VIDA OGNJENOVIĆ Poricanje identiteta

Piše Aleksandar Dunđerin

Otklon u pripovedanju ka esejizaciji naracije protekle decenije postaje bitna odlika srpske proze, ukidajući joj ono po čemu je u ranijim periodima bila prepoznatljiva – epsku širinu. I to čak i kada bi ona, u skladu sa izborom žanra, bila sasvim očekivana, kao u slučaju porodičnog romana Vide Ognjenović

Novo prozno ostvarenje Vide Ognjenović izdavač, ali i mediji, najavili su kao knjigu „u koju je stala druga polovina dvadesetog veka“, odnosno kao roman „u čijim se glasovima sabiraju iskustva jednog doba i prelamaju neka od najvažnijih pitanja privatnih i javnih istorija savremenog trenutka“. Bezmalo bi se mogao steći utisak da je srpska književnost „Posmatračem ptica“ dobila pandan porodičnoj sagi o Katićima i Dačićima, ispisala novu „veliku naraciju“ prožetu ljudskim sudbinama i događajima pre, za vreme, i posle Drugog svetskog rata.
„Posmatrač ptica“, međutim, nije u navedenom kontekstu učinio raznovrsnijom našu beletristiku. Vida Ognjenović naprosto nije književnica koju odlikuje epski senzibilitet, karakterističan za, recimo, Dobricu Ćosića. Osim toga, za takav poduhvat možda nije neophodno ispisati šesnaest tomova knjiga, ali je svakako potreban drugačiji pristup temi i likovima, i drugačiji postupak od onog koji je u romanu sprovela naša, ne toliko čitana, koliko uticajna književnica.

PRIČA U OKOVIMA LIRSKIH DIGRESIJA
Vida Ognjenović je i u novom delu pokušala da ostane verna priči, čak i realističnom obrascu pripovedanja, ali ga je ipak bitno narušila. Najpre, nelinearnim razvijanjem fabule, asocijativnim tokovima svesti (i pripovedača, i junaka) koji tvore paralelne, relativno autonomne narativne celine. U nekima od njih pripovedanje opterećuje višak pripovedača. Iskazi autorke, glavnog junaka i sporednih likova ponekad se prepliću i u istom pasusu, čak i u istoj rečenici. Iako Ognjenovićeva ponegde u zagradama ispisuje koja je čija misao, čitalac teško može da u potpunosti odgonetne ko zapravo priča priču. Konačno, u narativnoj strukturi veliki prostor zauzimaju potpuno nefunkcionalni esejistički pasaži, refleksije same autorke, prvenstveno o glavnom junaku. Taj otklon u pripovedanju ka esejizaciji naracije protekle decenije postaje bitna odlika srpske proze, ukidajući joj ono po čemu je u ranijim periodima bila prepoznatljiva – epsku širinu. I to čak i kada bi ona, u skladu sa izborom žanra, bila sasvim očekivana, kao u slučaju knjige „Posmatrač ptica“, koja jeste porodični roman, budući da, u vremenskom okviru od jednog i po veka, prati sudbinu tri porodice: Lukić, Bašjanski, Kirov.
Iako na mnogim stranicama „Posmatrača ptica“ Vida Ognjenović daje rendgenski snimak našeg društva – pionirski pokušaji gradnje prve pruge u Srbiji sredinom i urbanizacije zemlje tokom druge polovine devetnaestog veka, borba za golu egzistenciju u Beogradu i obližnjim selima za vreme Drugog svetskog rata i nemačke okupacije, obnavljanje države posle oslobođenja i vera u bolje i pravednije društvo, stradanje za vreme Informbiroa, kulturni život u srpskoj provinciji u poznoj fazi socijalizma u SFRJ, stvaranje dosijea o građanima u Državnoj bezbednosti – centralni motiv romana je, kao i u prethodnom ostvarenju ove autorke, problematizacija identiteta. Međutim, dok u „Preljubnicima“ stereotipno određenje ličnosti dovodi u pitanje sve što jedan čovek može da bude drugome, u „Posmatračima ptica“ Ognjenovićeva je otišla i korak dalje, pokušavajući da demistifikuje predrasude na osnovu kojih nasleđe i porodica uopšte određuju čovekov identitet.
Glavni junak je potomak Ivana Mareka Zahradnog, Čeha koji je 1865. godine iz Austrije došao u Srbiju da započne izgradnju pruge Beograd-Aleksinac. On i njegov sin Jaroslav oženiće se u Srbiji, venčati u pravoslavnoj crkvi, odričući se češkog prezimena i prihvatajući srpsko – Lukić. Kada otac glavnog junaka Ivan, pod nerazjašnjenim okolnostima za vreme Informbiroa biva ubijen, njegova majka Nada (rođena Bajšanski) udaće se za ruskog zubara Kirova, tako da će Vasa Lukić još u ranom detinjstvu postati Vasilij Ivanovič Kirov. I na taj način dobiti trojni identitet: po krvi predaka je Čeh, po opredeljenju tih istih predaka, kao i po majci – Srbin, a po očuhu, i donekle sopstvenom opredeljenju – Rus.
Ta razapetost između tri porodice i tri identiteta – ispoljena upravo u trenucima neposredno posle Drugog svetskog rata, u razdoblju kada je ugroženo „humanističko promišljanje sveta“ i kada su uzdrmani „moralni temelji čovekovog opstanka“ – mogla je da učini kompleksnijim gledište malog čoveka, „sabijenog u konopce usled udaraca i nevaljalstava“ velikih, prelomnih događaja epohe. Ali, Vida Ognjenović, i pored toga što njen junak shvata da „ne vredi da menjamo uslove života kad čovek ostaje isti, zverski isti, žedan krvi i to najviše one iz rana sopstvene vrste“, nije želela da obogati „perspektivu bubašvabe“ i uspostavi kvalitetniji dijalog sa, na primer, Borislavom Pekićem.

BLAŽENA NULA MEĐU NULAMA
Ali zato jeste sa Sretenom Ugričićem.
Nadaren mnogim talentima, među kojima je odabrao onaj koji ga preporučuje kao usmenog pevača i kazivača, Vasa Lukić, odnosno Vasja Kirov, sklon samoironiji, „blažen kao nula među ostalim nulama“, po mnogo čemu podseća na Neznanog junaka iz istoimenog Ugričićevog dela.
„Ja sam emigrant. Ne, ne, nisam ruski emigrant, mislim nisam emigrant iz bilo koje zemlje, već sam prosto emigrant po karakteru i habitusu … Ja sam emigrant po izboru i zanimanju … Ne, nisam Rus, ja sam emigrant, ali ne iz Rusije, već iz sopstvene biografije… Svoja klimava ubeđenja, kako životna, tako i ljubavna i politička, lako napuštam, pa im se opet vraćam, kako kad … Nije me zbunjivala ta neka vrsta porodičnog dvojstva … Kasnije sam se šalio da sam od ranog detinjstva dvoličan i da je moja prednost to što mi poreklo nije strogo zadato, već mogu u svakom trenutku da, prema raspoloženju, izaberem između dve mogućnosti. U stvari, zaista tako mislim.“
I Vasa-Vasja i Sreten Ugričić, baš kao i veliki deo savremene angažovane srpske književnosti, imaju nepremostiv problem sa identitetom zbog čega na kraju i dolaze do zaključka: „Život je inostranstvo, umetnost je domovina!“
Ostaje jedino pitanje da li je Vida Ognjenović oblikovala svog Vasu-Vasju po uzoru na Sretena Ugričića, ublažavajući neka radikalna ispoljavanja njegovog karaktera ili je Ugričićev Neznani junak nadogradnja, mutirani klon Ognjenovićkinog lika. Ko je iole upoznat sa hijerarhijom u srpskoj književnosti, ovu nedoumicu nema.
Ko bar malo tu hijerarhiju razume, zna i gde je odletela ptica iz knjige Vide Ognjenović, koju Vasja Lukić bezuspešno traži, zbog čega je i dobio nadimak po kojem je naslovljen roman. Odletela je u drugo, prošireno izdanje priče „Ispod tavanice koja se ljuspa“ (2010) Gorana Petrovića, gde će napokon naučiti da govori, prozborivši u Kraljevu, početkom devedesetih godina prošlog veka, prve reči: „demokratija povoljno“.
Upravo zbog tipoloških analogija među pomenutim romanima i kontaktnim vezama između navedenih autora, preporučljivo je čitati Vidu Ognjenović. Barem ukoliko se želi razumeti suština novih tendencija u aktuelnoj srpskoj prozi, uočiti njeni koreni i uzroci. Jer, Vida Ognjenović nije čitana, ali je uticajna književnica.
Ali, i to se mora priznati, književnica veoma istančanog osećaja za rečenicu, nadarena senzibilitetom za prepoznavanje detalja od kojih je moguće sačiniti umetnički raskošno oblikovane digresije i refleksije. Jedna od tih očaravajućih lirskih minijatura (poglavlje „Moj drugar Dunav“) stvorena je objektivizacijom pesničke slike susreta Vasje Lukića sa Dunavom pokraj Sremskih Karlovaca, a druga (poglavlje „Pesnička fregata“) zahvaljujući varijacijama stvaralaštva ruskog pesnika Visockog koji na Vasin poziv izvodi umetnički performans na „rajskoj reci“ i fruškogorskom dunavskom priobalju.
No, da bi se dočarali zvukovi, mirisi i boje Dunava i dunavskog pribrežja, da bi se opisao taj „silan i zagonetan vodni entitet“, njegova „širina i bezmerna energija“, „da bi se postigao pravi doživljaj obilja značenja“ koje nudi ova reka, možda je poželjno umeće u upotrebi sinestezije (po kojoj je Vida Ognjenović prepoznatljiva), ali nije svrsishodno pisati porodični roman, a još manje je umesno pitanje identiteta umetati u ideološku matricu prolaznih dnevno-političkih promišljanja stvarnosti, među kojima interkulturalnost, najčešće kao ispražnjen pojam, dobija sve istaknutije mesto.

4 коментара

  1. Jugoslavija je istovremeno bila najmanje i najviše ‘balkanska’ država, ako prihvatimo definiciju ‘balkanizacije’ koja se na Zapadu pojavila ubrzo posle Balkanskih ratova iz 1912–1913. Po toj definiciji, ‘balkanizacija’ predstavlja proces fragmentacije jedne celine u više manjih, međusobno zavađenih jedinica. Stvaranje Jugoslavije zahtevalo je fragmentacije dve imperije, čemu su znatno doprineli srpski, hrvatski i slovenački separatizam, ali je jugoslovensko ujedinjenje bilo u opreci prema navodnom balkanskom trendu, s obzirom na višestruku heterogenost nove države. Jugoslavija je u međuratnom periodu zvanično nacionalna država, ali je istovremeno bila među najkompleksnijim tvorevinama koje su se pojavile na mapi ‘nove Evrope’. Iako nije bila imperija, pomalo kao carstva koja je nasledila, jugoslovenska država objedinila je razne verske, kulturne, istorijske, društvene, ekonomske i regionalne razlike, a možda glavnu prepreku stvaranju jugoslovenske etničke nacije predstavljaju prethodno već izraženi etnički identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca (da pomenem samo ta tri, službena, ‘plemena’). Međutim, jugoslovenski diskurs nije bio temeljen samo na zvaničnoj ideologiji, on je imao osnova i u realnosti. Posebni, ‘plemenski’ nacionalizmi nisu nužno morali da budu u suprotnosti sa jugoslovenskim nacionalizmom, a etničke podele nisu se uvek poklapale sa kulturnim, regionalnim, socijalno-ekonomskim i ostalim razlikama. Na primer, zar nisu razlike između katoličkog i pravoslavnog stanovništva Dalmacije bile manje od razlika između Hrvata iz Splita i Hrvata iz Osijeka?[13]

    Nacionalni identiteti imaju svoju istoriju i pogrešno je misliti da je kraj istorije nacionalnog formiranja Srba, Hrvata i Slovenaca nastupio pre ujedinjenja 1918. Uostalom, nijedna nacionalna država nije homogena kako se to na prvi pogled čini i kako to obično tvrde nacionalni ideolozi, a razlike mogu posebno da budu izražene pre nego što države dobiju priliku da utiču na nacionalnu homogenizaciju. Da li su razlike između Srba i Hrvata 1918. godine bile veće nego različitosti između stanovnika Pijemonta i Sicilije ili između Bavaraca i Hanoverijanaca, nekoliko decenija ranije, u vreme stvaranja Italije i Nemačke?

    Nacija stvara državu, ali i država stvara naciju. Verovanje u postojanje jedne jugoslovenske nacije predstavljalo je ključni faktor u procesu formiranja Jugoslavije. Jugoslavija, međutim, nije stvorila dominantnu jugoslovensku naciju i to je verovatno jedan od glavnih razloga zašto se zemlja na kraju raspala. Od sedamdeset godina, koliko je trajala, jugoslovenska država aktivno radi na stvaranju jugoslovenske nacije tek nekih pet godina, između 1929. i 1934. Nove, revolucionarne vlasti su posle 1945. godine odbacile integralno jugoslovenstvo još odlučnije nego što su to učinile (u određenom smislu isto revolucionarne) vladajuće strukture posle 1918. godine sa habzburškim dualizmom i drugim državnim ideologijama koje su odstupale od centralizma-unitarizma.

    Ipak, socijalistička Jugoslavija, svakako sve do izraženije decentralizacije koja nastupa od sredine 60-ih, istovremeno je i multinacionalna i nacionalna država. Multinacionalna – jer priznaje postojanje pet nacija (posle 1968, kada su Muslimani priznati kao posebna nacija, šest) i više nacionalnih manjina; ali jeste i nacionalna država Južnih Slovena – pošto samo oni imaju pravo na svoje republike, odnosno države, unutar Jugoslavije. Isto pravo ne uživaju i manjine, čak i kada su brojčano znatno veće od nekih konstitutivnih nacija (na primer Albanci u odnosu na Crnogorce). Mada se Jugoslavija često vidi kao neuspeli nacionalni eksperiment, ona je promovisala, pa i stvorila (ali ne i izmislila) tri nacije – bošnjačko-muslimansku, crnogorsku i makedonsku – a imala je i ključni uticaj na formiranje modernih slovenačkih, hrvatskih i srpskih identiteta. Ne treba zaboraviti ni to da je – paradoksalno s obzirom na to da socijalistička Jugoslavija nije težila stvaranju jugoslovenske nacije – broj deklarisanih Jugoslovena (‘sedme nacije’) postepeno rastao u periodu posle 1945. godine. Najviše Jugoslovena ima upravo na poslednja dva popisa, 1981. i 1991, kada su po brojnosti daleko nadmašili Crnogorce i približili se Makedoncima i Slovencima.

    Bilo bi pogrešno ignorisati ili potceniti nacionalne sukobe kao uzrok nestabilnosti prve Jugoslavije. Čitavim međuratnim periodom dominira takozvano ‘hrvatsko pitanje’, koje se može odrediti kao odbijanje velike većine Hrvata da prihvate u potpunosti institucije jugoslovenske države kao što su Ustav, monarhija, skupština… Zbog neodvojivosti hrvatskog pitanja od sklopa odnosa između Hrvata i Srba, moguće je i možda ispravnije koristiti termin srpsko-hrvatsko pitanje. U čemu je suština tog problema? Pojednostavljeno rečeno, suština problema bila je u različitim vizijama zajedničke države. U vreme provizorijuma, između 1918. i 1921. godine, većina srpskih političara smatra da država treba da bude centralizovana, to jest da državom treba da se upravlja gotovo isključivo iz jednog centra – Beograda. Razumljivo je da takav stav srpske političke elite nije naišao na entuzijazam kod ostalih naroda, iako on nije bio nelogičan: srpsko državno uređenje je tradicionalno centralističko, i – za razliku od današnjih okolnosti – Srbija je 1918. predstavljala a success story, među Južnim Slovenima svakako.[14] Još pre Prvog svetskog rata, iz kog je izašla sa ogromnim prestižom, ona sebe vidi, a takvom je vide i mnogi drugi Južni Sloveni, kao središte jugoslovenskog pokreta, koje će odigrati ulogu sličnu onoj koju je igrao Pijemont u italijanskom ujedinjenju. S druge strane, mnogi Hrvati i drugi narodi zalažu se za decentralizovanu državu, pre svega bojeći se dominacije predratne Srbije.

    nastavlja se…

  2. DOS-ovka Vida se iscudjava?

  3. Значи, прочитали сте је?

  4. *procitali su ga*..iz istog tabora je !
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    *Srpkinja iz Beča [neregistrovani] (30. 04. 2011, 04:49:08)
    Neistine

    Najveći broj tvrdnji navedenih u tekstu su neistine. U celoj Austriji, a ne u Beču, živi oko 300.000 Srba, od kojih makar polovina ima austrijsko državljanstvo. Većina je ovde dobro integrisana, što nije čudno jer u Austriji odrasta već četvrta generacija Srba. Istina je da puno ljudi iz ex YU obavlja uslužne delatnosti, ali to nije pravilo. Trenutno na bečkom univerzitetu studira oko 3.000 srpskih studenata, a ima podosta i onih koji nisu evidentirani jer su austrijski državljani. U Beču postoji oko 6.000 malih i srednjih preduzeća čiji su vlasnici Srbi. Nema bolnice u gradu u kojoj nema lekara srpskog porekla, a o medicinskim sestrama da i ne govorimo. U svakoj bečkoj opštini postoji više ordinacija naših lekara, kako opšte medicine, tako i specijalističkih. U velikim firmama rade menadžeri srpskog porekla, kao i novinari u najpoznatijim medijima. Jednostavno, ima nas u svim društvenim sferama, a među Srbima taksistima ima boljih pisaca nego u Londonu.
    Nije tačno da su ovdašnji Srbi primitivni i ostrašćeni nacionalisti. Slika koju je Arsenijević napravio je karikirana i uvredljiva. On očito ne poznaje austrijsku političku scenu, niti učešće Srba na istoj, pa iznosi proizvoljne tvrdnje. Puno toga je gospodin Arsenijević napisao tako da se može tumačiti kao “licetntia poetica”, ali nikako kao kvalitetna novinska reportaža. Uostalom, navikli smo na njegove književne pokušaje koji se temelje na negiranju svega vrednog u narodu kojem, nažalost, pripada, što mu je u određenom vremenu pribavilo “značajno” mesto na srpskoj književnoj sceni. Reklo bi se da pokušava sopstvenu reanimaciju, pljujući po onima koji su mu se zamerili samo zato što vole i poštuju Srbiju, koju on u svojim “delima” bestijalno boji mračnim bojama. Ako je i od Arsenijevića, mnogo je!*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *