Pogled za publiku: kroz zatamnjeno staklo!

Piše Raško V. Jovanović

Predstava „Kao kroz staklo“ Beogradskog dramskog pozorišta, kako zbog samih rediteljskih rešenja (Anje Suše), tako i  po načinu glumačke igre, neumoljivo nas je podsećala na spektakle u našim pozorištima za decu

Nepunih godinu dana posle premijere u londonskom „Almeida-teatru“ scenarija  Ingmara Bergmana „Kao kroz staklo“, koji je za izvođenje u pozorištu priredila Dženi Vorton, Beogradsko dramsko pozorište prikazalo je nedavno to delo u režiji Anje Suše.

BRZINA ZA POHVALU, OSTALO – NIJE
Ova brzina repertoarskog transfera može nekome i imponovati kao izraz želje da Teatar na Crvenom krstu obnovi svoj ugled, stečen prikazivanjem dela savremene strane dramaturgije sredinom prošloga veka. Međutim, prema onome kako je taj projekt realizovan samo ta  brzina u preuzimanju stranoga teksta može zadobiti priznanje, i to prevashodno od onih koji se zalažu za aktualizovanje našeg pozorišnog repertoara,  i ništa više. Jer, predstava Beogradskog dramskog pozorišta, kako zbog samih rediteljskih rešenja, tako i  po načinu glumačke igre, neumoljivo nas je podsećala na spektakle u našim pozorištima za decu. Naime režija je najveću pažnju poklanjala iznalaženju povoda i mogućnosti za što više fizičke radnje na sceni, oslanjajući se i na tekovine iskustava postdramskog pozorišta (povremeno korišćenje projekcija na širokom ekranu, prisustvo svih aktera na bini i kada imaju i kada nemaju scenskih zadataka, njihova svlačenja i presvlačenja koja nisu uvek bila u neposrednoj dramaturškoj funkciji i slično). Kad je reč o igri glumaca, treba istaći da je  Boris Komnenić, kao David, svojim stavom i ukupnim glumačkim izrazom jedini bio u bergmanovskim vodama. Ostali interpretatori karakterističnih Bergmanovih likova snalazili su se kako su umeli i znali, uglavnom se oslanjajući na spoljni izraz,  odustajući od dublje psihološke studije.

NEDOSTAJALO JE MERE
U središtu ovog kamernog filma u tri čina, kako je sam Bergman označio svoje delo za koje je 1962. godine dobio „Oskara“ za najbolji strani film, svakako je Karin, nasledno mentalno bolesna mlada žena koja pati od halucinacija i histerije, te provodi odmor na jednom osamljenom ostrvu sa suprugom Martinom, inače lekarom, kao i sa mlađim bratom Frederikom i ocem Davidom. Radnja, zapravo sukob, zbiva se u toku 24 časa u pažljivo izgrađenoj situaciji na jednom mestu (reč je o skromnoj, ali zapuštenoj kući), što omogućuje da svi akteri međusobno jedan drugome budu ogledala. Pošto je pronašla i pročitala odlomak jedne novele svoga oca, inače uglednog književnika visokotiražne proze, Karin se, sagledavši projekciju svoje sudbine, veoma uznemirila i ponovo zapala u halucinantno stanje. Jelena Petrović kao Karin, uopšte gledano, tumačila je lik vrlo impulzivno, naglasivši visok stepen nervoze, baš kao i promenljivog raspoloženja. Njenoj kreaciji nedostajalo je više mere i takta, što bi upućivalo i na izvesnu rezignaciju koja ju je svakako opsedala, posebno posle onoga što je pročitala u očevoj noveli. Milan Čučilović nije imao dovoljno autoriteta, katkad kao da je sputavao bilo kakav angažman. Petar Benčina kao Martin tek delimice uspevao je da na sceni emanira adolescentske nemire i dileme propraćene pubertetskim preokupacijama. Kako smo već naznačili, Boris Komnenić kao David imao je sve vreme potrebnu meru i stil. Umeo je da se distancira od postupaka u prošlosti koji su ga otuđili od porodice, ukazujući da je to činio iz umetničkih pobuda i potreba.
Predstava „Kao kroz staklo“ igrana je u scenografiji Zorane Petrov koja kao da je bila namenjena velikoj sceni, dok je kostimografija bila pretežno koncipirana tako da bude pogodna brzom oblačenju i svlačenju. Muzika Igora Gostuškog nije se uvek stapala sa odsudnim zbivanjima na sceni. Kao da smo predstavu gledali kroz neko zatamnjeno staklo!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *