MILORAD VUČELIĆ Milorad i Matija

Obraćanje glavnog urednika „Pečata“ Milorada Vučelića dobitnicima nagrada „Pečat vremena“

O  prvim  dobitnicima dve  nedavno ustanovljene nagrade „Pečat vremena“,  autorima nagrađenog istoriografskog, odnosno pesničkog dela – Miloradu Ekmečiću i Matiji Bećkoviću, govorili su i govoriće stručno i profesionalno  pozvaniji,  meni pak  dopustite nešto ličniji ton.  Svoju besedu zbog toga sam i naslovio samo kratko:  „Milorad i Matija“.
Zadivljen, kao bezmalo i svi među nama, pred Njegoševim delom, Matija Bećković svojevremeno napisa:

„Bože dragi, nemam većeg čuda
No što pišu poslije Njegoša?
Na vrhu je samo jedno mjesto
I nikad se neće uprazniti
A goremu niđe kraja nema!“

Na sreću nas – njihovih savremenika, a na najveću i večnu korist srpskog naroda, Milorad Ekmečić i Matija Bećković nastaviše da pišu i posle Njegoša. Nijednog trenutka bez pune svesti da su deo tog našeg najvećeg čuda. Junački kao pravi pregaoci i zatočnici zadobiše, pokazaše i dokazaše da su svojim delom zaslužili to pravo. Pisali su i pišu „Na narečju ljepšem od života / Na kome je Gospod svijet stvorio“.
Početkom sedamdesetih godina prošlog veka – „iz daleka si danas započeo“, kao da čujem kako mi dobacuje jedan od  Matijinih literarnih  junaka – dakle pre četrdesetak godina, pojavilo se impresivno istoriografsko delo Milorada Ekmečića „Ratni ciljevi Srbije 1914“.Za intelektualno, nacionalno i lično osvešćivanje generacije kojoj pripadam bilo je to presudno naučno delo. Baš kao i roman „Vreme smrti“ Dobrice Ćosića. Dela su nastajala paralelno, mada ne bez bitne i lične povezanosti i uticaja, pa je ovo bila neka vrsta idealnog sticaja velikog istorijskog znanja i literarne imaginacije koje su ugledale svetlo dana u isto vreme.
Ekmečićeva knjiga nam je omogućila da popunimo ogromnu istorijsku prazninu u znanju o tome ko smo, šta smo, i kako smo, i u čemu smo, i da nađemo onu zlatnu kopču sa našim dedovima. Ne preskačući svoje očeve, dakako.
Neću nimalo preterati ako kažem da nas je ta knjiga, kao i ukupno delo Milorada Ekmečića, ne samo podstaklo i poduprlo da sa punom svešću ne tumaramo već relativno trezveno koračamo kroz sva iskušenja u kojima smo se našli i koja su nas tek čekala, nego da  i u onome što nas je danas snašlo ostanemo čvrsto na nogama i odupiremo se onome što se obrušava na nas. A to ne da nije malo, nego je veliko da  veće ne može biti.
Čekao sam godinama, a posle više puta  pročitane pomenute knjige, da upoznam  Milorada Ekmečića i dočekao da mi lično na njoj napiše posvetu. To se, slučajno ili ne,  dogodilo u „Matici Srpskoj“ u Novom Sadu. Razgovarao sam otada mnogo puta sa našim sadašnjim dobitnikom nagrade „Pečat vremena“ za istoriografiju, najpre u njegovom kabinetu na fakultetu u Sarajevu, sačinio sam niz novinskih  i jedan duži televizijski intervju,objavili smo i jedan njegov blistavi razgovor u dva nastavaka u „Pečatu“. Strepeli smo nad njegovom sudbinom kada je, u poslednjem ratu, od srpskih neprijatelja bio zatočen u Sarajevu i na našu radost i sreću živoga smo ga dočekali, baš  kao i njegovu porodicu.
Izlazile su Ekmečićeve knjige svaka bolja od prethodne da bi,eto, stigli i do ovog blistavo napisanog „Dugog kretanja  između klanja i oranja“ koje nas, obogaćeno iz izdanja u izdanje, osvešćuje i izoštrava nam misao i pogled.
Prizivam na današnji dan, i iz sećanja izdvajam, od svih tih susreta, samo onaj  prilikom znamenitog  i čuvenog razgovora iz 1988. godine, na sedamdesetu godišnjicu Jugoslavije, koji smo u „Književnim novinama“ organizovali moj preminuli prijatelj Miodrag Perišić i ja, i u kojem su učestvovali najugledniji i najpozvaniji ljudi tog doba. U  „Pečatu“, koji izlazi istovremeno kada se održava i ova  svečanost, Milorad Ekmečić, šaleći se,  kaže da se ne seća šta je tada zborio, ali da se seća da smo u pauzi tog razgovora prešli preko puta redakcije u oficirski klub i jeli odličan svadbarski kupus.
Sećam se onoga što je tada profesor Milorad Ekmečić govorio i sa velikim zadovoljstvom pamtim da me je tom prilikom on oslovljavao sa imenjače  i tako počastvovao ponuđenim pravom da i ja njega  oslovljavam samo sa – Milorade. I, evo, ja to pravo tek sada, prvi put, koristim:
Pa,tako mogu s tim dobijenim pravom da kažem –  čestitam Milorade! Čestitam što „Pečatu“ i meni učini ovom nagradom ovoliku čast!
Nemojte se plašiti dužine zato što ću reč o Matiji Bećkoviću početi tako što ću kazati da sam njegove stihove počeo da čitam još kao gimnazijalac.
Objavljivali smo njegove tekstove i kada sam bio u „Studentu“, „Književnoj reči“, „Književnim novinama“ i „NIN-u“, razgovarali smo više puta na televiziji u emisiji „Srbi u ogledalu istine“ koju sam vodio sa mojim preminulim prijateljem Markom Kekovićem, da ne govorim o onom čuvenom intervjuu sa naslovne strane „Politike“ koji se našao zajedno sa Ekmečićevim i nekoliko drugih, a među kojima je i intervju i sa patrijarhom Pavlom, u mojoj knjizi „Razgovori s epohom“ . To su i razgovorima koji još uvek uživaju  nepresušnu pažnju i to pre svega pažnju onih „svaštočinja“ i štetočina koji se ne stide ničega i ne znaju ni za Boga, ni za ljudsku pravdu, a još manje za srpsku žrtvu i pravu istinu, niti za krst časni i slobodu zlatnu.
Mogao bih pomenuti i zajednički pozorišni projekat s početka osamdesetih godina prošlog veka „Reče mi jedan čoek“ Petra Božovića, u vreme kada smo Ljuba Kljakić i ja bili u  Studentskom kulturnom centru. I ko zna šta bi se sve još moglo,slučajno ili ne, pomenuti. Od samoga početka izlaženja „Pečata“ Matija je imao istaknuto mesto i bitno je doprineo da „Pečat“ bude ovo što je danas.
Oprostite mi sada na slobodi koju mi dozvoljava moja neukost i omogućava moj položaj.
Matija je, mislim, napravio pravi podvig i uspeo u nečemu gotovo nemogućem, a to je  da iz srpskog i njegoševskog jezika izvije neku sasvim osobenu notu, da izvije neki nov, svoj glas, i da istovremeno taj glas  učini na samosvojni,  preko potreban način aktuelnim i nama  nasušno potrebnim i životno neophodnim. Duhovitošću i izazivanjem (neodoljivog) smeha do suza, on nas svaki put zavodi i namamljuje na put ozbiljne zamišljenosti nad sudbinskim pitanjima, na put velike tragike, najvećih i okrepljujućih nacionalnih istina, prepoznajući veličinu i dubinu čovekovog položaja i istovremeno nas uzvisujući i posvećujući u  svet nasleđa Njegoša kao tragičnog junaka kosovske misli, kako bi to rekao Ivo Andrić.
Izgledalo je gotovo uvek da nas izvodi na „Put kojeg nema“, a pokazivao  nam je da toga puta i te kako ima i da ga znamo od pamtiveka, samo je pitanje hoćemo li ili nećemo ići s njim sa punom svešću da smo stari narod i stara država.
Pre gotovo četvrt veka, na Vidovdan 1989, na 600. godišnjicu Kosovskog boja Matija i ja smo, slučajno ili ne, zajedno bili na Gazimestanu. A onda – u već pomenutim „Književnim novinama“, opet slučajno ili ne, Matija je objavio svoju znamenitu besedu naslovljenu sa  „Kosovo – najskuplja srpska reč“. Prvo je, doduše, pošto mu je bio tesan naš evropski kontinent, to besedio Srbima u „susednoj“ Australiji.
Ne prođe od tada nijedan jedini bogovetni dan da se neko ne obruka  osupnuvši se na ove Matijine reči. I ne prođe, još više, nijedan jedini tren da nas te reči ne osokoliše i ne opomenuše da to nikada i ni po koju cenu ne smetnemo s uma. Kosovo je najskuplja srpska reč!
U „Pečatu“ čije se štampanje završava upravo pre kraja ove svečanosti, slučajno ili ne, objavljujemo Matijin veličanstven tekst o jasenovačkoj žrtvi, Vukašinu iz Klepaca koji se nalazi pored Prebilovaca gde u Drugom svetskom ratu od ruke zlikovaca postrada i nesta onoliko najbližih našeg Milorada Ekmečića. „Samo ti, dijete, radi svoj posao – najvažnija  srpska reč“. Ponovo Matija izađe na biljeg i postavi sebe ponovo kao novu metu. „Samo ti, dijete, radi svoj posao – najvažnija srpska reč.“
Ima li neke više veze između ovih mesta i događaja ili je reč samo o slučajnosti, ili šta je već tu posredi, ne znam, niti bih se ovom prilikom u to upuštao, ali Matija mi pre neki dan  reče, na onaj njegov već poznati način i uz smeh koji priziva, uozbiljuje i jasno upućuje na suštinu, da unapred kažemo:
„Nije namerno“.
Pa, pošto Te odavno svi pa i ja, baš kao i u ovoj pozdravnoj reči, zovemo Matija – čestitam Bećkoviću! Srećna ti nagrada i hvala ti što učini čast „Pečatu“ da je dobiješ i danas primiš.
Ovo obraćanje dobitnicima nagrada „Pečat vremena“, okončaću sa nekoliko važnih napomena koje ne govorim samo u  svoje lično ime. Mi  iz  „Pečata“ i „ABS Fondacije“   ponosni smo  i srećni što smo odlučili da se ovim našim najboljim junacima pera i slobodne srpske misli dodele  naše  nagrade. Dodeljujući ih najboljima među nama, i mi se, sasvim izvesno i s pravom, osećamo i razumemo kao deo nečega boljeg i značajnijeg, nečega što velikim narodima kao što je naš pripada. Dok bude izuzetnih i plemenitih, tih tako izdvojenih i  najboljih među nama i dok oni budu nagrađivani biće i nas kao Srba, ali  i Srbije,  dok je sveta i veka…  Zato su nam ti pojedinci tako dragoceni i zato ih i ovim odličjem  izdvajamo i pozdravljamo.

3 коментара

  1. Како леп склад две награђене књиге! Дуго кретање између клања и орања, Историја Срба у новом веку (1492-1992) -написана научно и Пут којег нема -стихована историја од Најскупље до Најважније српске речи и Нових варвара.

  2. Читалац

    Из речи,по уручењу награде: “Уверен сам да ће она наћи своје место у подстицању наше културне будућности”(Милорад Екмечић) и “Велико узбуђење настаје кад осетимо да никад није касно да се вратимо давно успостављеним стандардима и истинским вредностима.” (Матија Бећковић)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *