Glavobolje tvoraca libijskog košmara

Piše Miroslav Stojanović

U zapadnim prestonicama raste gotovo paničan strah od ratne „pat pozicije“, rastakanja libijske države i stvaranja plodnog tla za razarajući terorizam tik uz evropsku granicu

Očekivanja da će libijski pobunjenici lako izići na kraj s Gadafijem kada mu bombama unište avijaciju i teško naoružanje, nisu se ispunila. Zapadni lideri, vojni i politički stratezi, trustove mozgova i moćne obaveštajne službe, našli su se očigledno pred velikim problemom: kako izaći iz krvavog libijskog košmara koji su sami stvorili. I situacije u kojoj raste gotovo paničan strah od vojne „pat pozicije“, dramatične podeljenosti libijskog društva, rastakanja države i stvaranja plodnog tla za razarajući terorizam tik uz evropske granice.
Američki general Karter Ham, komandovao operacijom bombardovanja Libije pre nego što je NATO preuzeo tu ulogu, ne veruje više u pobedu pobunjenika. Nepredvidljiva ratna sreća može se (pre)okrenuti samo uz angažovanje kopnenih snaga. A toga, uprkos insistiranju i pritisku iz nekih prestonica, po svemu sudeći neće biti.

„NEZAHVALNOST“ POBUNJENIKA
Iz komande zapadne vojne alijanse su se naprasno setili kako njihov posao nije da se bore na strani Gadafijevih protivnika, nego da „štite civile“. Kao da se minulih dana nije sve dešavalo, i dešava, upravo obrnuto. Zapad se u ionako krvavom građanskom ratu svrstao na jednu stranu, na stranu pobunjenika, da bi na paradoksalan način izazvao njihov gnev: u Bengaziju, središtu pobune, NATO optužuju da je gotovo više štete naneo njima i civilima, nego Gadafiju. Jedan od lidera takozvanog „prelaznog nacionalnog saveta“ (vlade) pobunjenika Ali il Asavi konstatuje da su problemi nastali kada je od „koalicije voljnih“ Francuza, Britanaca i Amerikanaca, komandu nad bombardovanjem preuzeo NATO.
Suočen sa tom konstatacijom, u razgovoru s novinarima „Špigla“ generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmuzen kaže da to „nije fer“. Za izvesno jenjavanje vazdušnih napada, uz opasku da će se narednih dana pojačati, pravda se „lošim vremenom“, a „kolateralne žrtve“ među civilima pokušava da „uknjiži“ na Gadafijev konto: režim ih „bezočno koristi kao živi štit“.
Generalni sekretar, čijoj prirodi bi, kaže, više odgovarao prvi deo titule, da bude general (da preseče i lupi pesnicom o sto), nego sekretar (mora da traga za mučnim kompromisom među dvadeset osam različitih članova alijanse i različitih interesa), brani se i od optužbi da je NATO kasno isposlovao saglasnost svojih članova da u libijskoj ratnoj avanturi preuzme komandu. Francuzi su hteli komandu za sebe, Nemci su odbijali da se vojno angažuju, a Turci su blokirali svaki dogovor. Ovoga puta sve je, kaže, u poređenju s devedesetim godinama ipak teklo brzo. Da se postigne saglasnost o NATO angažovanju na Balkanu (bombardovanje Jugoslavije) alijansi je bilo potrebno više meseci.
Iako ratnički raspoložen, na pitanje može li alijansa ovaj rat dobiti bez angažovanja kopnenih trupa na libijskom tlu, Rasmuzen kaže da bi „pošten odgovor“ glasio: za ovaj sukob ne postoji vojno rešenje. Neophodno je političko rešenje, a on je uveren da će se takvo rešenje uslediti u „bliskoj budućnosti“, uz očuvanje, po svaku cenu, integriteta Libije.
Ovom izjavom se, bar verbalno, poriču spekulacije o navodnim planovima sa zapadne strane o podeli libijske teritorije na istok, bogat naftom i naftnim postrojenjima, sa pobunjeničkim Bengazijem (drugi grad u zemlji po veličini, 700.000 stanovnika) i zapad, s Tripolijem kao centrom.
Da će libijska drama potrajati, govore, međutim, vesti da su pobunjenici odbili mirovni plan koji je predložila delegacija Arapske unije predvođena predsednikom Južnoafričke Republike Zimom. Taj plan je prethodno prihvatio Moamer el Gadafi. Kako je u ponedeljak saopšteno javnosti, plan je predviđao uspostavljanje trenutnog primirja, obezbeđivanje koridora za dostavljanje humanitarne pomoći, zaštitu stranaca koji su se zatekli u Libiji i otpočinjanje pregovora vlasti i opozicije, s naglaskom na neophodne političke i ustavne reforme.

POSLEDICE „ARAPSKIH REVOLUCIJA“
U tom planu se nije spominjao Gadafijev odlazak s vlasti, glavna „stavka“ na kojoj pobunjenici insistiraju očigledno dodatno ohrabreni izjavama njihovih moćnih protežera na Zapadu. Ministri spoljnih poslova SAD, Nemačke i Italije su, naime, pred odlazak na sastanak „kontakt grupe“ za Libiju, u Katar (sreda) bili jednoglasni u stavu da „budućnost Libije vide bez Gadafija“. Hilari Klinton je precizirala da to znači neizostavni odlazak Gadafija i „njegovog klana“ ne samo s vlasti, nego i iz zemlje.
Evropska familija se, inače, sve drastičnije suočava s posledicama „arapskih revolucija“. I dramatičnih podela koje te posledice izazivaju. Reč je o talasu izbeglica iz Tunisa (uglavnom) i Libije koji zapljuskuje, najpre i najviše, Maltu i Italiju. Italijanski premijer Berluskoni govori o „ljudskom cunamiju“, a njegov ministar unutrašnjih poslova Maroni o „egzodusu biblijskih razmera“.
Opet su se na udaru našli majušno italijansko ostrvo u Sredozemnom moru Lapeduza i davljenici, oni su pokušavali da se u krcatim i rashodovanim barkama domognu njegove obale i – izazove Evrope. Od januara se na ovo ostrvo, i na obale Malte, iskrcalo 26.000 nesrećnika, a njihov broj iz dana u dan raste, uprkos patrolama italijanskih ratnih brodova koji pokušavaju da ih u tome osujete.
Italijanska vlada je opisujući situaciju krajnje dramatičnom zahtevala od partnera u Evropskoj uniji hitnu pomoć i solidarnost, pre svega u preuzimanju izbeglica. I naišla na zatvorena vrata. Iz Berlina, Pariza i Beča, Rimu je odgovoreno da za tako „veliku zemlju“, kao što je Italija, toliki broj izbeglica ne predstavlja (pre)veliki problem. I da sama treba da ga reši.
Italijanski ministar unutrašnjih poslova Maroni je sa sastanka sa kolegama iz Evropske unije otišao besan. Molili smo, kaže ministar, za solidarnost, a rečeno nam je da se sami snađemo. Pitam se posle svega ima li uopšte smisla biti u Evropskoj uniji? Bolje  je biti sam, nego u lošem društvu.
I Berluskonijevi koalicioni partneri iz Severne lige su uvereni da bi, na ovom slučaju, Italija trebalo da „zategne konopac“, po cenu, u krajnjoj konsekvenci, napuštanja evropske familije.

AGENT 008 U TRIPOLIJU
To se svakako neće desiti, ali su se političke strasti zbog afričkih izbeglica uskovitlale. Italijani su nagovestili da će svim izbeglicama uručiti vize oročene na pola godine, s kojima bi mogli slobodno da krstare šengenskim prostorom. To je izazvalo gnev u Parizu i Berlinu. Francuske i nemačke vlasti, dakako, znaju da bi se u tom slučaju najveći broj došljaka, a procenjuju da je, prevashodno, reč o ekonomskim migrantima, a ne (političkim) azilantima, zaputio upravo u ove dve zemlje. „Lukavi italijanski trik“ je shvaćen kao „pokušaj ucene“. I usledio je, ne samo preventivni, kontraudar. Francuzi su, uprkos Šengenu, već uveli strogu kontrolu granice prema Italiji i uhapsili 2.600 izbeglica iz Tunisa. Nemci su zapretili takođe istom merom i saopštili da neće priznavati papire (vize) izdate u Italiji!
Stvari su se, ne samo politički, nego i pravno, iskomplikovale. Italijani se, naime, pozivaju na smernice koje je Evropska unija prihvatila 2001. godine o solidarnom preuzimanju obaveza u sličnim situacijama. Iz briselske centrale poručuju da Italijani zaista na to imaju pravo. Ministri unutrašnjih poslova su to, međutim, na spomenutom „kriznom“ sastanku u ponedeljak ignorisali. Saglasili su se da hitno treba olakšati tešku situaciju s izbeglicama samo Malti. Predstavnici nekoliko zemalja su izrazili odmah spremnost da preuzmu jedan broj izbeglica iz Libije, a njih je nešto preko hiljadu našlo privremeno utočište na Malti. Italiji je ponuđena samo izvesna finansijska pomoć i slanje brodovlja koje bi patroliralo i stražarilo u tunižanskim vodama. Vlada Tunisa, međutim, do sada nije bila raspoložena da prihvati ovu ponudu.
Libija, inače, izaziva politička varničenja u Berlinu ne samo zbog moguće navale izbeglica. Kad je reč o njima, opozicione partije, pre svega Levica i zeleni, oštro kritikuju „nedopustivo tvrd“ stav vlasti i „zatvaranje vrata“ pred onima kojima je pomoć nasušno potrebna.
Oštre polemike izaziva konfuzija u spoljnoj politici Berlina kada je reč o Libiji. Još se, naime, nisu stišale strasti oko držanja zvaničnog Berlina prilikom izglasavanja rezolucije o Libiji – dozvoljavala je kontrolu njenog neba, eufemizam za razorna bombardovanja koja su usledila – kad se Nemačka uzdržala, a sada se nagoveštava radikalan zaokret: Berlin je, kako se čuje, rešen da pošalje vojnike Bundesvera u Libiju („Eufor Libija“) radi obezbeđivanja humanitarne pomoći, ako do takve operacije dođe. Činiti to u zemlji zahvaćenoj građanskim ratom, makar pod „maslinovim grančicama“, ravno je, upozoravaju vladini kritičari, potencijalnom ulasku u rat.
Taj preokret „golubova“, koji su odbijali bilo kakvo vojno angažovanje kada je reč o Libiji (uz upozorenje zvaničnika: onaj ko interveniše u Libiji, mora intervenisati svuda gde se, i kad se, pojavi kriza), uslovljen unutrašnjim političkim razlozima, u „jastrebove“ uslovljen je sada spoljnopolitičkim motivima: Berlin bi želeo da izađe iz neugodne izolacije u kojoj se našao kada je reč o zapadnim partnerima i saveznicima. Javnost, međutim, ne prihvata sa simpatijama prevelika „tumbanja“ i oštre političke zaokrete.
Iza i ispod bučne političke retorike i polemike, Nemci povlače u potaji i van javne scene neobične poteze: u tajnoj misiji u Tripoliju nedavno je boravio njihov (čuveni) „agent 008“. Reč je o Brendu Šmidbaueru, bivšem državnom sekretaru u vladi Helmuta Kola, koji je od 1991. do 1998. godine koordinirao delatnost nemačkih tajnih službi.
U njegovom slučaju nije se radilo samo o političkoj kontroli obaveštajaca: lično je učestvovao u mnogim važnim misijama i operacijama, u Libanu, Iranu, (bivšem) Sovjetskom Savezu, zbog čega je i dobio nadimak „008“, pošto mu je broj sedam, i prednost, ugrabio Džejms Bond.

3 коментара

  1. Револуције у Афричким земљама су изведене плански са запада.Све
    упућује на њих.Они “роваре” по целој планети и намерно провоцирају
    сукобе међу људима и народима.Њих храни негативна енергија.Са лажима и својом “слаткорећивошћу” стварају услове за ратне сукобе,
    нереде свих врста,а циљ им је сада овладавање нафтним изворима,
    сутра можда са изворима воде,плодном земљом и да се богате преко
    њихових великих компанија којима обезбеђују повалашћене положаје
    у освојеним и окупираним земљама.Све би да они контролишу,само
    Бога не могу.Мало је јачи од њих.И на њега не рачунају.Само је
    код неких он третиран као бунар жеља.Владари из сенке постављају
    политичаре на врх власти и смењују их или мирним путем или као
    у Либији, или као Милошевића кога је ДОС послао на губилиште.
    Како време долази,запад ће имати доста главобоља и у својој кући.
    Сваким даном све више.Што сејеш-то и жањеш.Ништа од њихових “вредности” неће опстати нити остати у вечности.

  2. Govor Iva bataj na mitingu podrske Libiji:
    Znamo da se rat protiv Libije danas void isto kao I onaj 1999 protiv Srbije! To je rat za okupaciju jedne slobodne zemlje I za uklanjanje njenog rukovodstva! U ime prava I morala ovaj rat vode anglosaksonski finansijski gangsteri I njihovi saucesnici.Toboznji rat za demokratiju I ljudska prava u stvari je bedni rat protiv istinske nacionalne slobode I protiv jednog od najvecih revolucionara na svetu Moamera G.Nato uvek napada drzave I narode koji odbiju potcinjenje,kolonijalizmu ili tzv.”euro atlantsku integraciju”!Ali trebba znati da taj zapad nije nikakav svet,vec jedna mala sacica slugu pod palicom engleske kraljice,kao sto su Kameron,Obama,Sarkozi ili 27 briselskih kepeca!To je sekta finansijera I bankara sa Volstrita koja izdaje naredbe svim svetskim politicarimai tzv.demokratijama.Oni ne predstavljaju ceo svet,vec predstavljaju bolesnu zarazu koja je scepala ceo svet! Kao nekad Srbiju I danas Libiju napadaju isti kriminalci iz organizacije severno-atlantskog sporazuma,tzv.Natoa!Ubijaju zenu I decu,razaraju drzavne infrastukture I zemlju koja je bila van domasaja zagadjenja,danas kao I vas nekada,kriminalno prskaju osiromasenim uranijumom!Zato svi treba da ustanemo protiv ovog nato-monstruma,protiv te sablje velikog kapitala I smrtonosnog instrumenta globalizacije pljackaske”svetske vlade”!Kao francuz ja danas vicem DOLZE SARKOZI DOLE NATO! A Libijcima porucujem :VI STE NASA BRACA U BOLU I NASI DRUGOVI U BORBI! Ucinicemo sve da svima otvorimo oci I da francusku ponovo izvucemo Iz nato pakta! Ucinicemo sve da vam pomognemo! A Srbima danas porucujem:Svaka cast na vasoj solidarnosti za libiju! Ne pristajte na diktat tadica I sutanovca,sprecite ih da Srbiju uvuku u klub kriminalaca koji zovu nato! Izadjimo svi u junu mesecu kada kolaboracionisti naprave samit nato u Beogradu! Zivela nasa braca iz Libije,zivela nasa braca iz Srbije! Napred za jedan nov pokret nesvrstanih!Napred za nacionalno I SOCIJALNO oslobodjenje naroda!

  3. Подршка либијском народу у борби против освајача.И из овога текста се види које су то моралне нуле напале Либију, једна обична разбојничка хорда.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *