Putinov paket Beogradu

Piše Bogdan Đurović

Kako ističu moskovski analitičari, Beograd može uskoro da postane jedan od krupnijih kupaca ruskog naoružanja. Međutim, postavlja se pitanje kako bi na to reagovali Brisel i Vašington

Poseta Vladimira Putina Beogradu nije imala velikog odjeka u ruskim medijima. Zapravo, ako ćemo pošteno, nije imala uopšte odjeka. Jedva da je poneki list ili internet portal o tome izvestio. I to, takođe veoma šturo, prenoseći tek nekoliko zvaničnih citata ruskog premijera i srpskog predsednika Borisa Tadića.
Međutim, kada je beogradski „Blic“ objavio da je Putin u Beogradu nudio kredite u iznosu od 10 milijardi dolara, od kojih tri milijarde za kupovinu naoružanja, taj tekst su skoro svi ruski mediji preneli. Što, donekle, može da čudi, jer oni zaista retko prenose bilo šta što je objavljeno u srpskoj štampi. I, što je posebno zanimljivo, iako se svi pozivaju na beogradski list, ton i interpretacija tih tekstova upućuje da Rusi ovu informaciju veoma ozbiljno tumače, gotovo je ne dovodeći u sumnju.
Istine radi, trebalo bi podsetiti da je „Pečat“ o mogućim nabavkama ruskog naoružanja pisao još pre 11 meseci (br. 115), kada je rusko Ministarstvo spoljnih poslova izradilo predlog novog spoljnopolitičkog programa, koji su pojedini mediji nazvali „tajnom spoljnopolitičkom doktrinom“. Iako u tom dokumentu, objavljenom od strane „Njuzvika“, Srbiji nije posvećeno mnogo prostora, i posle 11 meseci pojedine formulacije ostaju, čini se namerno, nedorečene i nejasne. Tim pre ih vredi ponovo osvetliti.

LAVROV VS MEDVEDEV
Pored nove arhitekture evropske bezbednosti, od koje Rusija neće odustati, sprečavaće se i svaki pokušaj stvaranja vojno-političkih alijansi i sistema protivraketne odbrane. Srbija je svrstana u grupu zemalja pod međunarodnom izolacijom, za koje se kaže: „Obezbediti ekonomske efekte, uključujući povlašćene uslove (režim najpovlašćenije nacije za robu, investicije, povlastice u transportu i drugo) iz dosledne podrške RF nizu država (konkretno Jermenije, Uzbekistana, Irana, Kube, Sirije, Srbije), u meri njihovog izlaska iz međunarodne izolacije“. A u posebnom delu o Srbiji stoji šturo: „Aktivizirati saradnju sa Srbijom u naftno-gasnom sektoru, u prvom redu izgradnju magistralnog gasovoda Južni tok, kao i bilateralne veze po liniji vojno-tehničke saradnje“.
Iz poslednje rečenice prilično jasno se čita da Moskva želi vojno-tehničku saradnju, odnosno, po svemu sudeći, orijentaciju („aktiviziranje“) Beograda na nabavke ruskog naoružanja i vojne opreme. Ako je to prošle godine izgledalo kao daleka, nejasna i neizvesna budućnost, posle Putinove posete cela priča se predstavlja u prilično drugačijem svetlu.
Trebalo bi još podsetiti da u ovom ruskom dokumentu, koji ni do danas nije zvanično objavljen (pa se stoga s pravom može nazvati „tajnom doktrinom“), ima još nekoliko zanimljivih stavova šefa diplomatije Sergeja Lavrova, koje on predstavlja u uvodnom delu, adresiranom na predsednika Dmitrija Medvedeva.
Lavrov kaže da je „svetska finansijsko-ekonomska kriza odraz krize zapadnocentričnog sistema globalnog upravljanja pri dominaciji SAD-a, kao i odgovarajuće etape globalizacije“. „Snažan izvor nestabilnosti jeste jednopolarna konfiguracija savremenog svetskog finansijskog sistema sa centrom u SAD-u, koja je, kao i utopijski pokušaj povratka liberalizmu, dokazala svoju urođenu neuravnoteženost“, piše Lavrov. Među najvećim faktorima rizika „u vezi bolne adaptacije Zapada na kardinalno izmenjenu situaciju“, ruski šef diplomatije vidi „problem otvaranja transformacionog potencijala administracije Baraka Obame“ i  „pokušaje povratka konfrontacionoj politici iz prethodne administracije, kao sredstvu rešavanja sadašnjih problema Amerike, pre svega finansijsko-ekonomskih“.
Posle najnovijih događaja u Libiji, mnogo bolje se razume tadašnja zabrinutost ruskih diplomata zbog američkog povratka konfrontacionoj politici, kao sredstvu za rešavanje ekonomskih problema. Utoliko je pouzdaniji i onaj deo Lavrovljeve analize koja se odnosi na srpske nabavke naoružanja iz Rusije. Jer, jedan deo toga je i javno saopšten prilikom Putinove posete – Južni tok i investicije u srpsku privredu. Za pretpostaviti je da je premijer Rusije svojim sagovornicima u Beogradu ponudio i drugi deo tog paketa, naoružanje, o čemu se iz razumljivih razloga nije govorilo javno. Ali, zato je taj „balon“ pušten u beogradskim novinama. I odmah prihvaćen u vodećim ruskim glasilima.

MODERNIZACIJA VOJSKE
Kako se ističu moskovski analitičari, Srbija može uskoro da postane jedan od krupnijih kupaca ruskog naoružanja. Oni podsećaju da su snage srpskog ratnog vazduhoplovstva i pre rata 1999. godine bile opremljene sa 80 odsto zastarele tehnike, uključujući „migove-21“, dok su moderniji „migovi-29“ ili oboreni, ili zahtevaju remont.
Novinari podsećaju da su pre godinu dana vlasti u Beogradu uputile zahteve za ponudu borbenih aviona četvrte generacije nizu zemalja, u nameri da raspišu tender za obnovu ratnog vazduhoplovstva. Kako se navodi, Beograd je zainteresovan za američki F-16 i F-18, švedski „gripen“, francuske „rafal“ i „eurofajter“, kao i za ruske „mig-29M“ i „Su-30“. I naglašava se da su ruski aparati od samog početka u prednosti zbog povoljnog odnosa cene i kvaliteta.
Takođe, dodaje se da je ishod rata očigledno pokazao da su PVO sistemi iz 60-ih i 70-ih godina praktično nemoćni u sukobima današnjice, gde se najveći deo operacija izvodi upravo iz vazduha. Jer, osim Jugoslavije, to potvrđuju i primeri Avganistana, Iraka, a odnedavno i Libije. Zato, navode ruski novinari, ne isključuje se da Srbija zatraži PVO sisteme novije generacije, kao što su S-300 i njemu sličan S-400 (sličan po tome što za sada koristi iste rakete). A osim toga, Srbija bi mogla da kupi i ruske radio-lokacione stanice, jer su naši sistemi za izviđanje takođe prilično stradali u ratu.
Ruski analitičari, međutim, ukazuju na nekoliko problema. Prvi je, naravno, novac. Kako ističu, tri milijarde dolara je suviše malo za kompletnu popunu borbene avijacije, PVO programa i sistema za osmatranje neba. Sa druge strane, podsećaju da NATO neće dozvoliti Beogradu ozbiljnu modernizaciju vojske, pošto alijansa zahteva redukciju, a ne jačanje srpskih oružanih snaga.
Kako ističe poznati ekspert za Balkan Jelena Guskova, nije verovatno da bi EU i SAD pozdravili rusko-srpski posao u domenu naoružanja. „Oni i ne kriju da žele da udalje Srbiju od Rusije. Jer, bez obzira na to što veliki deo srpske političke elite vezuje budućnost zemlje sa Zapadom i ulaskom u strukture NATO-a, javnost gleda u pravcu Rusije. Deo Srba strahuje da njihovi problemi nisu okončani, jer je posle raspada Jugoslavije ostalo još potencijalnih tačaka sukoba. One postoje kako na jugu Srbije, tako i na severu. Zato ne vidim ništa neobično u težnji Srba da se naoružaju. I ne treba isključiti da je rusko rukovodstvo, u pokušaju da prikoči ulazak Srbije u NATO, zaista ponudilo kredit koji bi mogao da utiče na odluku Beograda“, smatra Guskova.
Ovu seriju tekstova, kao pečurke posle kiše najednom iznikli posle signala iz Beograda, trebalo bi posmatrati u kontekstu Lavrovljevih stavova iznetih u pismu Medvedevu. Jer, osim što se pominje sada već dobro poznati koncept nove evropske bezbednosne arhitekture, važan stav je i suprotstavljanje pokušajima nametanja američke protivraketne odbrane Evropi, o čemu mediji mnogo manje govore. Upravo se na tom polju, u tišini diplomatskih kabineta, vodi pravi rat za vojni uticaj na Starom kontinentu.
I tu je uloga Srbije ključna. Nije slučajno „procurelo“ kako je Putin poručio srpskim parlamentarcima da bi ulazak u NATO doneo zapadne rakete u Srbiju, posle čega bi Moskva morala da nacilja i našu zemlju. U tom smislu, poučan je primer Češke koja je baš ovih dana odustala od razmeštanja velikog američkog radara na svojoj teritoriji, svesna da kvarenje odnosa sa Rusijom može mnogo više da je košta, nego što ima koristi od „saradnje“ sa Amerikom.
Međutim, ako Češka neće, hoće Bugari, Rumuni, Albanci… A to su sve srpski susedi. Zato je značaj Srbije višestruko veći za Rusiju, nego što je bio do sada. Rusija je spremna da finansira srpsku privredu i vojsku, pod uslovom da Beograd zadrži kurs vojne neutralnosti i da se u političkom smislu više oslanja na Moskvu. Tako treba i tumačiti Putinove „beogradske poruke“.
I, da budemo iskreni, to uopšte nisu mala dostignuća. Problem je samo u tome koliko je prozapadni oficijelni Beograd spreman da prihvati Putinov paket. Sve će, zapravo, najviše zavisiti od toga da li će se o tome primarno odlučivati u Srbiji ili u Briselu i Vašingtonu.

7 коментара

  1. Haški sud i presuda hrvatskim zločincima generalima Gotovini i Markaču .
    Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod isto kao i Hrvati i da nije bilo Srba koji su u Hrvatskoj krenuli u partizane i digli ustanak , Hrvatska bi na kraju rata bila ono što je i trebala biti fašistička država gubitnik II svjetskog rata . Hrvati ti pokatoličeni Srbi najveći su neprijetelji Srba pravoslavaca . Potkopavali su prvu zajedničku državu kraljevinu SHS , potkopavali su i drugu zajedničku državu Jugoslaviju i razrušili uz pomoć stranaca . Pri tome su počinili najveći genocid u 20 veku proterivanjem oko 280 000 Srba i oko 200 000 Jugoslovena od kojih je 95 % bilo Srba .Samim tim su pokazali zapanjujuće naivnim da ne kažem gore Srbima da s njima nema života i da nikad više s njima ne smemo ući u zajednicu jer bi to bio kraj Srbije .To je narod pun mržnje koju šire putem škola, katoličke crkve , medija , svim sredstvima i bez prekida . Konačno da je Hag rekao tek pola istine zločinački potvat . Drugi dio istine je GENOCID nad srpskim narodom Krajine . Krajina nije od jučer nju su Srbi natopili krvlju za vreme AustroUgarske a i kasnije u I i II svetskom ratu i sada ovom zadnjem. Moram reći da je Krajina za vreme Austrougarske bila izuzeta iz vlast Hrvatske i odgovarala je jedino Hasburškoj monarhiji . Ako su već Hrvati imali pravo rušiti Jugoslaviju i odeliti se od nje onda su i Srbi kao konstitutivni narod imali pravo proglasiti na prostorima Republike Srpske Krajine gde su bili većina svoju državu isto kao i Hrvati . Dok oni to osporavaju i Srbe su proglasili manjinom u isto vreme to se njima sprema u Bosni . E sad oni tu dreče kao mačak kad ga dete povlači za rep . Oni tu brane svoju konstitutivnost koju su Srbima u Hrvatskoj bezobrazno oduzeli .Da nebi bilo novi ratova kroz neko vreme Evropa se uz pomoć Rusije i Srbije treba založiti za vraćanje u život Republike Srpske Krajine u njenim granicama kad je nastala na odprilike 35 % teritorije socijalisičke Republike Hrvatske . Normalno s izlazom na more kod Zadra ili Šibenika . Jer za to more ginuli su svi narodi Jugoslavije da bi ga Broz velikodušno poklonio svojim Hrvatima baš kao i Baranju koju je oteo Srbiji . Međimurje koje je oteo Mađarskoj, Istru i Dalmaciju s otocima koju je oteo Talijanima itd. Za sve te krajeve ginuli su i Srbi a za nagradu je nad njima počinjen genocid i protjerivanje . Znači Republika Srpska Krajina mora postati država kao garant mira na ovim prostorima . Inače će nemir biti uvek prisutan jer kako kažu Hrvati ako treba čekati i 900 godina Srbi se neće odreći Krajine.

  2. Bilo bi dobro imati S300 ili S400 jer bi njime mogli naneti ozbiljne gubitke neprijateljima u slucaju napada kao 99. Manje bi bili podlozni americkim ucenama. Samo SutaNOVAC je natovac. Sa Migovima 29 i F16 i F18 ne mozemo se uspesno braniti ali sa raketnim sistemima je vec druga stvar. Nisam siguran koliko su moderni S300 i S400 jer S300 su Bugari imali vec 99.

  3. Nije u pitanju posedovanje efikasnih sistema, u pitanju su medjusobni sporazumi velikih sila i dogovori medju njima o uslovima trgovine, doziranju….jacine sredstava,.jer, isto to moze da dobije i Gruzija, Cecenija od SAD. Nakon toga, dolazi najbitnije, da li je Srbija, ovako svojski razoruzana,drugih segmenata nacionalne odbrane, sposobna za *totalni rat* u bilo kojoj varijanti.Ocito, od ovoga sgmenta je i pocela *tranzicija*, obogacena..*aditivima* Vuka Draskovica, potpisom o slobodnom prolasku, dokazano okupatora. Svakako, da su stvari na svome mestu, Vuk Draskovic, i ne samo on, dopali bi teske robije, sto nije sluca, zato ga vodaju, bez obzira na minoran broj pristalica,,,kao *jezicak na vagi* izdaje, skretanje paznje sa sebe, a radi se o *organizovanom poduhvatu vladajuce koalicije*, sa usputnim, namicanjem gladi, radi skretanja javnosti sa *strateskih poduhvata*..ukljucujuci, i *postepeno inkludovanje vlasti* u monarhiju i SPC.

  4. 10 godina kvazi tranzicije jeste izgubljeno vreme ali sustinski narod je morao iskusiti gorko iskustvo da bi postao svestan cinjenice da nismo uzalud dobili bombe da nismo uzalud 2 decenije postojano i uspravno branili put istine i pravde. Izdrzacemo na tom putu a da svetski mesetari nisu svemocni govori na zalost primer Japana. Priroda je sam ustala protiv ovolike kolicine zla i nepravde na planeti.

  5. Oba bi teske robije dopali, znamo i kakve i od koga, i stoga su vec dugo okakvi kakvi vec jesu. Dzaba im i brada i stiropor.
    Ne cudi me sto je narod odustao od prvog, ali me cudi sto od drugog jos nije.
    I jos: Cestitka Petru I, sve tacno od reci do reci.

  6. Poslije sudske presude međunarodnog suda u Hagu o genocidu i osude hrvatskih generala i Tuđmana , nad srpskim narodom u Republici Srpskoj Krajini treba raditi svim snagama da ona postane država u granicama kojima je postojala . Inače se Srbi nikad neće vratiti na svoja ognjišta a međunarodna zajednica bit će pokrovitelj Hrvatskoj u genocidu , etničkom čišćenju i protjerivanju Srba iz njihovih etničkih prostora na kojima su živeli vekovima .Ako se za ista dela sudilo Nemačkoj posle II svetskog rata i na Hrvatsku treba izvršiti međunarodni pritisak da prizna Krajinu .

    Република Српска Крајина

    Republika Srpska Krajina
    Застава Републике Српске Крајине
    Грб Републике Српске Крајине
    Застава Грб
    Химна: Боже правде
    Положај Републике Српске Крајине
    Главни град Книн
    Службени језик српски
    Председник: Милан Мартић
    Премијер: Милан Бабић
    Државе које су признале независност: званично ниједна
    Површина
    – Укупно 17.028 km2
    Становништво
    – 1991. 435.595
    – Густина 26/km²
    Валута крајишки динар
    Временска зона UTC +1
    1председник РСК у време операције Олуја
    2премијер РСК у време операције Олуја

    Република Српска Крајина (РСК, Крајина), је била самопроглашена, међународно непризната република, која је постојала између 1991. и 1995. године и коју су већински настањивали Срби. Основана је на територији СФР Југославије – Република Хрватске, која је у то време такође била самопроглашена и међународно непризната република.

    Главни град РСК био је Книн (12.000), а остали већи градови били су: Вуковар (33.000) и Петриња (19.000). Према незваничним процјенама РСК је средином 1993. године, имала 435.595 становника и површину од 17.028 квадратних километара. Од укупног становништва, 91% чинили су Срби, 7% Хрвати и 2% остали.

    РСК се незванично граничила са Хрватском, СР Југославијом (тачније Србијом), Мађарском, Босном и Херцеговином (односно са Републиком Српском и Федерацијом Босне и Херцеговине).

    Највећи део Републике Српске Крајине Хрватска војска је заузела у Операцији Олуја и Операцији Бљесак, када је извршено етничко чишћење над српским становништвом на тој територији, када је убијено и протерано више од 500.000 Срба. После овог масакра, један део територије бивше РСК, познат као Сремско-Барањска Област, био је под управом Уједињених нација до 1998. године, када је мирним путем и послије преговора са тадашњом СР Југославијом, укључен у састав Републике Хрватске.

    Географија

    Географске регије РСК биле су: Сјеверна Далмација, Лика, Кордун, Банија, Западна Славонија, Барања, Источна Славонија и Западни Сријем .
    Још за вријеме првих сеоба Срба, док је Србија била под турском влашћу, Срби су кретали на запад у потрази за просторима на којима би могли да несметано настављају свој живот. Таквим помјерањем дошло је до насељавања у тадашњу Аустријску монархију. Аустријски монарси су понудили Србима да се населе у пограничним дијеловима монархије, на граници са подручјима под турском влашћу. Срби су то прихватили уз повластице које су се односиле на додјелу земљишта и ослобађање од плаћања пореза. Тако настаје Војна крајина (1579. год.), по којој је и Република Српска Крајина добила име. Аустро-Угарском окупацијом Босне и Херцеговине престаје опасност од напада Турака на границе Монархије и тада престаје да важи управа Војне крајине (1881. године). Срби који су били војници у Војној крајини наставили су свој живот на тим просторима сада као слободни замљорадници. Од тих времена ови простори су углавном насељени православним становништвом. Да би Војна крајина постала део Хрватске и Славоније Сабор је 11.5. 1867. донео одлуку да је српска нација равноправна и једнака хрватској, чиме је призната конститутивност Срба и једнакост са хрватским народом.

    Иначе, поријекло српског становништва на тим територијама датира из дубље прошлости, иако су масовна насељавања започела тек почетком 16. вијека. Први помен Срба на тим просторима датира са почетка 9. вијека, када Србе спомиње франачки хроничар Ајнхарт. Исти хроничар не спомиње Хрвате као народ, него Гудушчане и Панонце.

    Ти први помени Срба вежу се за просторе Далмације. Два велика српска манастира саграђена су у времену прије почетка напада Турака на Србију. Та два манастира су Крупа саграђена 1317. и манастир Крка саграђен 1350.

    Насупрот томе, српско становништво које је живјело на просторима Источне Славоније, Барање и Западног Сријема насељава те просторе још од времена сеоба словенског становништва у Панонску низију у 5. вијеку.
    Хрватска у СФР Југославији

    Више аутора тврди да је подручје Хрватске остало без око 500.000 Срба (око 300.000 побијених по логорима и у другим акцијама усташа, и око 200.000 пребеглих у Србију).

    Драстичан притисак на Србе у Хрватској током СФРЈ је био покушај елиминације Срба из политичког, економског и културног живота у јеку масовног покрета 1971. године. Прављени су спискови непожељних Срба, агитовало се поново за „хрватску стројницу о хрватском рамену“ итд. Када је дошло до усијања, СК и Тито пресекли су хрватски покрет.
    Република Српска Крајина је формирана 1991. године одвајањем од Социјалистичке Републике Хрватск . Настанак ове државе уследио је након доласка на власт Фрања Туђмана и његове националистичке политичке странке Хрватске демократске заједнице (ХДЗ). Сјећајући се на трагичне историјске догађаје који су се одиграли у Другом свјетском рату, и послије искључења Срба као конститутивног народа из новог Устава Хрватске, српско вођство је одлучило да спроведе референдум о будућности српског народа и наставку живота у Републици Хрватској. Тим референдумом великом већином гласова изгласано је одвајање од Републике Хрватске и стварање нове државе Републике Српске Крајине. Дана 19. децембра 1991. године усвојен је први Устав Крајине.

    Хрватска инсистира на томе да је побуна Срба на простору Републике Српске Крајине диригована из Београда.

    Још крајем 1990. године пооштравањем тензија у читавој бившој Југославији и отцјепљењем Словеније, хрватска власт започиње са наоружавањем и стварањем паравојних формација, које су биле под окриљем МУП-а[тражи се извор од 09. 2009.]. Устав и закони СФР Југославије су предвиђали присуство само једне војне формације, тј. Југословенске народне армије (ЈНА). Специјални одреди хрватске полиције су распоређивани на територијама са већинским српским становништвом.

    То су били први кораци ка стварању државности Републике Српске Крајине која је започета у Книну, а касније је проширена на шире просторе на којима је српско становништво представљало већину. Српска војска Крајине и друге српске оружане формације су у периоду формирања РСК у неким подручјима чиниле протеривања хрватског становништа које је избегло у Хрватску или у неку од држава западне Европе. Данас су овакве констатације један од аргумената за оправдање етничког чишћења Срба у операцији „Олуја“ четири године касније.

    РСК је у почетку имала у свом саставу 28 општина, али непогодност распореда територија који је био веома узак појас уз границу са Босном и Херцеговином стварајући јако дугачку границу, и мали број становника били су предуслов за слабљење одбрамбених позиција Војске РСК. Тако је у честим офанзивама Хрватског вијећа обране (ХВО), војске Хрвата из БиХ, Република Српска Крајина остајала без многих својих стратешких позиција. Долазак снага УНПРОФОР-а доноси једну врсту олакшања, али не и престанак борби које су трајале све до августа 1995. године.
    Епилог
    4. августа 1995, Хрватска војска је започела војну операцију „Олуја“, током које је заузела највећи део Републике Српске Крајине, чиме је она практично престала да постоји.
    За време „Олује“ је прогнано око 250.000 српских цивила , а један број њих је погинуо у војним нападима на избегличке колоне. Прогнани Срби одлуком хрватске државе изгубили су право на своју имовину. На основу прогона оволиког броја српских цивила може се рећи да је хрватска држава извршила етничко чишћење Срба. Већина становника српске националности избегло је у тадашњу СР Југославију и Републику Српску. Преостале територије РСК – Источна Славонија, Барања и Западни Срем, 1998. године долазе под управу Републике Хрватске мирним путем и преговорима по завршетку рата у Републици Хрватској.

    По подацима невладине организације „Веритас“, у Хрватску се вратило свега 40.000 Срба, мање од шестине прогнаника. Повратници су углавном старци. Њима нису у потпуности обезбеђени основни услови за живот, и изложени су дискриминацији, нарочито у руралним подручијима. Српским повратницима, као и прогнаницима, углавном није враћена њихова имовина, запоседнута од стране Хрвата, како локалних, тако и избеглица. Влада Републике Хрватске одбија да пружи право избеглим Србима да „друштвене“ станове откупи. Због тешке ситуације на радном тржишту, неразвијености повратничких подручја, а нарочито због државне политике нечињења у стварању услова, највећи број повратника је незапослен.
    Политика
    Книн – главни град РСК

    У периоду свога трајања, Република Српска Крајина је имала три предсједника. По одвајању од Републике Хрватске први председник био је др Милан Бабић, који је живио у Книну и био један од главних заговорника за одвајање Крајине од Републике Хрватске у спорним периодима. Након њега власт преузима Горан Хаџић из Источне Славоније. Посљедњи предсједник изабран на демократским изборима 1994. године био је Милан Мартић, који је обављао своју дужност све до пада Крајине у августу 1995. године.

    У Крајини су једном одржани парламентарни и предсједнички избори. Главни фаворит на изборима била је Српска демократска странка која је имала и највише посланика као и дотадашња предсједничка мјеста (иако је Милан Мартић био представљен од групе грађана, њега је подржавала СДС српских земаља). Поред СДС, која је била подијељена на СДС српских земаља и СДС Крајине, на изборима су учествовале и Српска радикална странка, Социјалдемократска партија Крајине и Српска партија социјалиста. Председници Хаџић и Мартић су уживали значајну подршку београдских медија у односу на своје политичке противнике.
    Државни симболи

    Званичне ознаке Републике Српске Крајине биле су грб и застава, која је била састављена од три боје у једнаким пољима од горе према доље: црвена, плава и бијела. На средини заставе налазио се двоглави орао са круном, који је представљао и грб Крајине.
    Оружане снаге

    Оружане снаге Републике Српске Крајине су биле Српска војска Крајине (СВК) и милиција. Српска Војска Крајине званично је настала 19. марта 1992. године.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *