EKUMENSKI PROLOG Šta nas čeka kada se ujedinimo?

Piše Vladimir Dimitrijević

Rimokatolicizam, koji naši ekumenisti zovu „sestrinskom crkvom“, već vekovima ima praksu beatifikacije i kanonizacije koja je intrigantna za ostale hrišćanske konfesije.  Kakve nam svece nudi „sestrinska crkva“, na čijem čelu se nalazi, trenutno, Benedikt Šesnaesti

Nedavno smo, iz samog vrha Srpske pravoslavne crkve, saznali da je Jasenovac samo senka i tragični nesporazum u odnosima sa rimokatolicima na našem prostoru ( a da, po najhitnijem postupku i uz najstrožu primenu kanona treba anatemisati jednog Srbina koji je, do pre godinu dana, bio oličenje pravoslavne borbe za Kosovo i Metohiju). Ako je, što bi Hrvati rekli, „tomu tako“, onda je krajnje vreme da čitaocima „Pečata“ saopštimo kako bi trebalo da izgleda naša svetla ekumenistička budućnost, bar kad je zajednički svetac u pitanju. Jer, ako se ujedinimo sa rimokatolicima, onda nam i sveci moraju biti zajednički, zar ne? Kako oni stariji, pre 1054, poput Svetog Nikole, tako i ovi noviji. Zato je potpisnik ovih redova rešio da da mali prilog ekumenističkoj hagiografiji.

NOVIJI SRPSKI SVECI
Među svecima koje je kanonizovao Sveti Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, nalazi se i niz onih koji su postradali za vreme Drugog svetskog rata; među njima su episkopi – sveštenomučenici Petar Dabrobosanski, Platon Banjalučki, Sava Gornjokarlovački, Dositej Zagrebački – svi umučeni od ustaša u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Dositeja Zagrebačkog nisu baš ubili – njega su izmrcvarili toliko da je čovek od patnji sišao sa uma i umro u manastiru Vavedenje u Beogradu. Vladike Savu i Petra su ujamili, a Platona Banjalučkog, po naredbi ustaškog gaulajtera za Banjaluku, Viktora Gutića, živog potkovali, zaklali, pa bacili u Vrbas. Ustaša Žile Friganović zaklao je u Jasenovcu starca Vukašina, koji je pripadao hercegovačkoj lozi Mandrapa i bio dugogodišnji crkvenjak stare crkve u Sarajevu( to je onaj što je koljaču rekao „Samo ti, dijete, radi svoj posao“). Crkva je za svece proglasila i još neke novomučenike postradale od ustaša – recimo, sveštenika SPC-a iz Našica Georgija – Đorđa Bogića, za čiju smrt je najneposrednije bio odgovoran pater Sidonije Šolc, koji je ustaše nahuškao protiv Đorđa. Srpski prota je odveden 17. juna 1941. godine do rimokatoličke kapele Svetog Martina, gde su ga vezali za drvo, odrezali mu nos, uši, jezik i bradu s kožom, a zatim ga rasporili i obmotali mu creva oko vrata. Kanonizovan je i sveštenomučenik Branko Dobrosavljević, ubijen kod Hrvatskog Blagaja u maju 1941, prethodno nateran od ustaša da svom živom sinu čita opelo…Pa sveštenomučenik Rafilo ( Momčilović ), iguman manastira Šišatovac, posle neviđenih muka ubijen u Slavonskoj Požegi, 3. septembra 1941. godine. I tako dalje… Gledano iz ekumenističke perspektive, ovi naši sveci deluju nekako beznadežno zastareli – ubijeni su jer su pravoslavni Srbi, a nisu pristali da se odreknu svog svetosavskog zadatka (recimo, Gutić je vladiki Platonu, kao Srbijancu, naložio da napusti Banjaluku jer je sve to sada Hrvatska, ali je vladika odbio, poručivši da će ostati sa svojim narodom; time je pokazao jedan neprimereni, antiekumenistički zilotizam i nedostatak ljubavi, pa Gutić nije ima drugog izlaza do da naloži da ovog fundamentalistu svetosavske arhaičnosti prekolju i bace u Vrbas. A antiekumenista je, po svemu sudeći, bio i Vukašin Mandrapa jer nije hteo da vikne „Živio Ante Pavelić“, čime je dokazao da zanemaruje vatikansku školu tolerancije i suživota, kakvu je prošao jasenovački izvršilac Žile Friganović… Tako da, što se budućeg ekumenskog kalendara tiče, srpski novomučenici izgledaju prilično beznadežno… Nekako su totalno antievrointegrativni, pogotovo s obzirom na činjenicu da će nezavisna Hrvatska pre Srbije postati član Evropske unije… No, ipak ostavimo njihov slučaj budućnosti, a mi pogledajmo kakve nam svece nudi „sestrinska crkva“, na čijem čelu se nalazi, trenutno, Benedikt Šesnaesti (kome se domaći ekumenisti klanjaju sve u šesnaest, sanjajući ga na čelu parade ekumenizma i tolerancije u Nišu, 2013. godine).

RIMOKATOLIČKI SVECI: PRIMER BROJ JEDAN
Rimokatolicizam (koji naši ekumenisti zovu „sestrinskom crkvom“ ) već vekovima ima praksu beatifikacije i kanonizacije koja je veoma zanimljiva i intrigantna za ostale hrišćanske konfesije. Gledajući koga su sve rimokatolici kanonizovali, protestanti su porekli poštovanje svetaca uopšte – zbog popa Nikole zamrzeli su Svetog Nikolu. Ali, Srbi bez predrasuda, Srbi koji čekaju da ih poevrounijate (u simfoničnom pregnuću vrha države i vrha crkve, koji kao da pevaju „Druže Brisel, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“ ), sigurno ne misle tako. Rimokatolički postupak beatifikacije i kanonizacije zasnovan je na nizu juridički shvaćenih postupaka, raznih vrsta advokature i osporavanja nečije svetosti, pa je, u okviru ove akrobatike, moguće da svetac bude i kralj Ferdinand Sedmi, zvani „Pobožni“, u čijoj hagiografiji piše da je „sopstvenim rukama donosio drva za spaljivanje jeretika“, ali i da se kanonizuje Jovanka Orleanka koju su inkvizitori spalili kao „vešticu“. Da vidimo kako to izgleda, mi ćemo se osvrnuti na jedan izrazit primer, zanimljiv u naše, ekumenske dane, jer je dotični u devetnaestom veku proglašen za „sveca kršćanskog jedinstva“.
Reč je, svakako, o Jozafatu Kunceviču. Godine 1596, grupa pravoslavnih episkopa sa Ukrajine, želeći da sačuva bogatstvo i privilegije, ali i da ima politički uticaj u Kraljevini Poljskoj, pod čijom se vlašću nalazila njihova zemlja, primila je uniju sa Rimom – zadržali su vizantijski obred, ali su priznali vrhovnu vlast rimskog pape i počeli da ga pominju na liturgiji. Maloruski narod je odlučno odbio da im se pridruži i poveo je skoro stogodišnju borbu za očuvanje verskog i nacionalnog identiteta: ljudi su ilegalno išli na službe pravoslavnog sveštenstva, ilegalno se krštavali, venčavali, sahranjivali. Jozafat Kuncevič je, pak, bio revnosni sledbenik unije s Rimom i kao unijatski vladika, uz pomoć državne sile i prinude, krenuo je da se obračunava sa onima koji ne priznaju papsku vlast. Otkrivao je tajna liturgijska sabranja pravoslavnih i rasturao ih, naređivao hapšenja onih koji ne pristaju da se pounijate, bacao neposlušne na sud, denuncirao ugledne pravoslavce kao neprijatelje poljske države. Da bi ludilo bilo još veće, iskopavao je leševe sahranjenih po pravoslavnom obredu i – spaljivao ih. Litvanski kancelar Lav Sapjega, opunomoćenik poljskog kralja, inače revnostan rimokatolik, morao je,12. maja 1622. godine, da ovog bezumnika pismeno opomene da ne sme ljude da „privodi uniji tako nasilnim sredstvima“. Naveo mu je niz teoloških razloga, ali nije prećutao ni političke – rekao je da je pravoslavno stanovništvo bilo mirno i radno pre no što je Kuncevič došao da im nameće papizam, a da sada stalno postoje bune i nemiri izazvani verskim razlozima. Bolje da su ostali mirni građani u svojoj veri, nego što su sad neprekidno u buntu. Upozorio ga je na još jedan težak prestup – nasilno zatvaranje pravoslavnih hramova. I pita Sapjega Kunceviča: „Koga ste Vi ulovili takvom svojom surovošću, tolikom strogošću, zapečaćivanjem i zatvaranjem crkava? (…) Navukli ste opasnost na državu, a možda i propast svima nama katolicima“. Pa ipak, Kuncevič se nije urazumio – sledeće, 1623, sa svojim „gorilama“ upao je na pravoslavni bogoslužbeni skup i počeo da ruši sve pred sobom. Razjareni narod ga je ubio…I  papa Urban Osmi je ovog zlikovca nazvao blaženim, a papa Pije Deveti, onaj što je proglasio dogmu o nezabludivosti rimskog pape, svetim. Papa Pije Jedanaesti, 1937. godine pretio Srbima da će zažaliti što nisu prihvatili konkordat, povodom tristagodišnjice Kuncevičeve smrti napisao je encikliku, tvrdeći da je Kuncevič „zalog mira i žig jedinstva“ i pozivajući pravoslavne na uniju s Rimom. Otac Justin Popović ( još jedan novokanonizovani, a „demode“ srpski svetac ), tom prilikom je zapisao da takav papin gest „jasno pokazuje kolika provalija postoji između Rimokatolicizma i Pravoslavlja, između rimokatoličkog i pravoslavnog poimanja crkve, svetosti i jedinstva“ ( možda je upravo zbog ovakvog Justinovog „fundamentalizma“ njegova dogmatika izbačena s Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, a udžbenik dogmatike za mlade srpske teologe predstavljaju članci titularnog, bez pastve, carigradskog mitropolita Jovana Zizjulasa, jednog od glavnih zagovornika sjedinjenja sa Rimom ).
Dakle, Jozafat Kuncevič je jedan od likova budućeg kalendara kad budemo disali na „oba plućna krila Evrope“- pravoslavno i rimokatoličko.

PRIMER BROJ DVA
Možda bi neko mogao reći – pa, eto, to je bilo nekad, ali zajednička budućnost nas zove da te incidente zaboravimo. Sada se takvi sigurno ne proglašavaju za svece. Hm… No, pogledajmo slučaj Hoze Marije Eskrive de Balagvere, osnivača lične papine prelature, tzv. „OPUS DEI“ („Delo Božje“), koga je papa Ivan Pavao II prvo beatifikovao 1982, a onda i kanonizovao 1999. godine. Svi su čuli za ovu organizaciju, makar i u mistifikatorskom kontekstu petparačke mistike, tipa Den Braunovog „Da Vinčijevog koda“. Ipak, stvari su mnogo ozbiljnije nego što izgledaju. „Opus Dei“ je danas ono što su jezuiti bili nekad, moćna pesnica Vatikana u uslovima današnjeg sveta, polutajna organizacija sveštenstva i civilnih lica koji drže zavete tajnosti svog rada, a čiji je cilj da svim dostupnim sredstvima rade na osnaživanju poljuljane religiozno-političke moći Vatikana. Mnogi rimokatolici, među njima i jezuiti, imali su i imaju rezerve prema ovom društvu, upozoravajući na neke od sličnosti istog sa totalitarnim verskim sektama. No, papa Vojtila je o njima imao najlepše mišljenje  i redovno se služio uslugama Eskrivinih ljudi. Osnivač papine jurišne garde u postmodernom svetu karijeru je počeo kao sveštenik u jednom španskom seocetu 1925. godine. Za vreme španskog građanskog rata, u kojem su republikanci vojevali i protiv hrišćanstva, Eskriva je stao na stranu „kaudilja“, generala Franciska Franka, s čijim trupama je pobednički ušao u Madrid 1939. godine. Franko je podržao „Delo Božje“ koje je u Španiji uskoro preuzelo dominaciju, pre svega u oblasti obrazovanja, potisnuvši do tada neprikosnovene jezuite. Veronauka je vraćena u škole, a Hoze Eskriva je postao lični dušebrižnik Franka, kome je papa Pije Dvanaesti čestitao „katoličku pobedu“. Eskriva je u svoju organizaciju počeo da učlanjuje društvenu elitu, sa ciljem rekatolicizacije na samo španskog društva, nego i sveta. Zbog toga je, članom 14 Eskrivinog društva, elitistički princip prijema trajno uveden kao načelo rukovođenja, da članovi društva ne mogu postati „lica koja su se krstila kao odrasli i ona koja još u trećoj generaciji, makar samo po jednoj liniji, nisu imala pretke katolike“. Interna pravila društva takođe nisu dostupna široj javnosti. Bivši članovi ove papine prelature, poput Karmen Tapija, ističu strogu konspirativnost u radu društva, dok drugi bivši članovi govore o totalitarnoj kontroli nad posvećenicima, kao i o srednjovekovnim metodama „duhovnog usavršavanja“, poput samobičevanja. Bilo kako bilo, danas je Eskrivina organizacija jedna od najmoćnijih na svetu i njen uticaj se oseća svuda, od bankarstva do univerzitetskog obrazovanja. Papa Vojtila je bio neposredno vezan za Eskrivu i molio se na njegovom grobu ubrzo kada se popeo na presto. Nije to ni čudo – u svojim duhovnim savetima, ovaj novi rimokatolički svetac preporučuje apsolutnu odanost organizaciji koju nadzire papa rimski. U svojoj studiji „Opus Dei – novi krstaški pohod Vatikana“, Smilja Avramov citira jedan francuski nedeljnik, koji precizno definiše zašto je Eskriva postao svetac vatikanskih poduhvata: „Opus Dei je mašina za fabrikovanje katolika za visoku igru koju izvodi Njegova svetost papa“.

O STEPINCU, JOŠ PONEŠTO
O nadbiskupu, kasnije kardinalu, Alojziju Stepincu, potpisnik ovih redova već je pisao u „Pečatu“. Vojni vikar ustaške vojske, član ustaškog državnog sabora, krivac za nasilno prekrštavanje 250.000 Srba u NDH, doživeo je da ga papa Vojtila proglasi blaženim 1998. godine, i tako postao jedan od preko devet stotina Vojtilinih novobeatifikovanih uzora rimokatolicima. Beatifikovan je zbog svog robijanja i konfinacije pod komunistima, ali i zbog navodne humanosti prema gonjenima u doba Pavelićeve NDH. U hagiografiji mu piše da se suprotstavljao ustaškom režimu. Doduše, izvesnih sukoba je bilo (Stepinac se nije slagao sa ustaškom politikom prekrštavanja samo običnog naroda, dok srpsku elitu treba obavezno klati – tvrdio je da baš  intelektualci mogu postati dobri katolici), ali je u svemu načelnom ovaj prelat bio vatreni branitelj NDH.
Naime, 1943. godine, aprila meseca, papin poverenik, kardinal vatikanske kurije Maljone, pisao je opatu Markoneu, faktičkom nunciju Vatikana u NDH, o „srpsko-pravoslavnoj propagandi“ koja osuđuje hrvatske rimokatolike i tamošnju Biskupsku konferenciju zbog nepodizanja glasa protiv ustaških zločina. Markone je ustvrdio da je to samo propaganda, ali da, iako su ustaše katkad  „samoinicijativno“, surovo „tretirale šizmatičko stanovništvo“, „nije nikada bilo religioznih progona šizmatika od strane hrvatske vlade“. Markone je dodao da „hrvatska Biskupska konferencija nije ni imala nekih posebnih razloga da javno protestvuje protiv vlade, a u korist šizmatika“. A 24. maja 1943. godine lično Stepinac u pismu Maljoneu brani vlast NDH, tvrdeći da su zločini počinjeni u toku „nacionalne revolucije“ delo neodgovornih pojedinaca. Vlada Hrvatske je, po Stepincu, učinila mnogo dobra: bori se protiv abortusa, za koji su u bivšoj Jugoslaviji bili krivi „jevrejski i pravoslavni lekari“, kao i protiv pornografije (i za nju su bili odgovorni „Jevreji i pravoslavaci“). NDH vojuje protiv masonerije, komunizma, blasfemije, vaspitava vojsku u hrišćanskom duhu, ima veronauku u školama, izdržava semeništa, dobro plaća sveštenstvo, podstiče haritativnu delatnost rimokatoličke crkve, pomaže obnovu hramova. Stepinac kaže da je surovost Hrvata bila izazvana prethodnom vladavinom Srba, koji su za dvadeset godina Jugoslavije hrvatska prava gazili nogama. Zbog svega toga je jasno zašto je Stepinac dobio najveće odlikovanje ustaške države 1944. godine – jedno od obrazloženja je bilo da je „kao nadbikup raskrinkavao neprijatelje u zemlji i inozemstvu“. Stepinac je ovo odlikovanje nosio javno do 3. februara 1945. godine.

JOŠ JEDAN BLAŽENIK RIMA
Godine 2003. rimski papa je došao u Banjaluku da bi izvršio beatifikaciju Hansa Ivana Merca, osnivača hrvatskih križara, rimokatoličkog bratstva kojem su pripadale mnoge značajne ustaše. Merc je, inače, život proveo u Hrvatskoj, u Zagrebu, a u Banjaluci je samo rođen; ali, Hrvatska Biskupska konferencija je beatifikaciju ustupila biskupatu Bosne i Hercegovine iz geopolitičkih razloga. O tome je izvrsno pisao dr Zoran Milošević, u svojoj knjizi „Ko je Hans Ivan Merc, novoblaženik Rimske crkve“.On kaže: „Hans ( Ivan ) Merc deo je rimske crkve, agresivne, netolerantne. Kao dete koje je nemačko-jevrejskog porekla, u porodici verski neobrazovan, postao je vrsni konvertit ( preobraćenik )koji je u svojoj verskoj nesigurnosti prihvatio sve dogme rimske crkve. Pod tim uticajem ne samo da je smatrao papu Hristom na zemlji, nego je propagirao hrvatstvo, političku dogmu rimske crkve usmerenu protiv Srba i pravoslavlja, mrzeo je Srbe i u tom duhu organizovao katoličku omladinu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u cilju papskih vizija i interesa“.
Novoblaženik Merc je bio vatreni papista. Evo nekoliko njegovih misli:
„U Svetom Ocu Papi pod prilikama čoveka vidim Boga svog i Gospoda svog“… „Papa je vidljivi i živi Krist na zemlji“ … „Shvatili smo da veličina naroda ovisi o njihovoj vjernosti Papi, kako se oni ravnaju prema zapovijedima i željama Kristova Namjesnika“ … „Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika da ljubi Svetog Oca Papu i da sve svoje misli i dela ravna prema njegovim odredbama i željama“…
Merc je bio pionir Katoličke akcije, velike organizacije civila rimokatolika u Hrvatskoj i svetu, kao i organizator ultrahrvatskog orlovstva koje je trebalo da se suprostavi jugoslovenski orijentisanom sokolstvu. Orlovstvo je, po Miloševiću, bilo svojevrsna „papina garda“. Desna ruka Hansa Ivana Merca bio je dr Ivo Protulipac, aktivni ustaša, ubijen u Trstu 1946, a pomagala mu je čitava grupa mladih rimokatolika koji su takođe kasnije postali ustaše. Zato nije nimalo čudno da je u verskoj i svetovnoj štampi u NDH objavljeno 224 teksta o Mercu, da je tada pokrenuta akcija za njegovu beatifikaciju, a da su ustaše jednu ulicu u Banjaluci nazvali po njemu. Katolički svećenik Franjo Kramik je obraćajući se grupi križara ( takođe Merčeva duhovna deca ) istakao da je ova organizacija, zahvaljujući Mercu, pripremala „novu, mladu, Božju Hrvatsku“.
Iako je Merc umro pre uspostavljanja ustaške „Države Božje“, on je bio njen nadahnitelj. Postupak za njegovu beatifikaciju pokrenuo je nadbiskup koađutor Franjo Šeper 1958. godine, i to sa znanjem i blagoslovom Alojzija Stepinca koji je, iako konfiniran u Krašiću, upravljao „crkvom u Hrvata“ i, u mladosti i sam pripadnik orlovstva, bio veliki poštovalac Merca.
Papa je došao u Banjaluku da bi pokazao da se Rim nije odrekao pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i da i dalje želi potiskivanje Srba na ovim prostorima. To je dokazao time što je misu služio na prostoru samostana Petrićevac, iz kojeg je 1942. godine krenuo ustaški fratar Miroslav Filipović-Majstorović da izvrši pokolj Srba, među kojima su bila i školska deca, u selima Motike, Drakulići i Šargovac (najsvirepije zaklano 2.500 ljudi ). Pre nego što je papa došao u Banjaluci je uvedeno vanredno stanje i policija je obavila niz preventivnih hapšenja „nepoćudnih Srba“. Papa je lično insistirao da se beatifikacija obavi u Banjaluci (mestu rođenja Merca), a ne u Zagrebu (kao što neki smatraju da centralnu proslavu 1.300 godina Milanskog edikta treba obaviti u Nišu, a ne u Milanu, samo zato što je car Konstantin rodom iz Niša).
Razlozi su, da ponovimo, bili geopolitički. U svom tekstu „Znakovitost papinih pohoda“, objavljenom u sarajevskom „Katoličkom tjedniku“, u broju 16, za 2003. godinu, Zoran Vukman je „zamijetio“: „Jedna se stvar čudesno poklapa sa papinim duhovnim i apostolskim nastojanjima. Republika Srpska je počela gubiti svoje atribute paradržave!“
BLAŽENIK TREĆI – PAPA VOJTILA
Još u januaru 2011. godine u Vatikanu su najavili da će početkom maja biti proglašen za blaženoga papa Vojtila, čovek koga su zbog medijske popularnosti nazvali „Džonom Travoltom Svetog Duha“ i koji je, paktom sklopljenim sa Ronaldom Reganom 1983. godine i veštom upotrebom upropastitelja Rusije Mihaila Gorbačova, uradio veliki posao u slamanju Istočnog bloka. Boreći se, navodno, protiv komunističkog totalitarizma u Istočnoj Evropi ovaj dosledni američki saveznik, sa Vašingtonom uspostavio diplomatske odnose posle više od sto godina od prekida istih, bestidno je ćutao pred stradalničkom smrću 900 rimokatoličkih sveštenika (među njima i trojice biskupa) koje su ubili diktatorski režimi u Južnoj Americi samo zato što su se suprotstavili vašingtonskom nasilju nad narodom. Poznat po ekumenskoj taktici „Pomoz’ Bog, čaršijo, na sve četiri strane!“, papa Vojtila se dodvoravao svima – i muslimanima, i Jevrejima, i budistima, i indijanskim šamanima (od 1986. godine u Asiziju organizovao je molitve predstavnika svih religija za mir u svetu). Naročito se dodvoravao pravoslavnima, pišući enciklike „Orientale Lumen“ i „Ut unum sint“, hvaleći pravoslavnu duhovnost i pozivajući pravoslavne u zagrljaj (pod uslovom da on i dalje ostane „namesnik Hristov na zemlji“). Ekumenisti sa Istoka (pa i iz SPC, koja ga, zahvaljujući trezvenoumlju patrijarha Pavla i većeg dela našeg episkopata, nikad nije pozvala u posetu, iako je „Džon Travolta Svetog Duha“ išao i u Rumuniju, Grčku, Bugarsku, Gruziju) oduševljeno su mu klicali, a carigradski patrijarh Vartolomej ga je, u svojoj besedi povodom Vojtilinog jubileja 2003. godine, uzdigao do neba, govoreći da je papa svojim radom stekao „ugled moralnog, verskog, i zaista proročkog vođe“, moleći se da Gospod „blagosilja njegove korake na putu mira“.
No, ako bi ekumenisti mogli da se mole papi Vojtili u nekoj „ujedinjenoj Crkvi“, pravoslavni Srbi to nikako ne bi mogli. Ko je čitao bilo šta o njegovoj srbomrzačkoj aktivnosti u doba raspada SFRJ (makar samo studiju Smilje Avramov o „Opusu Dei“, ličnoj Vojtilinoj prelaturi), shvatiće to bez poteškoća. Naime, još početkom 1991. godine, dok su trajali mirni pregovori o sudbini SFRJ, biskupat Slovenije i Hrvatske u saradnji sa vođama separatističkih republika dobio je široku podršku Vatikana za otcepljenje od Jugoslavije, i to, naravno, u avnojevskim granicama. O Vidovdanu 1991. godine papa je uputio pisma podrške Tuđmanu i Kučanu, zatvorio oči pred stradanjem Srba u Hrvatskoj, osudio „mikronacionalizam“ Srpske Krajine. Direktno je Vatikan nametnuo Evropi stav da su administrativne granice republika SFRJ „istorijske, međunarodno priznate i osigurane ustavom koji je na snazi“. Papa i njegovi najbliži saradnici nazvali su akciju JNA, jedine legitimne vojne sile Jugoslavije, agresijom i papa je počeo da se zalaže za „humanitarnu intervenciju“ (po Smilji Avramov, biografi Karola Vojtile smatraju da je on i smislio taj pojam). Vatikan je dan uoči srpske Nove 1992. godine, pre bilo koje države priznao nezavisnost Slovenije i Hrvatske. To će kasnije biti slučaj i kad je u pitanju Alijina Bosna i Hercegovina. Papa je podržao vojnu akciju Zapada radi očuvanja „efektivnog teritorijalnog integriteta BiH“. U decembru mesecu 1994. godine, papina desna ruka, kardinal Anđelo Sodano, zahtevao je da Zapad napravi jasnu razliku između „agresora“ ( Srba ) i „žrtve“ ( muslimana i Hrvata ) u BiH, a 1995. godine Vojtila je od Klintona tražio da „objavi rat ratu“, što je bio uvod u NATO bombardovanje Srba u Republici Srpskoj. Borbu srpske vojske za oslobađanje Srebrenice papina diplomatija je nazvala napadima na „zaštićene zone“, dok je hrvatske napade na zaštićene zone Republike Srpske Krajine kroz „Bljesak“ i „Oluju“ vatikanska štampa pohvalila kao „povraćaj teritorija“. Iako je navodno bio mirotvorac u slučaju NATO intervencije na Kosovu i Metohiji, Vojtila je šiptarski secesionizam podsticao još od kraja osamdesetih godina 20. veka, kada je sledeći slovenački i hrvatski biskupat osudio navodno trovanje šiptarskih rudara u Trepči, da bi u novembru 1989. godine „Radio Vatikan“ direktno stao na stranu „nepravedno gonjenog“ separatiste Azema Vlasija. Ovde je zaboravljeno da je papa grupi albanskih katolika iz SAD i Evrope 5. maja 1988. godine poručio da se moli „Gospi Skadarskoj“ da jednog dana ovaj plemeniti narod bude „ponovo ujedinjen da bi izgrađivao budućnost u pravdi i miru“ (dakle, da sazda „veliku Albaniju“). To je bilo doba kada je uroševački biskup Nikola Prela apelovao na Vojtilu da zaštiti prava navodno progonjenih Arbanasa, i kada je „Glas koncila“ (6. maja 1990. godine) na prvoj strani objavio anonimno svedočenje navodno kosovske časne sestre o tome kako su Srbi „trovali“ šiptarsku decu po školama. Uostalom, 1998. godine papa Vojtila se založio da se „agresija“ Srba na Kosovu i Metohiji zaustavi, da bi tek u doba NATO bombi 1999. godine postao „mirotvorac“…I tako dalje: dva puta je Vojtila bio u Hrvatskoj (1994. i 1998. godine) i jednom u Bosni (2003) i nije mu na pamet palo da se pokloni žrtvama ustaške CIVITAS DEI u Jasenovcu (u Aušvicu je, naravno, bio i klanjao se tamošnjim žrtvama; orvelovski govoreći sve su žrtve jednake, ali su neke više jednake od drugih). Ove, 2011. godine papa Benedikt dolazi u Hrvatsku i opet neće doći da se pokloni žrtvama Jasenovca. Dosledno, ekumenski, nema šta…Uostalom, i da se pokloni – zar bi to bilo išta više od diplomatskog gesta? Posle beatifikacije Stepinca i Vojtile, zločin prema Srbima je u Rimu trajno sakralizovan.

OPET O EKUMENSKOM KALENDARU
Rimokatolici su odavno radi da progutaju svež zalogaj: pravoslavne koji su spremni da papi priznaju primat, makar onakav kakav je imao u prvom milenijumu. Čak su počeli i da slikaju ikone svojih, rimskih svetaca u vizantijskom stilu, da bi ih kad se unija potpiše uneli u hramove na Istoku. Potpisnik ovih redova se potrudio da pokaže Srbima kako bi izgledao kalendar sa novim, zajedničkim „svecima. Naravno, ovaj košmar bi bio moguć samo ako bi srpski narod konačno izgubio sebe i prepustio se slepim evrounijatskim nagonima svog otuđenog vođstva koje se klanja svakoj moći, bez obzira na činjenicu da ta moć može pripadati i knezu ovog sveta, kako Novi Zavet zove đavola. Bez obzira na one koji prodaju veru za večeru, krste za masne prste i poštenje za pečenje, naš narod će makar i u ropstvu ostati sa Svetima Platonom, Savom, Petrom, Dositejem, Vukašinom, a Kunceviča, Eskrivu, Stepinca, Merca, papu Vojtilu ostavljaju kao potencijalne krsne slave novopečenih evrounijata. Sve drugo bila bi laž, od koje se živeti ne može. Kada je papin misionar Jovan Kapistran nudio despotu Đurđu Brankoviću da se pounijati da bi dobio papinu pomoć protiv Turaka, ovaj mu je odgovorio da ga Srbi smatraju nesrećnim, ali mudrim čovekom;promeni li veru u starosti, smatrali bi ga nesrećnim ludakom. Tako je i sa Srbima – nesrećnim , ali drevnim i časnim narodom…Uostalom, „živjeće ovaj narod“ jer je i njegov Bog Živi i Istiniti. To nije lažni Bog inkvizitorskih lomača i ustaških kama, nego Bog žrtava jasenovačkih i jadovinskih, s kojima zajedno kličemo: „Hristos voskrese“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *