REPUBLIKA SRPSKA Protiv turskog uticaja

Piše Anja Vujević

Širenjem svog uticaja na Balkan Turska želi da postigne dva cilja: Balkan bi trebalo da joj posluži kao moneta za trgovinu sa EU, Srbija i BiH treba da postanu članice NATO-a

Neootomanski duh trijumfalno je ovio Karađorđevo, gde je Srbija ponižena, a BiH potvrdila da na sebi nikada nije ni imala pečat nezavisnosti, nego je oduvek tražila nekoga kome će služiti.
„Srbija, BiH i Turska potvrdile su međusobnu podršku za nastavak evropskih integracija, kao i princip nemešanja u unutrašnje stvari drugih država… Turski predsednik Abdulah Gul  je rekao da mu je želja da se celi region okupi u NATO-u i EU pod jednim kišobranom“, glasila je vest posle sastanka predsednika Srbije, Turske i članova Predsedništva BiH, Borisa Tadića, Abdulaha Gula, Nebojše Radmanovića, Bakira Izetbegovića i Željka Komšića.

TURSKI UTICAJ
Predsednik Turske, zemlje večitog kandidata za članstvo u EU kojoj je francuski predsednik samo pre mesec dana saopštio da joj nije vreme za EU, obećao je lobirati da Srbija i BiH postanu članice EU, što je valjda trebalo da izazove euforiju, ali je izazvalo samo podsmeh. No, sastanak u Karađorđevu je jasno razotkrio ciljeve Turske i namere dela BiH, ali je i dalje nejasno koji je interes Srbije da učestvuje u sopstvenoj destabilizaciji.
Širenjem svog uticaja na Balkan Turska želi da postigne dva cilja: Balkan bi trebalo da joj posluži kao moneta za trgovinu sa EU, Srbija i BiH treba da postanu članice NATO-a.
Srpski član Predsedništva BiH Nebojša Radmanović otkrio je ono što je prećutao predsednik Srbije Boris Tadić – u Karađorđevu se razgovaralo i o NATO-u.
„Sve tri zemlje čvrsto su opredeljene za EU, ali imaju različite pozicije po pitanju NATO-a, pošto je Turska članica tog saveza, Srbija je još neodlučna, dok se u BiH posle NATO optimizma pojavio period protivljenja jednog dela građana BiH tom savezu“.
Kao najlojalniji saveznik SAD u okviru NATO-a, s najbrojnijom evropskom vojskom, Turska je postala najpogodniji partner SAD preko kojeg će BiH biti nametnute severnoatlantske integracije. S druge strane, beogradski režim zaigrao je lukavom strategijom – gurnuti BiH u NATO, uprkos protivljenju 70 odsto stanovništva RS, kako bi došlo do promene raspoloženja javnosti u Srbiji prema ovom vojnom savezu. Jer, kada se BiH nađe u NATO-u, aktuelna vlast u Srbiji će njenim građanima ponuditi argumente kako je RS u NATO-u, pa je tamo mesto i Srbiji; kako Srbija ne sme sebi dozvoliti da bude izolovano ostrvo okruženo NATO državama. Odatle i više puta ponovljene izjave predsedavajućeg Saveta ministara Nikole Špirića da „Srbija snažno lobira za ulazak BiH u NATO“.
Takođe, snaženjem neootomanskog uticaja na Sandžaku i u BiH, Turska dobija šansu da na ovim područjima bude piroman koji će potom gasiti te iste požare uz adekvatnu naplatu od EU.
Srbija izuzev samoubilačkih poriva ne može imati nijedan drugi motiv zašto od Turske pravi faktor na Balkanu. U svega nekoliko rečenica u Karađorđevu, predsednik Srbije Boris Tadić uspeo je da izrekne sijaset nedržavničkih, ponižavajućih poruka.

PROTIV DEJTONA
Umesto da kao predsednik države koja je garant Dejtonskog mirovnog sporazuma stane u njegovu odbranu, tvrdnjom da „Srbija neće podržati referendum u BiH koji bi značio podelu BiH, dovođenje u pitanje njenog teritorijalnog integriteta i celovitosti“, Tadić je u stvari podržao ničim utemeljene teze o „secesionističkim namerama RS“.  Svi zagovornici prekrajanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na štetu RS, koji ovih meseci lobiraju za Dejton 2, ovim su dobili podršku Beograda da mogu raditi šta hoće jer Tadić nijednom rečju nije kazao da će Srbija stati na stranu RS ukoliko dođe do pokušaja prekrajanja Dejtona i da bi takvi pokušaji značili i kraj BiH. Uzalud  je Tadić vapio kako je to „principijelna pozicija Srbije i da očekuje istu takvu principijelnu poziciju svih država u regionu kada je u pitanju integritet Srbije“, javnu podršku celovitosti Srbije nije dobio ni od jednog svog sagovornika, pa čak ni od Nebojše Radmanovića.
„Srbija sve što je vezano za unutrašnju politiku BiH i entitetsku politiku, sve što se tiče građana BiH i sva tri naroda BiH tretira kao unutrašnju stvar BiH. Srbija se ne meša u nadležnosti institucija BiH, u legitimne predstavnike naroda, entiteta, ne meša se u interes građana BiH“, poražavajuće je Tadićevo priznanje. Srbija, kao zemlja potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, po Međunarodnom pravu, ima obavezu da štiti ovaj međunarodni ugovor i sve što se dešava, a vezano je za ovaj akt. Obaveza Srbije jeste, između ostalog, i da traži striktno provođenje i poštovanje Aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je potpisala, a jedna od njih je i Aneks 10 koji se odnosi na mandat visokog predstavnika. Nažalost, nikada do sada, iako tu mogućnost ima prema Aneksu 10, Srbija nije zatražila izveštaj visokog predstavnika o njegovom radu i postavila pitanje kršenja ovog Aneksa.
I samo što je Tadić izgovorio da se Srbija, Turska i BiH neće mešati u unutrašnje stvari BiH, bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović ga je demantovao. On je priznao da „lično posreduje između sukobljenih bošnjačkih struja u Sandžaku da se izmire i zauzmu jedinstven stav u onome šta hoće da ostvare u Srbiji“. Dakle, i te kako se meša u unutrašnja pitanja Srbije.
„Rekao sam im jasno da mi više ne dolaze u Sarajevo u odvojenim posetama. Želim da vidim sukobljene strane izmirene i da su pre bilo kakvih kontakata sa mnom zauzele jedinstven stav o onome što žele u Sandžaku, u Srbiji“, rekao je Izetbegović novinarima posle trilateralnog sastanka šefova država Srbije, Turske i članova Predsedništva BiH.
Na pitanje novinara kako komentariše nedavne istupe muftije Muamera Zukorlića u BiH u kojima položaj Bošnjaka u Srbiji ocenjuje kao katastrofalan, Izetbegović je odgovorio da je to Zukorlićevo pravo.
„U BiH Zukorlić ima pravo da iznese sve svoje stavove, pa i da istakne kandidaturu za reisa Islamske zajednice. Međutim, kada je reč o položaju Bošnjaka u Srbiji on je u mnogo čemu u pravu. I sam predsednik Srbije Boris Tadić istakao je tokom razgovora da bi na nekim stvarima trebalo poraditi, kako bi se i Bošnjaci osećali punopravnim građanima Srbije“, rekao je Izetbegović.
Izjave hrvatskog člana Predsedništva BiH Željka Komšića, u maniru sarajevskog šibicara, kako „ide u Karađorđevo da zabije glogov kolac“, kako se tamo „obračunalo sa zlim duhovima i vampirima prošlosti“, više govore o njemu samom i nisu dostojne ozbiljnijeg komentara.
Komšić se obreo u Karađorđevu vođen patološkom mržnjom prema svemu što dolazi iz Srbije, nadajući se da će tamo prirediti predstavu za javnost, Bakir Izetbegović se u stilu svog oca Alije pokušao promovisati u svemuslimanskog lidera na Balkanu, dok je Nebojša Radmanović vidno doživeo amneziju i zaboravio koliko se protivio ovakvim sastancima dok je u njima učestvovao Haris Silajdžić. „Zaboravio“ je Radmanović i kritike upućene na račun Istambulske deklaracije i njeno neprihvatanje, ali i da je samo pre nekoliko meseci, sudeći prema saopštenju iz njegovog kabineta, ministar inostranih poslova Turske Ahmet Davutoglu tražio uklanjanje zastave RS. A mogao je Radmanović, recimo, iskoristiti sastanak i zatražiti od Turske da na sednici PIK-a da podršku za ono što ima svaka evropska država – pravo na referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH. Naime, Sud i Tužilaštvo BiH ne postoji u Ustavu BiH, a pravosuđe je entitetska nadležnost, tako da je apsurdno optuživati RS da ovim referendumom ruši Dejton u kojem se ove institucije ne nalaze. Sud i Tužilaštvo BiH ustanovljeni su zakonima koje je nametnuo visoki predstavnik, a potom, nažalost, 2002. i 2003. godine, u Parlamentu BiH te zakone su potvrdili poslanici SNSD-a, SNS-a, Biljana Plavšić i SP.

ANTISRPSKO DELOVANJE
Sud BiH je do 2010. godine pravosnažnim i nepravosnažnim presudama izrekao presude od ukupno 1.328 godina i šest meseci zatvora, od kojih su lica srpske nacionalnosti osuđena na ukupno 1.067 godina, hrvatske nacionalnosti na 137 godina i šest meseci kazne zatvora, a lica bošnjačke nacionalnosti na ukupno 124 godine kazne zatvora. Kada su u pitanju pravosnažne presude pred Sudom BiH Srbi su osuđeni na 812 godina zatvora, Hrvati na 137 godina i šest meseci, a Bošnjaci na ukupno 95 godina kazne zatvora. Po nepravosnažnim presudama Suda BiH lica srpske nacionalnosti osuđena su na 255 godina, a lica bošnjačke nacionalnosti na svega 29 godina zatvora. Pred Sudom BiH podignute su 122 optužnice zbog počinjenog krivičnog dela ratnog zločina, a postupak se vodi protiv 183 lica. Od ovog broja, pravosnažno je osuđeno 69 lica, od kojih 50 Srba, 11 Hrvata i osam Bošnjaka.
Kada se uporede kazne koje je izricao Sud BiH, u odnosu na one okružnih sudova RS, kantonalnih sudova u FBiH i Osnovnog suda Brčko distrikta, kao i sudova u inostranstvu (Srbija, Nemačka, Austrija), vidi se da je Sud BiH izricao mnogo veće zatvorske kazne, primenjujući retroaktivno zakon, nego što su to ostali sudovi koji su primenjivali zakone na snazi u vreme izvršenja krivičnog dela.
Sud BiH jedini je sud u regionu koji osumnjičenim za ratne zločine, Srbima, ne sudi po Krivičnom zakonu bivše SFRJ, važio u vreme počinjenja dela, već im sudi po daleko rigoroznijem Krivičnom zakonu BiH iz 2003. godine. Eklatantan primer dvostrukih aršina Tužilaštva BiH su članovi zakona po kojima se terete Srbi. Naime, Srbi se uglavnom terete za ratne zločine po članovima 171. i 172. KZ BiH, oni tretiraju najteže oblike ratnog zločina i to počinjenog „u sklopu šireg ili sistematskog napada protiv civilnog stanovništva“, dok se optužnice protiv Bošnjaka podižu na osnovu članova 173. ili 175. KZ BiH (konkretno delo na konkretnom mestu, bez postojanja šireg ili sistematskog napada). Članovi prema kojima se terete Srbi omogućavaju izricanje dugogodišnje robije od 10 do 45 godina, a da se prethodno ne moraju utvrditi relevantne materijalne činjenice za izricanje presude jer se kao dokazane koriste činjenice već procesuirane u Haškom tribunalu.
Cilj referenduma, kako je to obrazložio predsednik RS Milorad Dodik koji je i njegov predlagač, nije ukidanje Suda i Tužilaštva, nego iniciranje izmena i dopuna zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH. Ako BiH zaista pretenduje da bude evropska država, onda njeno pravosuđe mora biti profesionalno i depolitizovano, pa bi referendum trebalo shvatiti kao borbu za demokratizaciju društva i pravosudni sistem. Njegovo sporenje samo će produbiti krizu u BiH, što mnogi, uključujući OHR, očito i žele, jer time idu na ruku tezi Zlatka Lagumdžije kako je „BiH nefunkcionalna i neodrživa, te joj je potreban Dejton 2“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *