Svetom vlada novac i trend „otimaj dok još ima“

Razgovarao Dejan Đorić

Kod nas je uvek postojao sukob između kreacije koja nastaje na našem tlu i trendova uvezenih iz inostranstva. Ali danas se ide dotle da se u okviru velikih umetničkih manifestacija, i to za veliki novac, angažuju kojekakvi belosvetski „autoriteti“ da nam odrede šta je umetnost i da nas usmere u skladu sa njihovim kriterijumima. To je najgore što se momentalno dešava u Srbiji

Ljubomir Ljuba Popović jedan je od najvećih evropskih slikara fantastičnog žanra u dvadesetom i dvadeset prvom veku, mada sumnja u bilo kakva određenja te vrste. Bio je značajan još u beogradskom periodu kao prijatelj i saborac Leonida Šejke, Dada Đurića, Uroša Toškovića i Olje Ivanjicki sa kojima je učestvovao u stvaranju Mediale kao umetničkog pokreta. Posle završene Likovne akademije odlazi u Pariz 1963. godine, gde i sada živi. Estetski je pomirio suprotnosti meda i ale iz programskog naziva grupe, sjedinivši grozu i gnozu, demonsko sa zlatotkanim i prosunčanim. U Medialu je kao lični doprinos uneo erotizam,  mistično i čulno poimanje ženske lepote. Veliki tradicionalista, slikar erotizovanog pejzaža i rascvetalih genitalija, Ljuba je i mislilac, znalac umetnosti, esejista i sjajan sabesednik. Njegov rad je predstavljen u verovatno najzanimljivijoj dvotomnoj knjizi o erotici objavljenoj na engleskom i francuskom jeziku (Bredli Smit: „Majstori erotske umetnosti dvadesetog veka“) i u sličnim izdanjima o erotici i simbolizmu najvećeg svetskog izdavača umetničke literature.  Može se reći da je Ljuba na prelomu dva veka i dva milenijuma, u doba nezapamćene, pre svega duhovne krize, nadrastao ograničenja srpske i evropske kulture, postao uporišna ličnost, u umetničkom i društvenom smislu naš najznačajniji slikar i akademik.

Počnimo od onoga što nedostaje sadašnjoj Srbiji, od mladosti i dobre volje. Kant je tvrdio da čovečanstvu nedostaje samo dobra volja. Vi ste jedan od retkih umetnika i intelektualaca na srpskoj sceni koji nesebično pomaže mlađe slikare i kritičare. Opraštate im čak i greške. To je pored vas činio još samo Dragoš Kalajić. Kako objašnjavate da ste među retkima koji su prevazišli sukob generacija? Dajete šansu mlađima i ne osećate se ugroženo, a drugi se ponašaju kao da posle njih niko neće postojati.
U Srbiji ima stvarno mnogo talenata i to u svim oblastima. Dovoljno je da pomenem samo književnost, slikarstvo i nauku, pa da odmah postane jasno sa kolikim brojem izuzetnih mladih ljudi Srbija raspolaže. Drago mi je da potičem iz takve jedne sredine.
Kod nas je uvek postojao sukob između kreacije koja nastaje na našem tlu i trendova uvezenih iz inostranstva. Ali danas se ide dotle da se u okviru velikih umetničkih manifestacija, i to za veliki novac, angažuju kojekakvi belosvetski „autoriteti“ da nam odrede šta je umetnost i da nas usmere u skladu sa njihovim kriterijumima. To je najgore što se momentalno dešava u Srbiji.
U vreme kada sam ja počinjao da se bavim slikarstvom, pored autohtonog likovnog izraza, kakav je bila Mediala, postojao je naravno i taj uticaj sa Zapada (enformel) – s tom razlikom što uz njega ipak nisu išli i ti kritičarski orijentisani i debelo plaćeni savetodavci. Bilo je to vreme veće tolerancije i drugačijeg morala, nego što je ovaj današnji. Poznato je da smo se mi  „medialci“ čak družili sa  „enformelcima“ i da smo se sastajali u onoj čuvenoj kafani „Zora“ sa olajisanim podom, u Makedonskoj ulici. Ta tolerancija koju ste pomenuli u vezi sa mnom je jednim delom deo mog karaktera, ali sam dosta toga primio i družeći se sa Leonidom Šejkom.
U današnjem Beogradu, kao što sam već rekao, mnogo toga se promenilo. Fudbaleri Partizana i Zvezde nekad su se družili i bili prijatelji, a danas se i oni i njihovi navijači ponašaju kao da su smrtni neprijatelji. Muzejima se nekad poklanjalo mnogo više pažnje, a galerijama su upravljali zaljubljenici u umetnost. Danas na kulturnom planu vlada haos. Narodni muzej je već godinama zatvoren, a preostalim kulturnim institucijama kao i galerijama bave se režimski ljudi, karijeristi, biznismeni, dileri… i ko sve ne još.
Mada, ako to može da nam bude nekakva uteha, nije ni van naših granica mnogo bolje. Svetom vlada novac i trend „otimaj dok još ima“. Rezultat su mržnja i beznađe, ratovi i ekološke katastrofe, degradacija humanističkih vrednosti i, naravno, u takvom jednom opštem haosu ne može se ni od umetnosti očekivati da bude na zavidnom nivou.

Ako se dobro sećam, u jednom kraćem intervjuu ste pre više godina rekli za Muzej savremene umetnosti u Beogradu da su to sada „tri sprata govana“. Milovan Vidak i Svetozar Samurović  smatrali su da još prvi direktor Muzeja Miodrag B. Protić nije dovoljno pažnje posvetio Mediali  u odnosu na njen značaj i da sa njim počinje tihi obračun sa tom grupom u (post)modernističkim i stručnim krugovima. Njegov naslednik Zoran Gavrić je Medialu smestio u sporedan sobičak od nekoliko metara, najmanje izložbeno odeljenje, a u poslednjoj postavci nije je ni bilo. Taj obračun se sada  preneo na celokupnu srpsku figuraciju. O čemu je reč, da li je to profesionalna, umetnička, ideološka zavist, zloba ili izraz inferiornosti i provincijalizma našeg umetničkog establišmenta?
Ta izjava koja mi je pripisana i poprimila je razmere incidenta je najobičnija novinarska improvizacija. Da sam, kao što je red, dobio na uvid taj intervju pre objavljivanja, verovatno bi moje obrazloženje bilo nešto drugačije. Bar po pitanju forme. Jer, u suštini, sa izlagačkom politikom Muzeja savremene umetnosti se i dalje apsolutno ne slažem. Što naravno ne znači da pretendujem na neko pravo da se u tu politiku i lično mešam.
Miodrag Protić je, bez obzira na svoje likovno i teorijsko opredeljenje, bio otvoren i istovremeno oprezan u odnosu na Medialu, posebno u svojim estetičkim studijama. O meni je, na primer, pisao da „slikam utrobe“. Ljudi koji su došli posle njega pripadaju nekim drugim, teško objašnjivim kategorijama. Nije mi poznato da je neko od njih napisao značajniji esej ili knjigu o umetnosti. Ne bih rekao ni da se tu radi o ideološkoj opredeljenosti, indoktriniranosti ili zlim namerama. Možda je sve to zajedno samo jedna banalna pojava, jedno degenerisano potomstvo nastalo iz nesretnog spoja tranzicije i neobrazovanja, koje patetično i nekritički kopira tzv. „svetske trendove“. Ta situacija, da nije tužna i tragična po posledicama –  bila bi komična.

U nedavnom TV intervjuu sadašnja direktorka Muzeja savremene umetnosti Branislava Anđelković rekla je kako se pariski krug naših slikara ponaša kao da samo njima treba poklanjati pažnju. Ima li srpska likovna kultura bilo šta vrednije u dvadesetom veku?
Branislava je izjavila šta je izjavila, to je njen problem, a o tome kako se  „pariski krug“ zaista ponaša svedoče činjenice. Tu pre svega mislim na ugled koji smo mi koji živimo u Parizu doneli srpskoj naciji i kulturi, a potom i na konkretnu dvadesetpetogodišnju delatnost Valjevske moderne galerije, čiji sam ja inicijator i neka vrsta umetničkog direktora. Jako bih voleo da i gorepomenuta osoba ostavi iza sebe nešto slično. Ovo je možda malo grubo rečeno, ali ja sam u poziciji da to mogu sebi da dozvolim. Za nekog drugog, ko živi u Beogradu ili na bilo koji način zavisi od beogradskih kulturnih institucija i administrativno-političkih fenomena kakav je i ta Branislava, to bi bilo mnogo delikatnije.
Ja u Beograd dolazim dva-tri puta godišnje, odsedam u hotelu jer drugog mesta boravka nemam, a atelje mi je, kao što se zna, odavno oduzet. Prema državi, dakle, nemam nikakvih obaveza. Naprotiv.
Poslednji put kada je neki državni novac uložen u moje slike bilo je  pre skoro pedeset godina, na inicijativu Alekse Čelebonovića. Te slike, koje su godinama čamile u depou, konačno su, posle raznih natezanja i pregovaranja, izložene u valjevskoj Modernoj galeriji.
A da li je Mediala ono najvrednije što je srpska likovna kultura postigla u dvadesetom veku, mislim da jeste. Na osnovu kojih kriterijuma? Svakako ne na osnovu uklapanja u neke aktuelne mode i trendove. Mediala je bila jedna autentična pojava, pored toga što je i kao likovni izraz bila i ostala na visokom nivou.

Kako vi gledate na internacionalni uspeh Marine Abramović? Pola veka stvaraju naši progresivni umetnici, a samo jedna od njih uspela je na svetskoj sceni. Nije li naša avangarda beznadežno autistična, nikom zanimljiva loša kopija međunarodnih dešavanja, kako misli i Akile Bonito Oliva ili kako Jelena Račić, supruga slikara Dragana Vuka Račića kaže: „Ako ne ličiš na nekog sa Zapada, ovde ne možeš ni uspeti“.
Moram da priznam da se za delo Marine Abramović nikad nisam specijalno interesovao. Nisam video nijednu njenu izložbu, ni monografiju, a na performanse već odavno više ne idem. Što se tiče tekstova u štampi i neke nazovi medijske slave, u odnosu na njih sam bio i ostao sumnjičav jer sam živeći na Zapadu shvatio u kolikoj meri su u sve to umešani novac, marketing, moda, finansijske malverzacije, društvene veze i poznanstva itd.
Mojih prvih iskustava sa performansima se ipak rado setim. Sad mi liče na neke anegdote. U ona davna vremena, među prvima je počeo da promoviše tu vrstu „umetničkog“ izražavanja galerista Ivan Lamber. Sećam se izvesnog Mišela Žurnijaka (nedavno je umro), koji je često dolazio u galeriju Tese Erold i voleo da komentariše moje slike, pa sam se tako i ja osećao obavezan da se upoznam sa njegovim „kreacijama“. Prilikom jednog vernisaža, ponudio je na poslužavniku fino nasečenu krvavicu. Ja sam odbio jer sam u odnosu na taj francuski specijalitet oduvek imao nekakvu averziju, dok su drugi skoro s nekim pobožnim poštovanjem uzimali u usta tu naforu. Posle se ispostavilo da je posluženje bilo deo performansa i da je bilo pripremljeno od umetnikove krvi. Svi su bili šokirani, neki su se diskretno povukli da se ispovraćaju, a svi zajedno mogu da budu srećni šta sida onda još nije bila pronađena. Da ironija bude kompletna grešni Mišel je umro baš od side.
Mogu da pomenem i galeriju Izi Brašo, u kojoj smo izlagali i ja, i Dado, pa Šandorfi, Rolan Kat, Žan Rustin, isto tako i Zagrepčanin Vasilije Jordan… Dok Brašo iznenada nije odlučio da organizuje performans Đine Pan. Đina se skinula gola (što se mene tiče nije baš ni morala, s obzirom na to kako je izgledala) i, na opšte zaprepašćenje, krenula da se seče svuda po telu. To su, eto, bili krvavi počeci bodi arta, a istovremeno i počeci kraja galerije Izi Brašo.

Na mapi celokupne istorije srpske umetnosti postoje samo dve-tri uporišne tačke u vremenu, kada je umetnost ovde stvarana bila na nivou ili ispred događaja u svetu. Skulptura Lepenskog vira, Studenica kao lavra i simbol nemanjićkog srednjovekovlja, Paja Jovanović i Mediala su naši vrhunci i verovatno jedino sa čime možemo stati ispred svetske povesti umetnosti. Kako sada posle pola veka i upoznavanja svetske umetničke baštine na izvoru gledate na Medialu? Vladan Radovanović, zakratko član Mediale,  u svetskim okvirima neuporedivo je originalniji od Marine Abramović, gorostas avangarde za koga se ne zna toliko.
Mesto Mediale u ukupnoj svetskoj umetničkoj baštini je tema koja bi zahtevala opširniju studiju. U okvirima jednog intervjua, bojim se da bi bilo nemoguće objasniti to kako treba.
Ali, kad smo već kod Vladana Radovanovića, rekao bih još nešto na temu umetničke avangarde i uklapanja u svetske umetničke trendove.
U velikim svetskim galerijama, kada iza umetničke postavke, instalacije ili performansa stanu ugledni kritičari, mediji i bogati kolekcionari, vi možete da izložite i zarđalu kanalizacionu cev, ona nekako počinje da ima smisla – bar za široku publiku koja prima sve što je lepo upakovano i čemu su dežurni trend intelektualci obezbedili nužnu filozofsku dimenziju. Ali kad neki naš Raša ili Rokajlo uzme isti takav ili sličan krš, pa ga izloži u Lajkovcu ili čak u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, a neka Brankica napiše da je to ono pravo jer liči na ono tamo, izvinite, ali takav događaj kod nas samo svedoči o našoj sopstvenoj duhovnoj bedi. Ako nekim čudom (uz pomoć države ili organizacija koje vršljaju po našoj zemlji i kulturi) stigne i na neki svetski bijenale, sve što tamo može da postigne jeste da izazove samozadovoljne osmehe onih koji su tu vrstu podvale prvi smislili.

U beogradskim umetničkim krugovima  nepotizam je postao opšte mesto. Skoro da nema profesora umetničkih akademija, poznatih umetnika i istoričara umetnosti koji nisu svoju netalentovanu decu doveli kao naslednike ili im omogućili da završe studije. To je jedan od uzroka propasti našeg umetničkog školstva. Vaša ćerka Adrijana je diplomirala arheologiju i vajarstvo, a njene radove izlaže „Dorothy’s Gallery“ u Parizu. Vi ste verovatno jedini umetnik koji nikada u ovoj sredini nije zloupotrebio svoj autoritet i uticaj da pomogne porodičnu stvar. Publika u Srbiji uopšte ne zna da je vaša ćerka za razliku od drugih iz poznatih umetničkih porodica jedna od najboljih mlađih srpskih i francuskih vajarki koja ne stvara aktuelne asamblaže i instalacije, već se izražava u najređoj i najtežoj formi u istoriji skulpture, fantastičnoj i simbolističkoj,  ne dugujući ništa vašem slikarstvu.
Moj odnos prema deci je pitanje moje lične etike. O tome šta su oni postigli ili nisu postigli neka govore njihova dela ili neko drugi. Moj zadatak je bio samo da im pružim dobar uvod u svet umetnosti. Adrijanu sam, na primer, nosio  „na krkače“ u Luvr i pokazivao joj slike. Sećam se da je već tad bila impresionirana Svetim Sebastijanom od Mantenje i da se čudila zašto je tako sav izbockan strelama. Ali od momenta kad je počela i sama nešto da stvara, smatrao sam da treba da sledi svoj sopstveni put i da se sama izbori za svoje mesto u umetničkom svetu.

U Beogradu se priča da ste u Parizu prekinuli kontakte sa nekim poznanicima i galeristima. Ako je to tačno, da li je uzrok tome vaše razočaranje u sadašnju francusku antisrpsku politiku, svest o tome kuda ide umetnost u Francuskoj i svetu, ili nešto treće? Poznato je da ste vi jedan od nacionalno samosvesnih umetnika, ali i da niste zaslepljeni šovinizmom.
Ja sam u toku skoro pedeset godina provedenih u Parizu radio sa nekoliko galerija, od kojih većina više ne postoji. Prva je bila galerija Marsela Zerbiba, po imenu „Galerija Didro“. Kad je Marsel zatvorio galeriju, 1965. godine, nastavio sam rad sa njegovim bratom Armanom, da bih od 1970. godine uspostavio neku vrstu ekskluziviteta sa Tesom Erold. Ekskluzivitet se sastojao u tome što je Tesa Erold imala tzv. „pravo prvog pogleda“, to jest prioritet na kupovinu slika. U to isto vreme izlagao sam i u njujorškoj galeriji „Aberbah“, preko trideset velikih formata, od kojih je većina bila prodata. Izlagao sam takođe u njujorškoj galeriji Pjera Kardena, u galeriji Izi Brašo u Briselu… ali najbolju saradnju sam imao sa Flamancem Emilom Veranemanom. U njegovom muzeju-fondaciji imao sam tri retrospektivne izložbe, a slike koje je on lično kupio i zadržao u stalnoj postavci fondacije značile su mnogo za moju karijeru.
Danas, kad je ta moja nazovi karijera već uveliko trasirana, više nemam potrebu za podrškom bilo koje galerije. Sa Tesom Erold sam zadržao korektne odnose, kao i sa svim ostalim galerijama koje se interesuju za moje slike i povremeno ih kupuju ili izlažu.
U vezi sa događajima u Srbiji, pariski galeristi, bar preda mnom, nisu nikad rekli nešto što bi moglo da me ozbiljnije iziritira. Pljuvanja je bilo ne toliko na planu ličnih kontakata, koliko sa raznih drugih strana, prvenstveno od strane medija. A to kod normalnog čoveka može samo da pojača nacionalnu svest i potrebu da se pobuni protiv laži i neistina.

Dragoš Kalajić je govorio da mora često da se vraća iz Rima u Beograd jer mu je zanimljivije šta misli i stvara nekolicina njegovih ovdašnjih mlađih prijatelja od svega što se događa u Italiji, što je redovno i činio. Nije li i to jedan od razloga vašeg čestog boravka u Beogradu i Valjevu? Smatrao je da zapadna umetnička scena odumire, a da je u  prestonici još uvek prisutna harizma „centra sveta“, kako su on, Leonid Šejka i Dragan Mojović, određivali nekada Beograd. Tek iz svetske perspektive  uviđa se kakav neverovatan stvaralački potencijal ima Srbija, a da mi toga najčešće nismo ni svesni.
Iako ponekad i nakratko svratim do Beograda,  ja, za razliku od Dragoša Kalajića, uopšte ne učestvujem u kulturnom životu prestonice, niti na njega imam bilo kakvog uticaja. Dragoš je bio sasvim posebna vrsta intelektualca i slikara. To što dolazim je odraz čiste nostalgije, možda još i neke zaostale vere da u Beogradu još uvek ima ljudi koji svojom vrednošću nadmašuju tu famoznu Evropu.
Što se tiče onog dela pitanja u kojem se sugeriše slika Beograda kao nekakvog centra sveta, moj odgovor bi bio nešto drugačiji. Utisak o značaju Beograda datira iz onih vremena kada se u Beogradu dešavalo nešto zaista novo i sudbinsko. Mislim na period između 1952. i 1962. godine, kada je moja generacija ulazila u svet umetnosti. Prve slike koje sam video, a u meni su pobudile želju da i sam nešto stvaram, bile su „Mrtvo dete“ od Miljenka Stančića i „Muzejska postavka“ od Leonida Šejke. Potom je došla izložba Igora Vasiljeva i sve to zajedno bilo je nagoveštaj nečega čemu se valjalo pridružiti. U istom periodu bila je i ona čuvena izložba Henrija Mura u „Paviljonu Cvijeta Zuzorić“, pa izložba kolekcije „Urvarter“ u „Masarikovom paviljonu“, gde sam prvi put video originale Dalija, Magrita, Delvoa, Kirika, Mataa, Labisa… Čitava ta atmosfera doprinela je utisku da smo, ako ne centar kulturnog sveta, onda bar njegov integralni deo. Imali smo intelektualce izuzetnog nivoa, neverovatnu izdavačku i prevodilačku delatnost, kvalitetne časopise i štampu, sve to delovalo je jako stimulativno, činilo da se nekako osećaš i sam sposoban i čak pozvan da napraviš nešto vredno pažnje.

Vaš poznanik Etjen Šaton, nekada direktor Muzeja fantastičnog slikarstva u Švajcarskoj  obožavao je srpske umetnike. Slagao se sa kolekcionarem Lou Del Mastrom i Majklom  Demienom, izdavačem časopisa „Art Visionary“, najboljim poznavaocima te umetnosti, da Srbija u odnosu na svoju veličinu ima po značaju  najjaču scenu fantastične figuracije u svetu. Dolores Čaće, crna muza Mediale, Šejkina prijateljica i supruga Ilije Savića, tajanstvenog ezoterika u pozadini ove grupe, čudila se odakle je u Srbiji nakon prevlasti međuratnog i poratnog modernizma, odmah posle socrealizma, iščupana takva iracionalna žila. Mi nismo kao drugi evropski narodi imali gotiku, Boša, Brojgela, renesansu i simboliste već freske i ikone, a naš nadrealizam  likovno je trećerazredan. Čudo magije i metafizike novijeg srpskog slikarstva  ne može se objasniti ni drevnim paganskim narodnim nasleđem. Kako vi sagledavate pojavu moćnog iracionalizma u srpskoj književnosti, kinematografiji i likovnoj umetnosti u ovom i u prošlom veku?
Etjen Šaton, prosvećeni Švajcarac i veliki poznavalac slikarstva, mnogo je učinio za mene. Kad je video moju izložbu kod Tese Erold, ponudio mi je da uradim „Raspeće“ za jednu malu kapelu u Švajcarskoj. Bila je u pitanju velika suma novca, u trenutku kada mi je novac bio preko potreban, ali je nastao problem tehničke prirode: delo je trebalo da bude izvedeno u tehnici vitraža sa kojom nisam imao nikakvo praktično iskustvo. Uz mnogo dobre volje i razumevanja od strane Šatona, problem smo rešili tako što sam ja napravio skicu na platnu, u razmeri jedan prema jedan, a sve ostalo su završili majstori.
Posle toga usledila je izložba u zamku Grijer, sa tridesetak slika velikog formata. Prilikom boravka u zamku pričao sam Šatonu o Srbiji, o Mediali, Šejki, Olji, Glavurtiću, Siniši, ali i o mladima koji, sledeći taj put, neprestano pristižu.
Ne treba se mnogo čuditi otkud na našem tlu fantastika. Nje je oduvek bilo, može se otkriti čak i na nekim freskama. Bliže nama, o tome svedoči i period srpskog simbolizma (vezan za 19. vek), što se lepo moglo videti na izložbi koju je za valjevsku Modernu galeriju priredio Branko Kukić. Ta linija produžava se u 20. veku kroz delo Milene Pavlović Barili, Milana Popovića, Igora Vasiljeva, Miljenka Stančića, zatim kroz osnivače i sledbenike Mediale, a verovatno se neće ugasiti ni sa ovom mladom generacijom.
Jer u našem mentalitetu postoji ono što neki zovu inat, a što se šire može uklopiti u želju da se bude drugačiji ili da se sledi neki sopstveni iskonski zov. Naši koreni crpe sokove iz tajanstva slovenske duše, iz njene vezanosti za mistično, za uznemirujuće, ponekad čak i za morbidno.
Iz želje da se bude drugačiji, tačnije da se integralnom slikom kontrira modernim tendencijama u umetnosti, nastala je zapravo i Mediala. Šejka je uzeo kao polazište Vermera i njegove sobe i teorijski osmislio pokret koji je bio antimodernistički na planu koncepcije slike, a moderan i novatorski sa aspekta slobode duha. Ne treba nikad smetnuti s uma da Mediala nije bila samo slikarski pokret, nego da su nju činili ljudi izuzetnih intelektualnih i duhovnih kvaliteta, koji su usput pisali i sjajne tekstove.
Zašto u nekim narodima ili epohama racionalno sagledavanje sveta uzmiče pred iracionalnim poimanjem, pred unutrašnjom vizijom i doživljajem, ne umem da objasnim. Kad bih umeo da tako suptilne stvari prevedem u reči, ja verovatno ne bih ni slikao. Sve što mogu da kažem je da se moj doživljaj sveta i mene u svetu i mene u sebi samom na neki misteriozan način pretače u sliku. Da li me takvo stanje duha u većoj meri približava istini, nego one koji se oslanjaju na logiku i činjenice? Da li takav način saopštavanja istine deranžira zato što izmiče kontroli i demaskira atrofiju duha? Da li je on istovremeno i neka vrsta otpora? Ne znam, ali činjenica je da je fantastično slikarstvo oduvek imalo protivnike i to među najrazličitijim kategorijama ljudi. I u našoj sredini i u Parizu lako ih je identifikovati zahvaljujući upravo njihovoj aroganciji i želji za eksponiranjem u svim oblicima i na svim nivoima.

Emil Sioran je mislio da je budućnost evropske kulture u neistrošenim balkanskim narodima, a  sam je bio najbolji dokaz te ideje. Naši političari uopšte nisu svesni da Srbija poseduje šampione u svetu umetnosti mnogo veće od onih u sportu. Neki naši umetnici nepogrešivo su prepoznati i cenjeni u svetu, a ovde su autsajderi. Najbolji srpski slikari su godinama odbijani u vodećim beogradskim galerijama. Zašto se mi stidimo najboljeg što posedujemo?
Ja bih iz našeg razgovora isključio političare, u aktuelnim okolnostima sve govori u prilog tezi da su to dva zasebna sveta među kojima je komunikacija nemoguća jer naprosto funkcionišu na različitim talasnim dužinama. Kategorija prosvećenog političara, koja bi mogla da posluži kao spojnica, odavno već više ne postoji. Od ovih sadašnjih, pokazalo se, ne može se očekivati ni da rade ono što bi po definiciji trebalo da rade, a kamoli da se bave pitanjima vezanim za umetnost.
Etjen Šaton, veliki prijatelj srpskih slikara više nije živ, a Muzej fantastike u zamku Grijer u kojem ste i vi izlagali tavori. Muzej slične koncepcije u Severnoj Americi nije zaživeo kao ni Muzej Mediale u Beogradu u sklopu Muzeja istorije Jugoslavije. Moderna galerija „Valjevo“ koju ste vi osnovali i nenametljivo je vodite iz pozadine proslavila je dvadeset pet  godina postojanja. Ona je sada najvažnija institucija te vrste u svetu, specijalizovana za magični realizam, oniričku, metafizičku i postnadrealnu figuraciju. Uspeli ste da povećate obim i poboljšate kvalitet inače dobrih kataloga, a vašu prošlogodišnju izložbu crteža pratila je  monografija. Planirate da pokrenete i ediciju teorijskih izdanja naših najboljih poznavalaca te umetnosti. Da li će Galerija početi da publikuje monografije, da li ste odustali od Muzeja Mediale u Valjevu i kakvi su planovi za dalji rad ove uspešne institucije koja deluje bez bilo kakve pomoći Ministarstva kulture Republike Srbije.
Moderna galerija „Valjevo“, iako se često navodi kao primer uspešne organizacije i delovanja, ipak je deo jednog opšteg društveno-ekonomskog konteksta i kao takva susreće se i sa izvesnim brojem problema tipičnim za našu sredinu. Kao i u svakom srpskom provincijskom gradu, u Valjevu vladaju kulturna tama i čamotinja. U njoj nekolicina entuzijasta s naporom održava iskru prosvećenosti, uspeva da njome povremeno potpali radoznalost jednog dela građanstva, a onda opet sve zamre i utopi se u mukotrpnu svakodnevicu. Kao i svuda u Srbiji, teško je ostvariti nešto solidno i trajno.
Upravo zbog toga nikad nismo tražili finansijsku pomoć od Ministarstva kulture. Zbog te opšte klime ravnodušnosti, pa onda i surevnjivosti i sitnih podmetanja odustali smo i od svakog pokušaja da za kolektivne izložbe dobijemo slike od Muzeja savremene umetnosti. Sve to je jako delikatno i srozava nivo razgovora, ali oni jednostavno bojkotuju valjevsku galeriju. Primer: čak ni za onako značajnu i na najvišem nivou pripremljenu izložbu, kakva je bila „Simbolizam na tlu Srbije“, nisu hteli da pozajme sliku Milene Pavlović Barili. A za izložbu „Portret“ nismo mogli da dobijemo „Teutu“ Olje Ivanjicki.
Što se izdavačke delatnosti galerije tiče, njome već sad, na samom njenom početku, možemo da se ponosimo. U saradnji sa štamparijom Voje Jovanovića („Agencija Valjevac“), odštampane su monografije mlađih srpskih slikara, Dunjića, Tucovića i Dolovačkog, koje po kvalitetu reprodukcija predstavljaju nešto najbolje što je na tom planu dosad kod nas urađeno. Ista ekipa obavila je posao i oko moje monografije, u koprodukciji sa francuskom izdavačkom kućom „Cercle d’art“.
Muzej neobičnog, fantastičnog slikarstva i dalje je na mrtvoj tački. Takav jedan poduhvat, u takvoj sredini, traži previše energije – koju ja jednostavno više nemam. Borba sa vetrenjačama jednostavno nije za moje godine.

Kako objašnjavate činjenicu da vama kao i Dadu Đuriću, uprkos tome što ste svetski poznati i što ste akademik, u Beogradu nikada nije bila priređena odgovarajuća retrospektiva ili veća izložba koju bi svaka normalna država odavno priredila umetniku vašeg značaja.
Ja sam dosad imao jednu jedinu retrospektivnu izložbu u Srbiji. Održana je 2003. godine, ali ne u Beogradu nego u Subotici i to na inicijativu arhitekte i biznismena Zoltana Vide, koji je hteo da svom gradu pokloni nešto lepo i veliko. Zoltan Vida je, za potrebe izložbe, kompletno restaurisao jednu velelepnu zgradu iz XIX veka, platio osiguranje za skoro sto slika i angažovao istoričara umetnosti Momu Pavlovića da bude komesar izložbe i da napravi katalog dostojan tog imena. Ta izložba je doživela veliki uspeh. Na to me danas podsećaju mnogobrojni isečci članaka iz štampe, video i foto dokumentacija, a pre svega katalog izložbe sa izvanrednim tekstom Milenka Radovića.
Što se Akademije tiče, već mi postaje mučno da to objašnjavam. Kao prvo, ja nisam član Akademije nauka, već njen dopisni član. To verovatno nema nikakve veze sa organizovanjem izložbi, ali bolje je da se razjasni.
Prvi pokušaj izlaganja mojih slika u prostoru Akademije propao je jer su bila teška vremena, Jugoslavija pod embargom i sve što uz to ide. Drugi pokušaj je takođe propao, tačnije, izložba je otkazana iznenada i po kratkom postupku, u momentu kad sam mislio da su pripreme već bile privedene kraju. I dan danas čekam da mi se u vezi sa tim neprijatnim događajem pošalje zvanično objašnjenje.
Sad je u toku tzv. „treća sreća“ koja će se, po svoj prilici, završiti kao i prethodne dve. I ovaj put sam dobio lepo sročeno pismo, koje je potpisao novi predsednik stručnog saveta galerije, akademik Đorđe Zloković. Predlaže mi se izložba za 2012. godinu i usput pominju finansijske teškoće u vezi sa njenim organizovanjem (osiguranje, katalog, pozivnice i ostali troškovi). I šta sada? Da li treba ja da to sve preuzmem na sebe. Da se godinu dana odreknem slikanja i da se upustim u posao koji niti sam ikad radio, niti znam da radim? Da li Akademija misli da slikari treba da finansiraju kulturu Srbije? Voleo bih da mi neko odgovori na sva ta pitanja. Ali, kako stvari stoje, a i iz mog dosadašnjeg iskustva sa kulturnim i ostalim srpskim institucijama, od tog posla neće biti ništa.

Nedavno je u intervjuu za „NIN“ Raša Todosijević, konceptualni umetnik, naš sadašnji predstavnik na Venecijanskom bijenalu, izjavio: „Danas mi se čini da je Mediala bila samo jedan mali začin na tu veliku nacionalističku temu. To je bila puka provincijalna naiva. Nedaroviti ljudi koji barataju velikim rečima“.  Obezvređuje se celokupno, ne samo srpsko figuralno slikarstvo, nipodaštavanje postaje preovlađujuće mišljenje i kako će proći drugi umetnici kad su ovako kvalifikovani vodeći. Ujedno je to i dokaz srozavanja „NIN-a“  u kojem je Mediala decenijama bila dostojno praćena. Todosijević, pravi naivni umetnik, ponosi se svojim navodnim obrazovanjem, kritikuje i vaše profesore, a da uopšte nema pojma da ste vi, Dado Đurić, Vladimir Veličković i Uroš Tošković u Parizu bili u društvu nekih od najvećih umova dvadesetog veka. Poznavali ste ili se družili sa Salvadorom Dalijem, Pablom Pikasom, Žanom Polom Sartrom, Eženom Joneskom, Anrijem Mišoom, Andreom Pjerom Mandijargom, Gistavom Reneom Hokeom, Jurgisom Baltrušaitisom, Etiamblom, Saranom Aleksandrijanom i Reneom de Solijeom. Todosijević verovatno za pola njih nije ni  čuo, kao što nije svestan da  ti geniji prošlog veka ne bi ni cipele brisali sa njegovim radovima. Slično Todosijeviću misli i Radomir Damnjanović Damjan i mnogi drugi.  Odakle tolika mržnja i elementarna kulturna nepismenost u doba interneta naših intelektualca, umetnika i ljudi iz kulture?
Dragi moj Dejane, vama je taj Raša postao lajtmotiv i noćna mora. Zašto taj nusproizvod aktuelne društvene i kulturne krize ne prepustite senzacionalističkoj štampi, kad ste već dokazali da ste dostojni ozbiljnijih tema? Eto, sad ste i mene uvukli u nešto što ne bi trebalo da me se tiče. Tog čoveka ili umetnika – ako hoćete, ne poznajem, osim sa stranica jednog broja „NIN-a“ koji mi je slučajno došao u ruke. Upalo mi je u oči da je taj novi, bolje rečeno novokomponovani „NIN“, dotičnom Raši posvetio šest stranica. Više nego što je ikad ijedan naš časopis posvetio nekom umetniku. Koliko bi onda prostora trebalo da da Paji Jovanoviću? Ili Leonardu? Ali sve to možda ima i neku logiku. Kakav umetnik takav i „NIN“. Svedočanstvo o opštem posrnuću i na planu umetnosti i na planu štampe. Od momenta kad je „NIN“ (baš kao i Blic) postao državno glasilo, od momenta kad država zvanično pruža podršku jednom sitnom vazalu belosvetskih trend-mejkera, nema ništa čudno u tome što je Raša u „NIN-u“, a „NIN“ sve dalje od onoga što je nekad bio. Taj moj utisak bio je upotpunjen kad sam uz nesuvisle izjave umetnika video i reprodukcije njegovih „crteža i slika“. Ostala mi je ipak enigma kako uz te naivne i nevešte pokušaje likovnog izražavanja može da stoji naziv akademskog slikara.
U okviru vašeg  pitanja pomenuli ste druženja nas pariskih slikara sa nekim velikim imenima francuske kulturne scene. Tu moram da unesem neke ispravke, bar što se mene lično tiče. O meni su pisali Rene de Solije, Patrik Valdberg, Alen Boske, Andre-Pjer de Mandijarg, Gistav Rene Hoke, Baltrušaitis, Saran Aleksandrian, An Tronš, Žan-Luj Ferije, Žan-Klarans Lamber i još neki drugi, da ne nabrajam. Napomenuo bih samo da je njihovo pisanje pre svega bilo motivisano interesovanjem za moje slikarstvo, a ne honorarom koji im je ponudio izdavač. Time se objašnjava što sam sa mnogima od njih godinama ostao u prisnim prijateljskim odnosima. U ateljeu su mi bili Jonesko, Elija Kazan, Borman, Žak Lakan… a imao sam priliku i da se upoznam i razgovaram sa Salvadorom Dalijem i Galom, zahvaljujući ondašnjem ambasadoru Jugoslavije u Parizu, neprevaziđenom Ivanu Vejvodi. Poznavao sam se i družio sa mnogim manje ili više poznatim slikarima moje generacije, ali ne i sa Pikasom, niti sa Mišoom. Sartra takođe nikad nisam sreo – ako su te stvari uopšte važne.

Vaše slike su predstavljene u nekim od najvažnijih svetskih izdanja o erotici. Vi posećujete i sajmove erotike, sakupljate dokumentaciju o toj temi i može se reći da je Eros kao naličje Tanatosa vaša opsesija. Da li je reč o nečemu višem i drugačijem od fasciniranosti ženskom lepotom? Vaše razumevanje Sofije, večnog ženskog principa koji oličava misticizam, začaranost, vitalnost i mudrost, sasvim je drugačije od holivudskog stereotipa, diktata modne i kozmetičke industrije. Zapadno društvo ženu pretvara u nabildovanu silikonsku Barbiku, agresivnu i neurotičnu kreaturu terora lepote  i mladosti ili kako je primetio Hans Georg Gadamer, poslednji veliki nemački filozof, za razliku od svih starih civilizacija i društava, u sadašnjem je prvi put sramotno biti star. Dobar ste poznavalac istorije filma i stripa, ali drugačije shvatate ženstvenost i erotizam i jedini se u Mediali bavite tom velikom temom evropske umetnosti. Miro Glavurtić je tvrdio da su humor i erotika prognani iz Mediale kao nedostojni.
U vreme moje izložbe u zamku Grijer, u Švajcarskoj, predsednik opštine mi je učtivo, ali i sa dozom nelagodnosti, stavio primedbu na prisustvo golih žena na mojim slikama. Ja sam ga na to samo upitao kad je poslednji put bio u Luvru. Luvr je pun golih žena, kao i celokupna istorija umetnosti, pa ne vidim razlog da se ja lišavam te večite i neiscrpne teme.
Žensko telo, realno ili imaginarno, sposobno je da u slikaru stvori tenziju, onu vibraciju neophodnu da se postupak stavljanja boje na platno pretvori u jedan duhovni čin. Osim toga, na čisto likovnom planu, ženska put predstavlja neverovatan registar suptilnih tonova, senki i prelaza. Naslikati žensko telo tako da se ispod površine oseća mistična tajna života ili tajna privlačnosti, ako hoćete, izazov je za svakog slikara.
Moja lična mitologija ženskog tela formirala se najpre kroz čitanje nekih romana i stripova, kroz gledanje holivudskih filmova, da bi se kroz prve studije aktova u Šumatovačkoj, a potom i na Akademiji, uobličila u tu ikonografiju koja u velikoj meri karakteriše moje slikarstvo. Žensko telo na mojim slikama je, dakle, rezultat jednog dugog procesa sazrevanja i nema nikakve veze sa ikonografijom ovog modernog doba koja ga je pretvorila u plastičnu lutku za prezentiranje garderobe, u najobičniji predmet široke potrošnje koji se može modelirati u skladu sa zahtevima i potrebama marketinga.
To što kažete da je Miro Glavurtić isključio erotiku iz Mediale moraću malo da korigujem. Podsetiću vas da je Olja Ivanjicki naslikala Teutu, koja uz svu suptilnost i misterioznost ipak odiše erotikom. A i sam Miro Glavurtić nije baš bežao od erotskih tema. O tome svedoči portret Ingrid Lotarijus koji se mogao videti na izložbi portreta u Modernoj galeriji „Valjevo“.

Da li sam propustio nešto da vas pitam, a rado biste rekli za čitaoce „Pečata“?
Mogao bih za kraj da kažem nekoliko reči o tome na čemu trenutno radim, pošto mi se čini da je ova etapa rada jedna od značajnijih u mom celokupnom stvaralaštvu. Već više od godinu dana okosnica mog života je jedna slika velikog formata, 2,60 x 4,00 metra, kojoj sam dao naslov „Ima li života posle smrti?“. Slika je dosta odmakla, mnogima čak izgleda dovršena, ali iz tame mog podzemlja neprestano izviru novi likovi i spodobe koji iziskuju neprestane promene, tako da još uvek ne znam da li sam se približio kraju.
U početku sam mislio da će ta slika biti neka vrsta mog testamenta, ali sad više nisam siguran. Nigde se ne žurim i povremeno se podsetim Šejkinih reči da je slikanje oblik molitve. Radim kad imam dovoljno energije i svetlosti u ateljeu, puštam da me slika vodi i pristajem na transformacije koje mi nameće. Prvo se zvala „Dolazak Antihrista“, onda mi se malo pomalo nametnula tema „Apokalipse“, sad je počela da se usložnjava i rascvetava i, kao što sam pomenuo, nove forme rezultirale su i novim sadržajem. Uvek je tako. U jednom trenutku slika uvek nadjača slikara i, ako je mudar, on će se njenim zakonima i povinovati.
Mesto boravka te velike slike bilo je određeno od samog početka njenog nastanka: u jednom normandijskom gradiću, na posedu jednog značajnog kolekcionara. To me dosta umiruje, to što znam da se neće povlačiti od kolekcije do kolekcije i, ko zna, završiti u nekom depou. Biće smeštena tako da će ljudi moći da dolaze i da je vide, zajedno sa još tridesetak slika većeg formata, iz svih perioda mog stvaralaštva.
Moj crni kvadrat se polako prazni. On je izronio iz moje podsvesti još u ona beogradska vremena, uzavreo od mračnih objekata i spodoba svih vrsta, aveti, vampira, veštica… Čitav jedan ukleti svet koji se pretakao na moja platna, koji me je u neki košmarnim noćima čak i lično pohodio, ali mi vremenom sve manje remeti život, valjda zato što sam shvatio da sam mu ja tvorac i da smo se nekako ipak sporazumeli. Uz pomoć slikarskog umeća ja sam taj tamni vilajet izneo na svetlost dana i ovekovečio ga na platnima. Sad smo i ja i on pred sudom istorije. Budućim generacijama ostavio sam dovoljno materijala da saznaju nešto i o meni i o misterijama koje se kriju u svakom od nas. Ja sam, zahvaljujući daru ili prokletstvu koje mi je sudbina dodelila, nevidljivo učinio vidljivim i time je moja misija na ovom svetu završena.

Hvala vam što ste u teškom trenutku za srpsku kulturu i društvo našli vremena da za čitaoce najtiražnijeg srpskog nedeljnika i njegovog internet izdanja govorite o temama koje drugi mediji složno zapostavljaju.
U Parizu, aprila 2011.

_________________

Veliki savremenici o Ljubi

Pored Tašenovih izdanja o Ljubi je pisano u dvadesetak stručnih knjiga  i  u desetak monografija. Ljubinim stvaralaštvom bavili su se neki od najznačajnijih ne samo francuskih intelektualaca, poput Etiambla, velikog orijentaliste i poznavaoca Remboa, Gustava Renea Hokea sa kojim počinju moderna proučavanja manirizma i Sarana Aleksandrijana, naslednika Andre Bretona. Kako je primećeno, delo i harizma ovog umetnika uvek izmiču sveobuhvatnom tumačenju. Osnovavši Modernu galeriju „Valjevo“ u Valjevu, iskazao se i kao vizionar u sagledavanju i predstavljanju najviših vrednosti srpskog i hrvatskog slikarstva.

10 коментара

  1. Veliki LJuba ,lafchina….. i nek si im Ljubo rekao za ~tri srprata,..~ …ha ha ha….
    A za matrinu i performanse od 129 sati…..
    Nasmejah se a pricu o kreativnoj krvavisi greshnog Mishela,…a i preformans Brashoa i Djine sa bodi art performansom,….ha ha ha

    Daj bre neku sbsku sliku, Ljubo, Srbine, legemdo!

  2. Da nema Pecata, ne znam sta bih citao, hvala Ljubi sto nam i recima siri vidike…

  3. Bice zivota i posle smrti…ali kakvog…?

    http://www.malenovine.com/?p=2186

  4. LUBO iz Valjevskog sam kraja, ponosan sam na vas.Slusao sam vas preko radija i TV i uvek sam na kraju emisije bio ispunjen zadovoljstvom.
    Sto rekao narod daj boze da jos dudo pozivis i da sa tvojim darom i proklestvom kako ti rece nevidljivo cinis vidljivim.

  5. E Bati Mihajilovicu se bas nije dalo da odvoji crno od zlatnog

  6. Hvala Bogu jedan ozbiljan razgovor sa Ljubom.Sa uzivanjem sam citala tekst i slagala sa njegovim stavovima. Kao sto je bio u mladosti, ostao je posten, skroman,dobronamerno kritican i iskreno predan svojoj velikoj ljubavi slikarstvu.

  7. Љубо Србине , брате мили !Тачно , три спрата……ха хаха ха
    Марина Абрамовић и њени шестанестодневни перформанси……..немам ништа спорно, али…није нам у генима та драма, лудило….

    Најачи је весели , грешни Мишел, добро си га ескивиро, а и Ђина, Брашо , жељни славе,….добро си преживео …..
    Поздрав из Западне Сербије,…

  8. *otimaj dok ima*

    Donacija od 70.000 evra za organizaciju na adresi DS-a

    Predstavnici Socijalističke partije Srbije u Kuli pokrenuli su juče pitanje finansiranja nevladine organizacije (NVO) koja je u protekle dve godine imala prihode od oko 70.000 evra, a bila je prijavljena na adresi Opštinskog odbora Demokratske stranke, vladajuće u ovoj opštini.

  9. uros toskovic je ziv i bitise u Baru,jedan od velikih koji je pomalo zaboravljen i zivi u nekom svojem svijetu.pozdrav za Ljubomira.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *