ŽIVOT POD OKUPACIJOM Prošlost koja opominje

Piše Vladimir Dimitrijević

Bogdan Trifunović je svojom sveobuhvatnom studijom pokazao koliko je tzv. „lokalna istorija“ bitna za izučavanje celine prošlosti našeg naroda

Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis“ u Čačku nije poznata samo po jednoj od najuglednijih manifestacija u slavu naše poezije, čuvenom „Disovom proleću“, nego i po izdavaštvu, naročito onom koje se tiče zavičajne baštine univerzalnih vrednosti. Pri biblioteci se nalazi legat učiteljskog bračnog para Filipović, pre Drugog svetskog rata sakupili su i svom rodu ostavili preko tri hiljade vrednih knjiga, kao i legat poznatog književnika, prevodioca i novinara „Politike“ Siniše Paunovića, iz  čije ostavštine je, za sada, objavljeno njegovo sećanje na Konkordatsku krizu 1937. godine (hiljadu strana njegovih sećanja na susrete i razgovore sa Ivom Andrićem još uvek čeka na objavljivanje). Najnovija izdanja biblioteke, koja su svetlost dana ugledala krajem prošle i početkom ove godine, tiču se naše još uvek nedovoljno istražene prošlosti – one od 1915. do 1918. godine, kada je Srbija silom ratnih okolnosti  bila kao jabuka poprečice presečena: polovina se našla pod okupacijom „prosvećene Evrope“ ( bečko-berlinska škola bontona ), a polovina rasejana po Evropi i svetu, u nadi da će se probivši Solunski front ponovo sjediniti sa svojim najmilijima. Reč je o knjizi mladog čačanskog istoričara Bogdana Trifunovića „Život pod okupacijom“ i o knjizi „Srpska kolonija u Pti Dalu“.

ANKETIRANJE SRBIJE
Bogdan Trifunović je svojom sveobuhvatnom studijom pokazao koliko je tzv. „lokalna istorija“ bitna za izučavanje celine prošlosti našeg naroda, primenivši metodu koju bismo mogli nazvati „hologramskom“ (jer, hologram je celina koja potpuno prisustvuje u svakom njegovom delu). Šta to znači? Ono što se dešavalo u malom Čačku, u opisivanom periodu je imao oko 6.000 stanovnika, to se, sa varijacijama, dešavalo u celoj Srbiji. Izučivši Čačak i okolinu, bolje upoznajemo zbivanja u Srbiji. A šta se dešavalo u gradu na Zapadnoj Moravi? Ako smo zaboravili, germanska Evropa je posle Poćorekovog poraza 1914. godine na Srbiju krenula predvođena Vilhelmovim vojskovođom Makezenom, u savezu sa verolomnom Bugarskom…I Srbija je bila okupirana, ali nepoklekla – kralj Petar i vojska su preko Albanije krenuli u dalji pohod borbe za slobodu, a stanovništvo koje je ostalo tu gde jeste produžilo je da pruža otpor, što pasivan, što sa puškom u ruci. Trifunović svedoči da su se okupatori neprestano plašili narodnog ustanka, pa su oduzimali oružje, uzimali taoce (izvesno vreme, čak je i supruga vojvode Stepe Stepanovića bila talac), vešali one koji su imali hrabrosti da pucaju u uniformisane pljačkaše koji su iz dana u dan, po našim selima, išli u rekviziciju. Mnogi Srbi internirani su u logore na teritoriji crno-žute monarhije; među njima su se naročito isticali srpski sveštenici, osumnjičeni da bi mogli biti inspiratori bune ( zar i dahije nisu htele da pobiju „popove, srpske učitelje“ i zar ustaše nisu prvo ubijale naše sveštenstvo?) Prema procenama Arčibalda Rajsa, ukupan broj interniranih u Srbiji je bio oko 150 hiljada ljudi (10 odsto stanovništva Srbije), a ljudi su, kako svedoči Bogdan Trifunović, u ropstvo mogli biti poslati samo zbog kritičke primedbe na račun okupatorskih vlasti (kao što je otac dr Dragiše Mišovića, Veljko, 1918. godine streljan pod optužbom da je pocepao sliku austrijskog cara). Na nesreću, među Srbima je, kao i uvek, bilo izdajnika, tako da se okupatorski policijski aparat oslanjao na njih u otkrivanju potencijalnih žarišta otpora. Zabeležena su i imena izdajnika, s kojima se narod kasnije obračunavao. Nažalost, denunciranja su katkad vršena i radi obračuna s političkim protivnicima iz perioda slobodne Srbije: bilo je onih koji su se cinkarenjem svetili onima koji su im se zamerili u predratnim međupartijskim sukobima. Tragovi izdaje su ostajali: braću Planojević, Andriju, Živka i Petra, denuncirala je neka komšinka, pa na njihovom spomenu stoji da ih „izdade prokleta Nikolija“ iz sela Lozna. Posle Prvog svetskog rata, saradnici okupatora su bili kažnjavani uglavnom delimičnim ukidanjem izvesnih građanskih prava. Što se privrede tiče, ona je bila podređena interesima okupatora koji je nemilosrdno pljačkao sve što se opljačkati može. Vojno generalni guvernman u Beogradu starao se svim silama da se Srbija opustoši zarad pobede „europske kulture“. Politički, Srbiju su spremali za anektiranje, kao što su nekad učinili sa Bosnom i Hercegovinom.

KULTURNA POLITIKA OKUPATORA
U Trifunovićevoj studiji naročito je bitan opis kulturno-prosvetne politike okupatora, čiji je cilj, naravno, bio denacifikacija (vidi se koga nasleđuju Sonje, Nataše, Verani, i slična bratija). Okupatorski „Službeni glasnik“ od 15. januara 1917. godine donosi naredbu da se u školama u nastavi isključivo koriste „latinska slova“. Sveštenici su dobili naređenje da matične knjige vode po gregorijanskom, a ne julijanskom kalendaru, dok su ulice izgubile stara imena po srpskim istorijskim ličnostima i gradovima, a dobijale nova – Franje Josifa, grofa Salis-Sevisa, nadvojvode Fridriha itd. Austrijski propagandista, pod pseudonimom Roda Roda, koji je 1915. godine posetio čačanski kraj, uočio je da su Srbi ulicama davali imena u skladu s teritorijalnim pretenzijama (recimo, „Sarajevska“), što su okupatori rešili da odlučno preseku. Isti su jezik svojih činovnika nazivali „hrvatskim“, jer su Hrvati bili veoma revnosni službenici Beča među „bizantskim varvarima“. Evo jednog primera službene beleške onih dana: „ U svrhu što skorije opskrbe pučanstva sa namirnicama naređuje se slijedeće: čim tko požnje njivu i ovrši imade to javiti općini, a općina vodi spisak po dolje navedenom uzorku“. Trifunovićeva studija, pored ostalih, ima i vrlinu objektivnosti: ona pokazuje da su se ljudi ipak navikavali na okupaciju i da je, više no što bismo to želeli, bilo „identifikacije sa agresorom“ i udvoričkog divljenja onima koji su doneli „red, rad i disciplinu“. Lekovit uvid, nema sumnje – jer je za ozdravljenje uvek potrebno znati dijagnozu.
Dok su Srbi u Čačku i Srbiji tamnovali, Srbi koji su prešli Albaniju oporavljali su se kod ondašnjih naših saveznika, pre svega u Francuskoj. U živopisnom normandijskom mestu Pti Dal, 16. avgusta 1916, održan je dobrotvorni koncert u korist francuskog i srpskog „Crvenog krsta“. Među govornicima bili su i sin slavnog pisca Alfonsa, Ernest Dode, i srpski pesnik Vladislav Petković Dis. Briga o izbeglim Srbima ogledala se i u tome što su im lokalne vlasti dopustile da drže koncert, jer su Francuzima koncerti u doba rata bili zabranjeni. Kolonija naših izbeglica u Normandiji imala je prilike da čuje Dodea koji je govorio o nemačkom caru-dželatu Vilhelmnu Drugom i „podmuklom i senilnom“ caru Franji, kao i o izjavi Ogista Bopa, francuskog ministra pri vladi Srbije na Krfu, da su naši vojnici izuzetni. Dis je na potresan način govorio o stradanju svog naroda, obećavši da će se Srbija sa zahvalnošću sećati ukazane pomoći Francuza. Sve ovo je opisano u knjižici „Srpska kolonija u Pti Dalu“, nedavno objavljene od strane čačanske biblioteke.
Prošlost nas opominje. Ko je zaboravi, osuđen je da je ponavlja. Nadamo se da nećemo morati ponovo u isti razred.

19 коментара

  1. Ne zaboravimo i to da je nasa vojska do [ebruara cekala ladje francuske.Francuzi su kasnje nasoj vojsci davali i neodgovarajucu municiju za topove. Isti su oklevali kada je SRPSKA vojska probila SOLUNSKI FRONT ne stiteci joj bokove. Toliko o ,,nasim ,, saveznicima u to vreme. A 1999 su nas ti isti ,,saveznici,, bombardovali. Kakvi su to saveznici ? Francuska ?

  2. Srbija je hrvatska kolonija u svakom pogledu od izvoza hrvatskog smeća od robe koje se nigdje ne može prodati , do upravljanja Srbijom pomoću svojih ljudi u samom vrhu Srbije .
    Srbijom vladaju strane sluge žuti,Srpski narod treba da se srami celog sveta što mu sve ne rade i kako ga sramote žuti plaćenici Hrvatske koji vladaju Srbijom a narod šuti li šuti . Očito da treba jedan veliki srpski ustanak dok još ima tko da ustane . U protivnom Pruda je pokorno vraćen hrvatskoj uz naklon Tadića do zemlje i izvinjenje poglavnici Kosor .A Srbi će se i nadalje izručivati Hrvatskoj od strane vazala iz Srbije . Nadalje žuti nesrbi , Tadić , Čanak, babetine , Biserko , Kandićka , Pešićka , Šutanovac i ostali strani plaćenici raskomadati će Srbiju na opštine a ne samo regione .Poklonit će Vojvodstvo Srpsko , Rašku oblast ,prodati Republiku Srpsku kao što su i Krajinu . Prodali su Miloševića , istina imao je mana ali poslije njega sve više nezaposlenih i gladnih . Srbiju se gazi tko god hoće , Srbija se ne brani ona je u blatu na kolenima . Snaga je na izdisaju ako se pod hitno ne desi opštesrpski ustanak i ne potrpa ova žuta bagra na doživotne robije Srbija će nestati s karte sveta . Nova vlast ili sadašnja opozicija mora Srbiju i Srpsku pod hitno čvrsto vezati za Rusiju i tražiti njihovu zaštitu . Inače će Nemačko -Vatikansko -Amerčko -NATO-vska osovina uništiti u potpunosti Srbiju koja je u prvom i drugom svetskom ratu bila na strani pobednika , za razliku od Hrvatske koja sada nama upravlja u oba rata bila je na strani fašizma i gubitnika ali uz pomoć Vatikana…………………..

    • Ne znam na koga to misliš kada kažeš opozicija.T a opozicija je opozicija nama Srbima,jer su to sve deca i unuci titovih komunista.Drugih nema na vlasti,niti je do sada bilo.Tdić,sin titovog partizana,čanak isto,biserko komunista,kandićka isto,šutanovac sin udbaša,pa na koju to opoziciju misliš.

  3. za *kralja Petra malog*
    ……………………………………
    *.Nekultura u političkom životu Srbije nije tekovina novijeg doba, već njeno postojanje na ovim prostorima vuče korene od pre dva veka. Na prvim ustaničkim skupštinama Karađorđe je odgovarao kuburom na kritike i uvrede. Sastavni deo sukoba političkih oponenata tokom 19. veka bili su zlostavljanja, pljačke i ubistva, a 1886. godine naprednjaci su uoči izbora preko svoje novine poručivali glasačima da ne idu na birališta jer je to jedini način da sačuvaju svoje glave.*

    Ni 20. vek nije doneo veći pomak kada su stranačka previranja u pitanju. Predsednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić je premijera Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Velimira Vukićevića nazivao „prepodobnim mamutom čija koža ne može da posluži ni za opanke“, a jedan deo srpskih radikala zatražio je da se lekarskim pregledom utvrdi da li je Radić uračunljiv ili ne. Poslanik Narodne radikalne stranke Puniša Račić je 20. juna 1928. godine ubio Stjepana Radića, smtrno ranio poslanike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka i ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Povod za pucnjavu na skupštinskoj sednici bila je replika Stjepana Radića: „Koliko košta ta vaša srpska krv da je odmah isplatimo’’, na Račićevu izjavu da je Kraljevina SHS izgrađena na srpskoj krvi.

    Po ponovnom ustanovljavanju višestranačja početkom devedestih godina prošlog veka, predsednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj je nepovratno pomerio granice (ne)pristojnosti u parlamentu i sav ponosan izjavljivao da od njega nema većeg skandal majstora u srpskom političkom životu. Polivao je vodom i pljuvao tadašnjeg predsednika Veća građana Radomana Božovića, poslaniku SPS Batriću Jovanoviću je psovao majku u prvim danima svog parlamentarnog staža, klevetao je Dragoljuba Mićunovića da je jahao popa, čupao je kablove, fizički se obračunavao sa obezbeđenjem parlamenta koje ga je povremeno iznosilo iz skupštinske sale jer nije hteo da je napusti, ispred Skupštine je učesnicima Studentskog protesta 1992. godine pretio pištoljem, udario taksistu, a vređanja nije ostao pošteđen ni tadašnji predsednički par. Slobodana Miloševića nazvao je najvećim kriminalcem i najvećim srpskim izdajnikom, a Miru Marković je počastio epitetom crvene veštice sa Dedinja.

    Po Šešeljevom odlasku u Hag stranački saborci su nastavili po putu koji im je on utabao. Radikalka Nataša Jovanović polivala je vodom predsednicu parlamenta Natašu Mićić, kletvu ’’Neka mu se seme zatre, neka ga sunce nikad ne ogreje, neka ga stigne božja kazna’’ uputila je predsedniku Srbije Borisu Tadiću, a klele su ga i Vjerica Radeta i Gordana Pop-Lazić. Pop-Lazićeva gađala je cipelama predsedavajuću parlamenta Gordanu Čomić zbog navodnog vređanja stranačkog kolege i tretmana koji članovi SRS-a imaju u skupštini. Povodom tog incidenta izjavila je da će njene cipele jednog dana vredeti više od haljine Merilin Monro, jer ’’Srbi znaju da cene prave stvari’’. Jedan od najincidentnijih radikala svakako je Srboljub Živanović koji je fizički nasrnuo na poslanika kluba ’’Napred Srbijo’’ Predraga Mijatovića, Igoru Bečiću iz SNS-a razbio je nos, a lideru naprednjaka Tomislavu Nikoliću vređao majku i ženu, te je ovaj ’’bio prinuđen da ga počupa’’.

    • Šta je tome prethodilo,si zaboravio.Kad već pominješ Meljak,što ne pomenu,one krstonoše posle rata štu na njih mirne vernike pucaše komunistii iz čista mira.Objavio je to Dragiša Božić.

  4. Petre, hm, hm..umnozi ovu *tjeralicu* red je da ga vec jednom..*uhitimo*…?

    http://vesti.kombib.rs/images/slike/2009/05/04/josip_broz_tito.gif

  5. Dragoljub Pantić – NOĆ KAME

    O VRANIĆU

    Na 35 kilometara jugozapadno od Beograda, sa desne strane Ibarske magistrale, nalazi se partizansko selo Vranić, u kome živi više od tri hiljade stanovnika.

    Vranić se ubraja u veća sela Srbije. Prostire se na trideset kvadratnih kilometetara, a njegovi žitelji poseduju oko 2.900 hektara zemlje.

    Selo Vranić spada u najstarija naselja beogradskog područja. Tragovi sežu do bronzanog doba. Još za vreme Ilira, Rimljana, Varvara i Slovena u ovim krajevima nalazila su se veća naselja.

    Atar sela Vranića pripada severnom delu šumadijske Kolubare. Graniči se selima: Meljakom, Baćevcem, Šiljakovcem, Baljevcem, Draževcem, Jasenkom i Malom Moštanicom. Vranić se nalazi u opštini Barajevo, koja je u sastavu grada Beograda.

    Selo Vranić se sastoji od četiri zaseoka: Crkveni kraj, Piperija, Rašić kraj i Taraiš.

    Vranić je izuzetno bezvodno područje; površinske vode skoro da i nema. Postoje, doduše, dve reke – Marica i Vrbovica – koje paralelno teku kroz Vranić, od istoka prema zapadu, ali u njima ima vode samo kada padaju jake kiše ili kada se tope snegovi, što znači da su dobar deo godine njihova korita suva.

    Pre rata, Vranić nije bio povezan nikakvim saobraćajem. Za Beograd se odlazilo pešice ili zapregom. Nešto kasnije, od Umke se za Beograd putovalo lađom, a uoči rata od Male Moštanice vozom. Kako nije bilo ni električne struje, slobodno se može reći da su tada u Vraniću ljudi živeli u blatu i mraku, odsečeni od ostalog sveta.

    U tom i takvom selu živeli su izuzetno vredni i napredni ljudi, koji su bili svesni položaja u kojem se nalaze. Zato su vrlo jasno izražaval spremnost da se bore protiv zaostalosti, za bolji i brži ekonomski, kulturni, politički i svaki drugi napredak.

    Tako se već na prvim izborima posle Prvog svetskog rata, 1920. godine, ogromna većina ljudi iz Vranića izjasnila za komunističkog kandidata. A kada je Komunistička partija zabranjena, ljudi su svoju aktivnost nastavil kroz Seljačku stranku, koja je tada bila najbliža KPJ. U tom periodu osnovan su zemljoradnička i potrošačka zadruga, kao i zdravstvena zadruga, pri kojoj je naročito bio aktivan odeljak zdravstvene omladine, koji je obuhvatao najnaprednije omladince u selu. Oni su 1941. godine, skoro svi, bez kolebanja, stupili u partizane.

    I pored izuzetno teških uslova, u tom periodu je povremeno radilo i Kulturno-umetničko društvo Vranić.

    Kroz zadruge i društva, KPJ je ostvarivala svoj uticaj, povezivala s sa širokim slojevima naroda i borila za ostvarivanje opšteg napretka kulture.

    Ta povezanost naroda i Partije najsnažnije je došla do izražaj 1941. godine, kada je, na poziv KPJ, iz Vranića stupilo u narodnooslobodilačku vojsku 280 boraca, od kojih su 62 dali svoje živote za oslobođenje zemlje.

    Opšte je mišljenje da ovo ustaničko selo, zbog svoje slavne prošlosti, treba da ima posebno mesto u srpskoj istoriji. Tome u prilog govore mnogi argumenti:

    Slobodarsko selo Vranić je u Prvom srpskom ustanku dalo ogroman doprinos razvoju ustanka i konsolidovanju srpske vlasti, preko svog zemljaka Pavla Popovića, koji je bio jedan od najbližih Karađorđevih saradnika.

    Iz oslobodilačkih ratova, od 1912. do 1918. godine, 327 ratnika iz Vranića nisu se vratili svojim kućama, junački su pali na bojnom polju, braneći čast i ponos svoje otadžbine.

    U Drugom svetskom ratu, od 1941. do 1945. godine, partizansko selo Vranić ponovo piše zavet slobodi sa 177 položenih života.

    Dana 15. oktobra 1941. godine, nemačka kaznena ekspedicija opkolila je selo Vranić, pohvatala i u selu streljala 38 rodoljuba i popalila više od 50 kuća.

    Najveći broj žrtava pao je prilikom četničkog pokolja, koji je izvršen 20. decembra 1943. godine. Taj užasni zločin ne može i ne sme da se zaboravi, prikriva ili pravda gnusnim lažima.

    Jer istina je sledeća:

    U noći između 20. i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučki su upali u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice parti-zanskih saradnika. U četrnaest porodica, ko god se te noći zatekao u kući – nije preživeo.

    Te stravične noći, zločinci su zaklali sedamdeset dva rodoljuba, među kojima trideset pet žena i devojaka i desetoro nedužne dece, od kojih dvoje u kolevkama. Četiri devojke, bolje reći devojčice, bile su pred roditeljima silovane pa zaklane, a jedan mladić je bio kastriran pa zaklan.

    Pored toga, četnici su zarobili sedam boraca NOR-a iz Vranića. Četvoricu su, posle strahovitih mučenja, zaklali u selu, a tri borca su ustupili nemačkom Gestapou. Posle mučenja u logoru na Banjici, obešeni su u selu Čumiću kod Kragujevca.

    Međutim, ovo nije kraj četničkog divljanja. Oni su doveli još jedanaest građana, koji nisu bili iz Vranića i nad njima izvršili pokolj.

    Iz ovih podataka se vidi da je u selu Vraniću, od četničke kame, zaklano ukupno devedeset građana, što je najveći četnički zločin učinjen prema stanovnicima jednog sela u Srbiji, i po broju i po strukturi žrtava i po svireposti.

    Nekoliko dana je trajala sahrana. Poklane žrtve nisu imale u šta da se obuku i po narodnom običaju sahrane, jer su četnici, prilikom pokolja, opljačkali sve vredne stvari, odela, nameštaj i novac, čak su iz mnogih domaćinstava oterali i stoku, koju su kasnije klali i pekli za proslave, koje su organizovali u čast uspešno izvršenog pokolja nad nedužnim stanovnici Vranića.

    Kolevke u kojima su deca zaklana, nošene su kao dokazni materijal suđenje ratnom zločincu Draži Mihailoviću, koji je tada, za izvršene rat zločine prema svom narodu, osuđen na smrt, a sada mu neki, bez stida, podižu spomenike i traže da bude rehabilitovan.,

    Narod smatra da najveći zločin prema poklanim žrtvama i preživelim članovima porodica, kao i prema svom narodu, čine oni koji traže rehabilitaciju ratnih zločinaca i koji koljaše i saradnike okupatora hoće silu da proglase borcima za slobodu.

    U kući Stevana Pantića, četnici su poklali najviše – deset članova porodice. Takva strašna sudbina, znamo iz istorije, zadesila je samo porodicu deset Jugovića. S tom razlikom, što su oni svi bili za borbu sposobni ljudi i što su pali na bojnom polju. Narod ih je, zbog velikog broja žrtava jedne porodice, u pesmi opevao i do naših dana sačuvao trajnu uspomenu.

    Iz porodice Pantić je i najstarija žrtva pokolja – deda Joksim imao je 87 godina. Pored njega, zaklane su tri žene i četvoro dece. Najmlađe – jednogodišnji Ljuba zaklan je u kolevci i na osam mesta izboden nožem. Od deset članova porodice, samo su Stevan, nosilac Albanske spomenice i njegov sin Dragomir bili za vojsku sposobni ljudi i verovatno su mogli biti opasni četnički pokret i nemačkog okupatora.

    Oni koji su preživeli taj strašni pokolj, kakav istorija ne pamti je jedna nacija izvršila nad sopstvenom nacijom, najbolje znaju ko se za vre rata borio protiv okupatora i domaćih izdajnika, a ko je sve vreme rata sarađivao sa okupatorom u borbi protiv svog naroda. Sve to narod zna i pamti. O tome postoje i brojni dokumenti.

    U selu Vraniću postoje Spomen dom i dve spomen sobe, gde se čuvaju dokumenti i spiskovi imena svih ratnika i boraca iz oba svetska rata i spis žrtava četničkog pokolja. Takođe, spisak žrtava četničkog pokolja nalazi se u Spomen sobi porodice Pantić kao i u seoskoj crkvi, čijeg su sveštenika popa Boru Gavrilovića četnici zaklali u aprilu 1944. godine, kao zarobljenog partizana.

    Kao nemi svedoci, na tri groblja u selu Vraniću, rasuti su grobo masovnog pokolja iz 1943. godine, koji i danas stravično podsećaju i ukazuju četnički zločin.

    Čineći nečuvene zločine nad nedužnim narodom i sopstvenom nacijom, kakve nisu činili ni Turci ni Nemci, četnici su želeli da unište slobodarski duh Vranićana

    U tome nisu uspeli. Vranić je jedinstveno osudio počinjena zverst i još se odlučnije svrstao pod zastavu slobode, koju je tako gordo nosio još početka ustanka

    Tim ponosnim i nepokornim ljudima, njihovoj herojskoj borbi i gavnom umiranju posvećena je ova knjiga.

    Na njihovim svetlim i slavnim primerima treba da uče nove generacije kako se voli i brani sloboda i kako se treba žrtvovati za svoj narod.

    Da bi se istinito prikazalo ko je i kakav doprinos dao narodnooslobodilačkoj borbi, ko je i kakve žrtve podneo u toku rata, ko je sve četiri ratne adine bio na pravoj, a ko na pogrešnoj strani, mora se, pre svega, krenuti od 1941. godine.

    http://www.znaci.net/images/20002.jpg

    http://www.znaci.net/images/20003.jpg

    http://www.znaci.net/images/20004.jpg

    http://www.znaci.net/images/20005.jpg

    http://www.znaci.net/images/20001.jpg

    Beograd, pe podario ime jednoj ulici Avalski korpus, taj korpus je pocinio teske zlocine ne samo u Vranicu, danas Vuk Draskovic.predlaze *memorijalni centar*

    1
    1
  6. Politika
    Dr Branka Prpa, direktor Istorijskog arhiva Beograda
    Nedić je ubica i Srba i Jevreja i Cigana

    Zbirka 23.670 dosijea banjičkih logoraša u izdanju Istorijskog arhiva Beograda biće dragocena građa za istoričare
    Bran­ka Pr­pa (Foto L. Vuletić)

    Uskoro će u izdanju Istorijskog arhiva Beograda izaći osam knjiga o Banjičkom logoru. Prvi put će javnosti biti predstavljeni izuzetno značajni dokumenti za našu istoriju 23.670 dosijea banjičkih logoraša. Ova dragocena istorijska gra]a biće štampana u dva toma.

    – Smatram da je ovo veoma značajan civilizacijski poduhvat, dokument o velikom i tragičnom stratištu u Beogradu, koji je organizovala Nedićeva vlada. Ova zbirka dokumenata biće naravno i dragocena građa za istoričare koji se bave Drugim svetskim ratom i Nedićevom upravom. Edicija o Banjičkom logoru je i jedinstveni omaž Beograđanima, logorašima prvog koncentracionog logora na teritoriji Beograda u toku Drugog svetskog rata, kaže u razgovoru za „Politiku” dr Branka Prpa, direktor Istorijskog arhiva Beograda.

    Učestali su zahtevi za najrazličitije rehabilitacije, pa i Milana Nedića. Takav zahtev su nadležnim sudovima uputili Udruženje književnika Srbije, Udruženje „Dveri”, Srpska liberalna stranka, Udruženje Srba iz Hrvatske…

    Zamislite sličan potez u Francuskoj!? Probajte da rehabilitujete Petena, koji ni iz daleka nije uradio Francuzima ono što je Nedić uradio Srbima, odnosno građanima ovog grada. Pokušajte bilo gde u Evropi da rehabilitujete kvislinšku vlast – nećete uspeti! A pri tom možete da budete i kažnjeni zbog takvih pokušaja.

    Milan Parivodić, bivši ministar u Koštuničinoj vladi,javno poručuje da se pred imenom Milana Nedića stoji mirno…

    Nedićeva uprava je kvislinška uprava, ona servisira nemačku okupacionu vlast u svemu. Četvrto odeljenje Nedićeve uprave, odeljenje specijalne policije, pravi spiskove Jevreja, ono identifikuje sve koje treba likvidirati, vodi računa o jevrejskoj imovini… Zbog obima posla Nedićeva uprava organizuje specijalno odeljenje, tzv. Jevrejsko odeljenje, kasnije se formira odeljenje za Jevreje i Cigane. Kad u kvislinškoj upravi imate ovakvo odeljenje, jasno je šta ono radi, pomaže i u onom što se zove „konačno rešenje jevrejskog pitanja”. I na teritoriji Beograda, i na teritoriji Srbije, holokaust je izvršen u strašno visokom procentu: od oko 12.000 Jevreja, preživelo je 1.500 i to iz mešovitih brakova. Blizu 9.000 beogradskih Jevreja likvidirano je u prvoj godini rata. Nemačka komanda u Srbiji ponosito je izašla pred Firera sa obznanom da je Beograd prvi Judenfrie, očišćen od Jevreja, grad u Evropi.

    Kao povod za najnoviju polemiku o ulozi Milana Nedića neki uzimaju TV film B92, zapravo uvertiru za istoriju logora na Sajmištu. Slobodan Antonić optužuje „drugu Srbiju” da pokušava da krivicu za nacistički holokaust nad srpskim Jevrejima proširi na „vladu nacionalnog spasa Milana Nedića” kao i da Srbiji nametne „kompleks krivice”…

    Naravno da Nedićeva saradnja sa okupatorom nema nikakve veze sa pojmom kompleksa krivice kolektiviteta ili participacijom Srba u holokaustu.

    Taj Nedić je istovremeno hapsio i ubijao Srbe u Banjičkom logoru. Dakle, ne znam na koji način se Nedić može identifikovati sa srpstvom, na koji način ono što je radila Nedićeva kolaboracionistička uprava može biti identitet srpskog naroda, jer on je istovremeno i krvnik srpskog naroda. Beograd na svojoj teritoriji imao je četiri logora. Nijedan prestonički grad u Evropi nije na svojoj teritoriji imao koncentracioni logor.

    Komentator zapravo amnestira kvislinšku vlast…

    Banjica je direktno pod Nedićevom upravom, Sajmište je pod nemačkom upravom, ali ga održava i snabdeva beogradska opština. Jevreji, žene, deca i starci prevoze se kroz Beograd kamionima-dušegupkama, pa ih onda, podno Avale, sahranjuju u masovnim grobnicama. Kompletna likvidacija Jevreja i svih drugih logoraša se vrši s druge obale Save, u Jajincima. Pretpostavlja se da je tu streljano i sahranjeno oko 68.000 osoba. Nemci su pred kraj rata počeli da otkopavaju te masovne grobnice i da spaljuju leševe, da uništavaju tragove.

    Kako je moguće da fotografija Milana Nedića visi u skupštini zajedno sa fotografijama svih drugih predsednika vlade u istoriji Srbije?

    Kako je moguće da fotografija Dragog Jovanovića, upravnika grada Beograda, upravnika Banjičkog logora, čoveka koji je čak i sam ubijao, visi u Skupštini grada Beograda sa drugim gradonačelnicima?

    Kao da je sada na sceni ostrašćeni revizionizam nekih istoričara…

    Ove knjige Banjičkog logora biće prva stepenica ka sagledavanju istorijske istine. Sad će prvi put biti objavljene mnoge fotografije: svi će pogledati u oči sve one mladiće i devojke koji su boreći se protiv okupatora otišli sa ovoga sveta na najstrašniji način. Kao direktorka Arhiva tvrdim da su primeri ljudske hrabrosti i časti veoma veliki i veoma potresni.

    Videće svi kako su ljudi u Banjičkom logoru mučeni, videće hrpe ljudskih zuba, zlata, prstenja… javnost će prvi put videti ženu koja je ubijena i sahranjena sa dvoje dece. Ruke su joj vezane žicom. S kojim će argumentom onda neki od tih marketinških kvaziistoričara koji nikada nogom nisu kročili u Arhiv, doći i reći „Nedić je srpska majka”!? Onog trenutka kad si izgovorio da je Nedić „srpska majka” ti si na najstrašniji način uvredio sve majke koje su svoju decu izgubile tako što ih je Nedić pobio, jer su se borili protiv okupatora. Nedić, nije srpska majka, on je – ubica.

    Ne znajući za stratišta, ne poštujući ljudske žrtve, mi obesmišljavamo žrtve, ali obesmišljavamo i život sam. Istorijska nauka je strašno odgovorna za znanje o nama u nečem što je istorijska i moralna vertikala.

    Slobodanka Ast

    • Hrvoje Kraljić

      Друже Луне, ево неколико питања у вези тврдње да је Милан Недић убица а паризани и њихови симпатизери искључиво жртве.
      1. Након објављивања наредбе 100 за један, крајем јула 1941 је дошло први пут до примене те наредбе. Један партизан је из заседе убио Немца (неки извори кажу два, али да је један од случајног пролазника сакривен и није уочен) на Буковима у Косјерићком крају, близу места Ражане. Наравно, храбри партизан је утекао и никад није идентификован, а није се ни похвалио својим делом. А и како би? Јер, Немачка казнена експедиција је бзо стигла из Ужица, похватала 87 забезекнутих жетелаца по околним пољима и одмах их све стрељали на лицу места. Пошто је недостајало још 13 (у ствари, могуће 113) јављено је у Чачак да треба стрељати још токолико ТАЛАЦА што је учињено на Борчевом (данас) игралишту, а да несрећници који су стрељани, као ни њихове породице никад нису сазнали шта је узрок страдања наведених сељана.
      2. Да ли је уреду то што је на месту стрељања подигнут споменик са звездом петокраком на којем нема речи да се ради мученицима страдалим од стране окупатора који никакве везе нису имали са комунизмом већ су сви били православни верници који су се цео живот клели над крстом?
      3. Зашто се храбри паризан – ликвидатор мотрорциклисте – окупатора није никад огласио истицањем свог доприноса НОР?
      4. Да ли је реду што су организатори “прославе” стреаљања 1973. године упозорили недавно преминулог проту прељинског Мирослава Милетића да није уреду што се у мантији појављује на комеморацији у мантији! А он је дошао на помен свом, међу оних 87 стрељаних, деди.
      5. Да ли је исправно што поменти свештеник после преко 30 година од стрељања његовог деде није смео да му оджи парастос, па чак ни да буде присутан у мантији?
      6. Шта ли би на све ово рекао његов деда са петокраком на свом гробу уз спречавања парастоса и “скидање манитје” његовом унуку – проти?
      7. Какве везе са, кроз овај пример датим, репресалијама и смрћу 100 Срба, има Милан Недић, а какве храбри партизан – уништивач окупатора?
      8. Пошто сам прегледао књјигу о Бањичком логору чији је редактор Бранка Прпа уочио сам један детаљ, па те питам – зашто није наведено, поред имена и презимена логораша по ком основу је доведен у логор?
      9. Зашто није ни у једном уџбенику историје, ни у једном новинском чланку никада, ни данас наведено да је логор на Банјици био ЛОГОР ЗА ТАОЦЕ!
      10. Зашто није нигде и никад наведено да су 2/3 логораша чинили припадници равногорског покрета и њихови симпатизери?
      11. Зашто ника и нигде нике баведено да је партизански покрет у Србији пропао управно због ства нароида да неће да изгине до последњег да би у Србији завладао комунизам?
      12. Зашто није нигде наведено да је комунизам у Србију ушао са Совјетским тенковима тако што су, у тренутку појављивања Совјета на источној граници (увевши комунизам у Румунију), паризани храбро продрли у Србију?
      13. Колико је погинулих у убиствима Милана Недића а колико у убиствима ПОСЛЕ ОСЛОБОЂЕЊА које су извршили партизани?
      14. Шта би било са Србима да су партизани остали у Србији и вршили масовно убијање Немаца при чињеници да је у наредби 100 за један стајало да ће бити срељан командант јединице који не достави списак убијених 100 Срба у случаја убиства једног немачког војника?

  7. Bugarski bataljon pod komandom majora Haralampijeva primio je isto veče borbu sa partizanima. Komunisti su bili nadmoćniji i Bugari su se povukli u Ivanjicu.

    Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušići, jedan bataljon Bugara Katići, jedan bataljon Bugara Prilike plus 4 tenka, rudnik puk dobrovoljaca sa dve čete Rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona Bugara i dve čete Nemaca koji su ovog momenta stigli.

    Pavle Marković (zlatibo(rska brigada) juče popodne bio je u Brekovu i odmah krenuo dalje za Sarenik. Javiće se ovde radi popune municije.

    Kako komunisti nadiru ka 11, tj. prema ibarskoj dolini, to sam još prošle noći intervenisao u Beogradu da se Ibar posedne.

    To će biti učinjeno. Takođe će i trupe iz Senice biti pomerene ka istoku ka Raškoj.

    Nemci i Bugari imaju zadatak da gone partizane i dalje. Oni traže da Cvetić i Marković obezbede desno krilo, da se komunisti ne bi izvukli prema Sjenici.”11

    Istoga dana u 18 časova Mihailović je uputio “Radovanu” (Periću) sledeći odgovor:

    “G. Radovane,

    dobili smo Vaš izveštaj od 27. marta (pisan u 8.30 časova). Dobro je da su D. (dobrovoljci — nap. autora), SDS (Srpska državna stpaža — nap. autora), N. (Nemci — nap. autora) i B. (Bugari — nap. autora) krenuli u napad.

    Našim snagama naređeno da preduzmu najenergičnije napade sa svih skoro strana.

  8. Po ugledu na Nemačku i Italiju Kraljevina Jugoslavija je počela otvarati koncentracione logore za antifašiste i komuniste (1935-1941). Prvi takav logor otvoren je 1935. u Višegradu. Neke su preuzeli za vreme okupacije Nemci, odnosno kvislinški režimi, saradnici okupatora, ustaše u Hrvatskoj i nedićeva Specijalna policija u Srbiji.
    …………………………………………………………………………………………………………………
    U toku rata (1941.-1945) kvinslinški režimi su pretvorili ove logire u montstuozne ustanove za uništavanje ljudi. U nastavku dat je pregled svih logora na teritoriji Jugoslavije po azbučnom redu:

    Banjica kraj Beograda (5. jula 1941 – novembar 1944, je logor koji je bio pod upravom nedićeve Specijalne policije, pod vehovnim nadzorom nemačkog Gestapoa. Računa se da je od oko 100.000 zatvorenika ubijeno oko 80 hiljada. Pristalice NOPa streljani su Jajincima (gde je krajem 1943. okupator spalio 68.ooo leševa) i u Jabuci kod Pančeva Deo banjičkih logoraša ubijen je u i u automobilima-gasnim komorama.

    Bileća (januar-novembar 1940). Na osnovu protivustavne uredbe vlade iz 1939, bez sudske presude upravno-policijske vlasti slale su u ovaj logor komuniste i antifašiste.

    Danica u Koprivnici (posle aprila 1941.). Do prvog oslobođenja Koprivnice u novembru 1943. ustaše su likvidirale nekoliko hiljada ljudi.

    Đakovo U Slavoniji od aprila 1941. Logoraše (većinom Jevreje) ustaše su delomično pobile, a većim delom transportovali na likvidiranje u konncentracioni logor Jasenovac.

    Jadovno kod Gospića otvoren aprila 1941. Ustaše su od maja do avgusta 1941. likvidirale oko 72.000 logoraša, koji su zatim bačeni u jamu Jadovno, a delimično i u jamu kraj sela Stupačinovo. Jedan deo logoraša prevezen je na likvidiranje u druge logore.

    Jasenovac (1941-45), je najveći koncentracioni logor u okupiranoj Jugoslaviji, koji su ustaše osnovale u tzv NDH u leto 1941., po ugledu na nacističke logore za masovno uništavanja ljudi. U logoru su primenjivane metode ponižavanja, terora i divljeg uništavanja muškaraca, žena i dece, ubijanje zatvorenika hladnim i vatrenim oružjem, izgladnjavanjem do smrti (u “Zvonari”), vešanje i spaljivanje u tzv. Picilijevim pećima (nazvanim po ing. Piciliju, zapovedniku radne službe u logoru) do masovnih ubijanja na “Graniku” gde su ustaše izmrcvarene žrtve bacali u Savu. U ovom logoru ubijeno je nekoliko stotina hiljada Srba, Jevreja, Roma i Hrtava. U ustanku 23. aprila 1945 poginulo je oko 2000 logoraša, a spaslo ih se samo nekoliko stotina.

    Jastrebarsko (od 1941). Ustaše su ubile nekoliko hiljada zatvorenika.

    Kerestinec (od 1940 do jula 1941). U taj su logor policijske vlasti slale antifašiste i komuniste u konfinaciju, a psle sloma Jugoslavije preuzele su ga ustaše. Međe prvima su streljani Ognjen Prica, Otokar Keršovani., Božidar Adžija i još 7 komunista. Nakon neuspelog bega preostalih 86 logoraša, većina njih je likvidirana.

    Lepoglava, zatvor, a od 1940 i koncentracioni logor, u koji su smeštani komunisti i antifašisti iz Hrvatske bez suđenja. U aprilu 1941 predat je ustašama sa političkim zatvorenicima. U julu 1843 jedinice NOVJ su ga zauzele i oslobodile oko 100 zatvorenika.

    Molat. Za vreme italijanske okupacije u toku Drugog svetskog rata na ostrvu se nalazio veliki koncentracioni logor, u kojem su bili zatvorene porodice, osumnjičene kao pomagači NOPa

    Pag (Slano: od 1941)). Ustaše su likvidirale nekoliko hiljada zatvorenika.

    Rab. Italijanski fašisti su na ostrvu osnovali koncentracioni logor u kojem je u času kapitulacije Italije septembra 1943. bilo zatvoreno 4.390 ljudi. Posle oslobođenja njih oko 900 formiralo je Rabssku brigadu, koja je kasnije prebačena na kopno u sastavu NOVJ.

    Sajmište (staro), nemački koncentracioni logor u Zemunu (1941-1944). Pod upravom Gestapoa iako je Zemun oktobra 1941 predat NDH., Nemci su zadržali svoju upravu. Od 90.000 zatvorenika nastradalo je oko 40.000 (najpre Jevreja, a zatim boraca NOVJ i antifašista.

    Sisak, od 1941 likvidirano nekoliko hiljada njudi.

    Smederevska Palanka (1940 i 1942-44). Osnovan 1940, kada su u njega zatvarani bez suđenja antifašisti i komunisti. U vreme nemačke okupacije bio je to tzv. “Zavod za prinudno vaspitanje omladine”. Čuvala ga je kolaboracionistička Srpska državna straža, pod kontrolom Specijalne policije i nemačkog Gestapoa. Zatvorenim omladincima (1270 logoraša) držali su profašistički kolaboracioniti predavanja da ih prevaspitju.

    Sremska Mitrovica (od 1941). Od ustaških vlasti u tom logoru je stradalo oko 10.000 zatvotrnika. Avgusta 1941 uz pomoć KPJ uspela je pobeći grupa antifašita.

    Stara Gradiška (1941-1944)je u pravom smislu bila filijala koncentracionog logora u Jasenovcu. U njoj su ustaše pobile oko 75.000 ljudi većinom antifašista Srba, Jevreja i Hrvata.

    Hrušćica, kod Travnika (od 1941). Zatvorenike većinom Jevreje ustaše su ih manjim delom pobile, a većinu su transportovali u logor uništenja Jasenovac

    Crveni krst u Nišu (1941-1944). Zatvarani su Srbi, Jevreji, simpatizeri NOPa, zarobnjeni patizani, uglavnom iz istočne Srbije. Od 20.000 zatvorenika oko 10.000 je streljano na obližnjem brdu Bubanj. Logorom je upravljala nedićeva Specijalna policija uz nadzor Gestapoa. Za pobune u februaru 1942. uspelo je pobeći oko 100 zatvorenika, dok su mnogi tada poginuli.

    Šabac. Krajem septembra 1941 nemačka vojska osnovala je koncentracioni logor, kroz koji je prošlo oko 30.000 stanovnika Mačve. Zatvorenici su uglavnom uzimani kao taoci sa streljanje iz odmazde.

    • зоран радуловић

      Да ли је тачно да су преко 90% страдалих Срби који су убијени због државног геноцида који је организовала Независна држава Хрватска и који немају никакве везе, по идеолошком опредељењу са комунистичким партизански револуционарним покретом већ су убијени једноставно зато што су били Срби?
      Да ли је тачно да је разлог ликвидације огромне већине страдалих у Србији потпуно другог основа – не национална припадност (иако су наравно били, такође, малтене сви Срби), већ Немачке репресалије због наредбе 100 (односно 50) за један?
      Колико је талаца стрељано због убистава Немаца које су извршили комунисти, а колико због дејстава Равногораца?
      Колико је од набројаних логора било на тлу Независне државе Хрватске чији се поглавник – далеко највећи крвник и убица на Балкану, Павелић уопште не помиње поименично у тексту?
      Колико је страдало Срба (то, у огромној већини, нису били никакви родољуби, припадници покета НОП и сл., већ једноставно Срби који су због те особености убијени на најстрашнији начин) у Јасеновцу?
      Зашто се у тексту нигде не каже да су већина заточених и побијених у логори на Бањици били припадници и симпатизери Равногорског покрета Драже Михаиловића?

  9. Na kapiji Kuće cveća, oko 11, neviđena gužva. Svako sa nekim „titoističkim“ detaljem, jedan nosi Jovankinu i Titovu sliku iz mlađih dana, crno-belu, propisno uramljenu, drugi prodaje ordenje, original, svakakvo. Volj ti Orden narodnog heroja, volj ti Orden rada. Plus, značke sa Titovim potpisom u obe varijante. Titov unuk Joška i unuka Zlatica izlaze napolje, stari komunisti aplaudiraju, odnekud se pojavljuje i delegacija SPS, stari komunisti zvižde…

    Ministar prosvete Žarko Obradović, nekako pažljivo, birajući da ne kaže nešto „mimo protokola“, izjavljuje: „Naša stranka pamti Josipa Broza Tita kao čoveka i državnika koji je, objektivno, ime Jugoslavije učinio mnogo poznatijim nego što je bilo do tada. Tito je i dan-danas sinonim jedne države koja je imala svoje vrednosti i poštovanje u velikom broju zemalja sveta. O tome najviše znaju naši diplomatski predstavnici“, rekao je Obradović. Aleksandar Antić bio je nekako iskreniji: „Josip Broz Tito, prvi predsednik Jugoslavije, počasni građanin Beograda i ogromnog broja gradova širom sveta, čovek je koji je bez ikakve dileme obeležio vreme u kome je živeo, predstavljao političku sigurnost koja je prevazilazila okvire Srbije, Balkana i Evrope, znači jedan od političara koji je ostavio jedan od najznačajnijih doprinosa u novijoj političkoj istoriji čitavog sveta. Čovek koji je menjao svet oko sebe i koji zaslužuje sve naše poštovanje“, rekao je Antić, iskreno. Onda SPS otišao, stigao počasni vod vojske u maskirnim uniformama sa šlemovima, okupljeni se ponadali „da su došli da pozdrave vrhovnog komandanta“. Stigao i vojni orkestar. Odsvirali posmrtni marš „Betovenov trio“ (tada je neko pitao: hoće li doći i Palma“, zbog Betovena), dok su ambasadori država članica nesvrstanih polagali venac na kome je pisalo, ćirilicom: Josipu Brozu Titu, osnivaču Pokreta nesvrstanih.

    Jedinu „zvaničnu državnu delegaciju“, juče, kako nam je rečeno u protokolu, činio je Mirko Stefanović, državni sekretar MIP, koji je položio lovorov venac na kome je stajalo: „Josipu Brozu Titu – Ministarstvo spoljnih poslova“, na lenti u boji srpske trobojke.

    Potom su pred belu mermernu ploču nagrnule razne delegacije antifašista, komunista, iz svih krajeva SFRJ. Tanasije Đurić zvani Taki, iz sela Pudarci, komunista od ‘72. godine, dugokos, sedeo je pred mauzolejom u majici s natpisom: „Dok ste bili drugovi, živeli ste ko gospoda“. Medaljon sa svojim likom i pismo nekadašnje jugo-desetodinarske vise na lančiću. Kosa do ramena.

    – To je bio najteži trenutak u mom životu, teži nego kada mi je umro otac. Ta vest me je sačekala u kafani. Sedeo sam sa društvom. I stigla je naredba od pokojnog maršala da mora cela Jugoslavija da zanemi i počne da plače. I mi smo svi počeli da plačemo. Ali smo pogrešili – trebalo je mi njemu da naredimo da ne sme da umre. Tito je umro spontano, spontano je i cela Jugoslavija plakala – pričao je Taki, i nastavljao da drži miting kraj fontane: Pričaju o Golom otoku. Danas bi trebalo da bude 50 Golih otoka, ali nemamo more. Morali bismo da napravimo Otok negde na jezeru. Goli nije bio za narod, već za komuniste koji se ne pridržavaju svojih zadataka… Sve najbolje što može da se desi čoveku tokom njegovog života, to je bio Tito i Titova Jugoslavija“, uzdahnuo je Taki na kraju izlaganja.

    Lucija Mujanović stigla je čak iz Travnika, sa pionirskom uniformom, komplet.

    – To je kapa koju je moj sin kao pionir trebao dobiti 86. godine. Međutim, tadašnji direktor škole je zabranio da se to dodeli đacima, i ja sam od svoje plate otkupila svu tu naručenu robu. Do iza rata to je stajalo kod mene u kući u Travniku, onda sam podelila ljudima od Slovenije do Makedonije. Ovu sam sačuvala za mene“, pričala je Lucija. Prvi put u životu bila je u Kući cveća: „Što kaže Đoka Balašević, baš me taklo. Danas, od kada sam izašla iz autobusa, sestra mi je rekla – sad slobodno diši. I stvarno se tako osećam. Ja sam iz porodice gde su ćaća i mati voleli Titu. Tata je govorio, teram do Tite, do devetog deteta, kome će Tito biti kum. Moja sestra Ljilja koja je sada u Nemačkoj je Titovo kumče. Dobili smo od Tita i paket, neke materijale, od čega je naša starija sestra tada sašila haljinice… Kad je Tito umro, išla sam prema kući moje svekrve, prolazim pored travničke kasarne, čujem vesti iz Kliničkog centra u Ljubljani. Tito je umro. Vidim vojska u kasarni plače, gde god se ko zatekao plakao je. Kad sam ja zalelekala iz glasa. Onda smo kolektivno plakali. Tito je Tito bio“, pričala je Lucija.

    A Darko iz Nove Gorice doveo je sinove Matiju i Ambroza i bratanca Timona. Sva četvorica na glavi su nosili triglavke sa petokrakama, partizanske kape sa tri glave. Darko posle obukao i uniformu JNA, bio je neobično raspoložen iako je putovao celu noć.

    – Došli smo da se poklonimo drugu Titu. Bio je neki veliki čovek. I dobar čovek. Znao je da drži bratstvo i jedinstvo. Bio sam Titov vojnik i Titov pionir, a znaju i moja deca puno o Titu, ali im je sad malo nezgodno da pričaju. Ne znaju jezik. Sinovima redovno puštam partizanske filmove, sve gledaju – pričao je Darko.

    Na parkingu autobus iz Međumurja, pedesetoro Hrvata svih generacija sedi na vrelom suncu.

    – Dovela nas je nostalgija, puno lepih uspomena, kaže vođa puta Lidija Mikurić (55). A Miran Pintarič, koji se nije ni rodio kad je Tito umro, jer je 82. godište, objašnjava da mu je otac pričao puno o Titu.

    – Tata mi je pričao da je u vreme Tita mogao graditi kuću, a sad ne može ni WC – rekao je Miran.

    U knjizi utisaka stajale su razne parole: „Do smrti“, „I posle 30 godina jednako boli“, „Druže Tito, zasekogaš tvoj“, „Tvoj večiti dužnik“, „Velikanu 20. stoljeća“…

    • Komunistički okupatori,okupirali ste Srbiju na sovjetskim tenkovima,uništili ste Srbiju i Srbe u celoj Jugoslaviji.Danas je unuci komunista brišu sa ovih prostora i naseljavaju arape.Doveli ste austrougarskog kaplara za predsednika,koji je kao austrougarski kaplar u prvom ratru nabijao žene i decu na bajonet pa uh tako prikivao na crkvena vrata.POBILI STE VIŠE SRBA NEGO SVI OSTALI OKUPATORI ZAJEDNO.Vi ste uništili fabrike,pa ih potov vaša deca kupila za dinar.Vi ste sve državno opljačkali i postali vlasnici istog.Drugih nije bilo od 1944 do danas na vlasti,osim vas vaše dece i vaših unuka danas.

  10. Дан победе над фашизмом је дан када је Нацистичка Немачка потписала капитулацију у Другом светском рату. Слави се 9. маја, иако је Други светски рат коначно завршен тек неколико месеци касније безусловном капитулацијом царског Јапана после трагичне употребе А-бомбе у Хирошими и Нагасакију.

    Наиме 9. маја 1945. године совјетски маршал Жуков ратификовао је испред Савезника споразум о немачкој капитулацији, који је дан раније у име Трећег рајха потписао немачки фелдмаршал Вилхелм Кајтел.

    Почев од тада, овај дан се свечано обележава у великом броју земаља света, и то у Русији, Јерменији, Азербејџану, Белорусији, Грузији, Казахстану, Киргистану, Молдавији, Таџикистану, Туркменистану, Украјини, Узбекистану и Израелу од 2000. Највећа парада одржава се сваке године 9. маја у Москви, са великим мимоходом више рода војске и прелета авијације. На тој паради се сваки пут покажу и последња постигнућа руске технологије али и опрема из Другог светског рата.

  11. Crna Gora: Srbija nas anektirala

    Predlog zakona o dinastiji Petrović, o kojem bi uskoro trebalo da se izjasni parlament u Podgorici, a u kojem se pominje da je Srbija 1918. anektirala Crnu Goru, grubo je prekrajanje istorije iz dnevnopolitičkih razloga, smatraju istoričari Dragoljub Živojinović i Čedomir Antić

  12. Pobedjena je vojnicka sila nacizma, ali politicka nije, spavala je zacaurena u *larvi*…
    ……………………………………………………………………………………………………………
    Neonacisti vrbuju i po srednjim školama!

    U Novom Sadu i celoj Vojvodini, pored domaćih, deluju i strane neonacističke organizacije, koje svoju pogubnu ideologiju šire čak i među srednjoškolcima.
    1
    Iz Antifašističke akcije Novog Sada poručili su juče da rešenje ovog problema nije u zabrani njihovog rada, već u potpunoj osudi i marginalizaciji.

    Prema poslednjim podacima ove organizacije, na teritoriji Novog Sada i Vojvodine ima na desetine klerofašističkih i neonacističkih organizacija, ali najorganizovanije su njih sedam, i to uglavnom u manjim mestima. Osim domaćih, u poslednje vreme javljaju se i strane organizacije čiji aktivisti „edukuju” mlade iz pograničnih mesta. Kako navode u Antifašističkoj akciji, ovo je krivica države, koja mladima ne daje osećaj pripadnosti, pa je oni traže na drugim mestima.

    – Isti je slučaj i po srednjim školama, gde praktično u svakom razredu imate jednu osobu koja okuplja svoje drugare i „edukuje” ih. To nije nimalo čudno u situaciji konfuzne obrazovne politike, gde deca izlaze iz škole u potpunom neznanju i gde predstavljaju lak plen za razne manipulatore – navodi sagovornik Pressa iz AFANS-a.

    Milan Antonijević iz Komiteta pravnika za ljudska prava (Jukom) tvrdi da zabrana nije idealno rešenje, posebno ako se njoj pribegava kao jedinom sredstvu kako bi se sprečilo narastanje destruktivnih pokreta koji propagiraju mržnju, diskriminaciju i nasilje.

    – Ukoliko o zabrani razmišljate dok istovremeno obrazujete mlade ljude da su mržnja i netolerancija štetne, dok sudovi i policija rade svoj posao i u kratkom roku pronalaze počinioce i donose presude, onda zabrana delovanja organizacija može biti korisna i doprineti opštem smanjenju nasilja – smatra Antonijević.

  13. Jedno malo selo, premalo za pojam sela u Srbiji, Mali Zam,u okolini Vrsca, ciji su zitelji Rumuni i Srbi, mahom kolonisti,verovatno, ne trazeci dozvolu od *DOS-regije*, okupilo se na desetak minuta i odalo postu zrtvama,poginulim 1918 i 1945.godine..

  14. Najava mitropolita Amfilohija da će tražiti brisanje Mitropolije crnogorsko-primorske iz Registra crkava i verskih zajednica u Srbiji posledica je želje crnogorskih vlasti da nateraju Mitropoliju da se, poput nepriznate CPC, registruje u stanici policije na Cetinju, rečeno je Pressu u sedištu Mitropolije.
    Mitropolit Amfilohije Radović je preksinoć, u intervjuu za podgoričku Televiziju Vijesti, kazao da je mimo njegovog, ali i znanja Sinoda SPC, Mitropolija 2006. registrovana u Beogradu. On je dodao da je to protivzakonito i da će sa državnim sekretarom Bogoljubom Šijakovićem utvrditi pravu istinu.

    Protojerej Velibor Džomić, koordinator Pravnog saveta Mitropolije, kaže za Press da država Srbija ima pravo da donosi zakonske propise koji uređuju sve oblasti društvenog života, pa tako i Zakon o crkvama i verskim zajednicama, i da ne dovodi u pitanje dobru volju države Srbije.

    – Ali nije pravno utemeljeno ni logično da eparhije SPC koje se nalaze izvan granica Srbije dobijaju status pravnih lica kroz upis u Registar crkava i verskih zajednica. Tu pravnu normu vidim kao dobru želju srpskih državnih vlasti da svakoj eparhiji omogući učešće u pravnom prometu Srbije, ali je bilo i boljih pravnih rešenja od toga – navodi Džomić. – U Crnoj Gori se godinama sprovodi medijska haranga protiv Mitropolije, poriče se njen pravni status, samo da bi najstariju duhovnu instituciju, koja je stvorila Crnu Goru, primorali da se registruje u cetinjskoj policiji na isti način kao što je to uradila pseudoreligiozna organizacija na čijem je čelu bivši sveštenik Miraš Dedeić.

    Džomić objašnjava da Mitropolija u Crnoj Gori ima svojstvo pravnog lica i da zato ne postoji ni teoretska mogućnost da se ona, nakon osam vekova postojanja, ponovo registruje, pogotovo ne u policiji.

    – To, naravno, ne znači da mi poričemo pravni poredak Crne Gore, ali isti takav status imaju i Barska nadbiskupija i Kotorska biskupija, i njima to niko ne poriče – kaže Džomić.

    Srbija je još 2006. donela Pravilnik o registru crkava, na osnovu čijeg drugog člana je Mitropolija registrovana u Beogradu. – Pod imenom Srpska pravoslavna crkva u registar se upisuju Patrijaršija i sve eparhije SPC u Srbiji i svetu – glasi ovaj član.

    „Prozvani” državni sekretar Bogoljub Šijaković, donedavno ministar vera, juče nije bio raspoložen da za Press komentariše izjavu mitropolita Amfilohija.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *