Kamena s ramena

Piše Aleksandar Đaja

Civilizovan svet hvali našu demokratičnost i dobronamerno nas savetuje da sad nije vreme za izbore, nego za umiranje od gladi – ali, šta to vredi?

Američki Stejt department navodi u najnovijem izveštaju o stanju ljudskih prava u svetu da je Srbija postigla veliki napredak time što je prošle godine organizovala „Paradu ponosa“ u Beogradu. Takođe, Evropski komesar za proširenje Štefan File poručio je da je potrebno da se Srbija fokusira na reforme i akcioni plan, a ne na parlamentarne izbore, jer  je ovo godina velike šanse za njenu evrointegraciju, koja ne bi smela biti propuštena.

A GDE JE PRAĆKA?
Eto, civilizovan svet hvali našu demokratičnost i dobronamerno nas savetuje da sad nije vreme za izbore, nego za umiranje od gladi – ali, šta to vredi? Taman što postignemo vidan napredak u nekoj oblasti demokratije, kao što je šetnja pedera, lezbijki, biseksualaca i „trandži“ ulicama Beograda – kad, prilikom promocije decentralizacije zemlje u Novom Sadu, neka „neemancipovana“ Novosađanka Malina baci se kamenom na Mlađana Dinkića. Pri tom, njega promaši, a pogodi funkcionera Ujedinjenih regiona Aleksandra Odžića kamenom u glavu! A, pre no što baci kamen umotan u kesu, Malina uzviknu: „’De je onih 1.000 evra, nemam od čega da živim!“
To, zaista, ne odobravam…Uostalom, sam Dinkić je nedavno objasnio da tih nepostojećih 1.000 evra i nije bilo namenjeno narodu, nego Tadiću, kako bi pobedio na izborima…A, drugo, istina je da je David kamenom oborio Golijata, ali je on, ipak, imao praćku, nije gađao tek onako, „s ramena“ i, tom prilikom, napravio „kolateralnu štetu“. Što znači, da ako hoćeš nekoga da pogodiš prethodno se „naoružaj“ adekvatnim priborom. I, pošteno govoreći, ja sam, što bi rekao Šojić, „iznenađen i uvređen“: Odakle toliko nezadovoljstvo kod građana Srbije? Zašto ovaj narod traži preko ‘leba pogaču? Nije li predsednik Tadić onako čovečanski prošle subote izjavio da se može složiti sa ocenom kako rekonstruisana vlada nije najsavršenija, ali se mora priznati da su učinjeni prvi pomaci merama zaštite najsiromašnijih – ograničavanjem cene hleba…!
Koliko je meni poznato, u „Evropi bez alternative“ hleb se jede sve manje. Jednostavno, on je nezdrav, goji, i jedu ga u većim količinama uglavnom „balkanci-gastarbajteri“, dok „pravi Evropljani“ jedu sireve, kotlete, salate, kavijar, „lude krave“… Oni, bre, ni svinje više ne hrane hlebom, nego genetski modifikovanim koncentratom! Srbi će pod ovim režimom postati narod kojem će cena hleba biti pod kontrolom, a sve drugo neće moći da kupe! Kao da su srpski vlastodršci odlučili da doslovno primene onu biblijsku: „Ko tebe kamenom – ti njega hlebom!“
Sličan princip je režim primenio i na cenu struje. Ona je poskupela za sve, osim za one koji imaju tri sijalice. Jednu u dnevno-spavaćoj sobi, drugu u kuhinji i treću u WC-u. Jer, EPS je procenio da zbog primene novog popusta od 11,89 odsto, gotovo milion i po domaćinstava koja mesečno troše do 350 kilovat-časova (one tri sijalice), neće imati povećane račune za struju. Znači li to da milion i po domaćinstava u Srbiji nema kompjuter, mašinu za veš, televizor, šporet, frižider, peglu, električnu stolicu…? Mada, istini za volju, mogli bismo mi i bez te sijalice u WC-u. Danju vidimo, a noću nam je raspored poznat.

NAJLEPŠEM – NAJSKUPLJE
Prosečno plaćeni građanin u Srbiji, u februaru je, prema statistici, za sat vremena zaradio veknu hleba i 150 grama čajne kobasice. Istovremeno, jedan Slovenac za svoju prosečnu platu mesečno može da kupi 1.123,5 kilograma šećera, a Beograđanin svega 333 kilograma, dok je Zagrepčanin u situaciji da kupuje 141 litara ulja i 60 kila mesa više od Beograđanina. Ali, sve to nije bitno! Najvažnije je da naš predsednik Boris Tadić (prema pisanju zagrebačkog „Jutarnjeg lista“) vozi najskuplji auto u regionu, posebno naručen „mercedes“, prošle godine plaćen 620.000 evra! Ako! Najlepši predsednik i treba da vozi najskuplji auto! A što se hrane tiče, nemojte da nasedate na propagandu „lijepe njihove“. Slovenci i Hrvati će sebi da nabiju holesterol, a mi ćemo zdravi da odemo pod zemlju! Između ostalog zato što, jednostavno, ne smemo da se razbolimo! Jer je novi ministar zdravlja Zoran Stanković, sredinom prošle nedelje izjavio kako je „potpuno razočaran onim što je čuo o izgradnji Kliničkog centra Srbije“, i dodao da bi loš proračun seizmološkog talasa mogao da dovede do urušavanja ovog objekta u slučaju potresa (cunami nije pominjao). Znači, zaglaviš bolnicu zbog operacije slepog creva, a onda u slučaju (ne daj Bože) zemljotresa dobiješ betonsku gredu u glavu…!
I, zaista, posle svega ovoga, čemu sada izbori? Sve funkcioniše kao originalan švajcarski sat – sa novobeogradskog buvljaka! Plan Borisa Tadića, predsednika Demokratske stranke, da u decembru raspiše izbore za februar naredne godine, kada bi vladajuća koalicija mogla da se „pohvali“ dobijanjem statusa kandidata za članstvo u EU, trebalo bi da ulije nadu režimu da će birači glasati za sadašnju vlast. Ali, kakve uopšte veze ima život običnog čoveka u Srbiji, njegova očajnička borba za svakodnevno golo preživljavanje, sa dobijanjem nekakvog apstraktnog i sasvim nebitnog „statusa“? U jednoj organizaciji država koja je očigledno finansijski počela ozbiljno da puca po šavu Grčka – Portugalija – Španija, a čiji član, dva puta na referendumu nije želela da bude, na primer, Švajcarska? I zar Tadiću i DS-u nije bilo dovoljno što su od birača već napravili „magarce“ kad su ih svojevremeno prevarili da glasaju za nepostojećih „1.000“ evra, nego bi sada da ih navuku i na famozni – „status kandidata“?
Zar „status magarca“ nije automatski dovoljan za prijem u EU?

4 коментара

  1. Sve čestitke autoru na duhovitom i iskričavom tekstu. Nažalost, njegove reči su crnohumorna kritika češkog tipa 50-tih godina, mislim da je vreme da pređemo sa reči na – praćku ili nam je status magarca zagarantovan i u ovoj deceniji.

  2. Gospodine Djaja. Rado citam vase tekstove,koji su zaista briljantni kao sto je naravno i ovaj.Malo me je zagolicalo ovo magarci na kraju teksta.Istina je da smo magarci, bez navodnika.Istina je da su obecanja zutih malo doprinela,ali sto je ovde naj zalosnije? Mi smo narod koji je spreman da za pare proda i dusu.Cast naravno casnim izuzecima,ali ostaje cinjenica da Srbi danas za neki sitnis veoma lako menjaju misljenje. Samo nastavite,zelim vam svako dobro!

  3. Ne ostaje mi ništa drugo nego da se sa velikim zadovoljstvom pridružim komplimentima koje su na račun autora teksta, Aleksandra Đaje, iznela prethodna dvojica komentatora. Zaista, takva oštrina pera, besprekoran literarni stil, ali i ubitačna strela koja uvek pogađa u srž problema, retko se viđa u našem novinarstvu. Pri tom, nikoga ne vređa, jer se autor bavi uvek istinom, a istina je iznad svega. Samo napred, gospodine Đaja i sve vaše kolege iz “Pečata”! A što se “magaraca” tiče, jesmo li ili nismo – pa, naravno da jesmo, čim su nam Boris Tadić i njegova kamarila još uvek za gušom!

  4. Ја нисам баш у, као и увек феноменалном тексту Александра Ђаје, схватила да он мисли да смо ми магарци – него, да нас Тадић и његова банда тако посматра и таквим нас сматра! Е, то је већ страшан безобразлук. Да нас будући ”пацијент” једне одређене специјализоване установе таквим доживљава и да је убеђен да на нас, баш као и на магарца, може да товари све и свашта, па на крају и, извините на изразу, и своје дупе! Али, он у свом бахатом слепилу не види да се полако и његови вазали дистанцирају од њега, а поготову након што је Тома почео штрајк глађу. Тадић ће на крају да остане сам на ледини, остали ће настојати да се извуку – а, шта ће он после овог злочиначког терања ината око расписивања избора, не само са Томом и СНС-ом, већ са целим српским народом, који је го, бос и гладан – то ће бити његов проблем. Проблем који је сам направио, и чије ће последице сам и искусити на својој кожи! Амин.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *