MALJEVIČ Revolucionar spreman da ide do kraja

Piše Dejan Đorić

Kao i Kandinski, Kazimir Maljevič je slučajnim otkrićem postao glavni umetnički revolucionar, ali je ostao u domovini spreman da se suoči sa građanskim ratom i terorom Staljinove epohe. Ko sve poznat i nepoznat nije estetski pokrao ovog stvaraoca i izgradio karijeru uspešnog umetnika, a da ništa bitno nije promenio posle njega

Dragan Lubarda, najpoznatiji srpski crtač, rekao je kao student svom profesoru Milu Milunoviću da je Pablo Pikaso najveći zločinac u istoriji čovečanstva. Na pitanje zašto, odgovorio je: „Zato što je prvi nasrnuo na lepotu“.

MINULI VEK  I  DOBA DESTRUKTORA
U istoriji ranog modernizma poznata su i druga (ne)dela osim Pikasovih „Avinjonskih gospođica“ iz 1906, 1907. godine, koja su minirala celokupnu istoriju umetnosti. Revolucionarno je bilo izlaganje pišaonice Marsela Dišana 1917. godine ili dadaističko ismevanje književnosti, likovne, pozorišne i muzičke umetnosti u Prvom svetskom ratu. Dvadeseti vek je doba velikih destruktora na svim poljima, od Adolfa Hitlera, do Zigmunda Frojda, koga je Horhe Luis Borhes prezirao, argumentujući svoju sumnju. Premda je ostao u domenu slikarstva, korenito je umetnost izmenio Vasilij Kandinski, otkrivši oko 1911. godine likovni univerzum nazvan apstraktna umetnost. Pioniri apstrakcije kao Hilma af Klint,  Pit Mondrian i Mihail Čurljonis su za razliku od današnjih mediokriteta  i kreativnih administratora bili duhovnici. Kandinski je posedovao veliku biblioteku okultne literature, nabavljao je sve o toj tematici, a formirao je i jednu od najubedljivijih teorija novije  umetnosti. Paul Kle i Kandinski su pisci obimnih analitičkih studija koje su pre svega služile za razumevanje njihovog stvaralaštva, za razliku od nemuštog Pikasa iza koga  je jedva ostala knjiga intervjua. Još veći uticaj na umetnost izvršio je – Kazimir Severinovič Maljevič (1878-1935), preteča  dešavanja i u konceptualnoj i u umetnosti dvadeset prvog veka.
Kao i mnogi na prelomu prošlog i pretprošlog veka, počeo je od postimpresionizma, naslikavši prve slike u duhu opšte prihvaćene Pariske škole. Na rusku avangardu ključan uticaj su izvršili Marineti, Boćoni i Pikaso, futuristi i kubisti, bez kojih se ne mogu razumeti Rodčenko, Tatljin i drugi iz pokreta Svet umetnosti (na ruskom Mir iskustva). Nije se nimalo slučajno ruski umetnički eksperiment začeo posredstvom Italijana i Španaca (u Parizu su uz Pikasa Huan Gris i Hulio Gonzales). Džejms Bilington, autor „Ikone i sekire“, i kod nas prevedene obimne studije o ruskoj kulturi, jedne od najboljih u američkom izdavaštvu, koja mu je uz druge aktivnosti donela najviše zvanje u američkoj kulturi, direktora najveće u svetu vašingtonske Kongresne biblioteke, posvetio je više strana u knjizi o istoriji ruske kulture staroj ruskoj zadivljenosti Španijom i Špancima, a  poznat je i još veći uticaj italijanske kulture na rusku. Maljevič je bio kubofuturista, jedan od brojnih sledbenika slavnih mediteranskih estetskih zavodnika i siledžija. Ništa ga posebno nije izdvajalo od brojnih predrevolucionarnih intelektualaca i stvaralaca koji su, kako piše grof Nikolaj Berđajev, temeljno pripremili rusko društvo za sovjetski prevrat, a potom bili užasnuti onim što su izazvali. Bilington dobro argumentuje i viševekovno odrođavanje ruskog dvora i aristokratije od  naroda i delovanje visokih slojeva protiv crkve i građanstva. Maljevič je kao i Kandinski slučajnim otkrićem postao glavni umetnički revolucionar, ali je ostao u domovini spreman da se suoči sa građanskim ratom i terorom Staljinove epohe. Nacrtavši skicu za scensku pozadinu opere „Pobeda nad suncem“, podelivši kvadrat dijagonalom 1913. godine pored kojeg je napisao „Glupo“, otkrio je sasvim nov vid apstraktne umetnosti i nazvao ga suprematizam (u slobodnom prevodu „nadizam“). Ubrzo je naslikao seriju krajnje jednostavnih, elementarnih formi krsta, kruga, trougla i kvadrata, koje laicima izgledaju idiotski, ali se iz perspektive neprekidnog i korenitog čišćenja slojeva tradicionalne likovnosti mogu lakše razumeti. Bilo bi veoma zanimljivo upitati nekog renesansnog majstora šta misli o delima (post)moderne. Jedan beogradski znalac dobro je primetio da ukoliko se posle Leonarda, Mikelanđela i Ticijana u evropskoj umetnosti dogodio Pol Sezan, onda je i sve ostalo moguće, a Maljevič je jedan od mnogih koji su učili od Sezana (ako se uopšte imalo nešto naučiti od njega). U crtežu nalik dečjem, u ko zna koliko puta nacrtanim kvadratom sa dijagonalom, začeo se ceo jedan nov umetnički univerzum.

Maljevič - autoportret

BARIKADE I KATEDRALE
Od Vasilija Kandinskog stablo (post)moderne umetnosti se račva ka stilovima lirske apstrakcije, tašizma, enformela i njujorške škole apstraktnog ekspresionizma, a posle Maljeviča, tačnije kao kopija ili varijanta njegovog suprematizma, pojavljuje se nepregledna tzv. „umetnička produkcija“ geometrijske apstrakcije, minimalizma i (post)konceptualizma. Ko sve poznat i nepoznat nije estetski pokrao Maljeviča i izgradio karijeru uspešnog umetnika, a da ništa bitno nije promenio posle njega. Možemo se upitati šta bi radili veliki zapadni umetnici kao Ed Rajnhart, Iv Klajn, Mark Rotko, Barnet Njumen, Robert Rajman i druge, kako bi Uroš Tošković rekao, „podguzne muve“ da nije bilo Kazimira Maljeviča. Svet je i posle zamiranja apstrakcije šezdesetih godina  pojavom pop arta, nove figuracije i hiperrealizma i dalje preplavljen apstraktnim slikarijama, još tada su galeristi bili očajni zbog prepunih hangara neprodatih apstraktnih dela, a sada je sličnih mnogo više. Nisu sablažnjivi samo veliki destruktori već još više njihovi jalovi obožavaoci, klonovi i klovnovi, armije poslušnika koji u ime ove ili one mode, nesposobni da bilo šta stvore, pa čak ni razore, u hiljadama likovnih abortusa, zamornim mnoštvom neuspelih kopija, replika i citata, iscrpljuju likovnu scenu. Sa đavolom se mogu voditi umni razgovori, ali sitni demoni muče dušu, bezbrojni pseudoavangardisti, razni apstraktni slikari, zaposeli su katedre širom sveta, spremni  bespoštedno da terorišu neistomišljenike.
Maljevič je nešto drugo. Naslikavši prvi crni kvadrat 1913.  i beli kvadrat na belom 1918. godine, doveo je slikarstvo do kraja, do samoukinuća, što je bio legitiman eksperiment u brojnim traganjima započetim posle renesanse. Slikari su tražili nove puteve zamoreni kičem Kabanela i Salona, mada su otišli u sasvim drugu krajnost. Maljevič je kao revolucionar bio spreman da ide do kraja i umetnost dovede do samog ruba smisla. Posle njegove suprematije mogla je samo da se ukine boja na slici, izloži negrundirano platno ili prazna galerija, što se i kod nas dva puta dogodilo. Maljevič za razliku od mnogih nije bio manipulator, već sin Rusije koji sve preozbiljno i preduboko shvata. U novoj umetnosti koju je stvorio video je veliko sredstvo poricanja i rušenja celokupne stare umetničke građevine, uticao je na brojne učenike, a svoje zamisli proširio na primenjenu umetnost i arhitekturu u kojoj je sa modelima naznačio možda najuspeliji vid monumentalnog modernog graditeljstva. Za razliku od svojih sledbenika, stigavši  do kraja puta, okončavši avanturu zvanu slikarstvo, kada dalje više nije moglo da se ide u likovnom smislu započeo je jedinstveni kontrarevolucionarni poduhvat na koji su se usudili samo pojedini veliki umetnici kao Fransis Pikabija i Salvador Dali. Maljevič, koji je mnogo puta i na razne načine proglašavao „smrt predmetne umetnosti“, pred kraj života (bio je među učenicima smatran nekom vrstom sveca ili apostola  i na taj način sahranjen) vratio se klasičnom vidu figuralnog slikarstva, nekoj vrsti moderne renesanse, ne demantujući ideje Leonida Šejke o modernoj umetnosti kao „Cvetanju mrtvih grana“. Ma koliko se razni domaći i strani tumači Maljevičevog opusa upinjali da i u poslednjim slikama pronađu tragove avangarde, u njima je uočljiva zgađenost modernim projektom, želja da se slika strasno, sa uživanjem, bez straha šta će ko reći, bez obzira na to da li je to napredno, u duhu vremena, slikanje zbog samog čina, a ne u službi ideja, onako kako je Šejka poručio u epohalnoj poslednjoj poruci, napisanoj nekoliko sati pre nego što je napustio svet. Maljevič je kao i Šejka za razliku od većine novih stvaralaca rešio svoju umetničku dilemu, zatvorio krug i vratio se na sam početak. Genijalno je idejnu i umetničku problematiku ne samo dvadesetog veka definisao slikar Milovan Vidak rekavši: „Ne treba jurišati na barikade, već zidati katedrale“. Mnogi možda jesu umetnici, ali nisu  graditelji.

PRVI KOMPLETAN MALJEVIČ
Maljevič je u suprematizmu video umetnost nadčovečanskog, kosmičkog značenja, mesijanski šireći  svoje delovanje i na teoriju umetnosti. Zaveštao je najveće i najozbiljnije teorijsko delo  u umetnosti dvadesetog veka koje je u manjem obimu dva puta bilo predstavljeno u našem izdavaštvu. Njegovi tekstovi i knjige predmet su stalnog prevođenja i istraživanja pre svega na Zapadu, mada  Kamila Grej, među prvim značajnim tumačima ruske avangarde, tvrdi da je Maljevič poseban tip, istovremeno nepismen mužik i prorok. Između fabrike i crkve, radnika i sveštenika, ostrašćenog neprijatelja stare umetnosti koji je u svoje delo smelo uveo ikonu, Maljevič je kao pravi Rus čovek neposustale krajnosti, umetnik izvan mere i vremena. Ne treba ni reći da skoro svaki čitalac u njegovoj teoriji može pronaći nešto dragoceno. Ona je toliko obimna, složena i bogata da uveliko prevazilazi okvire ne samo novinskog, već i filozofskog prikaza. Na Zapadu nikada  u celosti nije bila objavljena, ali je u Rusiji tokom devet godina prikupljana iz različitih izvora i izdata u pet tomova. Samo je zahvaljujući filozofu Vladimiru Medenici, posvećenom poznavaocu ruske filozofske baštine i kulture, mogao da se kod nas  na devet stotina trideset pet strana velikog formata prošle godine pojavi prvi prevod u svetu kompletnog Maljevičevog pisanog dela. Medenica je kao urednik u izdavačkim kućama „Plato“, „Zepter book“ i „Logos“ od 1995. godine objavio više od dve stotine knjiga ruske religiozne, ezoterijske, filozofske, estetičke, istorijsko-umetničke i književne misli, verovatno i sam svestan svoje misije  u srpskoj kulturi. Knjiga posvećena Maljevičevoj filozofiji umetnosti je za stručnu zajednicu do te mere značajna da je na Filološkom fakultetu u Beogradu bila okosnica prošlogodišnjeg skupa istraživača stvaralaštva ovog slikara iz celog sveta.
Knjigu Kazimira Maljeviča „Bog nije zbačen. Sabrana dela“ u izdanju „Plavog kruga“ i „Logosa“ preveli su Ana Acović, Mirjana Grbić, Vladimir Dajović, Kornelija Ičin, Jelena Kusovac i Mirjana Petković Filipović. Brojne kolor reprodukcije utiču da ovo kapitalno izdanje ima i odlike monografije. Stručan i nadahnut uvodni tekst Kornelije Ičin „Semafori suprematizma“ ne pripada samo najboljim te vrste u našoj likovno-teorijskoj publicistici, već je pisan sa stilom, u duhu novog i možda jedino ispravnog stanovišta vrednovanja istorijskih avangardi sa ezoterijskih i duhovnih pozicija. U odnosu na ranije dosadne i pozitivističke priloge dežurnih gnjavatora koji misle da  o politizovanoj umetnosti treba pisati jezikom političara, Kornelija Ičin je postavila nov standard.  Publikacija je pripremana tri godine i staje uz bok velikih Medeničinih izdavačkih poduhvata, kakvi su Istorije ruskog srednjovekovnog slikarstva i ikonopisa čuvenog Viktora N. Lazarova (jednog od najboljih poznavalaca italijanske renesanse), „Enciklopedija ruske filozofije“ ili „Umetnost utopije“ Borisa Grojsa, najvažnija sadašnja knjiga o umetnosti Staljinovog vremena.
Rusku kulturu u celini odlikuje sintetičnost i jedan dobar poznavalac u tom smislu je primetio da Rusi pred sobom postavljaju najviše ciljeve, pa su im i rezultati visoki. Kada se bave i tipično zapadnim temama i oblicima stvaralaštva često prevazilaze sve dostignuto. Maljevičevo delo je integralno, njegov život, likovnost i estetika su neodvojivi i pojedinačno izražavaju harizmu velikog umetnika i mislioca koji je nastojao na svaki način da prestupi  u nepoznate svetove. Harizmatičnost je upravo ono što nedostaje većini avangardnih umetnika. Zato se i danas shvata ne samo kao jedan od velikih revolucionara  i ikonoklasta već i kao duhovnik, prvosveštenik svoje religije, u kojoj se uz Ničea, anarhizam i pravoslavlje, može pronaći dosta okultnog, a to su obeležja apokaliptičkog i mesijanskog ruskog duha.

3 коментара

  1. Djoric je zaista odlican u razumevanju umetnosti.

  2. Ako bilje procitate Maljevicevu biografiju videcete da je on bio Poljak.

  3. Да ли је могуће да се писац ових редова узима подухвата да пише о Казимиру Маљевичу, а нема појма о њему нити о држави у којој је живео и њеној историји и култури.
    1. Казимир Маљевич није Рус него Пољак, није био православац него римокатолик.
    2. Аутор каже да је Маљевич остао да се суочи са терором Стаљине епохе. А епоха Лењина и Троцког у којој је Казимир Маљевич био алфа и омега совјетске “културе” вероватно за њега није била епоха терора. Потпуно сулудо – епоха у којој је Казимир ведрио и облачио страшнија је од Стаљинове епохе.
    3. Диже се у звезде један лудак прилично огрезао у сатанизам, због чега? Вероватно због тога што је на место где су православни Руси држали икону ставио црни квадрат. То што се тиме непријатељи Православља одушевљавају и није толико чудо, али зашто се православни тиме одушевљавају? Само два одговора постоје на овакво питање – или су будале или су и сами огрезли у сатанизам. Замислите генијалност Казимирову, у белом платну човек на средини слике нацртао црни квадрат. И то ставио као замену за икону. И ликовни критичари то сматрају генијалним делом ликовне уметности а аутора великим сликаром. Овде нешто смрди.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *