateškom smislu našao samo naizgled u poziciji da kao Broz bira i naplaćuje tantijeme. Rusi, naime nude oslikavanje Hrama za 40 miliona evra, koji je  Boris pretio da šara laserima, ali SAD prividno nude daleko više. Pored ostalog, zajedno sa vatikanskim saveznikom temeljno preuređenje svetosavlja i parcelizaciju srpskog pravoslavlja.
Upravo ceo sadašnji pritisak i jeste u službi ideje da se Srbija liši mogućnosti da bira u nekoj novoj bipolarnosti i na  vreme ulisiči u atlantsku pešadiju, a sve pod motom ulaska u Evropu. Sada je njena cena manja od minimalne, a mogla bi sa nekom novom političkom elitom, u novim okolnostima, o kojima je svojevremeno, ne bez osnova, maštao Milošević, skočiti.
Da bi sve bilo po planu evrounijata crkva je na zasedanju Sinoda zauzeta feudalizacijom,  stvaranjem novih eparhija u Evropi, ali i u Srbiji. Beograd i Karlovci dobijaju svaki svog vladiku, pa dakle i nove usitnjene crkvene granice. Valjda zato novi crkveni vrh nema vremena za nagoveštaj novog Njegoša Mila, tako ga je nazvao Čanak, da Crna Gora  kreće onim putem koji je svojevremeno Makedoniji trasirao Broz.
I Bil Klinton je pozvan u Budvu da u slavljeničkoj atmosferi podrži Čankovu tezu, samo je malo fulao, pa je Crnu Goru u pozdravnom govoru  nazvao Makedonija. Ali šta mari, sve će to pripasti Turskoj, velikom strateškom pašaluku Bilove supruge, neverovatne Hilari.
Dakle, brozomorna vremena u najgore vreme u  najgorem izdanju su ponovo pred nama, bolje rečeno mi smo do guše u njima.
I zato kada Tadić glasno izjavljuje da „DS nema alternativu“ pokušava da komično  parafrazira Tita, koji je do kraja (pre)dugog vladarskog veka to tvrdio za svoju kamarilu. A celo ustrojstvo vladanja prilagodio maniru „partija to sam ja“. Uostalom, zato se Srbima istorija i ponavlja, baš kao i otrcane serije iz prošlosti kojima ih zamajava  Javni servis.
Ako zanemarimo svesno razliku u godinama između dva predsednika, uočiće oni sa malo daljim sećanjem, koje doseže u vreme ustavnih promena 1974. godine („legalnog“ razbijanja države), da nekoliko „pametnjakovića“ danas rade, a sve bez „znanja“ parodiranog maršala, ono što su i Kardelj i Bakarić, Dolanc i Mikulić navodno  suflirali Brozu. Tada je zapravo trasiran put za gubitak Kosova na kojem se danas asfaltiraju poslednji metri.
Ponovo se „regionalizujemo“ u konceptu Srbije kao male Jugoslavije, a onda će politikom svršenog čina, u sadejstvu vlasti i opozicije (njenog većeg dela), u te svrhe biti promenjen i Ustav. Da zapečati.
Ako je Srbija, korak po korak, na putu za konstruisan EU gulag, to je pre svega izbor partije bez alternative koja ima vođu kojem, pogađate, nema alternative. Onda je razumljivo da i srpska sudbina takođe nema alternative, samo što njen sadržaj niko još nije spreman da u potpunosti obznani.
Sve to danas logičan  je nastavak „brozomornih“ vremena,  arbitriranja u korist kaste privilegovanih, nekad su se zvali kadrovi, danas su to partijski tajkuni, bolje zaštićeni od Titovih medveda u Bugojnu. I lakše je onima koji pamte da prepoznaju da su  tadašnji  antisrpski lobisti, sa svojim moćnim pozicijama i podrškom u zapadnim službama, kao indigo verzija danas oličeni u likovima Tadićevog  brojnog „ekspertskog“ tima za evrointegracije.
Jedni insistiraju na promeni Ustava, drugi se bave regionalizacijom i rasprodajama, treći  evrointegracijama, četvrti  „atlantizacijom“ Srbije. Reklo bi se po sadržaju njihovih diktata da možda i od samog predsednika bolje znaju scenario puta Srbije. Sve do poslednje stranice.
Jer, uz nekoliko moćnih, od stranih sponzora delegiranih (po)moćnika, koji zapravo  drže pravac i kurs i kontrolišu količinu podnošljivog balasta u vladinom cepelinu, kapetan  nema drugih zaduženja osim da, trenutno u ulozi akušera, traži od Srbije strpljenje za sazrevanje ploda u utrobi sistema  Nečega što on opisuje kao reforme.
A da li se, molićemo, zna ko je pravi otac  čeda? Koje već sada, nerođeno, zovu „regionalizacija“. I hoće li ono biti porođaj Srbije ili planirani pobačaj koji majka  verovatno neće preživeti?
Naravno i u ovom ginekološkom spin štosu dovitljivog tima predsednik je tek   maneken na pisti tuđih interesa, oko koje  pljeskaju (do prve prilike) neki od njegovih  ličnih vlastohlepnih skrivenih  konkurenata. Danas poniznih dvorjana.
Nije nimalo ni čudno, ni slučajno da se na gornjoj palubi Srbije, dok država srlja u propast, sviraju jugonostalgične melodije paralelno, da bi se zamaglio vidik, ostvaruju jugonostalgični projekti, zagovaraju jugonostalgične integracije i ponavljaju, uz izvinjenja, neprihvatljive istorijske simetrije. U njima se, do nemoćnog urlika onih koje niko ne pita, ponižavaju srpske milionske žrtve. Zaista, može li iko razuman demantovati da je Srbija na „najboljem“ „Titovom  putu“ ka jugoslavizaciji, samoponištenju? займ на карту без отказов круглосуточно деньги в займ на картузайм кредитзайм экспрес менимен займзайм на карту на годкак взять займ

6 коментара

  1. Pa kad u Srbiji ne moze covek da kaze ono sto misli i treba da nas uniste!Totalni medijski mrak!Sluge okupatora evro-amera!

  2. Premnogo zuci i ideoloske paranoje za temu koja trazi daleko ozbiljniju analizu. Izmedju jugonostalgije i jugofobije razlika je, istoriski i mentalno vrlo velika.

  3. suvise zuci i ideoloske paranoje za temu koja trazi ozbiljniju analizu. Izmedju jugonostalgije i jugofobije razlika je, istorijski i mentalno, vrlo velika.Radi se o odnosu baziran na vrednosnom sistemu i paranoje.

  4. Gospodin Milosavjević ubaci u ovu svoju tekst-čorbu sve moguće sastojke pa sada ne verujem da i sam zna šta je želeo da kaže.
    Istorija je odavno dala odgovore. Ideja jugoslavije je za obi-
    čnog čoveka ostala kao sinonim slobode sve do mirno provedene
    noći na klupi u parku. Običan čovek nije stremio vlastoljublju
    na šta su se “navukli” Titovi naslednici unapred znajuči da
    svoje snove mogu ostvariti samo u ograničenom prostoru jer su
    drugima neprihvatljivi. Franjo i Alija su već sada politički
    bezvredne ličnosti i čak ih se njihovi bivši sledbenici klone
    da se “istorijski” ne zaprljaju, a Miloševića će ova vlast i
    dalje obezvređivati jer mora opravdati svoj prevrat, svoju
    lažnu revoluciju koja je po Montgomeriju koštala 200 miliona
    dolara. Nije problem što obezvređuju Miloševića, već što time
    ponovo ponižavaju srpski narod dajući mentalnu hranu bivšim
    protivnicima koji na tome falsifikuju istoriju. Samo Bog zna
    zašto su nasilno došli na vlast pokazujući nam jedanaest
    godina da ne znaju šta će sa njom. Ako ih svetski moćnici
    ucenjuju datim parama, neka im vrate jer sada već i pojedinačno
    imaju po toliko.

  5. Gde ima dima ima i vatre tako i u ovome tekstu ima dosta istine a takodje i nekih izmisljotina i nelogicnosti.

  6. Nama nista ne ostaje nego u R.Goru i pesma spremtese spremte Cetnici.Istorija je poput mode,dodju bolesnici na vlast zaprze corbu svima.U Srbiji vlada samo jedan + 126,To je citava demokratija ko pita narod za nesto.Sule sebe vidi kao Nato sekretara.Svako je vec dobio svoju funkciju samo to treba odraditi.KO nema svoju vojsku hrani tudju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *