Crna komedija o mračnoj savremenosti

Piše Raško  V.  Jovanović

Na sceni  „Zvezdare teatra“ igra se nova drama Dušana Kovačevića  „Život u tesnim cipelama“ koju je autor žanrovski odredio oznakom „pornografija života i smrti“,  primenjujući u njoj i izvesne inovacije sa junacima smeštenim u situaciju učesnika  rijalitija

Većina dramskih dela Dušana Kovačevića pripada žanru crnih komedija, to su najčešće političke drame prožete farsičnim elementima zasnovanim na apsurdnim odnosima i situacijama često sa primesama elemenata folklorne tradicije u kojima duhovito tematizuje odnos pojedinca ili određenih društvenih grupacija i vlasti, u sklopu težnje za ostvarivanjem slobodarskih ideja naspram uzurpacije totalitarnih režima. Sve to u okviru realistički vođene radnje, u ambijentu naše sredine u kojoj su donedavno dominirala shvatanja porodičnog patrijarhalnoga morala, u jednoj projekciji koja nije lišena elemenata iracionalnosti, pa i začudnosti. Ovaj nesumnjivo najzanimljiviji i najduhovitiji dramatičar naših dana i u najnovijem pozorišnom ostvarenju „Život u tesnim cipelama“, nedavno premijerno prikazanom u „Zvezdari teatru“,  ostaje veran sebi.

I DALJE NA TRAGU ŽARIJA I MROŽEKA
Uprkos evidentnoj činjenici da je u komadu „Život u tesnim cipelama“, koji je žanrovski odredio oznakom „pornografija života i smrti“, primenio izvesne  inovacije, ponajviše tako što  junake dovodi u situaciju da budu učesnici jednog rijalitija, Dušan Kovačević nastavlja svojom uobičajenom trasom na kojoj je po satiričnim akcentima i primenjenim bufoničnim pojedinostima na tragu jednoga Žarija, s tim što se povremenom crnom autoironijom oslanja na iskustva Slavomira Mrožeka, dok je po načinu korišćenja jezika, zapravo po rečeničkim konstrukcijama i igri rečima blizak teatru apsurda. Pri tom nikako ne treba izgubiti iz vida Kovačevićevo duhovno srodstvo sa Branislavom Nušićem, koje se ogleda i u ovoj komediji, za koju sam pisac kaže da predstavlja „pokušaj da se od ‘tragedije’ pravi ‘komedija’, ne bi li se čovek ’lečio’i za izvesno vreme smehom oslobodio pratioca u ’crnom’, koji vam, šapatom, stalno ponavlja: Smrt je konstantna vrednost, a život je incident.“ Kao i Nušić, Dušan Kovačević u više svojih dela prepliće žive i mrtve – tragično i komično mešaju se već u komediji „Maratonci trče počasni krug“, dok u „Sabirnom centru“ profesor Pavlović odlazi na onaj svet da bi se ubrzo vratio na ovaj i ispričao šta je tamo „gore“ doživeo  i koga sve sreo i potom  odista i umro. Smrt je prisutna i u „Klaustrofobičnoj komediji“, u kojoj se događanja označavaju kao potkazivanje života, zatim i u „Generalnoj probi samoubistva“, sve do „Života u tesnim cipelama“ u kojem glavni junaci umiru u toku realizacije televizijskoga rijalitija.
Priča je jednostavna. Bolna i svima nama dobro poznata. Radnici jedne fabrike za proizvodnju letnje i zimske obuća „Lizo“, štrajkuju glađu nezadovoljni postupcima vlasnika koji je kupio njihovo preduzeće. Naime, njihov gazda je vlasnik jedne od najmoćnijih marketinških i televizijskih kuća i, po svemu sudeći, u budućnosti ne namerava da se bavi  proizvodnjom obuće. Zbog toga su  radnici zaposeli fabriku i zato što im   vlasnik nije ispunio zahteve  stupili su u štrajk glađu. Steva, predsednik štrajkačkog odbora, pripremio je sve da pomoću plinskih boca i eksploziva uništi fabriku, uz pretnju da će nastradati i svi štrajkači. To saznajemo iz prvog čina drame, koji nije ništa drugo do proširena ekspozicija, koja nas uvodi u drugi čin. Pošto je vlasnik obećanjima lepih novčanih nagrada  pridobio petoro radnika da učestvuju u rijalitiju i govore o vlastitim životnim sudbinama, donose ih pred kamere, jer ionako iznemogli od desetodnevnog štrajka glađu jedva mogu hodati, budući da su od fabrike dobili – tesne cipele… Kao voditelj pred kamerama se pojavljuje niko drugi do vlasnik fabrike i televizije gospodin Maldiv, dok mu menadžerka fabrike pomaže u tom poslu. Zadatak je gledalaca da svojim glasovima odaberu onoga ko će od petoro štrajkača glađu uspeti da preživi! Ko od glasača pogodi dobiće senzacionalno veliku nagradu. Surova i stupidna medijska igra života i smrti. Iznemogli i bolesni štrajkači jedva da mogu na pravi način da iskoriste priliku i da javnosti saopšte pravu istinu o uzroku njihovog štrajka, izazvanom pljačkaškom privatizacijom. Pošto pred kamerama među njima dođe do nesporazuma, pa i uzajamnih optuživanja, što dovodi do nervnih potresa, štrajkači, jedan za drugim, počinju da umiru, dok neumoljivi voditelj hladnokrvno vodi program sve dok se ne pronese vest da je za vreme emitovanja fabrika definitivno  očišćena od štrajkača Pošto su svi pomrli, štrajkači su se obreli  na onome svetu gde mogu jedino da se suoče sa novom situacijom, dok su televizijski gledaoci verovatno nezadovoljni jer je, sticajem okolnosti,  izostala bilo kakva nagrada. Autor nije izostavio i naravoučenije koje otprilike ovako glasi: ko gleda televiziju može da se informiše, ali ko je neprestano gleda i veruje joj – taj je budala!

SUGESTIVNA SCENSKA ALEGORIJA
Kao i svoja ostala dela prikazana na sceni „Zvezdare teatra“, komad „Život u tesnim cipelama“ režirao je sam Dušan Kovačević. Očigledno, u predstavi je uspeo da akcentuje sve značajne pojedinosti dela posvećenog jednom od brojnih neuspelih privatizacija u današnjem vremenu tranzicije, koje mnogi nazivaju i vreme lopova. Ako se piscu kao reditelju mogu uputiti primedbe na nepotrebne oscilacije tempa predstave, naročito kad je reč o prvom činu čiji je tok bio ponešto trom i, rekli bismo, ne uvek i najprecizniji kad je reč o plasiranju pojedinih efekata, onda se mora pohvaliti postupak režije u drugom činu. Naime, realizujući rijaliti reditelj Kovačević uspešno je koristio tekovine postdramskog pozorišta i uspostavio je savršenu koordinaciju zbivanja na sceni sa reprodukcijom televizijske slike na ekranu. Takođe, u drugom činu mizanscen  bio je podređen svojstvima televizijskoga izraza. Na taj način „Život u tesnim cipelama“ (čitaj – život u tranziciji zarad ulaska u Evropu!) prikazan je kao sugestivna scenska alegorija koja  gledaoce na vispren i duhovit način suočava sa karakterističnim pojavama i događanjima naše nevesele svakodnevice, sa štrajkovima glađu do ispunjenja radničkih uslova, uz odsecanje prstiju i druge vidove samopovređivanja, sve do pokušaja samospaljivanja ili samouništenja na druge načine!
U drami „Život u tesnim cipelama“ Dušan Kovačević kao pisac i reditelj se još jednom pozabavio, kako sam kaže, „laboratorijskim eksperimentom“, koji naziva „direktnim sudarom atoma tragedije i komedije“. Da izvede taj sudar pomogla mu je oprobana i iskusna glumačka ekipa, pod vođstvom Nenada Jezdića u ulozi Steve, predsednika štrajkačkog odbora. On je taj lik oživeo suvereno, kao jednim potezom, u stilu doslednog borca za radnička prava. Nešto suzdržanija i opreznija u izrazu, u skladu sa poslom sekretarice direktora preduzeća, koji je obavljala punih dvadeset i pet godina isprativši jedanaestoricu direktora, bila je Zlata Petković. Slobodan Boda Ninković potresno ubedljiv kao Isa, bivši šofer kamiona i šlepera kojima je prevozio obuću po raznim meridijanima. Sa finim nijansama u karakternom senčenju Dragan Petrović tumačio je Veselog, on je radni vek odstajao kraj prese za lepljenje obuće i od silnih isparenja lepka oboleo na plućima i postao narkoman, čovek „sklon skokovima u bunar“. Ljiljana Dragutinović u ulozi Rade, kuvarice koja je čitav život provela kuvajući da bi umrla gladujući, bila je znatno uverljivija u drugom činu, posebno kada je saopštavala neke pojedinosti o međuljudskim odnosima u fabrici. Takođe i Milorad Mandić Manda kao Maldiv, vlasnik marketinške i televizijske kuće „Maldiv prodakšn“, u drugom činu demonstrirao je predispozicije za estradni izraz. Sonja Kolačarić u ulozi menadžerke neodređena, kao voditeljka precizna u bizarnom stilu televizijskih lažnih osmeha sa ciljem odobravanja gledaocima. U ostalim manjim ulogama nastupili su Ivan Janketić i Goran Đudić.
Predstavu je scenografski opremio Nenad Brkić. Nismo sigurni, bez obzira na mogućno simbolično značenje, da je rešetka koja je u prvom činu zatvarala scenu i prema otvoru bine prema gledaocima bila najcelishodnije rešenje. Kostimi Marine Vukasović-Medenice bili su saobrazni današnjem odevanju. Muzika Vladimira Markovića nenametljiva, ali uvek dramaturški funkcionalna.
Novo delo Dušana Kovačevića naišlo je na veoma povoljnu recepciju gledalaca. Još jednom smo se osvedočili da Dušan Kovačević, baš kao što je to bio slučaj i sa Nušićem, voli svoje junake i saučestvuje sa njihovim nevoljama i nedaćama. I uverili se da istinita projekcija savremenog života uvek zanima naše gledaoce.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *