MILORAD EKMEČIĆ Jedino protiv Srba su svi složni

Razgovarao Milorad Vučelić

Ova mi je nagrada danas tako došla kao ohrabrenje samom sebi da sam još živ, kao onom antičkom glumcu koji je na grobu ostavio epitaf „Mnogo sam puta umirao, ali nikad ovako“

Dobitnik nagrade „Pečat vremena“ za nauku i društvenu teoriju za knjigu „Dugo kretanje između klanja i oranja – Istorija Srba u novom veku (1492-1992)“ akademik Milorad Ekmečić u intervjuu za „Pečat“ govori o svom delu, sudbini srpskog naroda, raspadu Srbije, Sovjetskog Saveza, jačanju turskog uticaja, promenama granica na Balkanu i demografskim promenama i istorijskim zbivanjima koja su značajno uticala na današnje svetske tokove.

Da li vas je nagrada „Pečata“ iznenadila?
Kasno sam otkrio da „Pečat“ dodeljuje takve nagrade. U životu sam se nadobijao velikih priznanja koja ne nose novčani dodatak. Pre ove, nijedna moja knjiga nije doživela tiraž od pet hiljada primeraka. Treće izdanje je izdato u tri hiljade, iako je greškom napisano hiljadu manje, pa je to nadoknađeno. Prvo izdanje je izašlo 2007. godine, drugo posle godinu dana i treće 2010. godine. Doživeo sam nagradu kao carsku darovinu sa obešenom „Visušta pečat“. Bio sam polaskan pre nego što mi je ova velika nagrada uručena, sa diplomom 4. aprila 2010. godine, „Književnog magazina“ na televizijskom kanalu „B“, uz obrazloženje da je knjiga obeležila 2010. godinu u našoj kulturi. Propraćeno je sa televizijskim intervjuom u dva nastavka. I pre se dešavalo da dobijem vrednu nagradu. Posebno je bila  godišnja nagrada „NIN-a“ „Za publicistiku i društvene nauke Dimitrije Tucović“, za veliku sintezu u dva toma „Stvaranje Jugoslavije 1790 – 1918“. Izišla je upravo pred državnu krizu, 1989. godine. Moja prva knjiga „Ustanak u Bosni 1875-1878“ je posle 1960. godine doživela još dva izdanja, ali ne u roku od tri godine. Drugo je izdato deset godina posle, kao najuspešnija naučna knjiga za prethodnih deset godina. Bilo je podloga „27-julskoj nagradi SR Bosne i Hercegovine“. Ova mi je nagrada danas tako došla kao ohrabrenje samom sebi da sam još živ, kao onom antičkom glumcu koji je na grobu ostavio epitaf „Mnogo sam puta umirao, ali nikad ovako“.

Po čemu se ova knjiga razlikuje od Vaših drugih dela i šta mislite koji je razlog da je javnost za nju pokazala određeni interes?
Ja sam stručnjak za opštu istoriju, a mora se uračunati i stanje u kojem se srpski narod danas nalazi. Ja sam i ranije pisao sinteze iz istorije Jugoslavije i opšte istorije. Svaki istoričar na prvom mestu mora da bude plodan istraživač, po bibliotekama i arhivama, ali i sintetičar koji će „uplastiti ono što je kosio“. Neko to radi u manjoj, a neko u većoj meri. Biti samo jedno je slabost. Ako po belosvetskim arhivama kriviš leđa 60 najboljih godina i objavljuješ studije sa malim temama, onda preti opasnost „Arhivitisa“, bolesti u vreme kada su pokušaji pisanja sinteza obično izazivali nelagodne ideološke sumnje. Onaj ko piše samo sinteze nije uverljiv da je zaključke donosio iz prethodnih traganja. Gore je ovo drugo od prvoga. Najveći domet sinteze je postignut u „Istoriji Vizantije“ nedostižnog Georgija Ostrogorskog. Trebalo mu je deset godina da dešifruje izvore za knjigu o proniji. Napisao je originalnu sintezu jedne istorijske civilizacije, sebi podigao spomenik nerukotvorni. Mora da je sinteza napisana u zlo vreme danas, izazvala čitaoce da moje delo traže.

Da li ste zakasnili sa ovom knjigom?
Bez svake sumnje je knjiga došla kasno. Bila je namera da nekoliko naših naučnika napiše jednu kraću istoriju srpskog naroda, pošto je „Srpska književna zadruga“ objavila deset tomova takve istorije samo do ujedinjenja 1918. godine. To je najmanje 15.000 stranica. Ima rekordera koji će i to sve pročitati, ali su retki. Odluku za ovu knjigu sam primio kada je književnik Vitezović preneo u „Zavod za udžbenike“ jedno poglavlje zamišljene publikacije o Srbiji, od koje se odustalo. Mislio je da bi tekst trebalo doraditi, dodati što treba. Kad se i to oteglo, pa propalo, onda sam polako raduckao i ispalo je što je ispalo. U dva naredna izdanja sam dodavao ono što bih naknadno doznao iz knjiga kojih ranije nije bilo.
Nisam samo ja zadocneo sa knjigama iz istorije. Za istoriju se inače kaže da je učiteljica života, ali lekove daje kasno, kada nikome više nisu potrebni. Za moju „Stvaranje Jugoslavije 1790-1918“ iz 1989. godine, se zuckalo da je država propala, taman kad je Milorad o tome napisao istoriju njenog stvaranja. Ipak moram da kažem da je svaka moja knjiga imala, to jest i bez moje volje naknadno dobivala društveni značaj. „Ustanak u Bosni 1875-1878“ iz 1960. godine je kod nekih izazvao sumnje da Osmanlijsko carstvo nije bilo tako loše, kako je u knjizi napisano. Proveravalo se da li je postojao i porez „Žvakarina“, koje seljak daje kad aga svrati na obed i sebi i konju. Pisali su istoriju tog ustanka po turskim dokumentima, pa se prvi put saznalo kako je kupovana zob za konjicu i kuda su vojske hodile, a ustanka koji je izazvao svetski brodolom Berlinskog kongresa nije bilo. Za te tri godine je pola pravoslavnog naroda iz BiH bilo etnički očišćeno.
Moj deo u „Istoriji Jugoslavije“ Dedijera, Božića, Ćirkovića je najviše bio izložen ideološkoj kritici. Kasnije mi je jedan od kritičara Zoriva Stipetić pričala kako je Vladimir Bakarić dao sugestiju da se knjiga obezvredi. U tom delu teksta sam prvi put šire razradio ranije stvorenu tezu da je u jugoslovenskoj istoriji religije bila „vododelnica nacije“.
Bakariću se nije sviđalo da u knjizi, objavljenoj u velikom tiražu u Njujorku i Pekingu na kineskom jeziku, neko piše da su Srbi i Hrvati isti etnički narod, podeljen po religioznom ključu. Zvanična teza je da je svaka nacija postala od svog Adama. Na tu kritiku nisam oćutao i verujem da sam u našoj nauci dobio satisfakciju. Knjiga je izišla u vreme kada se pripremao Ustav iz 1974. godine sa promenama u smislu da je Jugoslavija postajala konfederacija. To je toj knjizi dalo značaj, a i mom prilogu u njoj. Ostalo je svim kasnijim kandidatima da svoju republiku proglase nezavisnom državom, da narod u njoj ograde zidom posebne crkve i vere. Muslimani su narodnim referendumom proglasili da su zajednica koja ima posebnost po svom bosanskom jeziku, islamu kao veroispovesti i nazivu „muslimani“ za etničku posebnost. Etnogeneza crnogorske nacije je prvi put formulisana u jednom memorandumu opozicije iz Italije, Ligi naroda 1921. godine. Tvrdilo se da su Crnogorci različite nacije od Srba, po teritoriji od Skadra do Neretve, po jeziku u kojem se ne kaže sekira, ili sikira, ili sjekira, nego šjekira. Tako sam i ja govorio, pre nego što sam pošao u osnovnu školu. Ako je tako, onda se svaka takva reč u kojoj se slovo i glas „š“ piše i izgovara kao „šj“, daje u ekavskom dijalektu. Crnogorski jezik, dakle, ima i ekavski dijalekat koji se inače pripisuje samo Srbima. Promenjeno je značenje reči lingvistika jer je postala nešto više od holivudskih utopija. Danas Balkanom tutnje teorije Karla Dojča iz 1960. godine da se etnička zajednica može sintetizovati i, po političkim potrebama, stvoriti na veštački način – otkine se malo tuđeg teritorija, javno mnjenje nevladinih organizacija razbukta filozofiju o civilnom društvu totalnih sloboda u kojima čovek prvi put skida sa leđa okove hiljadugodišnjih nacija. Uvek sam se držao starih formulacija, od početka ljudske istorije da je nacija posebna po jeziku, običajima (antički helenski bogovi) i državi. Ona je prirodna pojava po procesima „dugog trajanja“, nekoliko milenijuma dugim.

Kakve posledice očekujete od olakog prihvatanja američkih teza da nacija nije prirodna pojava, nastala kroz procese dugog trajanja?
Na prvom mestu, trijumf ideologije da demokratija nije ono što je uvek značila – pravo naroda da vrši vlast. Demokratija kao prirodna pojava je stvorila društva u kojem važi pravni princip da čovek ima predsedničkih kandidata i da izabere samo jednoga, nego u pravu da učestvuje u vladanju. Pobedio je princip slobode koji su u vreme moje mladosti stvorili studenti beogradskog Pravnog fakulteta ili sam barem tako čuo kao student 1947. godine na zagrebačkom Sveučilištu – da se narod vozi u limuzinama preko svojih ministara, kao što i demokratska prava vrši u limuzinama preko svojih političara.
Dalja posledica, od koje već osećamo svrab po sopstvenoj koži, jesu pokušaji jednog pokreta čije je središte u Minhenu, da se u Evropi stvaraju „eksperimentalna područja za jednu novu ingerenciju“. Umesto suverenih nacija, Evropa treba da postane zajednica na bazi veštački stvorene svesti pripadnosti regionima starih nacija. U Italiji je stvorena veštački skrojena pokrajina Padanija, sa biranim Parlamentom koji ni o čemu ne odlučuje. Većina od 65 odsto naroda odbacila je takvu regionalizaciju. Dalja posledica ovog napuštanja obaveza je da ima nešto starije i svetije od golih političkih odluka velikih sila i velikih američkih banaka, onda se menjaju norme Međunarodnog prava. Prikazao sam pre nekoliko godina engleskog sociologa Kaplana, da u Međunarodnom pravu pobeđuje opšte načelo uslovljavanja koje zamenjuje klasično pravo suvereniteta i prava naroda na slobodnu državu. Pocrvenela nam je koža od češanja po njoj svaki bogovetni dan i noć. Ne dolazi carstvo slobode i novog spasenja, nego carstvo malih i velikih ratova. Stoga i poslednja rečenica u ovom mom sada nagrađenom delu glasi da srpski narod svoju budućnost gleda kroz tamu.

Za koji od vaših zaključaka u ovoj knjizi mislite da će se najviše izmeniti u naredno vreme?
Verovatno onaj koji sam napisao u referatu, na skupu povodom godišnjice ujedinjenja Jugoslavije 1988. godine u „Književnim novinama“. Tada smo strahovali da dvestogodišnja borba za njeno stvaranje iščezava. Na skupu je bio i Dobrica Ćosić, Selenić, Vučelić, Perišić i još neki. Čudnovato je da sam zapamtio da smo za ručak prešli preko ulice u Oficirski dom i jeli dobar svadbarski kupus, a ne sećam se šta sam zborio. Zvonili smo na uzbunu. U referatu sam napisao rečenicu „Evropa je gradila Jugoslaviju, Evropa će je i razgrađivati“. Užasno sam u duši strahovao od te istine i želeo da ona to nije. Kao da su doušnici američke obaveštajne službe znali od čega narod u Jugoslaviji najviše strahuje, pa upravo radili da se to i ostvari. Dok je oko 1918. godine svet strahovao da će Nemačka ponovo izazvati novi svetski rat, zapadni svet je očekivao da će i ujedinjena jugoslavenska država postati jedna brana protiv toga. Kada je religiozna netolerancija pokazala da ta država ne može da stoji na nogama, nestalo je te brane kao da nikada nije ni bila dozvana u stvarnost.
U Drugom svetskom ratu je glavni zapadni protivnik postao Sovjetski Savez. Jedinstvena jugoslovenska država je postala opasnost da će ona ostati ruski istorijski saveznik. Od 1948. godine se podržava jugoslovensko suprotstavljanje sovjetskom komunizmu, da bi otkrili da opozicija katoličkih naroda u tome daleko više vredi. Sada više nema opasnosti od ruske ekspanzije. Ne izgleda da bi se ona mogla uskoro obnoviti.
Konfrontacija Zapada i Rusije može imati smisla samo zbog strategije da se od Rusije oduzme Sibir. To jeste problem i za samu Rusiju. Mere koje se sistematski sprovode u delo da se izbegne demografsko opadanje Rusije još nisu dale prave plodove. Jedino su Jevreji u Izraelu nešto naučili od istorije, pa tamo svaka porodica sada ima najmanje troje dece. Budućnost imaju narodi koji prave decu, a gotovo sve velike evropske nacije sve manje padaju u taj krug. Pre tri dana sam na ruskoj televiziji gledao dokumentarni film o tome. Sibirska sela zavejana snagom, a oko lepših koliba od balvana nigde utabanih puteva, čak ni tragova ljudskih nogu. Izračunali su da se za poslednjih deset godina dva miliona stanovnika preselilo na zapad od Urala. Područje između Moskve i Petersburga postaje gusto naseljeno. Kad sam pre četiri godine bio u Moskvi nisam mogao prepoznati bulevare kojima sam nekada pre, posle rada u arhivu, išao kući peške. Broj automobila se u Moskvi svake godine poveća za 300.000, a grad se postostručio. Madlen Olbrajt je kao američki državni sekretar u svoje vreme rekla da Rusi sami ne mogu da kontrolišu razvoj Sibira. Ne kažem da će se to zaista desiti. Rusija je uvek u istoriji davala velike ljude. Nisu svi gnjile ličnosti kao Gorbačov, pa će ruski narod naći izlaz iz glavne boljke demografskog padanja. Da sam Putin, počeo bih planove da se prestonica Rusije prebaci na Daleki istok, na Pacifik.
Svi veliki ratovi, uključujući i dva svetska, izgledali su kao unutrašnji građanski ratovi Evrope koje nijedna zavađena strana nije dobila. Posle Napoleonovih osvajanja 1815. godine, Francuska demografski stagnira i nazaduje. De Golov san da će njegov narod uskoro postati država od sto miliona stanovnika je prošao. Ako nije prošao, onda će u Francuskoj da nastane moćna muslimanska manjina „Frankarabija“ od Marseja do Kalea ili će Francuzi u najmanju ruku da dobiju drugu francusku naciju muslimanske vere. SSSR je propao najviše zbog gubitka 26 miliona ljudi u ratu, od toga 70 odsto Rusa. Seoba u industrijske gradove je ostavila prazna sela.
Granice država bivše Jugoslavije izgledaju kao mostobrani za nove građanske ratove. Sem Hrvatske, etnički najčistije zemlje Evrope, svi su izgubili. Sad je jasno da nekadašnji strah od Rusije nema više istu osnovu kakva je ranije postojala. Lenjinovo ubeđenje da će se nove evropske čeličane graditi do Pacifika izgleda realnije. Paukove mreže južnih severnih tokova plinovoda i možda električnih dalekovoda stvaraju realnost da je evropska saradnja sa Rusijom jedino rešenje, bez gubitaka. Ovo bi moglo još jedanput da menja rečenicu da je Evropa gradila Jugoslaviju i da će je Evropa i razgrađivati. Jednom tom rasulu, kao svrsishodnoj podlozi strategije svetske dominacije, mora doći kraj.
Nije na vidiku, ali nije nerealan. Propao komunizam, ne i nova Rusija. U Havani podigli su Rusku pravoslavnu katedralu.

U Vašoj knjizi „Dugo kretanje između klanja i oranja“ vi ste kao kičmu istorijskog razvoja ugradili misao da je religija vododelnica nacija na bivšem jugoslavenskom prostoru. Da li je ona i dalje zadržala tu ulogu, iako više nema jugoslovenske države?
Da, bez svake sumnje. Kad na televizijskom ekranu danas gledamo zagrebačke ulice, stalno vidimo da narod tamo protiv nekoga prosvjeduje. Nema više jugoslovenske države, kad smo u vreme letovanja na jadranskoj obali stalno slušali kako Srbi pale hrvatske šume. Ko sad pali u vrele letnje dane te stare, lepe šume? Na televizijskom ekranu još vidimo da netolerancija prema Srbima, prema narodu druge vere, koja je stvorila taj narod kao jedinstvenu zajednicu, još uvek deluje. Jedino se tada ne prosvjeduje protiv nečeg svog. Sada uzavru ulice starim sjajem protiv istočnog bloka. Jedino su protiv Srba svi složni.
Nedavno su mi pokazali članak jednog sarajevskog, muslimanskog naučnika u kojem se navodi statistika da samo 37 odsto muslimanskog sveta smatra pripadnost bošnjačkoj naciji. I dalje je stanje duše sačuvalo ubeđenje da je to nacija sa velikim „M“.
U samoj Turskoj su procvetale neosmanlijske ideologije. Turska je postala ekonomska velesila, penje se ka vrhu do nacije sa sto miliona stanovnika. Toliko je Hitler imao kada je 1939. godine počeo veliki rat. De Gol je amater prema njegovim ubeđenjima da će, posle pobede, Nemci postati nacija od 500 miliona ljudi. Tada je Indija imala toliko. Na Krimu i u Južnoj Ukrajini bi odmah posle pobede naselili četiri miliona Nemaca, a odmah zatim još osam, ukupna nova naseobina dva miliona više nego današnji Srbi.
Za budući razvoj bivšeg jugoslovenskog prostora religija i dalje obavlja sudbonosnu ulogu. U mojoj knjizi sam za celih 500 godina naše istorije pratio razvoj u kojem je religija razbila nekadašnje istorijske etničke celine. Tek od 1844. godine počinje razvoj velikih ideologija, na osnovama religioznih podela između pravoslavnih, katolika i muslimana. Tada se stvara reč panslavizam koji će evoluirati u neoslavizam, sa pokušajima demokratizovanja slovenskog jedinstva. Od „Nada Italije“ Čezara Balba iz 1844. godine počinje ideologija da će Nemci osloboditi balkanske hrišćanske narode i Poljsku od ruske nemani. To je značilo da će habzburška politika, odmah posle ulaska njenih trupa u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, početi sa naseljavanjem Nemaca, katolika raznih nacionalnosti po osvojenim pokrajinama. Od 1906. godine se razvijaju planovi o nasilnom preseljavanju stanovništva iz Podrinja. Istoričari Đorđe Mikić, Galib Šljivo su o tome lepo pisali. Mikić i u njegovoj najnovijoj knjizi o BiH u toku Prvog svetskog rata, nepravično slabo uočenom u našoj nauci. U jednoj drugog istoriji („Gradiška“) Mikić opisuje kako se na putu između Gradiške, prema Banjaluci, oko 1914. godine čulo više evropskih jezika, kao u turističkim mestima za vreme letnjih praznika. Naseljavanje 240.000 habzburških doseljenika u Bosni i Hercegovini je bio glavni dubinski uzrok svetskog rata 1914. godine. Od tri Vindhorsta na tom putu, Kenigsfelda, pa Rudolfstala, od Mohovljana sa tirolskim italijanskim doseljenicima, sada je ostao samo crkveni toranj u neogotskom stilu. Od Vindhorsta nije ostalo ni ime, od Rudolfstala je Milorad Dodik napravio lepo evropsko naselje. Ono što je ostalo je nastojanje da se etnička struktura protiv Srba nanovo pročisti.
Prošao je panslavizam, u obe njegove varijante, kao proširenje carske Rusije na Balkan i demokratsko predviđanje da će to biti više kulturna saradnja, nego politika. U svojoj knjizi sam citirao knjigu, Hercegovca poreklom, a istaknutog evropskog publiciste Božidarevića-Veselinskog 1906. godine o demokratskom neoslavizmu budućnosti. Ostali pusti snovi.

Da li će doći do daljih demografskih promena?
Dublje demografske promene, na osnovama istorijskog mandata da je religija vododelnica nacije, mogle bi da nastanu sa mogućnošću da se ostvare planovi koje jasno ispoveda današnji turski ministar spoljnih poslova, da će Turska konsolidovati demokratsku Bosnu i Hercegovinu, čak i Kavkaz. Nespretnjakovići koji stvaraju današnju američku strategiju su uspeli samo u jednom, a u svemu drugom promašili, što su iz boce na svetlost dana izveli zadremali duh panislamizma. Hteli su da ga iskoriste kao oružje protiv Sovjetske Rusije i njenih saveznika. Gurnuli su ustranu šaha Rizu Pahlevija i doveli Nomeinija. Od turskih i bosanskih muslimana stvaraju priviđenje demokratskog, evropskog islama kao svog saveznika. Ja ipak strahujem od napisa u novinama da neki rade na obnovi Kalifata u islamskom svetu. Do propasti sultana 1923. godine i stvaranja republike Kemala Ataturka, kalifa sa Bosfora je usmeravao celi sunitski deo islamske vere. Koliko ja znam prvi koji je govorio u Sarajevu o novom kalifatu bio je Muhamed Hadžijahić, nekoliko decenija pre nego sam ja počeo da nosim štap. Dug je put do toga. Možda je realan samo u strahu budućih žrtava. Turska neosmanlijska demagogija će izazvati samo velike svetske krize, sa Evropom i Rusijom.

Kako vidite budućnost vaše knjige?
Kao budućnost svakog drugog naučnog ostvarenja, određenog dostignuća u znanju, izlog činjenica i zaključaka na osnovu njih, na čemu će budući istoričari pisati bolje knjige. Ako ovi naši političari rasprčkaju i ovo što je od države ostalo – a izgleda da su to zapeli- onda će mi se opet rugati da sam napisao istoriju Srba, baš kada im se država rasturila. Ipak, lepo je pod stare dane dobiti jednu „Visuštu pečat“. Knjiga će na sebi poneti taj beleg.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *