Oživljavanje grkokatolika

Piše Ratko Dmitrović

Ko je i zbog čega dao nalog terenskim aktivistima aktuelnog popisa u Hrvatskoj da Srbe iz pravoslavlja prevode u grkokatolike i u kakvoj je to vezi sa procesom koji se u 19. veku odvijao u Dalmaciji

Seme hrvatske mržnje prema Srbima izneto je iz katoličke crkve. Znam da ova konstatacija zvuči tvrdo, ali dokazi koji se u njenu korist mogu prineti još su tvrđi. Imao sam nepunih trideset godina života iza sebe kada mi je jedan penzionisani diplomata, Hrvat iz Dalmacije, u razgovoru vođenom krajem osamdesetih, u kafani zagrebačkog hotela „Dubrovnik“, doslovno izgovorio rečenicu sa početka ovog teksta. Taj čovek odavno nije živ, ali ću njegovo ime i prezime prećutati iz obzira prema njegovim potomcima koji i danas žive u Zagrebu i mogli bi da imaju neugodnosti. Razgovor koji spominjem vođen je u atmosferi „neka ovo ostane među nama“.

CRKVA U HRVATA
Diplomata je često navraćao u zagrebačko dopisništvo „Politike“ gde sam tada radio i znao je da ostane satima često nas (Radoja Arsenića i mene iz „Politike“ i Miodraga Đurića i Rajka Vujatovića iz „Ekspresa“) zadržavajući pričama o globalnoj svetskoj politici koju je izvanredno poznavao. Izbegavao je domaće teme, ali kako su srpsko-hrvatski odnosi već ulazili u napetu fazu, a o prošlosti se govorilo sve češće i sve otvorenije, tako je i ovaj vremešni gospodin počeo da iznosi mišljenja o ličnostima i događajima oko nas. Razume se da u tom životnom dobu, sa nedovoljnim obrazovanjem iz istorije srpsko-hrvatskih odnosa, nisam u potpunosti shvatao suštinu izgovorenih reči našeg povremenog, dobronamernog i jugoslovenstvom zauvek zadojenog gosta.
„Ne znam kako će sve ovo završiti, ali gospodo zapamtite zlo u hrvatskom narodu izašlo je iz katoličke crkve, tamo se vraćalo i sakrivalo i otuda će opet izaći“, rekao nam je u jednom od poslednjih razgovora. Mnogo godina kasnije, kada su mi životno iskustvo i u međuvremenu pročitane knjige upotpunili srpsko-hrvatsku slagalicu, shvatio sam o čemu je čovek govorio.
Taj ledeni polumrak visokih katedrala, skrovitih samostana i semeništa u kojima su fratri pripremali mlade „božije poslanike“, iznedrili su (da se ne vraćamo u dublju prošlost) i Antu Starčevića, čoveka koji je gajio i razvijao mržnju prema Srbima goru od one koju je Hitler imao prema Jevrejima. Starčević je u osamnaestoj godini života otišao u jedno katoličko semenište u Senju. Njegov najbliži saradnik i politički istomišljenik Eugen Kvaternik, takođe je prošao kroz semeništa, a završio je studije teologije.
Štrosmajer je bio katolički biskup, a svoju političku delatnost usmerenu navodno prema ujedinjenju Južnih Slovena zasnivao je na „učenju“ da Srbi predstavljaju najveću opasnost za Hrvate i da njih (Srbe) zbog toga treba prevesti najpre na Uniju, a potom na katoličanstvo, pa u Hrvate.
A sada obratite pažnju: Osnivač sistema koncentracionog logora Jasenovac Vjekoslav Maks Luburić završio je katoličku gimnaziju; prvi upravnik logora Miroslav Filipović bio je katolički pop, a još dvojica upravnika Jasenovca, Ljubo Miloš i Andrija Artuković, prvo obrazovanje stekli su u franjevačkim gimnazijama. Artuković je čak studirao u katoličkom samostanu na Širokom Brijegu.
Ovih dana, kada smo već pomislili da se „crkva u Hrvata“ bar privremeno povukla iz politike, te da će hrvatska nastojanja oko ulaska u Evropsku uniju na duže vreme neutralisati ili bar na najmanju moguću meru svesti antisrpstvo u Hrvatskoj, zlo se opet pojavilo. Sada u liku radnika na terenu, popisivača.
Naime, u Hrvatskoj je prvog aprila počeo popis stanovništva. Srbi strahuju od rezultata popisa i očekuju da budu svedeni na potpuno zanemarivu grupaciju, ispod ona tri procenta o kojima je Tuđman sanjao. Nestrpljivi da pričekaju okončanje procesa asimilacije, uslovljenog društvenim uređenjem u kojem nisi ravnopravan ako nisi Hrvat i katolik, a željni da za svoga života vide Hrvatsku bez Srba, predstavnici zla obnovili su skoro zaboravljenu formulu kojom je katolička crkva u prošlosti Srbe pravoslavce pretapala u grkokatolike. Znate, naravno, ko su grkokatolici. Pisao sam o njima na ovom mestu, pre nekoliko brojeva, kroz primer Žumberka.

PRAVOSLAVNA DALMACIJA
Već prvoga dana popisa u okolini Benkovca, Rijeke i Biograda na moru zabeleženi su slučajevi da popisivač odbija da kod Srba upiše versku odrednicu – pravoslavac, tražeći od osobe sa kojom razgovara da se izjasni kao grkokatolik.
Vratimo se u blisku prošlost, u oktobar 2009. godine. Važno je. Osamnaestog dana tog meseca, u selu Kričke – Dalmatinska Zagora, opština Drniš – pojavio se čovek u svešteničkoj mantiji, praćen grupom hodočasnika, koga bi, sudeći po odori, bradi, svešteničkom znamenju, mogli da svrstamo u pravoslavne sveštenike. I tu bi pogrešili. Čovek jeste svešteno lice, neodoljivo podseća na pravoslavnog popa, ali nije pravoslavni. Grkokatolik je.
U ovom slučaju radilo se o biskupu križevačkom i vladiki grkokatolika u Hrvatskoj, monsinjoru Nikoli Kekiću. Njega je pratio poverenik za grkokatolike Dalmacije protojerej Milan Stipić, ali i nekoliko katoličkih popova. Za svaki slučaj. Prvi put, posle stotinu godina, u selu Kričke pojavio se biskup grkokatolika. Zašto? Zbog obnove tamošnje grkokatoličke crkve, ali ne samo zbog toga, naravno.
Selo Kričke, uz susedne Baljke, tridesetih godina 19. veka bilo je mesto snažnog, žestokog i neravnopravnog sudara katoličke i pravoslavne crkve. Svesni da tadašnje Srbe drniškog i kninskog kraja ipak neće uspeti da prevedu iz pravoslavlja u katoličanstvo, kao što su planirali, te da ih tako pretope iz Srba u Hrvate, mozgovi katoličke crkve donose odluku da primene principe Unije i iskoriste povoljne društvene okolnosti – siromaštvo, glad, tešku borbu za preživljavanje – kako bi što veći broj Srba iz pravoslavlja prevukli u „vjeru carsku“, ali kroz mekšu formu, međufazu zvanu grkokatolicizam. Pravoslavcima koji to prihvate ostaje u crkveno-obrednom smislu sve po starom, ali sa priznanjem pape kao apsolutnog duhovnog i verskog vođe i potpunim odvajanjem od Srpske pravoslavne crkve.
Kao naručena realizatorima gornje ideje naruku je išla tadašnja situacija u kojoj su se našli sveštenici Srpske pravoslavne crkve u Kričkama i Baljcima, Petar Krička i Marko Busović. Prvom je umrla supruga, a on je nastavio da živi sa jednom ženom koja mu je pomagala u kući. Dotična je ostala u drugom stanju, što su tamošnji Srbi smatrali krajnjim nemoralom i zatražili od nadležne crkvene instance da nešto preduzme.
I pop u Baljcima Marko Busović bio je prilično slobodnog morala. On se, kao propali trgovac iz Šibenika, zamonašio u manastiru Krka i potom dobio parohiju u Baljcima. Tu ga je redovno posećivala jedna meštanka sklona raznim nestašlucima. I Srbi u Baljcima pobuniše se protiv svog sveštenika, tražili su da se ponaša drugačije, ali ovaj nije mario. Na upozorenja i opomene nisu reagovali ni Krička, ni Busović, pa je stvar došla do episkopa Rajačića, ali i do austrijskog guvernera u Dalmaciji Venceslava Lilijenberga, poznatog po krajnje neprijateljskom ponašanju prema pravoslavcima. O svemu ovome najbolje svedoči nezaobilazno delo episkopa Nikodima Milaša „Pravoslavna Dalmacija“.
Rajačić je u celom slučaju bio vrlo taktičan, davao je dvojici razvratnih popova nekoliko šansi da se poprave, ali bez uspeha. Krička i Busović odlaze u Split, kod biskupa Miočića, i tamo pristupaju Uniji, odnosno postaju grkokatolici. Želeli su da budu čisti katolici, ali im je Miočić u dogovoru sa Lilijenbergom savetovao grkokatoličku versku formu, polazeći od pretpostavke da će na taj način, povratkom u Kričke i Baljke, moći da privuku značajan broj Srba.
Sa bisagama punim novca popovi se vraćaju u svoja sela, podmićuju siromašne seljake, obećavaju im povlastice pred poreznicima i sudovima i beleže priličan uspeh. Već 1833. godine, samo dvanaest meseci posle pojave unijatstva u Dalmaciji, u Kričkama je bilo 95, u Baljcima 35, a u gradu Drnišu 14 unijata. Kroz vreme se taj broj povećavao, pa je 1875. godine župa u Kričkama imala 320 unijata, ona u Baljcima 278, u Vrlici 86 grkokatolika.

SRBI IZ BALJAKA
Početak dvadesetog veka grkokatolici drniškog kraja dočekuju u malom broju; bilo ih je svega 95. Stvaranjem države SHS unijati gube podršku koju su imali iz Vatikana i Beča i dodatno se tope, a sa Drugim svetskim ratom nestaju. Značajan broj grkokatolika sa ovog područja vratio se u okrilje Srpske pravoslavne crkve, ali su neki postali čisti katolici i žestoki Hrvati. Poslednji unijatski sveštenik u Dalmaciji bio je Janko Heraković, rođen u Žumberku. Njegov rođeni brat Nikola postavljen je za ustaškog načelnika opštine Drniš, već u aprilu 1941. godine.
Šta se dogodilo sa Kričkom i Busovićem. Ovog prvog ubio je neki Jovan Kašić, iz Žitnića, takođe grkokatolik, zbog neispunjenih obećanja, a to ubistvo austrijska vlast je iskoristila kao povod i uhapsila više uglednih Srba toga kraja, među njima i nekoliko sveštenika SPC. Nikome od njih nije dokazano saučesništvo u likvidaciji Petra Kričke. Onaj Busović se na smrt uplašio kada je Krička ubijen i pobegao je glavom bez obzira iz Baljaka. Navodno u Split. Unijatske crkve u Kričkama i Baljcima – zvane roge, zbog dva tornja – podignute su 1835. godine u organizaciji države. Ona u Kričkama je u Drugom svetskom ratu gotovo srušena, dok je crkva u Baljcima u mnogo boljem stanju.
Bio sam tamo nekoliko meseci pre spomenutih Kekića i Stipića. Selo je bilo pusto i razrušeno. Srbi iz Baljaka raseljeni su posle „Oluje“ širom sveta i nikada se neće vratiti. Pa čemu onda, pitate se, obnavljanje tih crkava? Odgovor znaju oni koji su popisivačima „sugerisali“ da preostalim Srbima u Dalmaciji umesto „pravoslavci“ napišu „grkokatolici“. Opaka je to rabota. Zlo ne miruje.

41 коментара

  1. Кричанин

    Унијатску “цркву” у Кричкама запалили су четници у 2. свјетском рату, а у последњем рату минирана су два звоника, због чијег је карактеристичног изгледа локално становништво звало “Рога”. “Црква” је тренутно у обнови, само не знам коме или чему, пошто, изузев неколико српске старчади, тамо Срба и нема, осим ако не рачунамо кричане који су у рат провели у Хрватској и већ тада изабрали страну. Правде и истине ради, смао да напоменем да су Кричке биле гранично мјесто Републике Српске Крајине према Хрватској и да је у рату пало двадесетак људи и жена за одбрану српства.

  2. Naravno , ovo je dobar clanak kojim je analizirana manipulacija Srba religijom od strane Hrvata i Vatikana.
    Medjutim, ja mislim da ce sam popis stanovnistva jasno pokazati rezultate genocida nad Srbima. Konacno ce se dobiti broj ( i to jako mali broj , pretpostavljam) preostalih Srba u novoj drzavi Hrvatskoj.
    Za sve Srbe rastrkane po svijetu koji su prezivjeli genocid ce samo ostati zadatak da pronadju vjerodostojne podatke o Srbima koji su na tim prostorima zivjeli prije 1940.Poredba tog podatka i ovog sadasnjeg podatka ce stvoriti jasnu i glasnu sliku o ucinjenom genocidu.Medjunarodna zajednica ce onda morati da prihvati podatke o genocidu nad Srbima.

  3. Шта рећи него браво г. Дмитровићу !
    Опет пун погодак, тема је изабрана у најбољем тренутку. Надам се само да ваше чланке чита и неко из врхова “католичке цркве у Хрвата” и да коначно схвате да ми Срби из Хрватске више нисмо овце.
    Нажалост “царска вјера” је изгледа опет постала привлачна за неке наше несретнике. Овај пута “царска вјера” наступа лукаво на два колосјека. Први је покушај са стварањем нове усташке ХПЦ а други у резерви су гркокатолици или унијати.
    Можда сте требали споменути да су гркокатолици настали у Украјини и да су тамо још увијек најбројнији а тамо су их огњем и мачем проводили пољски католици (уз Хрвате) највјернији синови католичке цркве. Занимљиво је можда и то да је простор дјеловање гркакатоличке цркве био у пограничним крајевима гдје се православље судара са католицизмом а Пољаци и Хрвати су двије антиправославном мржњом задојене, најекстремније католичке нације на свијету.

  4. SAVO ŠTRBAC, PREDSEDNIK INFORMACIONO-DOKUMENTACIONOG CENTRA VERITAS

    Zašto opet plan Z-4

    “Po nama je taj plan živ, naši su ga parafirali, a ne odbili u januaru 1995. godine, kako to tvrde Hrvati. Prihvatili su ga i u Ženevi i u Beogradu”

    Ni petnaest godina posle hrvatske akcije “Oluja” na Republiku Srpsku Krajinu nema pomirenja, niti jedinstvenog stava oko nje. Dok se u Hrvatskoj 5. avgust slavi kao dvostruki državni praznik, dotle prognani Srbi, kao i oni u matici, smatraju da je toga dana počinjen pogrom nad tim stanovništvom, i taj dan obeležavaju paljenjem sveća i pomenima žrtvama u pravoslavnim hramovima. Čak su ovog 5. avgusta i između rukovodstava Srbije i Hrvatske bljesnule varnice oko ocene tog čina, uprkos zajedničkim najavama da će se sve učiniti da dođe do pomirenja dvaju naroda i na ovom području. U prigodnim tekstovima, a u hronološkim pregledima onoga što se događalo u Kninu, i oko njega avgusta 1995. godine, često se pomene i plan Z-4. Gotovo niko ga ne pominje u smislu njegovog aktiviranja, osim Save Štrpca i članova “Veritasa”, koji tvrde da je plan Z-4 živ, da su iza njega stali najznačajniji svetski akteri, te da je on pravi put za rešavanje srpsko-hrvatskog pitanja u Hrvatskoj. Savo Štrbac kaže za “Akter” da plan Z-4 nisu odbili Srbi, kako se tvrdi, već Hrvati.

    “Galbrajt i nije bio uključen u pregovore između Hrvatske i SAD i NATO, već je to radio neki vojni ataše i da je tako dato zeleno svetlo Hrvatskoj da napadne Krajinu, pod uslovom da se štite pripadnici UNPROFOR-a i civili, odnosno da se poštuje Ženevska konvencija”

    Posle petnaest godina vi sada tražite primenu plana Z-4. Nije bilo nekih reakcija na taj zahtev?

    Bilo je reakcija i ove godine sa hrvatske strane, dok ovde u Beogradu niko ne reaguje na takve stvari. Mnogi će reći, posebno Hrvati, da su Srbi odbili plan Z-4, ali to nije istina. Bio sam prisutan u Kninu, kao sekretar Vlade, kad su ambasadori na čelu sa američkim Piterom Galbrajtom doneli taj plan januara 1995. godine, i delegacija Srpske Krajine, koju je predvodio tadašnji predsednik Milan Martić, rekla je doslovce: „Mi ovaj plan nećemo uzeti u ruke, jer ne znamo šta on sadrži, sve dok ne vidimo kakva će biti sudbina UNPROFOR-a.“ Već je bilo najavljeno da će u martu mesecu UNPROFOR promeniti i ime i mandat i to se i desilo, tako da je UNPROFOR postao UNCRO (skraćenica znači Ujedinjene nacije Hrvatska), a mandat je predviđao da UNCRO izađe na avnojevske granice Hrvatske, kao što je i urađeno. Pre toga je UNPROFOR bio razmešten po sistemu mrlja od mastila po Krajini i nije bio na granicama, bar ne prema Republici Srpskoj.

    To je onda značilo da treba da štiti granice Hrvatske?

    To je značilo upravo to, kao i da je Krajina otpisana, iako Vensov plan nije prejudicirao političko pitanje. Kada su u januaru 1992.godine došli i razmestili se po sistemu mrlja, već tada je bila puštena vest da će se menjati mandat i naziv, što se kasnije i dogodilo. Svakom razumnom čoveku jasno je šta znači kad UNPROFOR izađe na granice Hrvatske. Posebno je to bilo jasno Srbima iz Krajine, koji su te 1995. godine, kada se razgovaralo o planu Z-4, već četvrtu godinu imali svoju državu, doduše, međunarodno nepriznatu. Desila se promena imena i mandata “plavih šlemova” od UNPROFOR-a u UNCRO, i oni su te 1995. godine u martu izašli na avnojevske granice Hrvatske. A mi smo u Zapadnoj Krajini bili vezani za Srbiju preko Republike Srpske i sve je išlo preko nje, od razmene ljudi i dobara, do oružja.

    NI TRUNKA SRAMA ZBOG “OLUJE”

    Može li nešto da pomogne i kraj suđenja hrvatskim generalima u Hagu, jer su optuženi upravo za zločine u “Oluji”?

    Eto, to suđenje generalima Gotovini, Markaču i Čermaku je u završnoj fazi pred tim međunarodnim krivičnim tribunalom. Optuženi su za zločine u “Oluji” i nakon nje u sektoru Jug. Onovna teza te optužnice je da su optuženi generali, zajedno sa ostalima, kroz udruženi zločinački poduhvat, na čijem čelu je bio Franjo Tuđman, očistili prostor, ne koristi se reč etnički, ali kad sve to pročitate ispada to, jer se kaže da su Srbima uništili staništa, proterali ih, ubijali, zatvarali, rušili sve u cilju da se ne vrate. Ako to nije genocid, onda je to etničko čišćenje. Očekuje se i presuda do kraja godine, ali to Hrvatskoj ništa ne znači, oni i dalje imaju svoju deklaraciju o “Oluji” kao najsvetlijoj bici. Nema ni trunke srama. Fantastični dokazi su izvedeni, još se čekaju Topnički dnevnici. Mi smo u kontratužbi protiv Hrvatske zatražili da sud naredi da se zabrani, odnosno izbriše iz hrvatskih zakona ovaj dvostruki praznik 5. avgusta. Kako može jedna država da postane članica EU ako slavi dan kada je proterala kako oni kažu “svoje građane”, uništila im kompletna staništa i sve ono što je podsećalo na srpstvo?

    Jesu li vam ikada ponovo ponudili taj plan posle prvog razgovora?

    Bilo je to 2. avgusta 1995. godine. Na poziv međunarodne zajednice, čiji je predstavnik bio Tornvald Stoltenberg, u Ženevu su otišle delegacije Hrvatske i Republike Srpske Krajine. Nisu sedele u istoj prostoriji, pa su medijatori išli čas jednima, čas drugima sa planom od sedam tačaka, koji je garantovao da neće biti daljih ratnih sukoba i ubijanja, i koji je predviđao postepenu normalizaciju odnosa i početak razgovora o političkom pitanju. Treća tačka tog nacrta sporazuma predviđala je da se počnu voditi razgovori o konačnom rešenju srpsko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj, a da kao osnova posluži taj plan Z-4. Srpska delegacija je taj dokumenat parafirala, potom su medijatori otišli kod Hrvata, koji kad su videli srpski potpis, a nisu to očekivali, rekli: “A mi to ne želimo da potpišemo, tražimo bezuslovnu kapitulaciju.”
    Zašto nisu hteli da potpišu?

    Sve je bila farsa, pa i odlazak njihove delegacije u Ženevu. Tuđman je u međuvremenu, u dogovoru sa najbližim rukovodstvom, doneo 31. jula odluku na Brionima da se krene s akcijom “Oluja” na RSK. Bilo je podignuto 200.000 vojnika, a 137.000 ih je direktno učestvovalo u napadu na Krajinu na UNPA sektore jug i sever. Tome treba dodati i značajne snage Petog muslimanskog korpusa iz Bihaća, koje su istovremeno, kad je krenula hrvatska “Oluja”, prešle preko tih granica u BiH i napali Kordun, Liku, posebno kolone izbeglica koje su išle sa Korduna, Banije, od Gline prema Dvoru.

    Gde je u celoj priči američki ambasador Piter Galbrajt?

    Valja reći da je trećeg avgusta u Beogradu u američkoj ambasadi održan sastanak sa Galbrajtom, koji je bio najznačajniji ambasador u Hrvatskoj, kao predstavnik najjače sile u to vreme i najvažnije članice NATO. Milan Babić, kao predsednik vlade RSK, toga dana je razgovarao sa Piterom Galbrajtom i pristao na uslove koje je međunarodna zajednica postavila. Galbrajt je iste večeri otišao u Zagreb i sreo se s Tuđmanom, koji je odbio da prihvati ponuđeni plan, pošto je već doneo odluku da sutradan 4. avgusta pokrene akciju “Oluja”. Posle se ispostavilo da Galbrajt i nije bio uključen u pregovore između Hrvatske i SAD i NATO, već da je to radio neki vojni ataše i da je tako dato zeleno svetlo Hrvatskoj da napadne Krajinu, pod uslovom da se štite pripadnici UNPROFOR-a i civili, odnosno da se poštuje Ženevska konvencija.

    JESTE LI VI, KAO NEVLADINA ORGANIZACIJA POKUŠALI DA LOBIRATE U SVETU
    ZA PLAN Z-4?

    “To i radimo, ali mi ne možemo doći do velikih imena i državnika. Imamo taj nevladin sektor i kolege nas razumeju, ali za lobiranje, za promenu istorijskog točka, porebno je daleko više. Vi znate da je lobiranje veoma skupa stvar, ako ne parama, onda privilegijama. Mi u “Veritasu” imamo godišnji budžet od 30.000 evra. Meni se kolega Amir Mušović iz BiH, koji vodi komisiju za Srebrenicu, smeje kad krenemo na put. Kaže: “Ti krećeš bez pare i dinara, a ja imam otvoren račun.” Tako oni mogu na svim kontinentima da otvaraju izložbe, da čak školskoj deci plaćaju da pišu zadatke na tu temu, da daju skupe nagrade, da plate najvažnije ličnosti iz sveta. Mi malo lobiramo i ja se čudim da i ovoliko uspevamo i pored toga što je Hrvatska sve preduzela da degradira moj i rad “Veritasa”. Otišlo se tako daleko da su snimili seriju od pet-šest epizoda pod naslovom “Samo Savo Srbina spasava”. Šta se u toj seriji izgovori na moj račun, teško je prepričati, a to se emituje uoči državnih praznika”.

    Ali zašto sada posle 15 godina tražite aktiviranje i primenu plana Z-4, kada je, čini se, sve gotovo?

    Po nama je taj plan živ, naši su ga parafirali, a ne odbili u januaru 1995. godine, kako to tvrde Hrvati. Prihvatili su ga i u Ženevi i u Beogradu. Mi Srbi i dalje smatramo da je taj dokument veoma važan, s obzirom na to da se zna ko stoji iza njega i šta je predviđao. A taj plan Z-4 su napravili, i iza njega stoje imena, ambasadora najvećih sila i najvažnijih država sveta. Pored Galbrajta, bio je tu Rus Kerestedžijanc, predstavnici UN i EU. Ima li išta jače od toga i u današnje vreme od tih država i organizacija.

    Da li mislite da bi te države, koje su napravile plan Z-4 i ponudile ga obema stranama, i danas stale iza njega?

    Mislim da bi. Znate šta meni govore predstavnici iz sveta kad dolaze u Beograd? Uvek mi govore da Srbija, u kojoj nas ima najviše, treba da žešće diplomatski i pravnim sredstvima traži prava Srba iz Hrvatske, između ostalih i statusna prava. Mi smo u Hrvatskoj bili konstitutivni narod, a u tom našem zahtevu za aktiviranjem plana Z-4 stoji da nam i odluka MSP daje velikog povoda i razlog više da tražimo rešenje tog našeg statusa. “Tražili smo aktiviranje tog plana, između ostalog i zbog toga što Hrvati tvrde da se Srbi ne vraćaju, da ih nema dovoljno. I prethodni predsednik Mesić je govorio da je povratak izbeglih Srba za Hrvatsku prioritetno pitanje, ali u praksi se ništa nije uradilo da se Srbi vrate. Neka nam vrate stanarska prava u 42.000 stanova, u kojima je živelo gotovo 200.000 ljudi”

    Zar ti iz sveta, sa kojima razgovarate, ne peru ruke, na neki način, kada savetuju da Srbija zahteva sve to, ako se zna šta se u međuvremenu događalo?

    Pa ja vam kažem – ako nećete tražiti ništa, neće vam niko ništa i dati. Ako to traži “Veritas” i Savo Štrbac i nema podršku makar i jedne države i to, pre svega, matične, gde nas je najviše, onda to nije ništa. S druge strane, razlog više da mi to tražimo leži i u tome što i nakon 15 godina ti srpsko-hrvatski odnosi se nisu daleko pomerili od ratnih dana. Tražili smo aktiviranje tog plana, između ostalog i zbog toga što Hrvati tvrde da se Srbi ne vraćaju, da ih nema dovoljno. I prethodni predsednik Mesić je govorio da je povratak izbeglih Srba za Hrvatsku prioritetno pitanje, ali u praksi se ništa nije uradilo da se Srbi vrate. Neka nam vrate stanarska prava u 42.000 stanova, u kojima je živelo gotovo 200.000 ljudi.

    Sada se sprema neki novi model za obezbeđenje stanova za povratnike?

    Sad i gospodin Pupovac (Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća, prim.aut.) priča o donatorskoj konferenciji na kojoj će se prikupiti 100 miliona evra, kako bi se rešio stambeni problem bivših nosilaca stanarskog prava. Molim vas lepo, pa to što smo mi tamo imali vredi, bar, tri milijarde evra. Do juče su svi kritikovali taj problem stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj, sad svi to hvale, čak i Srbi u Hrvatskoj na čelu s Pupovcem. Znači, vreme radi za Hrvatsku. Dozvolili su im i preostala tri poglavlja u pregovorima za ulazak u EU i među njima ovo najvažnije – pravosuđe i osnovna prava. Kažu, otvorili smo im ta poglavlja, ali ih nećemo zatvoriti dok ne reše ovo na šta mi ukazujemo. A na šta ukazuju – na diskriminaciju, na dvostruke standarde, na to da je procesuirano manje od dva posto oružanih snaga Hrvatske u odnosu na ukupnu brojku, dok su sve ostalo pripadnici neprijateljske strane, dakle Srbi i pripadnici JNA.

  5. Srbi su sustavno unijaćeni ( pokatoličavani ) silom vekovima od kada su stupili na tlo AustroUgarske jer su Hrvati stalno vršili pritisak na carstvo preko pape koji je htio potpuno pokatoličiti Srbe . Pošto to nije išlo baš tako lako naši preci su krv svoju dali za veru dok danas razni mekušci Srbi prodaju veru za večeru . Ali u svakom slučaju su srbi imali autonomiju Vojnu Krajinu u sastavu Austrougarskog carstva što je više nego je Tito dozvolio u Jugoslaviji . Hrvatska je planski raseljavala Srbe i razbijala na manje grupe tako da ih asimilira i to traje vekovima . Srbi Senjski uskoci i deo Srba iz Like naseljen je u Žuberak i Belu Krajinu u Sloveniji . Srbe u Beloj Krajini i Sloveniji niti je tko pokatoličavao niti terao u uniju ( grkokatolici ) Ali zato u Hrvatskoj su Srbi odmah po dolasku u Žumberak pokatoličavani delom, delom su bili prisiljeni primiti uniju ( grkokatolici ) a samo delom su ostali pravoslavci . Hrvatska je planski zapuštala taj deo države samo da Žumberčani Srbi ne opstanu i uspeli su u tome . Primer nebrige za grkokatolike je episkpski dvor Pribić koji je u katastrofalnom stanju samo da bi i ono malo grkokatolika prešlo na katoličku veru . Isto tako Srbi oko Ivanić grada , Križa , Čazme , Kloštar Ivanića itd. bili su pokrštavani i manastiru Marči u grkokatolike . To je razbijesnilo Krajiške srpske vojvode pa su Marču spalili . U tom kraju i dana postoje posljednji ostatci pravoslavaca koji tužno izumiru bez pravoslavne crkve i sveštenika . Deo Srba u selima oko Križevaca je odmah pokatoličen a deo primio grkokatoličku veru ( uniju ) normalno prisilno . Danas i oni pomalo izumiru i mešanjem postaju katolici . Malo dalje skoro na tromeđi opština Koprivnice – križevaca -Bjelovara smešten je pravoslavni manastir Lepavina koji su okruživala bezbrojna srpska sela tako da se do 1939 godine za taj kraj govorilo mala Srbija . Mada su i tu Srbi po dolasku u te krajeve pojedina sela odmah primila katoličku vjeru kao što su Pešćenik , Rovištanci ,Gornja i Donja Velika , Križ, Carevdar ,Lukovac , Rasinja , Cvetkovac, Apatovac ,Marinovac, Jarčani ,Čabraji ,Srem , Miličani , Mala i Velika Branjska , Trnovac i Ladislav Sokolovački , Vrhovac , Jankovac , Domaji ,Brđani , Gornji i Donji Maslarac , Glogovac i još poneka sela .U ostalim selima u vrlo širokoj okolici Srbi su ostali pravoslavci i umjetno su podjeljeni između opština Bjelovar , Križevci i Koprivnica kako bi ih se što lakše asimiliralo . Od nekada velikog područja danas večinom izumiru čak i oko samog manastira Lepavine zbog sustavne nebrige i namjernog uništavanja bilo kakvog centra tog djela Hrvatske . U Slavoniji do reke Pakre neda se niti izbrojiti srpska sela koja su još davno pokatoličena a sustavno se radi i dalje . Mogao bih tako danima ali koja korist…….

    1
    1
  6. Normalno da će izdajnička vlast u Srbiji sve pokloniti svoim mentorima i nardbodavaocima za koje rade .Srbija je hrvatska kolonija u svakom pogledu od izvoza hrvatskog smeća od robe koje se nigdje ne može prodati , do upravljanja srbijom pomoću svojih ljudi u samom vrhu Srbije .
    Srbijom vladaju strane sluge žuti,Srpski narod treba da se srami celog sveta što mu sve ne rade i kako ga sramote žuti plaćenici Hrvatske koji vladaju Srbijom a narod šuti li šuti . Očito da treba jedan veliki srpski ustanak dok još ima tko da ustane . U protivnom Pruda je pokorno vraćen hrvatskoj uz naklon Tadića do zemlje i izvinjenje poglavnici Kosor .A Srbi će se i nadalje izručivati Hrvatskoj od strane vazala iz Srbije . Nadalje žuti nesrbi , Tadić , Čanak, babetine , Biserko , Kandićka , Pešićka , Šutanovac i ostali strani plaćenici raskomadati će Srbiju na opštine a ne samo regione .Poklonit će Vojvodstvo Srpsko , Rašku oblast ,prodati Republiku Srpsku kao što su i Krajinu . Prodali su Miloševića , istina imao je mana ali poslije njega sve više nezaposlenih i gladnih . Srbiju se gazi tko god hoće , Srbija se ne brani ona je u blatu na kolenima . Snaga je na izdisaju ako se pod hitno ne desi opštesrpski ustanak i ne potrpa ova žuta bagra na doživotne robije Srbija će nestati s karte sveta . Nova vlast ili sadašnja opozicija mora Srbiju i Srpsku pod hitno čvrsto vezati za Rusiju i tražiti njihovu zaštitu . Inače će Nemačko -Vatikansko -Amerčko -NATO-vska osovina uništiti u potpunosti Srbiju koja je u prvom i drugom svetskom ratu bila na strani pobednika , za razliku od Hrvatske koja sada nama upravlja u oba rata bila je na strani fašizma i gubitnika ali uz pomoć Vatikana…………………..
    Od velike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

  7. Vlade dijaspora

    Petre, zemlječe, u pravu si. Kada iz hrvatskog nacilnalnog korpusa izdvojimo pokatoličene Srbe i Slavonce, koliko pravih Hrvata ostane?
    Znam da veoma malo i toga su svetni sami Hrvati. Nije Šešelj uzalud napisao knjigu Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije.
    Već sam pomenuo Poruke srpskom narodu oca Tadije koji na pitanje novinara, šta misli o Hrvatima koji su nam naneli toliko zla, on kaže: Sa Hrvatima nemamo ništa.

  8. Knjiga „Pravoslavna Dalmacija“ Nikodima Milaša koju je napisao pravoslavni episkop Nikodim Milaš, sa sjedištem u Zadru, tiskana je u Novom Sadu 1901. godine, pa pretiskana 1989. u Beogradu. Obično imamo dvije glavne vrste knjiga: jedne su poznate i vrijedne po dobru, a druge po zlu. Na one loše ne treba se obazirati, ali one često izazivaju veće ili manje zlo. Da je to obična knjiga, pa makar i nagrađena za laži, krivotvorenja i izmišljanja, na nju se ne bi bilo vrijedno osvrtati. Ona po svojoj vrijednosti to ni približno ne zaslužuje. Međutim, knjiga N. Milaša je prepuna povijesnih i drugih laži koje su pogibeljnije od bilo koje druge knjige ili sličnih djela. Ona je od svog izlaska iz tiska pothranjivala velikosrpstvo, pravoslavlje i srpsku mitologiju. Knjiga Nikodima Milaša, dakle, ne bi bila vrijedna nikakve pažnje jer je to gomila laži, neistina i krivotvorina, da ona nije do danas “evanđelje” i temelj velikosrpstva i srpske osvajačke politike, negiranja i samog postojanja Hrvata i katolika, osobito temelj velikosrpske mitologije u Dalmaciji, posebno sjevernoj. Zapravo je teško naći takvu ili lošiju knjigu od te uopće u svijetu. Ona je potpuno crno-bijela. Po njoj je sve što je pravoslavno i srpsko dobro, ili jedino dobro, a sve ostalo je loše i za svaku osudu. Neshvatljiva mržnja prema katolicizmu i Hrvatima prožima cijelu knjigu. Osim toga, veliki dio knjige čiste su izmišljene priče i navodi bez ikakvih dokaza. Teško je i razumjeti kako je i moguće napisati tako lošu i pogubnu knjigu, a osobito takvu kao ova koja je izazvala i izaziva neizmjerna zla. Isto tako, ne bi imalo toliko smisla osvrtati se na tu knjigu koja je tiskana 1901. godine, sada, bez obzira na njenu bezvrijednost i štetnost, da ta knjiga nije pretiskana 1989. godine, a osobito, uz to, popraćena nanovo tada napisanim opširnim predgovorom od 46 stranica, u kojem se potpuno prihvaća njen sadržaj, ali i do krajnosti veliča njena vrijednost i značenje, pa smatra potpuno vjerodostojnom i nepristranom. A to je (1989.) vrijeme početaka očitog raspada Jugoslavije u Veliku Srbiju, odnosno vrijeme priprema uništenja svih nesrpskih naroda u Jugoslaviji, osobito Hrvata, što su i otvoreno započeli 1990., pa provodili do svog poraza 1995. u Domovinskom ratu. Zato je očita namjera i svrha tog pretiska i bila potaknuti i što bolje i više oživjeti velikosrpstvo i opravdati velikosrpsku politiku. U tom popratnom uvodu iz 1989. godine u pretisku knjige N. Milaša, nema nikakvih ograda i prigovora toj knjizi. Isto tako, u uvodu pretiska pisac ne nalazi ništa pozitivnoga izvan pravoslavlja i srpstva. Cijeli taj uvod, kao i sama knjiga N. Milaša pisani su pamfletistički i bez uobičajenog znanstvenog i komunikacijskog pristupa i postupka. Povrh svega, uvodničar tu knjigu N. Milaša smatra najboljom i najistinskijom poviješću Pravoslavne i Katoličke crkve uopće.
    Nikodim Milaš, rodio se 1845. u Šibeniku kao vanbračno dijete. Milaševa majka je bila talijanka i katolkinja i on se je krstio u katoličkoj vjeri, potom nakon tri godine u pravoslavnoj, jer ga je kasnije pravoslavni otac prihvatio za svoje dijete. U Milašu svećeniku razvila se začuđujuća nesnošljivost prema Katoličkoj crkvi, osobito u Hrvata, napose prema franjevcima, koja je narasla do mržnje, nespojivo da to u sebi može nositi pravi vjernik i visoki crkveni prelat. Čini se da je Nikodim Milaš čitava života nosio katolički kompleks, što se događa kod osoba čiji su roditelji različite vjere. Srednju školu je završio u Zadru, a bogosloviju u Srijemskim Karlovcima. Tada je upisao filozofiju u Beču, odakle je brzo prešao u Kijev na studij prava i povijesti. God. 1890. postao je episkopom u Zadru i u toj službi ostao do 1911. godine kad je bio uklonjen s tog položaja. Za vrijeme njegove uprave episkopijom pronevjereno je 100.000 austrijskih kruna crkvenog novca. U isto doba kotorski episkop Dositej Jović zbog manjka u crkvenoj blagajni izvršio je 1910. samoubojstvo. Nikodim Milaš je dosta pisao i objavljivao. Nas ovdje zanima njegova knjiga “Pravoslavna Dalmacija”, tiskana u No¬vom Sadu 1901., a 1989. kao pretisak u Beogradu. Prema dr. Grivcu o toj knjizi izrekao je svoje mišljenje sveučilišni pro¬fesor u Beogradu Veselinović ovim riječima: autor je krivot¬vorio dokumente, citate i povijesna zbivanja (događaje). Treba znati da je Milaš pisao tu knjigu u jeku borbe Srba protiv Hrvata, pravoslavnih prema katolicima, velikosrpskih posezanja na hrvatske prostore, napose na Dalmaciju i njezine dijelove gdje su živjeli pomiješani Hrvati i Srbi. I do pretiska ove knjige je došlo u godinama razbuktavanja mržnje Srba prema Hrvatima ka¬tolicima, krajem osamdesetih godina ovoga stoljeća, kada je pretiskano neko¬liko starijih izdanja i napisane nove knjige koje su pojačavale staru mržnju, koja je dovela do agresije godine 1991., katoličkoga i hrvatskoga istrjebljenja, najavljenog još početkom ovog stoljeća. Drugi kritičar knjige je znanstveno opovrgao i foto snimkama doka¬zao neistinitost nekih Milaševih tvrdnji. Međutim, izdavači pretiska nisu se uopće osvrnuli na iznesene prigovore i protudokaze na račun navedene knjige. Stoviše, Dragić Kijuk je pretisku dodao svoj uvod od 46 stranica, u kome hvali Milaševe stavove i pisanje. Uvodničar pretiska tvrdi da je ta knjiga najbolje osvjetlila ne samo povijest pravoslavlja nego i povijest Katoličke crkve na našim prostorima. Po sudu mnogih Milaševa knjiga obiluje tvrdnjama i postavkama, koje počivaju na slabim i nikakvim doka¬zima i povijesnim argumentima. Knjiga je od prve do posljed¬nje stranice ispunjena riječju “pravoslavije” ili “pravoslavni”. Crkveni pisci Istoka i Zapada ne znaju za tu riječ do istočnog raskola (1054.). Dotada se upotrebljavala riječ ortodoksija ili ortodoksan u značenju pravovjernosti (pravovjeran) tradicio¬nalnoj nauci Crkve u duhu prvih koncila za razliku od brojnih heretika i hereza iz prvih stoljeća kršćanstva. Riječ pravoslavlje i pravoslavni je nastala u XIV. st. pod uplivom ruskim i dobila protukatolički smisao. Zato upotrebljavanje riječi pra¬voslavlje za razdoblje crkvenog jedinstva, odnosno do istočnog raskola, neprihvatljivo je i nedopustivo. Milaš tvrdi da su Hrvati pri svojem doseljenju u VII. st. naselili sjevernu Dal¬maciju do Omiša i okolicu Dubrovnika, dok je sve ostalo bilo srpsko. Kad su počele turske navale, Hrvati su od straha napustili svoje položaje i razbježali se na otoke i drugdje, dok su sami Srbi ostali na spomenutim prostorima braniti svoje crkve i boriti se s Turcima. Prema tome, s dolaskom Turaka nestalo je Hrvata s rečenih područja, na koja su se Srbi masovno naselili. Još Milaš tvrdi da su se Srbi u sjevernu Dalmaciju počeli naseljavati krajem XIII. st. i nastavili doseljavanje u XIV i XV stoljeću. Budući da je Dalmacija u Milaševo doba bila u velikoj većini napučena hrvatskim stanovništvom, Milaš je za to našao posebno opravdanje i razlog. On kaže da su u vrijeme osman¬lijske uprave franjevci kod Osmanlija bili svemoćni i oni su postupno pravoslavce polatinjavali i naseljavali tako polatinjene Srbe u cetinsku i druge krajine. Srbe, koje nisu mogli polatiniti, pokušavali su prevesti na uniju. K. Porfirogenet piše da su Hrvati u tri navrata bili pokrštavani. A Milaš tvrdi da prva dva pokušaja pokrštenja Hrvata nisu postigla nikakva učinka, jer su se Hrvati u oba slučaja povratila svojoj staroj vjeri. Kad su u Hrvatsku došli svećenici iz Carigrada s braćom Ćirilom i Metodom, tada su Hrvati prihvatili kršćansku vjeru po istočnom obredu i postali pripadnici pravoslavne vjere. Ne same to. Milaš tvrdi da je ninski biskup Teodozije izmislio glagoljicu. Do četvrte četvrti IX. st., Milaš tvrdi, da je sva Dalmacija bila pravoslavna, a od kraja XI. st. sva je polatinjena. Milaš kaže da je papinstvo u današnjem smislu nastalo u IX. stoljeću. A upravo u tom stoljeću carigradski patrijarsi Focije i Ignacije uporno su tražili papino priznanje za svoj položaj. Takav stav istočnih patrijarha nije mogao nastati u to doba. Bio je to odraz prakse prošlih vremena, kad su se istočni carevi i patrijarsi stalno obraćali papi u raznim pitanjima i problemima, osobito u doba heretičkih nauka kojima je Istok obilovao. Pa ni prvih sedam sabora, koji su se držali na Is¬toku, nisu bili sazivani mimo i protiv papina znanja i suglas¬nosti. Jedan dio romaničkih i gotičkih crkava, koje su Hrvati bili izgradili na tim prostorima, Milaš pripisuje srpskoj izgrad¬nji. Za neke crkvene objekte, koje Milaš pripisuje Srbima, postoje sačuvani dokumenti u arhivima ili pisani u kamenu, koji svjedoče da su Milaševe tvrdnje plod mašte. Osim toga, u nekim mjestima čije crkve Milaš pripisuje Srbima u XV. st., u tim istim mjestima žive katolici (Hrvati) do polovice XVII. stoljeća. O spomenutoj seobi Srba u XIII. i XIV. st. u povijesnim izvorima i dokumentima nema traga. Tu se radi o pastirima Vlasima, koje su hrvatski knezovi dovodili s planina za obradu zemljišta ili u ratne svrhe. Etnički i jezično Vlasi su bili različiti od Hrvata i Srba. U ono doba brak izmedu Hrvata i Vlaha ili Srba i Vlaha zakonom je bio zabranjen. Vlasi su se s vremenom pretopili i asimilirali s Hrvatima ili Srbima, što je ovisilo o prihvaćanju katoličke ili istočne vjere. Toliko je toga Milaš izmislio na račun Hrvata ili Katoličke crkve, da se to ne može niti nabrojiti, a nekmoli o tim stvarima nešto više reći u ovakvom prikazu. Postoji još jedno pitanje ili problem, koji Milaša neobično ljuti i uznemiruje. To je pitanje jedinstva crkava ili unije, što se u novije vrijeme naziva ekumenizmom. Za Milaša je to unijaćenje. Od 1054. bilo je više pokušaja da se dođe do jedinstva crkava. Rad na uniji ili ekumenizmu temelji se na Isusovoj molitvi za vrijeme njegove posljednje večere. Tu Isus¬ovu molitvu i vapaj “da svi budu jedno”, Milaš ne spominje kao da ne postoji u Sv. pismu. Nadahnut Milaševim stavom i idejama, uvodničar pretis¬ka rad oko unije ili jedinstva kršćanskih crkava smatra plo¬dom vatikanske politike vjerskog fundamentalizma, rasne netrpeljivosti, klerikalne despotije, katoličke religijske imperije, koja teži za apsolutnom dominacijom u vjerskom pogledu i slično. Ističe da je sudbina balkanskih naroda dobrim dijelom određivana u vatikanskim odajama. Zato Milaš i uvodničar nemaju humanih izraza za ono što je povezano s hrvatskim imenom ili sa Zapadnom crkvom. Stoga je naravno da su Milaševi stavovi i koncepcije, koje su išle na ruku idejama Velike Srbije, naobično ugađale lakovjernim zanešenjacima, jer ih je podržavao određeni krug školovanih i vjerskih istomišljenika. Krive i izopačene misli i tvrdnje, utkane u sve dijelove knjige, značajno su pridonijele negativnom raspoloženju pripadnika istočnog obreda. To se očitovalo u drugom svjetskom, a kulminiralo je u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine. U nekoliko riječi i rečenica je nemoguće izreći kakvu je duhovnu pustoš proizveo taj novi rat koji su nametnuli srpski osvajači kod susjeda, prijatelja i znanaca, ne uzimajući u obzir da su duhovni sljedbenici Milaševih neutemeljenih misli i stavova najveću nesreću nanijeli vlastitom narodu. Htijući iskorijeniti druge, sami su pali u jamu.

    1
    4
  9. Sjajan tekst,gospodine Dmitrovicu.Ovakvih tekstova treba biti mnogo
    vise,iz prostog razloga da se sagleda cinjenicno stanje u sadasnjoj
    Hrvatskoj.Ono sta mnogi od nas nismo znali iz istorije na ovim
    prostorima,to se otkriva sada.Manipulacija Srbima traje vekovima,samo
    sto istina svakim danom izlazi sve vise na videlo,a to nam je preko
    potrebno i radi nasih buducih pokolenja.

  10. Blago si ga nama kad se Petar I i Jure uhvate takmicenja u stancanju svojih kilometarskih tekstova.Napisu ( da bar napisu nego kopiraju)svaki po 3-4 000 rijeci( svaki duzi nego Dmitrovicev autorski clanak, svaki nema veze sa temom autora Dmitrovica i svaki za djabe bez autorskog honorara) a od nas obicnih smrtnika se ocekuje da gradivo detaljno procitamo, obradimo i raspravimo ili da samo ignorisemo to gradivo,vise nisam sigurna.
    Man’te se ljudi corava posla!
    Ako imate komentar- triput razmislite, jednom napisite, pa onda procitajte pa opet razmislite , pa tek onda kliknite na ono gdje pise POSLATI. Vama manje truda i vise uspjeha a nama vise prostora za razmjenu informacija i ideja.I vuk sit i ovce na broju.

  11. Onima kojima se ne da citati sta Petar I i Jure pisu u svojim kilometarskim komentarima ja nudim skracenje:
    Prvi komentar Petra I- daje intervju sa Savom Strbcem kojeg ja izuzetno cijenim ali mislim da ovakvo stancanje njegovog rada kroz tastaturu Petra I- na neki nacin omalovazava njegov rad.
    Drugi i treci komentar Petra I ste vec sto puta prije imali prilike preskociti- to su vam oni tekstovi koji zavrsavaju da se prihvatite ljubavi i da zamisljate kako tom radnjom pobjedjujete sve neprijatelje , kako ove dosadasnje, tako i one buduce.Al’ uzivajte vi svejedno , ne protivim se ja….

    Komentar Jurin od par kilometara punog raznoraznih slova- ne vredi ni pisljiva boba jer iznosi cistu hrvatsku “domovinsku” propagandu o jednoj knjizi koja je izdana jos 1901 godine a to vam je vrijeme u kojem Hrvati nisu jos bili nacisto ni kako da se nazivaju a kamoli da li ce i kada ce i kako ce imati drzavu pa su bili zavidni Srbima koji su ta dva pojma imali ( i naziv i drzavu ) jos i narodnu religiju, pride.
    Zato su sa zaviscu gledali na sve srpske knjige, pa su tako gledali i na knjigu „Pravoslavna Dalmacija“ koju je napisao pravoslavni episkop Nikodim Milaš.Jure vam naravno nije dao izvadke iz te knjige da sami prosudite nego vam daje rekla-kazala gdje samo hrvatska zavist progovara.
    Eto , ustedila sam vam vreme na citanju komentara ova dva vrsna kopir-komentatora.Mozete ih slobodno i dalje preskakati, nista necete propustiti.

  12. Za Sjenku,
    Evo skraćena verzija sa gospođu Sjenku da ne mora puno čitati kad je to zamara.
    Nikodim Milaš, rodio se 1845. u Šibeniku kao vanbračno dijete. Milaševa majka je bila talijanka i katolkinja i on se je krstio u katoličkoj vjeri, potom nakon tri godine u pravoslavnoj, jer ga je kasnije pravoslavni otac prihvatio za svoje dijete. U Milašu svećeniku razvila se začuđujuća nesnošljivost prema Katoličkoj crkvi, osobito u Hrvata, napose prema franjevcima, koja je narasla do mržnje, nespojivo da to u sebi može nositi pravi vjernik i visoki crkveni prelat. Čini se da je Nikodim Milaš čitava života nosio katolički kompleks, što se događa kod osoba čiji su roditelji različite vjere.

  13. Vrijeme u kojem nastaje u Hrvatskoj grkokatolička crkva doba je teških turskih upada u Hrvatsku, kad se nemirna granica prema turskom carstvu lomi i ruši, kad gradovi kao obrambena središta padaju i nestaju, kad bespomoćno hrvatsko stanovništvo bježi u sigurnije krajeve, vrijeme je to kad je Hrvatska bila svedena na ostatke ostataka. Iako su Habsburgovci bili izabrani za hrvatske kraljeve na saboru u Cetinu 1527. uz uvjet da brane hrvatske granice, oni to uglavnom nisu činili. A kad su organizirali velike vojne pohode u Bosnu, a zatim i u Srbiju i Makedoniju, te kad se poražena austrijska vojska vraćala, s njom se povlačio i kršćanski svijet – katolički i pravoslavni – na područje opustošene i opustjele Hrvatske. Slavonija je tada još bila u turskom ropstvu, a Dalmacija pod mletačkom upravom. Dok je hrvatski Sabor sve činio da sačuva jedinstvenost i politički integritet zemlje, misleći i na feudalne posjede hrvatskog plemstva, carska je vlast mislila samo na vojnu obranu granice te je ne samo naseljavala novo stanovništvo, nego mu je davala povlastice koje nije imao hrvatski seljački stalež, kmetovi opterećeni bremenom feudalnih davanja i obrane državnih granica.
    Na crkvenom saboru u Firenci (1439.) bilo je bar u naznakama riješeno pitanje crkvenog jedinstva između pravoslavne i katoličke crkve. Dok su slavenske crkve prihvaćale jedinstvo kao zahtjev Kristova evanđelja, Grčka je crkva prvenstveno bila zainteresirana za papinu pomoć u obrani od Turaka. Već je tada bilo jasno da se Grčka crkva neće pokoriti Rimskoj. Uoči potpisivanja svečane povelje o jedinstvu, ulicama Carigrada od kaluđera nahuškana svjetina vikala je “Bolje nam je u Carigradu gledati turske čalme nego rimskih kardinala crljene klobuke”. Ta im se želja ubrzo ispunila. Turci su doista slomili Istočno rimsko carstvo 1453. godine i razorili Carigrad-Konstantinopol, središte istočnog kršćanstva. Tako je bila kažnjena kratkovidnost i zadrtost monaha, a Grčka crkva je bila zarobljena u carigradskoj četvrti Fanaru te je morala kroz duga stoljeća služiti ciljevima turske imperije. Za uzvrat, Turci su pravoslavnim kršćanima priznavali vjerska prava, dok su katolici smatrani neprijateljima carstva. Kad se ponovno postavilo pitanje crkvenog jedinstva Unijom u Brest-Litovsku, 1596. medu zapadnim Ukrajincima (Rusinima) i u Hrvatskoj se organiziraju kršćani istočnog obreda, i okupljaju oko pojedinih središta. Medu kršćanima istočnoga obreda, prebjezima, uskocima iz različitih krajeva pod Turcima, bilo je Hrvata, Vlaha, Albanaca i Grka. Svi su oni našli utočište u Hrvatskoj, postali su vojni obveznici u Senju, u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu. Grkokatolička crkva dobila je snažnije organizacijske oblike početkom XVII. stoljeća, ali u okviru feudalne Hrvatske, u stalnim ratnim opasnostima, teško je bilo pronaći i uspostaviti prave oblike crkvene organizacije. Prvi grkokatolički biskup, potvrđen od pape, bio je Simeon, s nadimkom Vratanja, koji je boravio među uskocima u Ivanić-gradu. On je sazvao sabor istočnih kršćana u Marči (1611.) i tada su se svi izjasnili da pristupaju u krilo Katoličke crkve i prihvaćaju crkvenu uniju, a zadržat će istočni obred.
    Kad je od Turaka oslobođena Slavonija i Lika (1683.-1699.), moglo se očekivati da će pravoslavni kršćani u tim krajevima također doći pod crkvenu jurisdikciju grkokatoličkog biskupa (vladike). No, kad je austrijska vojska prodrla u ratnom pohodu na Istok do Skopja i tamo doživjela poraz, pravoslavni kršćani pod vodstvom Arsenija Črnojevića, krenuli su za vojskom, i naselili se iza Save i Dunava. Ne misleći na posljedice i želeći protegnuti svoj politički utjecaj i na nove doseljenike iz Srbije i Makedonije, car Leopold je 1690. priznao Arseniju Črnojeviću duhovnu (i svjetovnu) vlast nad svim kršćanima istočnog obreda, nad pravoslavnima i grkokatolicima. Čini se da car Leopold nije mogao zaboraviti “nevjeru” grkokatoličkog biskupa Gavrila Mijakića, koji je sudjelovao u uroti Zrinsko-Frankopanskoj, te ga zbog toga uhitio i utamničio u teškoj tamnici u kojoj je ovaj i umro. Imenujući Arsenija Črnojevića poglavarom i grkokatolicima, on je teško oštetio grkokatolike koji su mu do tada vjerno služili kao vojnici na granicama i u drugim postrojbama. Nije lako bilo grkokatolicima ni kasnije. Protiv biskupa Pavla Zorčića bunili su se kaluđeri koji su stizali s Balkana i rogoborili protiv biskupa i protiv unije. Kad je Arsenije počeo provoditi svoju volju i protezati svoju vlast nad sjedinjenim istočnim kršćanima, grkokatolici su bili osuđeni na nestajanje. Protivnici sjedinjenja, srpski kaluđeri, otjerali su iz Srijema grkokatoličkoga biskupa, a zatim je pravoslavni vladika protjerao grkokatoličke redovnike, bazilijance, iz Komogovine i Kostajnice. Pravoslavni kaluđeri organizirali su pohod na Marču, do tada sjedište biskupije, te su je spalili 1739. kad su je, na temelju sudske odluke, trebali vratiti grkokatolicima. Tako je silom i ognjem, mačem i progonima nestalo grkokatolika u Varaždinskom generalatu, a ostali su samo u Žumberku i Pribiću te su organizirali crkvenu upravu. Grkokatolički vladika (biskup) uspio je obnoviti i proširiti sjemenište u Zagrebu, a biskupsko sjedište preselio iz Pribića u Križevce. Bulom pape Pija VI. 1777. osnovana je grkokatolička biskupija u Krževcima. Početkom XIX. stoljeća franjevački samostan i crkva u Križevcima predani su novoosnovanoj biskupiji. Na tom je prostoru izgrađena krajem XIX. i početkom XX. stoljeća veličanstvena bazilika i prekrasna biskupska rezidencija. Crkva je posvećena Presvetom Trojstvu.

  14. Za господина Јуру.
    Написате чланак од неколико стотина ријечи, али не наведосте ни једну једину наводно лажну чинјеницу у дјелу Н.Милаша Православна Далмација. Чисто ѕа појашњење ствари, када кажете да рани писци ѕнају ѕа термин ортодоксни и ортодоксија, али не и ѕа православни и православље, сами себе негирате, јер је ријеч православни, превод за ортодоксни . Словени тај термин користе од када користе и ћирилицу. Тако да Н. Милаш сигурно у том погледу није погрешио.
    Свако ко је прочитао ту књигу, може да закључи само једно, а то је да је историја православне цркве у Сјеверној Далмацији, историја прогона од стране католичке цркве у периоду од ослобођенја од Турака, крајем 17. вијека, до Француске окупације почетком 19. вијека (најстрашнији прогонитељи православља у Далмацији су били задарски надбискупи Вицко Змајевић и Матеј Караман). Након Француске окупације Далмације 1805. године православна црква починје нормално да живи,што Н. Милаш детаљно описује, као и нормално стање цркве за вријеме аустријске власти (али ни аустријанци нису одољели када им се указала прилика да у Кричкама и Баљцима спроведу унију). Исто тако он се уопште не бави католичком црквом ,осим у сегменту њеног насртаја на све православно у Далмацији. Тако да је Ваша прича о мржњи према католицима потпуно памфлетистичка да не употребим тежу ријеч. Што се тиче комплекса који носе особе чији су родитељи различите вјере, потпуно се слажем са вама, типичан примјер су Анте Старчевић, Дражен Петровић и Јадранка Косор. Него Ви конкретно наведите шта у књизи Н.Милаша није истина, па о томе да расправљамо.

  15. Када неко прочита ово што сте написали, помислио би, Боже како су ови гркокатолици били незаштићени пред насртајем страшних православних калуђера. Невјероватно колико енергије имате у извртању истине. А истина је да је иза гркокатоличке акције стајала читава католичка црква и аустроугарска држава, а иза православних је стајао само народ из кога су и потицали наведени православни калуђери. Да није било Турака у близини вјероватно би их католици гвожђем помели са лица земље. Када љубите истину наведите историју уније на Жумберку да буде јасан начин настанка унијата тамо.(прилика да се оправдате за све глупости које сте изнијели).

  16. Mnogo bre dugcko, moze i krace…?

    Glavni članak: Sporazum Pavelić-Stojadinović

    Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio posleratni sporazum u emigraciji između ustaškog vođe i bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića, i srpskog radikalskog vođe i bivšeg predsednika kraljevske vlade Milana Stojadinovića, potpisan krajem 1954. godine u Buenos Airesu. Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Pavelić i Stojadinović su branili ovaj antikomunistički savez (obje emigracije nisu priznavale legalnost Titovog režima u Jugoslaviji) kao novi srpskohrvatski sporazum koji je trebao da zameni zastareli Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska.
    Pavelić i Stojadinović tokom sklapanja sporazuma.
    Granice prema sporazumu Pavelić-Stojadinović.

    Sporazum Pavelić-Stojadinović je predviđao podelu Bosne tako da bi Bosanska Krajina pripala Hrvatskoj, dok bi najveći deo centralne sa istočnom Bosnom, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji. Ovaj sporazum je izazvao žestoke reakcije hrvatske emigracije, srpske emigracije i Titovog režima u Jugoslaviji. Pavelić i Stojadinović su proglašeni za nacionalne izdajnike od strane ustaških i četničkih političkih krugova u iseljenju, dok je jugoslovenski režim odbacivao značaj sporazuma kao “račun bez krčmara”, ističući da Pavelić i Stojadinović više nisu nikoga predstavljali.[81]

    Ovaj sporazum neki smatraju za temelj o kojem će Milošević i Tuđman razgovarati u Karađorđevu 35 godina kasnije“.[82]

  17. O boze pa ovim ‘rvatima stvarno nitko nije kriv za ono sto su.Vidi kako imaju potrebu da stalno lazu i optuzuju druge za vlastite grijehove. Zar nije lakse priznati krivicu i pokrstiti se u ortodoxe posto sama rijec kaze sta su, a sotonu pedofila i pedera u crvenom plastu vec jednom napustiti u njegovoj truloj misiji. Pa isti taj sotona ili je peder ili pedofil sto se dokazalo kroz njihove grijehe u samim crkvama. Silovanja maloljetnika,obljubljivanja casnih sestara u samostanima ili pederskih veza kroz cijelu historiju pa i danas. Nicega prirodnog nema u toj crkvi koju vodi sam satana a momentalno nekadasnji fasista. Ove ‘rvatske ovce i dalje bleje a bogami nekada i kolju zavisno od naredjenja njihovih poglavnika.Svaka sila za vremena.Na ovome svijetu nista nije stalno i nepromjenjivo.

    1
    1
  18. Први Срби су на Жумберак насељени 1526. године (што значи 63 године након пада Босне под Турке и само 45 година након пада Херцеговине под Турке). Сљедећа група Срба на Жумберак је стигла 1531., затим 1535. Посљедња група Срба на Жумберак је стигла 1597. али пошто су сва селишта већ била заузета, они су насељени у Белу крајину у Словенији (насеља Милићи, Пауновићи, Мариндо и Бојанци). Сви су они дошли као православни, међу њима је било и свештеника чији су рођаци такође насељени током ових сеоба. Основна великохрватска прича коју понавља и актуелни гркокатолички бискуп, је да се ради о Хрватима, које су православни епископи у Босни насилно превели у православље уз помоћ Турака. Лудило ове приче је у томе што је између турског освајања Босне и Херцеговине и насељавања у Жумберак прошло мање од једног животног вијека (63 односно 45 година), тако да би, да су они икад били католици ,најнормалније би се доласком у католичку монархију вратили својој вјери у којој су крштени. Друго је питање, ко је могао превести католике у православље, пошто је сједиште најзападније православне епископије у том тренутку био манастир Св Николе у Дабру, код Прибоја на Лиму.Истовремено важно је знати да је српска патријаршија падом Српске Деспотовине 1459.укинута све до 1557.тако да није могло бити говора о било каквој српској црквеној организацији на Балкану у тих сто година. Друга ништа мање болесна прича је да су то у ствари Власи, који су касније пословењени (шта год то значило). Али ти су људи насељени у 16. вијеку и са собом су донијели и свој језик, а то је чисти источнохерцеговачки ијекавски, којим говоре и њихови потомци. Тим говором говоре и сви остали Срби у Хрватској и Срби у Босни. Ако су људи који су се доселили на Жумберак били Власи, да нису можда тај језик научили од околних кајкаваца, којима су окружени већ 500 година.
    На крају што се етничког карактера тог становништва тиче наводим само један документ, Повељу коју је Цар и Краљ Фердинанд I издао Жумберчанима у Линцу 5.септембра 1538. године, тамо пише “…esse nonullos capitaneos et voivodas Servianos seu Rascianos, qui una cum hominibus et personis sub voivodatibus suis existentibus ad servitia nostra veniere…”. Значи децидно се спомињу СРБИ или РАШАНИ! Oво можете пронаћи код великог хрватског историчара Радована Лопашића у његовом дијелу “Споменици Хрватске Крајине” књига прва, листина пета.

  19. У прво вријеме духовне потребе обављали су свештеници који су се на Жумберак доселили с народом. Касније је манастир Гомирје давао духовнике за ово подручје. Када је године 1611. основана марчанска унијатска епархија и Жумберак је потпао под духовну власт марчанских владика. Према једном документу из године 1706.(који се чува у манастиру Гомирје), гомирски игуман Василије добива дозволу да на Жумберку сакупља прилоге. Слична дозвола постоји и из године 1721. Ово значи да су се жумберчани и даље држали Гомирја и своје вјере. Када је егзарх патријарха Арсенија III, Христифор посјећивао Гомирје, обишао је и Жумберак. Не постоје докази да је митрополит Атанасије Љубојевић, први владика горњокарловачки имао ма каквих сметњи у Жумберку. Када је године 1734, с одобрењем Беча, основана Сјеверинска епархија, њен епископ у титули има и наслов „жумберски”. Као што је познато, сјеверинска епархија по налогу Беча убрзо је укинута.
    Године 1750. у Жумберку су служила два свештеника, рођена браћа која су се презивала Прушчевић, али убрзо оба умиру. Те године карловачки генерал издаје наредбу да ни једна кућа у Жумберку не сме примати гомирске калуђере. Знајући за прилике у Жумберку владика Данило је још пре хиротоније молио митрополита да му изда декрет и за Жумберак. После смрти двојице жумберачких свештеника, Прушчевића, унијатски владика Палковић на Јовањдан 1751. позива жумберачког ђакона Јанка Прусца да би га наговорио за унију. Ђакон Јанко одбија да приступи унији. Одведен је у Карловац где је мучен у затвору. Према извештају владике Данила послатом у Беч, ђакон Јанко био је окован као највећи зликовац. Умро је у затвору. У својој жалби Бечу на прилике у Жумберку владика Данило навео је имена 17 православних свештеника који су служили у Жумберку. Он тражи из Беча посебну комисију ради утврђивања правог стања. Карловачки генерал предлаже Бечу да се владици Данилу убудуће забрани сваки приступ у Жумберак. Свој приједлог мотивише тиме што је унијатски владика Палковић »најмилостивније потврђен« од царице.
    Карактеристично је да је владика Данило, а вјероватно да су то чинили и ранији епископи, у својој заклетви приликом устоличења изјавио да неће напустити своју паству у Жумберку.
    Унијатски епископ Палковић поставио је у Жумберку своје свештенике. Узалуд се народ противио. У једној представци владици Данилу од године 1758, жумберчани кажу: »Молимо те, блажени владико, најпокорније, да изволиш ову нашу невољу Екселенцији, нашем господину Архиепископу и митрополиту (изложити), нека би се он смиловао, па нека нас сиромашне Жумберчане, који нисмо унијати препоручи милости њезиног царског величанства«. Даље моле да им владика пошаље православне свештенике, какве су имали до године 1750. како би могли у „својој јерусалимској вјери живјети и умријети”.
    Жалба је достављена Бечу. Беч наређује генералу да опозове забрану да владика одлази у Жумберак. Али, највероватније тајним каналима подржан из Беча, генерал није опозвао забрану. Истина, владици генерал дозвољава да »пролази« кроз Жумберак, али му забрањује свако задржавање у Жумберку (fiksum domicilum).
    На поновну владичину молбу коју је потпомогао митрополит, из Беча је јављено да ће посебна комисија испитати прилике у Жумберку. Комисија никада није стигла на Жумберак, него је у Бечу узет на знање извјештај генерала Бека, који је »попис« православних породица добио преко својих официра. То је било године 1768. Исте године умире митрополит Павле Ненадовић. Нови карловачки генерал Прајс извештава Беч да је унија готова ствар. Из Беча владици пријете тешком казном ако и даље буде инсистирао за духовну власт над Жумберком.

  20. Za Georginu,
    “Na ovome svijetu nista nije stalno i nepromjenjivo”. Naravno osim vaše mržnje, neznanja i ograničenosti.

  21. Evo kako su mogli govoriti slavenskim jezikom.
    Ovom presvetom hramu Spasa našega Isusa Hrista, po neizrecivoj milosti njegovoj, koju satvori sa nama, ja Stefan, po Božjoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja, sa prevazljubljenim sinom svojim Radoslavom, po Božjoj milosti mojim namesnikom, prinosimo Tvoja od Tvojih, da bismo bili pominjani u molitvama, dar Spasu našem Isusu Hristu i njegovim svetima: svete častice časnog i životvorećeg krsta Gospodnjega i svetih strasti Hristovih i od rize i pojasa Presvete Bogorodice i od desnice svetoga proroka Preteče Krstitelja Jovana, koju položi na teme Gospodnje, krsteći ga, i od glave Pretečine i od moštiju svih svetih apostola, proroka, mučenika i prepodobnih svetitelja; ikone svetih i časnih likova i sasude zlatne i srebrne i ripide mnoge i zavese i pokrove svete i rize časne i sveta jevanđelja i knjige mnoge i druge ukrase koji su na prosvećenje Spasu našem Isusu Hristu.

    A za hranu i odevanje onima koji služe svetom hramu ovom: selo Talsko, sa Ratinom i sa Zaklopitom Lukom; Topolnica s Vojušama, Ribnica sa svim brežuljcima i sa Brenom; Žiča sa Batinom, Ribići s Crnom Rekom, Tlsto Brdo sa Raškim Delom i sa Štitarinom, Peščanica sva s Pečanom, Bukovica, Grahovišta sva, Svinjci, Gračanica, Radijevo, Konarevo, Črnjave sa Serčom, Bresnica sa trgom, Svibnica sa Okruglom, Bobolje sa Čečinom, Gvočanica sa Pupavnima; u Jelcima sela: Dolnja Vas, Borak, Gnjila, Dobrinja, Vitahovo; a u Hvosnu sela: Peć sa svojim zaseocima, Črni Vrh, Stlpezi, Trebovitići, Goražda Vas, Nakl Vas sa Čelpecima i Labljanima, Ljutoglavi sa gradom; a u Zatonu sela: Črnča sa svojim zaseocima, obe Ivanje sa zaseocima, Zamčane sa zaseocima, Dubovo, Gaje, i sva ova sela sa zaseocima svojim; a ovo su u Zeti sela: Trebolje, Plavnici; u Gorskoj Župi Golič. A ovo su planine: na Sporima Nozdre, Javorje s Lukavicama; u Hvosnu Slano Polje sa Tmastim Gvozdom, nad Breznicama Željin, a zimske paše od Brezne naniže niz Sutjesku sa svim pašama kao što obuhvata crkvena međa, sa svim pašama zimskim i letnjim sa one strane Kotlenika.

    A ovo su Vlasi koje smo dali ovoj crkvi – ovo su imena:
    Grd knez s decom, Radota, Vlkoslav, Tihomir, Stanimir, Vojihna, Dragšan, Njegoslav, Zlina, Miroš, Brajen, Njeguš, Njegota, Sina, Radomir, Dragan, Bratin, Vojilo, Držihna, Pačemil, Batina, Bratmir, Draguš, Tihomir, Brateš, Grdoš, Gostilo, Pop, Pačen, Bun, Stan, Dragoman, Stan, Desislav, Kupljen, Dajša, Berilo, Njeg, Bunilo, Dragomir, Braten, Stanimir, Bratonjeg, Njegota, s decom, Draguš, Bratilo, Radoslav, Tudor, Lucan, Dobromir, Dragoslav, Mužilo, Tihoč, Dragomir, Draguš, Kuman, Milobrat, Draguš, Dragoslav, Brapa, Predilo, Draga, Prvoslav, Draguš, Poligrad, Radiš, Tihomir, s taštom i decom, Zlata, Stan, Dragan, Pop, Mik, Dobriša, Berilo sa decom, Gostimir, Rad, Gostimirova mati, Čuč, Kuman, Bratoslav, Buta, Njeg, Vasil, Brateš, Bratoslav, Dobrc, Ljev, Dragomir, Sraštan, Tudor, Tihomir, Bunilo, Braja, Gostilo, Vojmir, Božaja, Turjak, Predimir, Buč, Krasimir, Bratilo, Budislav, Tihoslav, Mrgela, Raduš, Kupljen, Bratan, Bun, Prodan, Vojihna, Bratohna, Gostiša, Ilija, Bukor, Rad, Bratina, Bala, Sracin, Hrelja, Milac, Dobromir, Sina, Vlad, Desilo, Dobroslav, Tešimir, Budin, Božica, Kuman, Bukor, Rad, Vlad, Stan, Ponjeg, Rug, Grdoš, Zlata, Stan, Dragut, Vlksan, Bogdan, Bratoslav, Begota s decom, Tolak, Dragun, Lubota, Kulin, Velimir, Brzej, Tudor, Bukor, Nanota, Sina, Njeg, Brateša, Berislav, Prvoslav Buckat, Crnomuž, Grdan, Nikola, Dragoš, Dragoslav, Vojin, Gugota, Vusin, Skoromir, Pružin, Vojislav, Doda, Radota, Velimir, Povržen, Vojislav, Berilo, Miroš, Veljen, Sracin, Andrija, Begota, Gostilo, Čvrnjega, Grgur, Bukor, Bogdan, Stan, Desimir, Bežan, Pljen, Vratiša, Dedol, udovica Dragušla i Tus s majkom, Gripon, Črnota, Stan, Šarban, Vojnjeg, Belota, Vojila, Miroš, Slavko, Gostilo, Njež Prodan, Bun, Đed, Draguš, Gunja, Bratimir, Vokosav, Gostimir, Hodiša, Predihna, Bukor, Trusen, Nerad, Singur, Draguš.

  22. Оливера Петровић

    Неколицина коментатора с правом ставља примедбу на дужину појединих коментара који више личе на додатни текст него на коментар аутору оригиниалног чланка. Ово је ствар уређивачке политике Печата и Уредник би требало да јасно одреди дужину коментара који ће бити прихваћени за штампање. Ја, лично, и не покушавам да читам предуге коментаре јер ме занима сажет одговор на текст који сам управо прочитала а не нови есеј на исту тему.

  23. Za Suvorova,
    Danilo Jakšić rođen je u Srpskim Moravicama na Božić 1715, od oca Milete i majke Stojne. Još kao dečak odlazi u manastir Gomirje.
    Mogao si krenuti od početka, odnosno odavde.

    Stvarno objektivno, mišljenje Eparhije – gornjo Karlovačke o problemu Žumberka i grkokatolika. Svaka ti čast.

  24. Jure, ako mislite da ste u ovoj povelji manastiru Žiči, pronašli etničke Vlahe, onda je bolje da više ne komentarišete, jer se radi o gradivu iz istorije za šesti razred osnovne škole. Čudi me kako Vam nije upalo u oči da svi ovi “Vlasi” imaju slovenska imena (osim nekoliko iskvarenih grčkih, hrišćanskih imena)(neka imena nisu dobro transkribovana sa srpskoslovenskog). Da ste nešto čitali, mogli ste saznati da su “vlasi” u srednjevjekovnoj Srbiji,Bosni i Bugarskoj, bili socijalna a ne etnička kategorija i označavali su grupu stanovništva nižeg socijalnog položaja koja se bavila konkretnim zanimanjem. Naime SVI su oni bili PASTIRI. Postoji na desetine povelja sa imenima vlaha i nazivima njihovih selišta širom Srbije , oni se spominju u čak nekoliko članova Dušanovog zakonika. Oni su bili kasta u srednjevjekovnom društvu, kojoj je bilo čak zabranjeno mješanje sa zemljoradnicima. Iz tog razloga srpski srednjevjekovni vladari su imali titulu kraljeva i careva “Srbljem,Grkom i Arbanasom”, ali nikada “Vlahom”.
    Na srpskoj etničkoj teritoriji, jedini Vlasi su oni u današnjoj istočnoj Srbiji (Homolje i Timočka krajina), koji su se tamo naselili u 18. vijeku, prešavši preko Dunava iz susjedne Vlaške. Na hrvatskom etničkom prostoru jedini Vlasi su Ćići u Istri.
    Zar i dan danas Splićani sve stanovnike Dalm. Zagore, već od Klisa pa na dalje, ne nazivaju Vlajima. To je danas 85% stanovnika Dalmacije, možda onda oni i nisu Hrvati po Vašem mišljenju. Drago mi je da ste naveli sve srpske zemlje koje se spominju u ovoj povelji sa početka 13. vijeka.Šta bi dali da postoji bar jedna ovakva povelja hrvatskih vladara na hrvatskom jeziku.

  25. G. Jure, ne mogu da se sjetim da sam Vam dopustio da mi se obraćate na “ti”.
    Tu se uopšte ne radi o bilo čijem mišljenju, već o činjenicama, koje su lako provjerljive, te kao takve mogu podleći ozbiljnoj kritici. Da išta znate o nauci, znali bi i to. Preporučujem da posjetite muzej manastira Gomirje, tamo možete naći interesantne stvari u pisanoj formi (ono što je preostalo nakon što su ustaše spalile manastir), kao što je molba Žumberčana vladici Danilu iz 1758. Vidim, ne komentarišete povelju cara i kralja Ferdinanda I Žumberčanima iz 1538. u kojoj ih naziva Srbima i Rašanima.Pojela Vam maca jezik.

  26. Za Juricu. Sta vi to gospon hocete dokazati. Mozete li sve objasniti jednom recenicom a da vas nitko ne pobije. Navucite stajske cizme i krenite u ofanzivu konjusara od kojih silom zelite da se distancirate. Predugo ste bili segrti Hlapici da bi ste mogli biti velike gazde pa taj kompleks treba da se ljeci negdje ako nigdje onda na srpskom sajtu. Doista nikoga ne impresionirate i sto se vise trudite sve ste bljedji i bljedji. Necije znanje se ne procjenjuje po tome koliko tudjih clanaka prepise i kojom brzinom pronalazi historijske cinjenice zakopane u knjigama proslosti.Da sve je promjenjivo samo ustase ostaju ustase lazuci i mjenjajuci taktiku kako bi se prikrili za neko vrijeme.Sto se tice mrznje pa nisam sigurna bas da vas ne mrzim ali da vas ne volim to je sigurno.Moga se djeda glava odrezana na panju valjala niz licka brda a mozda je bas tvoj djeda to pocinio,gospon, ali ako nije tvoj onda je netko iz tvoga plemena. O tome koliko je tko ogranicen govori i tvoja smjelost da se prepisujes sa ljudima koji te ne trebaju i kojima tvoji historijski navodi ne znace bas nista. Postajes smjesan sa upornim dokazivanjima kako ste vi bili pa veliki narod, jadan i proganjan pa eto sada ste morali zbog toga da protjerate Srbe da oni vas vise ne bi protjerivali sa vase rodne hercegovacke grude. Hercegovacka gradska klasa u bjelim carapam, nacitana i inteligentna do bola nema problem sa mrznjom.Sto bi da mrze oni to pobiju pa gotovo sa mrznjom. Doista trebala bi vas voljeti zato sto ste mi pretke pobili a mene i moju porodicu protjerali od tamo gdje vas nikada nije niti bilo. Ne ja vas samo zalim i osjecam se moralnim pobjednikom a te vase historijske rvatske razloge pravljenja banana drzave i tisucljentnim snom trnoruzice koji realno datira od 1941 mozete prodavati nekome ko je jucer rodjen u vasoj rvatskoj. Jako to lijepo zvuci kada ti nekome kazes svaka ti cast kao eto netko je dobio orden i priznanje od nekoga tko je jako bitan pa se sada veseli i puca od srece. Doista gospon vrijeme je da spremis svoju pisaljku posto o tebi odavno vec sve znamo a najljigavije od svega su osobe koje se namecu i ulaguju. Odi na svoje rvatske sajtove tamo bi mogao nekoga da naucis nesto. Mi Srbi o vama vec odavno sve znamo. Mozda je moja mrznja stalna sa razlogom, profesorska diploma se ne dobija zbog ne znanja,a ogranicenost,to je pitanje za raspravu, to je termin koji se ne upotrebljava olako na ovakvim sajtovima. Ogranicen covjek je netko tko ne vidi sta se oko njega desava, ne uocava pojave i promjene oko sebe i netko tko je beskrupulozan u zelji da postigne nekakav cilj. Na zalost ja vidim vas u ovoj definicji. Sramotu koju nosite kao kompleks jer ste dio te rulje koja zna samo da laje i kolje. Kao lose kurve koje popravljaju nabore na svojim haljinama dok pricaju djeci bajke pred spavanje uvjeravajuci sebe kako su postene, tako i vi gospon navucite stajske cizme i lopatu u ruke jer sluge ostaju sluge a puj pike ne vazi i nemojte uvjeravati nas mi nismo kurvina kopilad.

  27. Želim da se zahvalim g.Dmitroviću koji je svojim tekstom pojasnio pojam grkokatolicizam.Naime do ovog nesretnog rata živeo sam u severoistočnoj Bosni gde sam imao priliku da se družim sa katolicima ,ali i sa grkokatolicima.Nikada mi nije bilo jasno ko su u stvari oni,ali za divno čudo ni njima.Jako bi se ljutili ako bi ih poistovečivali sa katolicima,ali isto tako sebe su smatrali hrvatima.Ono što mi je bilo simptomatično su imena.Imali su čisto srpska imena i prezimena i običaje,dok su katolici imali svoja prepoznatljiva imena i crkve.Bio sam zbunjen,ali ne i radoznao da istražim dalje tu pojavu.Sada posle svega mi se polako kockice slažu i postaje mi sve jasnije zašto je šta,gde smo i kuda idemo….

  28. Mislim da su vec mnogi odgovorili na Fra-Jure pisanija, jer on kao da se ne moze okaniti nas Srba sada kada imaju ‘lijepu njihovu za sebe i bez Srba’. On to pise sigurno iz nekog franjevackog samostana gde imaju sva sredstva na raspolozenju za svoju prozelitisticku propagandu. To nikada ne zastareva kod njih. Oni su sa macem i nozem sirili svoju veru po celoj kugli zemaljskoj. Narocito Balkan, Juzna i Severna Amerika gde su istrebili stanovnistvo. Sada mi je bas pri ruci kratka nota, a takvih je svakodnevno: “Bivsi Belgiski biskup kaznjen za pedofiliju” itd.
    U stampi (USA) se to moze svakodnevno citati. Ranije su bili u pitanju samo nizi svestenicki rang, no sada na javnost izlazi da ‘riba smrdi od glave’. Taj fra-jure se usudi nekoga osudjivati za
    mrznju. Nase pravoslavlje nas kroz vekove uci ‘ljubi bliznjega svoga’ na nasu stetu je ispalo.
    Ja sam iskusila tu ljubav kao 11 god. dete, kada je ustaski logornik ili tabornik ? (nije vazno) marta meseca 1942 sazvao nas sve mestane da nam cita proglas (mnogi se secaju Mile Budaka) i
    ovim recima: U koliko ne predjete u katolicku veru, nece ni dete ostati u utrobi majcinoj, niti ce Srbin moci da se sakrije ispod kamena i trece je nesto sto se ne secam, ali verovatno jos ima zivih koji se toga secaju. To je bilo u Zap. Slavoniji. Moji roditelji su me spakovali i preko prijatelja Hrvata (da!) poslali u Srbiju u izbeglistvo. To je poslednji put sto sam videla majku .
    Sva familija je prosla kroz sva stratista u NDH i ostavila svoje zivote sirom te zloglasne ustaske drzave. Ovo je sada zavrsni cin ali ne i konacni sud sto se njih tice. Oni su cekali svoju
    drzavu 900 godina i jasno nam je zasto je nisu zasluzili ranije.
    I mi moramo ziveti sa idejom da cemo kada-tada biti skupljeni u
    jednoj drzavi ili cemo nestati kao sto se desilo sa indijancima.
    Jos jednom, zaobidjite fra-juru, koji zabadava zeli da rehabilituje
    katolicku crkvu. To mu je uzaludan posao. Mislim i pokazalo se da
    slavenski duh i katolicizam se nikako ne slazu. Ta vera je koruptirala ako je iole nesto slavenskog bilo kod Hrvata …….
    To nije optuzba – samo cinjenica.
    Pozdrav, RV

    1
    1
  29. Kao prvo da se zahvalim gosp. Dmitrovicu za jos jedan sjajni tekst.A kao drugo zamolio bi urednika komentara da vise ne objavljuje one nebuloze i falsifikate od persone koja se predstavlja kao jure.
    PS. za Georginu svaka vam cast za komentar

  30. Za Zeljka. Hvala, mogla bih ja i vise nego necu da dosadjujem normalnim ljudima duzinom komentara.

  31. Ups rvatska zlocinacka tvorevina, bravo za Hag, a sta cemo sada.Pa neka nam vrate sve sto su oteli,ha moje nije vraceno jos od 1945 .Sve zavisi od srpskih vlasti,mozda ce samo traziti izvinjenje. To nam ne treba. Siti smo izvinjavanja. Neka nam vrate nas teritorij pa cemo ga mi nazvati kako mi hocemo. Kazu rvati da smo mi protjerani sa okupiranih krajeva, kako moze sam sebe netko okupurati, vidjet cemo u narednim godinama tko je okupator a tko okupiran.

  32. Јован Дучић

    Ти не знаде мрети крај сломљеног мача,
    На пољима родним, бранећи их часно,
    Китио си цвећем сваког освајача,
    Певајућ’ му химне, бестидно и гласно.

    Слободу си вечно, закржљала расо,
    Чек’о да донесу туђи бајонети,
    По горама својим туђа стада пас’о,
    Јер достојно не знаш за Слободу мрети.

    Покажи ми редом витезе твог рода,
    Што балчаком с руку сломише ти ланце,
    Где је Карађорђе твојега народа,
    Покажи ми твоје термопилске кланце.

    С туђинском си камом пузио по блату,
    С крволоштвом звера, погане хијене,
    Да би мучки удар с леђа дао Брату,
    И убио пород у утроби жене.

    Још безбројна гробља затравио ниси,
    А крваву каму у недрима скриваш,
    Са вешала старих нови коноп виси,
    У сумраку ума новог газду сниваш.
    Бранио си земљу од нејачи наше,
    Из колевке пио крв невине деце,
    Под знамење срама уз име усташе,
    Ставио си Христа, Слободу и Свеце.

    У безумљу гледаш ко ће нове каме,
    Оштрије и љуће опет да ти скује,
    Чију ли ћеш пушку обесит о раме,
    Ко најбоље уме да ти командује.
    ЖИВЕЛА СРБИЈА !!!

  33. Ne spominje vrijedni Dmitrović da su sela nastanjena grkokatolicima manji dio Žumberka, pretežno u brdima.
    U dolini, pored Kupčine, postoje mnoga sela nastanjena Hrvatima, rimokatolicima.
    Čuli ste za Dolinu kardinala?
    Iz te doline u Žumberku, potječu 2 kardinala (Stepinac i Kuharić).

  34. Hrvatstvo tih Hrvata pored Kupčine je prilično upitno, oni govore potpuno istim jezikom i imaju iste običaje kao Slovenci sa druge strane Žumberka. A nemojte se hvaliti Stepincem, ima valjda i nekih biskupa koji nisu zločinci.

  35. ‘Dolazak predsjednika Srbije Tadića na Jadovno u Lici, otvorena je provokacija hrvatskog čovjeka, provokacija hrvatskih žrtava, koje su podnesene u Domovinskom ratu. Došao je pokloniti se žrtvi iz Drugog svjetskog rata, no taj Tadić nema isti kriterij kada treba i hrvatsku žrtvu štititi, nema tu iskrenosti, već je to otvorena licemjernost i provokacija prema hrvatskoj državi’, kazao je u nedjelju u Otočcu general Željko Sačić
    Od Srbije jučer nije došla ni čestitka za Dan državnosti, a danas nas taj Tadić u Liku dolazi povezivati s fašističkom poviješću, a nije dozvolio da naši ljudi u Srbiji obilježe dostojno mjesta ubojstava, stradanja žrtava i silovanja preko 3.000 žena.

    ‘Sve ćemo učiniti kako bi se hrvatska državnost vratila na datum 30. svibnja, jer mijenjanja datuma Dana državnosti nema nijedna država u svijetu, i ovo sliči na jednu šizofreniju što je ništa drugo nego sramota zaslijepljenih političara’, rekao je Sačić.

    Još je istaknuo da će ulaskom u EU ‘hrvatski čovjek biti u prilici svakodnevno slušati jugoslavensko srpsku povijest dok djeca u Hrvatskoj o domovini, njezinom stvaranju i žrtvama neće znati ništa’.

    Sačić je ustvrdio da se, u cilju zatvaranja Poglavlja 23, hrvatska Vlada obvezala pohapsiti 210 hrvatskih ratnih zapovjednika i istaknutih hrvatskih branitelja, a pored onih koji su već sada u Haagu, svi oni koji su išta značili u Domovinskom ratu i branili domovinu, danas su u tamnicama, ili su progonjeni ili na stupu srama.

    ‘Budite svjesni da je to odmazda velikosrpske ideje mirnim putem, u čijoj odmazdi sudjeluje naš Bajić kao najveći neprijatelj hrvatskog naroda, hrvatske države i hrvatskih branitelja i podanička Vlada Jadranke Kosor.’

  36. satnik LDP u Zagrebu…?

    Čedomir Jovanović na obeležavanju 20 godina HNS

    Na obeležavanju 20-godišnjice osnivanja Hrvatske narodne stranke (HNS) danas u Zagrebu osim mnogobrojnih hrvatskih političara , bio je i Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno-demokratske partije (LDP)
    “Kad bi se odnosi naše dve zemlje podigli na nivo odnosa naših partija, mislim da bi život bio mnogo bolji, a da bi probleme koje smo nasledili efikasnije rešavali i to u okvirima liberalne politike”, rekao je predsednik LDP Jovanović za Tanjug.
    “Mi smo potrebni regionu koji je isuviše često pritiisnut demagogijama levice i desnice, odnosno socijalista i nacionalista. Jasno da je osnov jugoistočne Evrope i odnosa između Srbije i Hrvatske liberalna politika koja u svoj fokus stavlja životne interese građana”, kazao je Jovanović.
    Po Jovanoviću, HNS i LDP “moraju konkretizovati prostor u kome su druge politike poražene”.
    Jovanović je saradnju dve stranke ocenio važnom za ovaj deo Evrope.
    “Treba da račistimo nasleđe 1990-ih tako da ćemo dati jasne odgovore na potrebe ljudi koje godinama nisu ispunjene”, rekao je Jovanović po kome mora da bude pomognuto Bosni i Hercegovini (BiH) koja je platila preveliku cenu za sve nesporazume između Hrvatske i Srbije.
    Predsednica kluba poslanika HNS Vesna Pusić je Saradnju s LDP ona je ocenila odličnom i u idejnom, međunarodnom i regionalnom pogledu, i izrazila nadu da će njen čelnik Jovanović, “za dobrobit Srbije i regiona u budućnosti, učestvovati u politici Srbije na izvršnim funkcija”..
    Pusić je ocenila da predstavnici Srba i drugih manjina u Hrvatskoj, da bi ispunili mandat, moraju da čine vladajuću većinu ili da budu pri vladi, što, po definiciji, predstavnici nacionalnih manjina čine.
    U obraćanju pred više od 1.000 prisutnih, Jovanović je naglasio da se “Srbiju mora izvesti iz svojevrsne izolacije u kojoj se nalazi, jer je svođenje evropskih integracija na frazu regionalnih odnosa, uz ceremonijalne susrete, zemlju udaljilo od čitavog regiona”.
    Jovanović je, čenivši da će HNS će od naredne godine, posle parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, biti stranka koja će presudno uticati na politički život u toj zemlji, kazao da saradnja te stranke i LDP treba da bude jasan odnos i partnerstvo u provođenju liberalne politike Ta politika ne koketira sa populizmom, demagogijom, i nacionalizmom i odsgovor je na “sve nedostatke koji prate trenutni život i u Srbiji i u Hrvatskoj,” primetio je lider LDP.
    Po Jovanoviću, “u liberalnim vrednostima se nalaze odgovori na probleme koji danas guše život u Srbiji i, u velikoj meri, i u Hrvatskoj. Zajednička politika mora da bude: slobodno tržište, protok ljudi, robe, kapitala, usluga, puna afirmacija ljudskih prava, građanskih sloboda i evropske integracije, kao sredstvo unutrašnjih reformi, a ne evropske integracije kao proces traganja za odgovorom na probleme koje će nam ponuditi neko drugi”, rekao je šef LDP.
    Jovanović je ukazao na obavezu promene klime u regionu koja, po njemu, može biti promenjena jedino proaktivnom politikom Srbije.
    Prisutnima, među kojima su bili predstavnici partije opozicione leve koalicije Socijaldemokratska partija, Hrvatska stranka umirovljenika, Istarski demokratski sabor, Samostalne demokratske srpske stranke i Hrvatske socijalno liberalne stranke, kao diplomatskog kora, obratili su se takođe, šef glavne opozicione partije Socijaldemokrtske partije (SDP) Zoran Milanović, bivši predsednik Hrvatske Republike Stjepan Mesić koji je 2000-te izabran kao kandidat HNS, predsednik HNS Radimir Čačić i rukovodioci stranke.
    Lider SDP Milanović je ukazao na srodnost programa sa HNS i potrebe zajedničke borbe za promenom vlasti kako bi Hrvatska kao uspešna bila podsticajni primer za susede.
    Mesić je naglasio da u upravljanju državom i privredom ratu koji vodi HDZ, postoje dve linije komandovanja kao i u ratu 1990-ih preko kojih se danas odvija pljačka U 1990-im su, međutim, vršeni ratni zločini, primetio je Mesić.
    HNS su 13. oktobra 1990. godine osnovali učesnici tzv. “hrvatskog proleća” spočetka 1970-tih u tadašnjoj Jugoslaviji, koje su ondašnje vlasti smenile, ali su im se pridružio značajan deo hrvatske inteligencije.
    Prva predsednica HNS bila je Savka Dabčević Kučar (1923-2009), a u uže rukovodstvo ušli su i Miko Tripalo (1926-1995) i nekoliko drugih ranijih rukovodilaca Saveza Komunista Hrvatske smenjenih posle poznatog partijskog plenuma u Karađorđevu 1971, koji je održao ondašnji predsednik Jugoslavije i SK Jugoslavije Josip Broz Tito.

  37. Magdeburska tragedija

    U drugom tomu te monumentalne hronike, koji je stampan 1679.g. nastavlja se opisivanje hrvatskih zvjerstava. 1630.g. “Hrvati su takodjer pljackom i drugim necovjecnim djelima (kao npr. u Teledru, Dekmenu, Velu i okolini) sve opustosili, pojedine ljude i zene uzeli sobom, sa njima vrlo tiranski postupali, nekima otkinuli noseve i usi, jdnom covjeku iskopali oba oka i ruke odrali, ni djecu nisu stedjeli, pa ni neutralna lica, cak su zlocine vrsili i nad podanicima grofa Henriha od Berga, i svuda varvarski postupali.” Kada je sleska vojska 1631.g. u Branderburgu razoruzala jednu gomilu hrvatskih soldata iz austrijske carske vojske, kod Hrvata su nasli “pojase pune zlata odnosno srebra uz tijelo, ili citave ploce zlata i srebra nabijene na prsima, na celima, na uzdama konja, i na sedlima, pistoljima i sabljama.”

    Kada je te iste godine odvojen Magdeburg, u njega su kao lesinari usli Hrvati. “Tada je zapravo pocelo i pljackanj, otimanje, mrcvarenje, sramocenje djevojaka i zenam i postupalo se preko svake mjere uzasno i grozno. U crkvi sv.Katarine oni su pedesettrojici, uglavnom zena, sasvim nemilosrdno odrubili glave, te su one pronadjene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su zene prilikom porodjaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopce ne moze da se opise ni izrece kakav je to bio jad, kakva bijeda i zalost… Oni su, ipak, pored konja i nesto stoke, odveli sobom u logor mnogo zena i djevica sa nesto muskaraca, povezane lancima. Zenske su tu zloupotrebljavali u njihovoj djavolskoj pozudi na bijedan nacin, da su mnoge, narocito male djevojcice od deset ili dvanaest godina, koje takodje nisu postedili, morale platiti glavom.”

    Kada su se poslje pijanki, orgija, pljacke i zlocina Hrvati povukli, “10.,11.i 12.maja se tako zalosno jaukanje i deranje od preostale djece culo, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopce cija su. Neka su sjedila pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama lezali u krvi, i uvjek su dozivali i vikali: o tata, o mama! Neka su djeca sisali njihove mrtve dojke i pri tome tako zalosno se derala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost.” Bensen citira i izvjestaj gradskog pisara Magdeburga Danijela Fraja prema kojima su i saveznicki vojnici upozoravali civilno stanovnistvo da se cuva Hrvata jer oni sve redom ubijaju, pa i on sam svjedoci kako su kroz probijenu kapiju “Hrvati prohujali i pored nas sve zivo posjekose.”
    Bensen pominje i izvjestaj magdeburskog esnafskog starjesine koji je uzasnuto kazivao: “Posto su mnogi Hrvati prebrodili Labu (Elbu, rijeku), jer je voda bila vrlo mala, i tako nase ljude opkolili i mnoge pobacali u vodu i smaknuli, to se rdjavo zbilo jedno zalosno klanje i ubijanje da niko koga je neprijatelj zatekao nije bio postedjen, ni zene ni djeca, tako da se to ne moze dovoljno opisati.” Slicno i vrlo upecatljivo ovi dogadjaji se opisuju u knjizi “Slesko oruzje” iz 1631.g. i u istorijskom dokumentu poznatom kao “Pisma iz Cerbsta” od 11.januara 1631.g. “Slesko oruzje” povodom hrvatskih zlocina u Magdeburgu donosi i citav niz novih pojedinosti, pa i sljedeci detalj: “Dva vojnika su nasla jedno malo dijete gdje dreci lezeci na ulici, svaki ga je od njih uzeo za nozicu i po sredi rascupao.”
    Za Magdeburg su vezani neki važni događaji europske povijesti, primjerice opsada grada tijekom tridesetgodišnjeg rata (1618 – 1648), kad je katolička vojska poslije više neuspješnih pokušaja slomila otpor utvrđenih protestanata i nakon ulaska u grad masakrirala stanovništvo.

  38. Te, male stranke, poput LDP, SPO, se uporno ostavljaju za pelcer, oni su uslov eventualne koalicije, da ta *buduca stranka u vlasti*, prizna prisustvo SDP,SPO i slicno, kako bi izvalili, po sistemu *sta trezan misli pijan govori*..po, potrebi,izvalili iz usta, nagovestili, pa boze moj, narod prihvatio, naravno, privatizovani mediji, ce sa opet pa grupom LGBT, sarenim balonima,preformansom, obezbediti *vizuelno ubedjenje*, kako narod demonstrira sto kosovo nema nezavisnost i slicne budalastine, u normalnoj drzavi kaznjive po zakonu o bezbednosti, ne saobracaja, pedera nego drzave !

  39. Srpski elektronski parlament pravi bugarska firma
    Bugari čuvaju srpske zakone

    Favoriti – Na tenderu za uvođenje elektronskog sistema rada posao dodeljen bugarskoj firmi „Lireks”. Kontrola – Bugari će zahvaljujući softveru imati uvid u svaki dokument, zakon i arhivu parlamenta
    Rad srpskog parlamenta ubuduće će biti pod budnim okom Bugara, koji će (za razliku od srpske javnosti) imati direktni uvid u bukvalno svaki dokument i arhivu najvišeg zakonodavnog tela države.

    Dok su srpske IT kompanije redom odbijene, bugarskoj firmi „Lireks” dodeljen je posao uspostavljanja elektronskog sistema rada u Skupštini Srbije. Projekat je vredan 1,8 miliona evra.

    Tender za uvođenje elektronskog rada parlamenta, čime se omogućava da poslanici sednice parlamenta održavaju bez papira, a komunikacija obavlja u elektronskoj formi, sprovela je Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS).

  40. Danas citam u hrvatskom tisku, kako je u Hrvatskoj na sad zadnjem popisu 2011g.smanjen broj stanovnika. Zacudio me broj stanovnika u ZG nema milion, a slavili miliontog novo rodjenog,a cela Srpska krajina veliko smanjenje od zadnjeg popisa 2001. Hrvatski vajni strucnjaci te brojke opravdavaju sa novim evropskim standardom popisa ove godine, pa su nastale razlike i ne mogu se brojke uporedjivati. Koji su ti Hrvati licemeri i lazovi. Na ocigled se vidi da su Srbi iz tih predela proterani i sada im fali na popisu stanovnistvo, naravno srpsko.Neka biti ce Hrvata jos manje jer im sleduje Afganistan, posto se Ameri povlace, i jos k tome moraju sami da opreme te svoje kontingente odreda smrti. Srecan im put u nepovrat. I tako opet oni tudji, becki konjusari. Zao mi je Grka, ali radi uporedbe za njih uvek postoji poslovica “duzan ko Grcka”. tako i nasi susedi “Becki konjusari” mogu se trpati u evropsku guzu koliko hoce za na veke ce samo moci viriti iz nje, to im je kod.

  41. Зашто појам унијата није разјашљен код обичног човјека,дали вјера је толико табу тема.Зашто су већина католика-хрвата и муслимана хтјели су доминацију над србима праославцима у току независне државе хрватске:прекрштавање страдања у логорима масовна убиства у многим насељима и затворима то је разлог неповереља и
    бојази срба у овом рату распада титове (социјалистичке) Југославије од хрвата и муслимана.Логори: Јасеновца,Нове градишке,Винковаца,Госпића,Пага,Баљице…..Страдаље у јамама Лике,на банији,кордуну,Херцеговини…. титовим “офанзивама”Козара,Титов Дрвар,Неретва,Сутјеска,Сремси фронт…,Мацовна убиства:
    Дракулић,Шушњар,Црна јама-“Босанска”крупа…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *