Stvaranje vojvođanskog identiteta

Piše Ostoja Simetić

Kako je, u tri faze, stvaran vojvođanski kulturni kontekst i kako se on danas manifestuje u praksi

Moguće je da u jednoj državi postoje regionalne kulturološke razlike, gdegod i znatne, ali se, usled postojanja centralnih, zajedničkih kulturnih vrednosti i ideja, ne dovodi u pitanje njihova celovitost i nacionalno jedinstvo. Nemačka se ujedinila oko jezika pruskog pozorišta, iako njeno stanovništvo karakterišu prilične razlike, kako jezičke, tako i etničke, usled vekovnog naslanjanja na susedne slovenske države, interreagovanja i mešanja stanovništva, običaja i kultura. Ljudi iz Gaskonje i Alzasa govore toliko raznolikim narečjima francuskog jezika, da bi kogod lako mogao posumnjati da se radi o pripadnicima različitih nacija, bar onoliko različitih koliko su Srbi i, recimo, Makedonci. Svejedno, francuska nacija je postojeća, jedinstvena i nedeljiva. Svi veruju u „Liberté, égalité, fraternité“ („Sloboda, bratstvo, jednakost“).

VOJVOĐANSKA LISNICA U VOJVOĐANSKOM DŽEPU
Regionalni partikularizmi naročito su izraženi u srpskom narodu. Narodu koji, nažalost, još nije stvorio modernu naciju, ne uspevši da u njeno okrilje integriše ostale etničke skupine koje u Srbiji žive. Jasan, nedvosmislen srpski karakter Vojvodine, ne dolazi u pitanje do komunističke vlasti i sakaćenja Srbije stvaranjem autonomnih pokrajina – Kosovo i Metohija, i Vojvodina. Nastala kao težnja srpskog naroda za emancipacijom od tuđinske vlasti i dominacije, vojvođanska ideja se, u SFRJ, izmetnula u antisrpski projekat, usmeren na dezintegraciju srpske države.
Pošto autonomija Srba od Srba u današnjoj Srbiji (tako i u SR Srbiji u vreme SFRJ) potpuno gubi smisao, neophodno je bilo stvoriti predstavu i svest o drugosti Srba iz Vojvodine u odnosu na Srbe iz ostalih naših krajeva. Ironično, ovo bi pokazalo da su težnje ugarskih političara sprovedene od strane samih Srba. Jedino ako prestanu da se osećaju Srbima i postanu pre svega i samo Vojvođani, ovi ljudi mogu poželeti da napuste Srbiju, a tada bi postali lak plen za lovce koji vrebaju iz prikrajka.
Na delu je pokušaj razlamanja srpskog identiteta današnje Vojvodine, stvaranjem konkurentskog kulturnog i identitetskog obrasca – vojvođanskog. Da bi se stvorio autentični, u odnosu na srpstvo konkurentski i dezintegrativni, vojvođanski kulturno identitetski obrazac, neophodno je integralistički srpski model učiniti odbojnim i predstaviti ga kao nazadni okvir koji ograničava talente i mogućnosti za prosperitet Vojvođanera. Srpstvo valja vezati za drveni točak volovskih kola zaglibljenih u balkanskoj kaljuzi, a vojvođanstvo treba oslikati blještavim svetlima evropskih metropola koja obećavaju prihvatanje Vojvođanera u porodicu zapadnoevropskih nacija, što garantuje toliko željeno materijalno blagostanje.
Da bi se u ovom naumu uspelo, moraju se izgraditi vojvođanske institucije, stvoriti vojvođanske manifestacije i nametnuti vojvođanske kulturno identitetske norme, nove političko-nacionalne realnosti. Zato je bilo neophodno, separatističkim Statutom AP Vojvodine, uvesti institucije Vlade i premijera Vojvodine, zato smo morali da dobijemo Vojvođansku akademiju nauka i umetnosti, Radio-televiziju Vojvodine, vojvođansku zastavu i mnoge druge elemente novog vojvođanskog nacionalnog identiteta. Ovi simboli bi trebalo da načine i u svest građana Vojvodine utisnu jedno novo nacionalno osećanje. Osećanje koje neće sopstvenu nacionalnu pripadnost identifikovati sa pravoslavljem, Nemanjićima, despotom Stefanom, Orfelinom, Vukom, Karađorđem i Kajmakčalanom, već s jedinstvenim kulturno-istorijskim prostorom Srednje Evrope. Mora se na svaki način, institucionalno, kulturološki i simbolički načiniti osećaj „drugosti“ (pojam „drugosti“ objašnjava prof. dr Bogoljub Šijaković u knjizi „Kritika balkanističkog diskursa: Jedan prilog proučavanju fenomenologije Balkana“) u odnosu na ostale Srbe.
Oni koji su se bavili nacionalnim inženjeringom na Balkanu (Benjamin Kalaj, Sava Štedimlija, J.B. Tito) koristili su ove pokrajinske razlike, koje su uvećavali i zlonamerno tumačili za stvaranja novih nacija, otrgnutih iz srpskog nacionalnog korpusa (Dejan Perišić „Rasparčavanje pijemonta“). Slične metode upotrebljavaju se i danas. Od najbanalnijih stvari poput izveštaja samo o utakmicama klubova iz Vojvodine u „Dnevniku“, takođe nosi naziv „Vojvođanski“, do stvaranja „Razvojne banke Vojvodine“, preteče buduće Narodne banke Vojvodine, sve aktivnosti su usmerene za ograđivanje vojvođanskog duhovnog, kulturnog i identitetskog prostora koji će onda dobiti i političku i teritorijalnu opipljivost. Opipljivost u smislu (polu)državne nezavisnosti.
Ključni zadatak u ovom zamešateljstvu jeste pridobijanje većinskog srpskog etničkog elementa za ideju nezavisnog Vojvođanstva. Jedino raskidanjem duhovnog zajedništva panonskih Srba sa ostalim delovima naše nacije, moguće je i teritoriju Vojvodine otkopčati od Srbije. Ne treba očekivati vojnu agresiju ili terorističku pobunu nacionalnih manjina. Scenario otcepljenja može biti samo onaj montenegrinski. Prvo se moraju pridobiti srca i umovi vojvođanskih Srba za ideju Vojvođanstva, a kasnije ćemo dobiti vojvođanski jezik, možda i neko novo slovo, vojvođansku pravoslavnu ili unijatsku crkvu, i uopšte vojvođansku lisnicu u vojvođanskom džepu.

TRI FAZE VOJVOĐANSKOG IDENTITETA
Stvaranje vojvođanskog kulturnog konteksta se, prema Dejanu Perišiću, odvijalo u tri faze. Vremenski okviri ovih etapa bili bi za prvu od raspada SFRJ do pobede opozicije na lokalnim izborima i stvaranje lokalnih vlasti 1997. godine. Druga je obuhvatila period do petooktobarske revolucije, a treća je nastupila DOS-ovim zauzećem vlasti i vrhunac dostigla usvajanjem separatističkog statuta AP Vojvodine.

Prva faza
Prva etapa je imala karakter subkulturnog pokreta, okupljala je ljude s društvene margine, često odevene u pankersku ili skinhedsku garderobu, sa nekoliko politikantskih strančica, na čijem čelu su obitavali iskusni parolaši, odbačeni na margine društva posle antibirokratske revolucije u severnoj srpskoj provinciji. Njihovo delovanje bilo je slično današnjem nastupanju Nacionalnog stroja Gorana Davidovića Firera. Dotični subkulturni pokret karakteriše jaka antisrpska retorika, često šovinistički, prezirom, srdžbom i mržnjom obojeni pokliči u cilju mobilisanja vojvođanerske javnosti i okrivljivanja Srbije za sve nevolje u kojima se davi Vojvodina. Agresivnost i odsustvo svakog obzira, osnovna su obeležja stila novih autonomaša. Oni se trude da stvore bunt protiv „okupatora“, da se koncentrišu, povežu i organizuju, te da za svoju mržnju pridobiju podršku okruženja. Iz pokreta izrasta nekoliko stranaka, koje izlaze u političku arenu s lepezom od lokal patriotskih do šovinističkih i antidržavnih programa. Kraj prve faze označila je pobeda opozicije na lokalnim izborima i formiranje gradskih i opštinskih vlasti 1997. godine.

Druga faza
Tako vojvođanerski pokret dobija političko institucionalnu dimenziju, zaposeda određene poluge vlasti, dolazi do resursa i dobija „pravo građanstva“ za svoje programe i ideje. Propagiranje ciljeva novih autonomaša sada postaje lakše, oni obnašaju javne funkcije, uspevaju da svom članstvu obezbede privilegije u smislu radnih mesta, upravnih i nadzornih odbora javnih preduzeća i ustanova, infiltriraju se u kulturne institucije organa lokalnih samouprava, instrumentalizuju ove instance vlasti i šire svoj uticaj u građanstvu. Iz poluilegale, prelaze u ofanzivu koju im omogućavaju zaposednuti položaji vlasti. Umiruju retoriku, peglaju i umivaju javni nastup, lokalpatriotskim populizmom šire krug pristalica i spremaju trenutak kada će svoje ideje ovaploditi u institucionalnim rešenjima.

Treća faza
Posle 5. oktobra započinje treća faza izgradnje vojvođanskog kulturnog konteksta. Koalicija Vojvodina koju čine Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, Reformisti Mileta Isakova i stranka Dragana Veselinova, kao deo pobedničke koalicije DOS, ulazi u državni sistem. Ovu etapu, stoga, možemo nazvati sistemskom. Više ne postoji državno ustrojstvo koje autonomaši treba da ruše, sada to ustrojstvo upravo oni kreiraju. Napokon su došli u priliku da sprovedu svoje planove i programe. Formiraju svoje NVO, televizijske produkcije koje autorske emisije ultragrađanističkog i autonomaškog usmerenja plasiraju na televizije s nacionalnom pokrivenošću. Pojavljuju se zahtevi za izdvajanje delova republičkih javnih preduzeća s teritorije pokrajine, poput „Vojvodina šuma“ i „Voda Vojvodine“.
Pošto su autonomističke ideje dobile rečeno „pravo građanstva“ u drugoj etapi, sada one nisu karakteristične jedino za deklarisane vojvođanerske partije, već ulaze na velika vrata i u druge političke stranke poput G17 Plus, SPS-a i naravno, Demokratske stranke. Kroatofilija u Vojvodini uzima maha, pa nekadašnji lomilac table sa znakom Radio-televizije Srbije, Nenad Čanak, učestvuje na svečanosti „Srijem Hrvatskoj“, a potpredsednik Vlade Srbije i partije G17 Plus dr Ivana Dulić Marković, ruča s Antom Đapićem, vođom proustaške Hrvatske stranke prava. O preduzećima i oranicama prodatim hrvatskim tvrtkama ne vredi ni trošiti reči.
Vrhunac treće faze označen je usvajanjem Statuta AP Vojvodine, čiji tvorac nije najeksponiraniji vojvođanerski državotvorac Nenad Čanak, već šef vojvođanske filijale Tadićevih demokrata dr Bojan Pajtić. Stranka čiji je on pokrajinski lider osvojila je dvotrećinsku većinu u Skupštini Vojvodine i sama je napisala novi Statut. Njegova rešenja su bila prilično revolucionarna, pa je bilo nužno fingirati sukob na relaciji žuti Beograd-žuti Novi Sad, kako bi predsednik republike oprao obraz i tobož izvojevao izvesne, za državu korisne, izmene predloženog dokumenta. Bilo kako bilo, Vojvodina je dobila Vladu i njenog predsednika, ima javna preduzeća, razvojnu banku, akademiju nauka i umetnosti, zastavu, grb, kvazidiplomatska predstavništva u inostranstvu i još silesiju drugih paradržavno-identitetskih obeležja.

JA NISAM ODAVLE, AL’ SAM VOJVOĐANER
Ovih dana je Novi Sad „počašćen“ bilbordima koji slave godišnjicu vojvođanske zastave. Sve jako podseća na Dan albanske zastave, radosno proslavljan u nekim drugim delovima Srbije s jednako prijateljskim namerama prema njoj. Ne tako davno, s istih bilborda su Novosađani primali čestitke zbog dobijanja Statusa glavnog grada! Čak i naizgled redovne aktivnosti, nužno dobijaju vojvođanerski predznak, neke na nivou naziva, druge na nivou grafičkih rešenja, a treće sadržinski. Vodi se akcija „Zasadimo svoju šumu – ozelenimo Vojvodinu“, koja ima za cilj, pored razumljivog – povećanja zelenih površina – i izgradnju osećanja pripadnosti vojvođanskom kulturno-geografskom prostoru što je nužan preduslov za izgradnju vojvođanskog, prvo kulturnog, a zatim i nacionalnog identiteta.
Simptomatična je i kulturna manifestacija Antićevi dani. Oni  dobijaju plakat u bojama koje neodoljivo podsećaju na stranački steg LSV-a, predvodnika vojvođanerske misli, iako sama manifestacija nema ideološkog sadržaja. Ovde se vidi sistemska komponenta izranjajućeg vojvođanskog kulturnog konteksta. Sada su sve manifestacije vojvođanske i u njima se može ili učestvovati ili neučestvovati, ali se nema načina za delovanje izvan institucionalnih okvira koje su postavili autonomaši. Strukturu Antićevih dana, zaodenutim u Čankove boje, čine kulturni poslenici koji po idejnom ili geografskom poreklu nemaju veze sa vojvođanerstvom i Vojvodinom uopšte. Đorđo Sladoje, svojim pesmama je opevao rodnu Hercegovinu, je izvršni producent i sedi u organizacionom odboru ove manifestacije. Pored njega tu su i „zvezde u usponu“ pesništva i književne teorije Alen Bešić (rođen u Bihaću) i laureat Brankovog kola Maja Solar (rođena u Zagrebu). Organizovana je i likovna kolonija, čiji je spiritus movens mladi i talentovani slikar Danilo Vuksanović, sin našeg poznatog književnika Mira Vuksanovića, poreklom iz Crne Gore. Trebalo bi pomenuti da je laureat ovogodišnjih Antićevih dana pesnik Nikola Vujčić, rođen u Velikoj Gradusi na Baniji. Zajednička crta, gotovo svih učesnika ove likovne kolonije mogla bi da bude – „ja nisam odavle“.
To, naravno, kada je umetnost u pitanju nema nikakve veze, ali problem nastaje kada se umetnost pakuje u određene ideološke okvire i čak postaje sredstvo za stvaranje novog nacionalnog konteksta. To što u ovoj manifestaciji učestvuju umetnici koji „nisu odavle“, neopterećeni bilo kakvom ideologijom ili, pak  poznati po srpskim patriotskim stavovima, ne svedoči o njihovom prelaska na stranu autonomista, već o činjenici da sličnih aktivnosti, lišenih vojvođanerskog pečata, nema. Antićevi dani signifikantno pokazuju da za stvaranje vojvođanskog kulturnog modela nisu potrebni Vojvođani, pa čak ni vojvođaneri, dovoljan je koncept sa političko-strateškom podrškom. Međutim, to nije ništa novo na ovim prostorima, setimo se Ilirskog pokreta, doveo je do kulturnog i nacionalnog preporoda u Hrvata, vodili su ga ljudi koji nisu hrvatskog porekla: Ljudevit Gaj i Avgust Šenoa (Česi), Dimitrije Demetar (Grk), Petar Preradović (Srbin), đakovački nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer (Nemac)… Kako to često biva ukoliko se stvarnost razlikuje od zamisli ideoloških konceptualista, koji imaju političku moć – tim gore po stvarnost (što bi rekao Hegel).
Najnoviji incident s postavljanjem spomenika Jovanu (Janošu) Damjaniću, mađarskom generalu iz Košutove revolucije, i onovremenom Jovi Divjaku, u Adi, jasno nagoveštava namereni tok preduhovljavanja Vojvodine iz srpske u neku drugu. Budući da smo mi, koji, makar i elementarno, osećamo ljubav prema Srbiji sada van sistema, preostaje nam samo da prepišemo metodologiju kojom su nas porazili autonomaši i da pokrenemo kulturno identitetsku revoluciju, kojom bismo preokrenuli u stanovnicima Srpskog Vojvodstva proces rasrbljavanja sponzorisan od pokrajinskih i republičkih vlasti. Neophodno je mobilisati sve raspoložive patriotske snage koje ličnim integritetom i kulturnim obrascem mogu pridobiti narod za srpsku ideju. Na istoj barikadi moraju složno uzvikivati „No Pasarán“ novinari, političari, naučnici, pisci, slikari, sportisti, glumci i ini, zainteresovani za očuvanje srpstva u krajevima severno od Save i Dunava. Ovaj naum ne sme biti defanzivne prirode. Mora imati jasnu ideju. Ukidanje autonomije. Potpuno i bezuslovno! Mora nedvosmisleno reći da je autonomna Vojvodina bilans potreba Srba ugroženih tuđinskom dominacijom, a da je sada autonomna Vojvodina pretnja Srbima koji bi uskoro, opet mogli postati žrtve iste ili slične dominacije. Autonomni kineski zid prema Beogradu i ostalim Srbima nije potreban našem narodu. On je opasnost i mora biti srušen.

4 коментара

  1. Vojvođanski identitet? Zar nije dovoljno kad jedna Sonja Biserko održava sesiju i daje podršku vojvođanskom identitetu, znamo šta je nastavak, entitet sa ingerencijama republike a posle nacija Vojvođaner u srednjoj Evropi.
    Atakovanje na identitet srpskog naroda je agresivan do izbezumljenosti, daju se kvazi argumenti o posebnosti, samo još da nas podele po selima.
    Politika denacionalizacije, može se shvatiti kao stvaranje amorfne mase od srpskog naroda koji će popunjavati nove nacije ali i stare npr. Hrvate, dakle Bosanci, Crnogorci,Vojvođaneri,Kosovari itd.
    Ko su srpski “Prosijaci i sinovi” u Vojvodini,C. Gori,BiH, Srbiji,Kosovu, svi znamo, etablirani srpski karijeristi ali i oficijlna vlast u Beogradu koja daje vetar u jedra takvoj “denacionalizaciji”, arhimandrit kvazi multikulturalnosti , tzv. evropejstva je Boris Tadić i razni ŠunJatovci.
    Zgodno je bilo jednom prilikom videti g-dina Dodika kada je tokom posete jednom gradu u RS pored srpske zastave koja je bila na stolu i zastava BiH, on je samo šutnuo rukom, ove Vojvođanere sa tom krpetinom- rugobom koju zovu zastava treba tretirati kao i sve agresore na državnp-pravni suverenitet Republike Srbije.Vremena za čekanje nema, oni su zauzeli vodeće funkcije u pokrajini, jer kako reče Pajtić docent Bojan , svi smo mi Vojvođani(rezervisano za Srbe), mogao je reči i Vojvođaneri, isto je.
    Srbija odnosno srpski narod je pred ponorom ili ćemo postati građani “Dijarbakira” ili suvereni narod u svojoj domovini.Izbori koji će biti raspisani u Srbiji su poslednja šansa za opstanak države, izborni slogan opozicije, Tadiću i bulamenti satrapa, treba samo da glasi “GLASAJ ZA SRBIJU” !

  2. Шта је ЛСВ хтео да покаже са 300 великих и малих застава, ако не своју, тада планирану, различитост и удаљеност од Србије. ЛСВ са 300 застава хоће да покаже да су они Европа, а да је Србија Малвини, Мадагаскар, Јухахаха, да они овде не припадају..
    Нико нормалан нема ништа против застава и грбова, али се та знамења не носе кроз град. Нека их окаче на установе које представљају, да се лепршају на ветру, боље него да њима изазивају емоције на поменуте Одлуке финансијера…
    Локалним грбовањем хоће и Европи да подвале. Хоће да тамо буду примани и примљени посебно и пре Србије. Србију у свету представљају на исти начин као и новоЦрногорци, да им Срби из Србије сметају на њиховом путу. Они су другачији Срби, бољи Срби, специјални Срби. Још када се уједине са разбијачима Србије, онда су у тим намерама још јачи…

  3. Smatram da je širenje autošovnizma u cilju rastakanja srpskog naciona i disolucije dela teritorije teško krivično delo, zar šovinizam nije sankcionisan u svim civilizovanim državama ili se to maskira kulturološkim razlikama i evropskim regijama, samo kad je reč o srpskom narodu.

    Jednopartijska država ,inkarnacija je Boris Tadić, dozvoljava ovakve pojave, zašto da ne, kad tužioci i sudije rade po upustvima a ne po zakonima i Ustavu Repubike Srbije.

    Možete li zamisliti kod Hrvata da neko širi autošovinizam u Dalmaciji,Slavoniji ili Istri koja zaista ima tradicionalne i kulturološke razlike u odnosu na ostatak Hrvatske, taj bi bio linčovan,potencirati i širiti animoztet prema sopstvenom narodu, pa gde to u svetu postoji, geografska regija i novi nacion od dela srpskog naroda, naravno “upakovan” u nekakvo vojvođanstvo.
    Ovo je recepcija modela “hrvatskih prolećara”, već izraubovana matrica o eksploataciji Vojvodine,superiornosti nad ostalim delovima srpskog naroda,vojvođanskim piscima,muzičarima i ostalim varijantama debilnosti onih koji govore i prihvataju takve ideje.Federalizacija Srbije je prvi korak i on je učinjen usvajanjem stauta,Boris Tadić je koautor ovog zla!

    Kad sam vidio na Tadćevom predizbornom skupu Čanka koalicionog partnera, sve mi je bilo jasno, da se čovek krsti i rukama i nogama.
    Rešenje je da se posle izbora i konstituisanja nove vlasti, ta bagra sankcioniše prema K.Z. RS

  4. Добро обрађено ово питање, свака част информисање народа у овим временима је од пресудног значаја!

    Али неби се сложио, чак би и апеловао да исправите и убудуће не правите такве грешке као што је стављање организације ,,националног строја” , под исти циљ ненада чанка.

    Ова организација није посве позитивна, али ако се ико у Војводини бори против сепаратизма и чанка онда је то Давидовић и његова организација.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *