EKUMENSKI PROLOG Šta nas čeka kada se ujedinimo?

Piše Vladimir Dimitrijević

Rimokatolicizam, koji naši ekumenisti zovu „sestrinskom crkvom“, već vekovima ima praksu beatifikacije i kanonizacije koja je intrigantna za ostale hrišćanske konfesije.  Kakve nam svece nudi „sestrinska crkva“, na čijem čelu se nalazi, trenutno, Benedikt Šesnaesti

Nedavno smo, iz samog vrha Srpske pravoslavne crkve, saznali da je Jasenovac samo senka i tragični nesporazum u odnosima sa rimokatolicima na našem prostoru ( a da, po najhitnijem postupku i uz najstrožu primenu kanona treba anatemisati jednog Srbina koji je, do pre godinu dana, bio oličenje pravoslavne borbe za Kosovo i Metohiju). Ako je, što bi Hrvati rekli, „tomu tako“, onda je krajnje vreme da čitaocima „Pečata“ saopštimo kako bi trebalo da izgleda naša svetla ekumenistička budućnost, bar kad je zajednički svetac u pitanju. Jer, ako se ujedinimo sa rimokatolicima, onda nam i sveci moraju biti zajednički, zar ne? Kako oni stariji, pre 1054, poput Svetog Nikole, tako i ovi noviji. Zato je potpisnik ovih redova rešio da da mali prilog ekumenističkoj hagiografiji.

NOVIJI SRPSKI SVECI
Među svecima koje je kanonizovao Sveti Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, nalazi se i niz onih koji su postradali za vreme Drugog svetskog rata; među njima su episkopi – sveštenomučenici Petar Dabrobosanski, Platon Banjalučki, Sava Gornjokarlovački, Dositej Zagrebački – svi umučeni od ustaša u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Dositeja Zagrebačkog nisu baš ubili – njega su izmrcvarili toliko da je čovek od patnji sišao sa uma i umro u manastiru Vavedenje u Beogradu. Vladike Savu i Petra su ujamili, a Platona Banjalučkog, po naredbi ustaškog gaulajtera za Banjaluku, Viktora Gutića, živog potkovali, zaklali, pa bacili u Vrbas. Ustaša Žile Friganović zaklao je u Jasenovcu starca Vukašina, koji je pripadao hercegovačkoj lozi Mandrapa i bio dugogodišnji crkvenjak stare crkve u Sarajevu( to je onaj što je koljaču rekao „Samo ti, dijete, radi svoj posao“). Crkva je za svece proglasila i još neke novomučenike postradale od ustaša – recimo, sveštenika SPC-a iz Našica Georgija – Đorđa Bogića, za čiju smrt je najneposrednije bio odgovoran pater Sidonije Šolc, koji je ustaše nahuškao protiv Đorđa. Srpski prota je odveden 17. juna 1941. godine do rimokatoličke kapele Svetog Martina, gde su ga vezali za drvo, odrezali mu nos, uši, jezik i bradu s kožom, a zatim ga rasporili i obmotali mu creva oko vrata. Kanonizovan je i sveštenomučenik Branko Dobrosavljević, ubijen kod Hrvatskog Blagaja u maju 1941, prethodno nateran od ustaša da svom živom sinu čita opelo…Pa sveštenomučenik Rafilo ( Momčilović ), iguman manastira Šišatovac, posle neviđenih muka ubijen u Slavonskoj Požegi, 3. septembra 1941. godine. I tako dalje… Gledano iz ekumenističke perspektive, ovi naši sveci deluju nekako beznadežno zastareli – ubijeni su jer su pravoslavni Srbi, a nisu pristali da se odreknu svog svetosavskog zadatka (recimo, Gutić je vladiki Platonu, kao Srbijancu, naložio da napusti Banjaluku jer je sve to sada Hrvatska, ali je vladika odbio, poručivši da će ostati sa svojim narodom; time je pokazao jedan neprimereni, antiekumenistički zilotizam i nedostatak ljubavi, pa Gutić nije ima drugog izlaza do da naloži da ovog fundamentalistu svetosavske arhaičnosti prekolju i bace u Vrbas. A antiekumenista je, po svemu sudeći, bio i Vukašin Mandrapa jer nije hteo da vikne „Živio Ante Pavelić“, čime je dokazao da zanemaruje vatikansku školu tolerancije i suživota, kakvu je prošao jasenovački izvršilac Žile Friganović… Tako da, što se budućeg ekumenskog kalendara tiče, srpski novomučenici izgledaju prilično beznadežno… Nekako su totalno antievrointegrativni, pogotovo s obzirom na činjenicu da će nezavisna Hrvatska pre Srbije postati član Evropske unije… No, ipak ostavimo njihov slučaj budućnosti, a mi pogledajmo kakve nam svece nudi „sestrinska crkva“, na čijem čelu se nalazi, trenutno, Benedikt Šesnaesti (kome se domaći ekumenisti klanjaju sve u šesnaest, sanjajući ga na čelu parade ekumenizma i tolerancije u Nišu, 2013. godine).

RIMOKATOLIČKI SVECI: PRIMER BROJ JEDAN
Rimokatolicizam (koji naši ekumenisti zovu „sestrinskom crkvom“ ) već vekovima ima praksu beatifikacije i kanonizacije koja je veoma zanimljiva i intrigantna za ostale hrišćanske konfesije. Gledajući koga su sve rimokatolici kanonizovali, protestanti su porekli poštovanje svetaca uopšte – zbog popa Nikole zamrzeli su Svetog Nikolu. Ali, Srbi bez predrasuda, Srbi koji čekaju da ih poevrounijate (u simfoničnom pregnuću vrha države i vrha crkve, koji kao da pevaju „Druže Brisel, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“ ), sigurno ne misle tako. Rimokatolički postupak beatifikacije i kanonizacije zasnovan je na nizu juridički shvaćenih postupaka, raznih vrsta advokature i osporavanja nečije svetosti, pa je, u okviru ove akrobatike, moguće da svetac bude i kralj Ferdinand Sedmi, zvani „Pobožni“, u čijoj hagiografiji piše da je „sopstvenim rukama donosio drva za spaljivanje jeretika“, ali i da se kanonizuje Jovanka Orleanka koju su inkvizitori spalili kao „vešticu“. Da vidimo kako to izgleda, mi ćemo se osvrnuti na jedan izrazit primer, zanimljiv u naše, ekumenske dane, jer je dotični u devetnaestom veku proglašen za „sveca kršćanskog jedinstva“.
Reč je, svakako, o Jozafatu Kunceviču. Godine 1596, grupa pravoslavnih episkopa sa Ukrajine, želeći da sačuva bogatstvo i privilegije, ali i da ima politički uticaj u Kraljevini Poljskoj, pod čijom se vlašću nalazila njihova zemlja, primila je uniju sa Rimom – zadržali su vizantijski obred, ali su priznali vrhovnu vlast rimskog pape i počeli da ga pominju na liturgiji. Maloruski narod je odlučno odbio da im se pridruži i poveo je skoro stogodišnju borbu za očuvanje verskog i nacionalnog identiteta: ljudi su ilegalno išli na službe pravoslavnog sveštenstva, ilegalno se krštavali, venčavali, sahranjivali. Jozafat Kuncevič je, pak, bio revnosni sledbenik unije s Rimom i kao unijatski vladika, uz pomoć državne sile i prinude, krenuo je da se obračunava sa onima koji ne priznaju papsku vlast. Otkrivao je tajna liturgijska sabranja pravoslavnih i rasturao ih, naređivao hapšenja onih koji ne pristaju da se pounijate, bacao neposlušne na sud, denuncirao ugledne pravoslavce kao neprijatelje poljske države. Da bi ludilo bilo još veće, iskopavao je leševe sahranjenih po pravoslavnom obredu i – spaljivao ih. Litvanski kancelar Lav Sapjega, opunomoćenik poljskog kralja, inače revnostan rimokatolik, morao je,12. maja 1622. godine, da ovog bezumnika pismeno opomene da ne sme ljude da „privodi uniji tako nasilnim sredstvima“. Naveo mu je niz teoloških razloga, ali nije prećutao ni političke – rekao je da je pravoslavno stanovništvo bilo mirno i radno pre no što je Kuncevič došao da im nameće papizam, a da sada stalno postoje bune i nemiri izazvani verskim razlozima. Bolje da su ostali mirni građani u svojoj veri, nego što su sad neprekidno u buntu. Upozorio ga je na još jedan težak prestup – nasilno zatvaranje pravoslavnih hramova. I pita Sapjega Kunceviča: „Koga ste Vi ulovili takvom svojom surovošću, tolikom strogošću, zapečaćivanjem i zatvaranjem crkava? (…) Navukli ste opasnost na državu, a možda i propast svima nama katolicima“. Pa ipak, Kuncevič se nije urazumio – sledeće, 1623, sa svojim „gorilama“ upao je na pravoslavni bogoslužbeni skup i počeo da ruši sve pred sobom. Razjareni narod ga je ubio…I  papa Urban Osmi je ovog zlikovca nazvao blaženim, a papa Pije Deveti, onaj što je proglasio dogmu o nezabludivosti rimskog pape, svetim. Papa Pije Jedanaesti, 1937. godine pretio Srbima da će zažaliti što nisu prihvatili konkordat, povodom tristagodišnjice Kuncevičeve smrti napisao je encikliku, tvrdeći da je Kuncevič „zalog mira i žig jedinstva“ i pozivajući pravoslavne na uniju s Rimom. Otac Justin Popović ( još jedan novokanonizovani, a „demode“ srpski svetac ), tom prilikom je zapisao da takav papin gest „jasno pokazuje kolika provalija postoji između Rimokatolicizma i Pravoslavlja, između rimokatoličkog i pravoslavnog poimanja crkve, svetosti i jedinstva“ ( možda je upravo zbog ovakvog Justinovog „fundamentalizma“ njegova dogmatika izbačena s Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, a udžbenik dogmatike za mlade srpske teologe predstavljaju članci titularnog, bez pastve, carigradskog mitropolita Jovana Zizjulasa, jednog od glavnih zagovornika sjedinjenja sa Rimom ).
Dakle, Jozafat Kuncevič je jedan od likova budućeg kalendara kad budemo disali na „oba plućna krila Evrope“- pravoslavno i rimokatoličko.

PRIMER BROJ DVA
Možda bi neko mogao reći – pa, eto, to je bilo nekad, ali zajednička budućnost nas zove da te incidente zaboravimo. Sada se takvi sigurno ne proglašavaju za svece. Hm… No, pogledajmo slučaj Hoze Marije Eskrive de Balagvere, osnivača lične papine prelature, tzv. „OPUS DEI“ („Delo Božje“), koga je papa Ivan Pavao II prvo beatifikovao 1982, a onda i kanonizovao 1999. godine. Svi su čuli za ovu organizaciju, makar i u mistifikatorskom kontekstu petparačke mistike, tipa Den Braunovog „Da Vinčijevog koda“. Ipak, stvari su mnogo ozbiljnije nego što izgledaju. „Opus Dei“ je danas ono što su jezuiti bili nekad, moćna pesnica Vatikana u uslovima današnjeg sveta, polutajna organizacija sveštenstva i civilnih lica koji drže zavete tajnosti svog rada, a čiji je cilj da svim dostupnim sredstvima rade na osnaživanju poljuljane religiozno-političke moći Vatikana. Mnogi rimokatolici, među njima i jezuiti, imali su i imaju rezerve prema ovom društvu, upozoravajući na neke od sličnosti istog sa totalitarnim verskim sektama. No, papa Vojtila je o njima imao najlepše mišljenje  i redovno se služio uslugama Eskrivinih ljudi. Osnivač papine jurišne garde u postmodernom svetu karijeru je počeo kao sveštenik u jednom španskom seocetu 1925. godine. Za vreme španskog građanskog rata, u kojem su republikanci vojevali i protiv hrišćanstva, Eskriva je stao na stranu „kaudilja“, generala Franciska Franka, s čijim trupama je pobednički ušao u Madrid 1939. godine. Franko je podržao „Delo Božje“ koje je u Španiji uskoro preuzelo dominaciju, pre svega u oblasti obrazovanja, potisnuvši do tada neprikosnovene jezuite. Veronauka je vraćena u škole, a Hoze Eskriva je postao lični dušebrižnik Franka, kome je papa Pije Dvanaesti čestitao „katoličku pobedu“. Eskriva je u svoju organizaciju počeo da učlanjuje društvenu elitu, sa ciljem rekatolicizacije na samo španskog društva, nego i sveta. Zbog toga je, članom 14 Eskrivinog društva, elitistički princip prijema trajno uveden kao načelo rukovođenja, da članovi društva ne mogu postati „lica koja su se krstila kao odrasli i ona koja još u trećoj generaciji, makar samo po jednoj liniji, nisu imala pretke katolike“. Interna pravila društva takođe nisu dostupna široj javnosti. Bivši članovi ove papine prelature, poput Karmen Tapija, ističu strogu konspirativnost u radu društva, dok drugi bivši članovi govore o totalitarnoj kontroli nad posvećenicima, kao i o srednjovekovnim metodama „duhovnog usavršavanja“, poput samobičevanja. Bilo kako bilo, danas je Eskrivina organizacija jedna od najmoćnijih na svetu i njen uticaj se oseća svuda, od bankarstva do univerzitetskog obrazovanja. Papa Vojtila je bio neposredno vezan za Eskrivu i molio se na njegovom grobu ubrzo kada se popeo na presto. Nije to ni čudo – u svojim duhovnim savetima, ovaj novi rimokatolički svetac preporučuje apsolutnu odanost organizaciji koju nadzire papa rimski. U svojoj studiji „Opus Dei – novi krstaški pohod Vatikana“, Smilja Avramov citira jedan francuski nedeljnik, koji precizno definiše zašto je Eskriva postao svetac vatikanskih poduhvata: „Opus Dei je mašina za fabrikovanje katolika za visoku igru koju izvodi Njegova svetost papa“.

O STEPINCU, JOŠ PONEŠTO
O nadbiskupu, kasnije kardinalu, Alojziju Stepincu, potpisnik ovih redova već je pisao u „Pečatu“. Vojni vikar ustaške vojske, član ustaškog državnog sabora, krivac za nasilno prekrštavanje 250.000 Srba u NDH, doživeo je da ga papa Vojtila proglasi blaženim 1998. godine, i tako postao jedan od preko devet stotina Vojtilinih novobeatifikovanih uzora rimokatolicima. Beatifikovan je zbog svog robijanja i konfinacije pod komunistima, ali i zbog navodne humanosti prema gonjenima u doba Pavelićeve NDH. U hagiografiji mu piše da se suprotstavljao ustaškom režimu. Doduše, izvesnih sukoba je bilo (Stepinac se nije slagao sa ustaškom politikom prekrštavanja samo običnog naroda, dok srpsku elitu treba obavezno klati – tvrdio je da baš  intelektualci mogu postati dobri katolici), ali je u svemu načelnom ovaj prelat bio vatreni branitelj NDH.
Naime, 1943. godine, aprila meseca, papin poverenik, kardinal vatikanske kurije Maljone, pisao je opatu Markoneu, faktičkom nunciju Vatikana u NDH, o „srpsko-pravoslavnoj propagandi“ koja osuđuje hrvatske rimokatolike i tamošnju Biskupsku konferenciju zbog nepodizanja glasa protiv ustaških zločina. Markone je ustvrdio da je to samo propaganda, ali da, iako su ustaše katkad  „samoinicijativno“, surovo „tretirale šizmatičko stanovništvo“, „nije nikada bilo religioznih progona šizmatika od strane hrvatske vlade“. Markone je dodao da „hrvatska Biskupska konferencija nije ni imala nekih posebnih razloga da javno protestvuje protiv vlade, a u korist šizmatika“. A 24. maja 1943. godine lično Stepinac u pismu Maljoneu brani vlast NDH, tvrdeći da su zločini počinjeni u toku „nacionalne revolucije“ delo neodgovornih pojedinaca. Vlada Hrvatske je, po Stepincu, učinila mnogo dobra: bori se protiv abortusa, za koji su u bivšoj Jugoslaviji bili krivi „jevrejski i pravoslavni lekari“, kao i protiv pornografije (i za nju su bili odgovorni „Jevreji i pravoslavaci“). NDH vojuje protiv masonerije, komunizma, blasfemije, vaspitava vojsku u hrišćanskom duhu, ima veronauku u školama, izdržava semeništa, dobro plaća sveštenstvo, podstiče haritativnu delatnost rimokatoličke crkve, pomaže obnovu hramova. Stepinac kaže da je surovost Hrvata bila izazvana prethodnom vladavinom Srba, koji su za dvadeset godina Jugoslavije hrvatska prava gazili nogama. Zbog svega toga je jasno zašto je Stepinac dobio najveće odlikovanje ustaške države 1944. godine – jedno od obrazloženja je bilo da je „kao nadbikup raskrinkavao neprijatelje u zemlji i inozemstvu“. Stepinac je ovo odlikovanje nosio javno do 3. februara 1945. godine.

JOŠ JEDAN BLAŽENIK RIMA
Godine 2003. rimski papa je došao u Banjaluku da bi izvršio beatifikaciju Hansa Ivana Merca, osnivača hrvatskih križara, rimokatoličkog bratstva kojem su pripadale mnoge značajne ustaše. Merc je, inače, život proveo u Hrvatskoj, u Zagrebu, a u Banjaluci je samo rođen; ali, Hrvatska Biskupska konferencija je beatifikaciju ustupila biskupatu Bosne i Hercegovine iz geopolitičkih razloga. O tome je izvrsno pisao dr Zoran Milošević, u svojoj knjizi „Ko je Hans Ivan Merc, novoblaženik Rimske crkve“.On kaže: „Hans ( Ivan ) Merc deo je rimske crkve, agresivne, netolerantne. Kao dete koje je nemačko-jevrejskog porekla, u porodici verski neobrazovan, postao je vrsni konvertit ( preobraćenik )koji je u svojoj verskoj nesigurnosti prihvatio sve dogme rimske crkve. Pod tim uticajem ne samo da je smatrao papu Hristom na zemlji, nego je propagirao hrvatstvo, političku dogmu rimske crkve usmerenu protiv Srba i pravoslavlja, mrzeo je Srbe i u tom duhu organizovao katoličku omladinu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u cilju papskih vizija i interesa“.
Novoblaženik Merc je bio vatreni papista. Evo nekoliko njegovih misli:
„U Svetom Ocu Papi pod prilikama čoveka vidim Boga svog i Gospoda svog“… „Papa je vidljivi i živi Krist na zemlji“ … „Shvatili smo da veličina naroda ovisi o njihovoj vjernosti Papi, kako se oni ravnaju prema zapovijedima i željama Kristova Namjesnika“ … „Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika da ljubi Svetog Oca Papu i da sve svoje misli i dela ravna prema njegovim odredbama i željama“…
Merc je bio pionir Katoličke akcije, velike organizacije civila rimokatolika u Hrvatskoj i svetu, kao i organizator ultrahrvatskog orlovstva koje je trebalo da se suprostavi jugoslovenski orijentisanom sokolstvu. Orlovstvo je, po Miloševiću, bilo svojevrsna „papina garda“. Desna ruka Hansa Ivana Merca bio je dr Ivo Protulipac, aktivni ustaša, ubijen u Trstu 1946, a pomagala mu je čitava grupa mladih rimokatolika koji su takođe kasnije postali ustaše. Zato nije nimalo čudno da je u verskoj i svetovnoj štampi u NDH objavljeno 224 teksta o Mercu, da je tada pokrenuta akcija za njegovu beatifikaciju, a da su ustaše jednu ulicu u Banjaluci nazvali po njemu. Katolički svećenik Franjo Kramik je obraćajući se grupi križara ( takođe Merčeva duhovna deca ) istakao da je ova organizacija, zahvaljujući Mercu, pripremala „novu, mladu, Božju Hrvatsku“.
Iako je Merc umro pre uspostavljanja ustaške „Države Božje“, on je bio njen nadahnitelj. Postupak za njegovu beatifikaciju pokrenuo je nadbiskup koađutor Franjo Šeper 1958. godine, i to sa znanjem i blagoslovom Alojzija Stepinca koji je, iako konfiniran u Krašiću, upravljao „crkvom u Hrvata“ i, u mladosti i sam pripadnik orlovstva, bio veliki poštovalac Merca.
Papa je došao u Banjaluku da bi pokazao da se Rim nije odrekao pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i da i dalje želi potiskivanje Srba na ovim prostorima. To je dokazao time što je misu služio na prostoru samostana Petrićevac, iz kojeg je 1942. godine krenuo ustaški fratar Miroslav Filipović-Majstorović da izvrši pokolj Srba, među kojima su bila i školska deca, u selima Motike, Drakulići i Šargovac (najsvirepije zaklano 2.500 ljudi ). Pre nego što je papa došao u Banjaluci je uvedeno vanredno stanje i policija je obavila niz preventivnih hapšenja „nepoćudnih Srba“. Papa je lično insistirao da se beatifikacija obavi u Banjaluci (mestu rođenja Merca), a ne u Zagrebu (kao što neki smatraju da centralnu proslavu 1.300 godina Milanskog edikta treba obaviti u Nišu, a ne u Milanu, samo zato što je car Konstantin rodom iz Niša).
Razlozi su, da ponovimo, bili geopolitički. U svom tekstu „Znakovitost papinih pohoda“, objavljenom u sarajevskom „Katoličkom tjedniku“, u broju 16, za 2003. godinu, Zoran Vukman je „zamijetio“: „Jedna se stvar čudesno poklapa sa papinim duhovnim i apostolskim nastojanjima. Republika Srpska je počela gubiti svoje atribute paradržave!“
BLAŽENIK TREĆI – PAPA VOJTILA
Još u januaru 2011. godine u Vatikanu su najavili da će početkom maja biti proglašen za blaženoga papa Vojtila, čovek koga su zbog medijske popularnosti nazvali „Džonom Travoltom Svetog Duha“ i koji je, paktom sklopljenim sa Ronaldom Reganom 1983. godine i veštom upotrebom upropastitelja Rusije Mihaila Gorbačova, uradio veliki posao u slamanju Istočnog bloka. Boreći se, navodno, protiv komunističkog totalitarizma u Istočnoj Evropi ovaj dosledni američki saveznik, sa Vašingtonom uspostavio diplomatske odnose posle više od sto godina od prekida istih, bestidno je ćutao pred stradalničkom smrću 900 rimokatoličkih sveštenika (među njima i trojice biskupa) koje su ubili diktatorski režimi u Južnoj Americi samo zato što su se suprotstavili vašingtonskom nasilju nad narodom. Poznat po ekumenskoj taktici „Pomoz’ Bog, čaršijo, na sve četiri strane!“, papa Vojtila se dodvoravao svima – i muslimanima, i Jevrejima, i budistima, i indijanskim šamanima (od 1986. godine u Asiziju organizovao je molitve predstavnika svih religija za mir u svetu). Naročito se dodvoravao pravoslavnima, pišući enciklike „Orientale Lumen“ i „Ut unum sint“, hvaleći pravoslavnu duhovnost i pozivajući pravoslavne u zagrljaj (pod uslovom da on i dalje ostane „namesnik Hristov na zemlji“). Ekumenisti sa Istoka (pa i iz SPC, koja ga, zahvaljujući trezvenoumlju patrijarha Pavla i većeg dela našeg episkopata, nikad nije pozvala u posetu, iako je „Džon Travolta Svetog Duha“ išao i u Rumuniju, Grčku, Bugarsku, Gruziju) oduševljeno su mu klicali, a carigradski patrijarh Vartolomej ga je, u svojoj besedi povodom Vojtilinog jubileja 2003. godine, uzdigao do neba, govoreći da je papa svojim radom stekao „ugled moralnog, verskog, i zaista proročkog vođe“, moleći se da Gospod „blagosilja njegove korake na putu mira“.
No, ako bi ekumenisti mogli da se mole papi Vojtili u nekoj „ujedinjenoj Crkvi“, pravoslavni Srbi to nikako ne bi mogli. Ko je čitao bilo šta o njegovoj srbomrzačkoj aktivnosti u doba raspada SFRJ (makar samo studiju Smilje Avramov o „Opusu Dei“, ličnoj Vojtilinoj prelaturi), shvatiće to bez poteškoća. Naime, još početkom 1991. godine, dok su trajali mirni pregovori o sudbini SFRJ, biskupat Slovenije i Hrvatske u saradnji sa vođama separatističkih republika dobio je široku podršku Vatikana za otcepljenje od Jugoslavije, i to, naravno, u avnojevskim granicama. O Vidovdanu 1991. godine papa je uputio pisma podrške Tuđmanu i Kučanu, zatvorio oči pred stradanjem Srba u Hrvatskoj, osudio „mikronacionalizam“ Srpske Krajine. Direktno je Vatikan nametnuo Evropi stav da su administrativne granice republika SFRJ „istorijske, međunarodno priznate i osigurane ustavom koji je na snazi“. Papa i njegovi najbliži saradnici nazvali su akciju JNA, jedine legitimne vojne sile Jugoslavije, agresijom i papa je počeo da se zalaže za „humanitarnu intervenciju“ (po Smilji Avramov, biografi Karola Vojtile smatraju da je on i smislio taj pojam). Vatikan je dan uoči srpske Nove 1992. godine, pre bilo koje države priznao nezavisnost Slovenije i Hrvatske. To će kasnije biti slučaj i kad je u pitanju Alijina Bosna i Hercegovina. Papa je podržao vojnu akciju Zapada radi očuvanja „efektivnog teritorijalnog integriteta BiH“. U decembru mesecu 1994. godine, papina desna ruka, kardinal Anđelo Sodano, zahtevao je da Zapad napravi jasnu razliku između „agresora“ ( Srba ) i „žrtve“ ( muslimana i Hrvata ) u BiH, a 1995. godine Vojtila je od Klintona tražio da „objavi rat ratu“, što je bio uvod u NATO bombardovanje Srba u Republici Srpskoj. Borbu srpske vojske za oslobađanje Srebrenice papina diplomatija je nazvala napadima na „zaštićene zone“, dok je hrvatske napade na zaštićene zone Republike Srpske Krajine kroz „Bljesak“ i „Oluju“ vatikanska štampa pohvalila kao „povraćaj teritorija“. Iako je navodno bio mirotvorac u slučaju NATO intervencije na Kosovu i Metohiji, Vojtila je šiptarski secesionizam podsticao još od kraja osamdesetih godina 20. veka, kada je sledeći slovenački i hrvatski biskupat osudio navodno trovanje šiptarskih rudara u Trepči, da bi u novembru 1989. godine „Radio Vatikan“ direktno stao na stranu „nepravedno gonjenog“ separatiste Azema Vlasija. Ovde je zaboravljeno da je papa grupi albanskih katolika iz SAD i Evrope 5. maja 1988. godine poručio da se moli „Gospi Skadarskoj“ da jednog dana ovaj plemeniti narod bude „ponovo ujedinjen da bi izgrađivao budućnost u pravdi i miru“ (dakle, da sazda „veliku Albaniju“). To je bilo doba kada je uroševački biskup Nikola Prela apelovao na Vojtilu da zaštiti prava navodno progonjenih Arbanasa, i kada je „Glas koncila“ (6. maja 1990. godine) na prvoj strani objavio anonimno svedočenje navodno kosovske časne sestre o tome kako su Srbi „trovali“ šiptarsku decu po školama. Uostalom, 1998. godine papa Vojtila se založio da se „agresija“ Srba na Kosovu i Metohiji zaustavi, da bi tek u doba NATO bombi 1999. godine postao „mirotvorac“…I tako dalje: dva puta je Vojtila bio u Hrvatskoj (1994. i 1998. godine) i jednom u Bosni (2003) i nije mu na pamet palo da se pokloni žrtvama ustaške CIVITAS DEI u Jasenovcu (u Aušvicu je, naravno, bio i klanjao se tamošnjim žrtvama; orvelovski govoreći sve su žrtve jednake, ali su neke više jednake od drugih). Ove, 2011. godine papa Benedikt dolazi u Hrvatsku i opet neće doći da se pokloni žrtvama Jasenovca. Dosledno, ekumenski, nema šta…Uostalom, i da se pokloni – zar bi to bilo išta više od diplomatskog gesta? Posle beatifikacije Stepinca i Vojtile, zločin prema Srbima je u Rimu trajno sakralizovan.

OPET O EKUMENSKOM KALENDARU
Rimokatolici su odavno radi da progutaju svež zalogaj: pravoslavne koji su spremni da papi priznaju primat, makar onakav kakav je imao u prvom milenijumu. Čak su počeli i da slikaju ikone svojih, rimskih svetaca u vizantijskom stilu, da bi ih kad se unija potpiše uneli u hramove na Istoku. Potpisnik ovih redova se potrudio da pokaže Srbima kako bi izgledao kalendar sa novim, zajedničkim „svecima. Naravno, ovaj košmar bi bio moguć samo ako bi srpski narod konačno izgubio sebe i prepustio se slepim evrounijatskim nagonima svog otuđenog vođstva koje se klanja svakoj moći, bez obzira na činjenicu da ta moć može pripadati i knezu ovog sveta, kako Novi Zavet zove đavola. Bez obzira na one koji prodaju veru za večeru, krste za masne prste i poštenje za pečenje, naš narod će makar i u ropstvu ostati sa Svetima Platonom, Savom, Petrom, Dositejem, Vukašinom, a Kunceviča, Eskrivu, Stepinca, Merca, papu Vojtilu ostavljaju kao potencijalne krsne slave novopečenih evrounijata. Sve drugo bila bi laž, od koje se živeti ne može. Kada je papin misionar Jovan Kapistran nudio despotu Đurđu Brankoviću da se pounijati da bi dobio papinu pomoć protiv Turaka, ovaj mu je odgovorio da ga Srbi smatraju nesrećnim, ali mudrim čovekom;promeni li veru u starosti, smatrali bi ga nesrećnim ludakom. Tako je i sa Srbima – nesrećnim , ali drevnim i časnim narodom…Uostalom, „živjeće ovaj narod“ jer je i njegov Bog Živi i Istiniti. To nije lažni Bog inkvizitorskih lomača i ustaških kama, nego Bog žrtava jasenovačkih i jadovinskih, s kojima zajedno kličemo: „Hristos voskrese“.

18 коментара

  1. Воистину Васкресе!

  2. Čeka nas nestanak kao naroda pod vekovnim koljačima koje predvodi Vatkan protiv svega pravoslavnog ali i muslimanskog .Srbi su sustavno unijaćeni ( pokatoličavani ) silom vekovima od kada su stupili na tlo AustroUgarske jer su Hrvati stalno vršili pritisak na carstvo preko pape koji je htio potpuno pokatoličiti Srbe . Pošto to nije išlo baš tako lako naši preci su krv svoju dali za veru dok danas razni mekušci Srbi prodaju veru za večeru . Ali u svakom slučaju su srbi imali autonomiju Vojnu Krajinu u sastavu Austrougarskog carstva što je više nego je Tito dozvolio u Jugoslaviji . Hrvatska je planski raseljavala Srbe i razbijala na manje grupe tako da ih asimilira i to traje vekovima . Srbi Senjski uskoci i deo Srba iz Like naseljen je u Žuberak i Belu Krajinu u Sloveniji . Srbe u Beloj Krajini i Sloveniji niti je tko pokatoličavao niti terao u uniju ( grkokatolici ) Ali zato u Hrvatskoj su Srbi odmah po dolasku u Žumberak pokatoličavani delom, delom su bili prisiljeni primiti uniju ( grkokatolici ) a samo delom su ostali pravoslavci . Hrvatska je planski zapuštala taj deo države samo da Žumberčani Srbi ne opstanu i uspeli su u tome . Primer nebrige za grkokatolike je episkpski dvor Pribić koji je u katastrofalnom stanju samo da bi i ono malo grkokatolika prešlo na katoličku veru . Isto tako Srbi oko Ivanić grada , Križa , Čazme , Kloštar Ivanića itd. bili su pokrštavani i manastiru Marči u grkokatolike . To je razbijesnilo Krajiške srpske vojvode pa su Marču spalili . U tom kraju i dana postoje posljednji ostatci pravoslavaca koji tužno izumiru bez pravoslavne crkve i sveštenika . Deo Srba u selima oko Križevaca je odmah pokatoličen a deo primio grkokatoličku veru ( uniju ) normalno prisilno . Danas i oni pomalo izumiru i mešanjem postaju katolici . Malo dalje skoro na tromeđi opština Koprivnice – križevaca -Bjelovara smešten je pravoslavni manastir Lepavina koji su okruživala bezbrojna srpska sela tako da se do 1939 godine za taj kraj govorilo mala Srbija . Mada su i tu Srbi po dolasku u te krajeve pojedina sela odmah primila katoličku vjeru kao što su Pešćenik , Rovištanci ,Gornja i Donja Velika , Križ, Carevdar ,Lukovac , Rasinja , Cvetkovac, Apatovac ,Marinovac, Jarčani ,Čabraji ,Srem , Miličani , Mala i Velika Branjska , Trnovac i Ladislav Sokolovački , Vrhovac , Jankovac , Domaji ,Brđani , Gornji i Donji Maslarac , Glogovac i još poneka sela .U ostalim selima u vrlo širokoj okolici Srbi su ostali pravoslavci i umjetno su podjeljeni između opština Bjelovar , Križevci i Koprivnica kako bi ih se što lakše asimiliralo . Od nekada velikog područja danas večinom izumiru čak i oko samog manastira Lepavine zbog sustavne nebrige i namjernog uništavanja bilo kakvog centra tog djela Hrvatske . U Slavoniji do reke Pakre neda se niti izbrojiti srpska sela koja su još davno pokatoličena a sustavno se radi i dalje . Mogao bih tako danima ali koja korist…….

  3. Taj nenormalni pokret koji sebe naziva ekumenizam, je ustvari patent protestantskih masona, a pravo korišćenja tog ludog patenta je danas u potpunosti preuzeo šizoidni Vatikan.
    Temelji ekumenizma su položeni 1910. godine i ta abnormalna ideja se javila u protestantskoj crkvi, dekretom prosvećenog masona 30-og stepena Džona Mota.
    U pravoslavnoj crkvi ovo zlo sjeme Džona Mota posijao je sveštenik Melentije Metastakis koji je 1910. godine stupio u masone a 1922. godine je postao carigradski patrijarh i mason najvišeg 33. stepena. Godine 1922. masonerija je uspostavila vlast nad prvom pravoslavnom patrijaršijom.
    I od tada bolest ekumenizma u koju se aktivno uključuje Vatikan počinje da nagriza pravoslavlje.
    Grčka pravoslavna crkva je 1924. godine uvela papski kalendar, rumunska pravoslavna crkva je 1928. godine uvela papski kalendar preko mitropolita Hristee koji je takodje bio mason.
    Godine 1948. Antigora postaje konstantinopoljski patrijarh i iste godine dolazi do stvaranja tzv. Svjetskog saveza crkava. Četiri godine kasnije (1952), carigradski patrijarh poziva sve pomjesne pravoslavne crkve da se pridruže tzv. Svjetskom savezu crkava.
    Godine 1965. dešava se nešto po meni potpuno neobjašnjivo, Srpska pravoslavna crkva postaje član tzv. Svjetskog saveza crkava, MIMO ODLUKE SVETOG ARHIJEREJSKOG SABORA.
    Frapantna činjenica, koja najblaže rečeno danas predstavlja hladan tuš za svakog pravovjernog Srbina Svetosavca je i podatak da su se 1976. godine na ekumenističkom skupu u Zagrebu našli tada jeromonasi SPC Amfilohije Radović, Irinej Bulović i Atanasije Jevtić, iza ledja svoga “navodno” duhovnoga oca Ava Justina Popovića. I upravo je preko ovih (tada) jeromonaha ekumenizam ušao u SPC. Danas ova sveštena lica svi znamo koliko visoko kotiraju u SPC, pa se postavlja pitanje da li isti privode svoj zadatak kraju???
    Ne želim da u to vjerujem, ali slučajnosti je dosta.

  4. Мени ово све личи на неку нову Вартоломејску ноћ! Не ради се овде о хришћанској вери која се заснива на божјим заповестима и љубави међу људима већ на чисту манипулацију људи, верника који верују у свог господа Исуса Христа. Питам се, да ли би Исус Христ дозволио да га разапну на крсту да је знао у шта ће се свет претворити! Или се остварују догађаји из Јовановог откровења? Појављују се лажне месије и многи се поводе за њима. Данас је велики хришћански празник а већина не зна и не схвата Христову жртву. Хришћанска вера проповеда љубав међу људима а људи су у Христово име подизали мачеве и спроводили инквизиције, највеће безумље и зло је потекло од човека. Бог је створио људско биће налик себи, да буде савршено а уствари далеко је од савршенства. Прво треба да будемо верници зато што верујемо у Христа а неке је Бог изнео као католике, неке као православце. Треба да волимо оно што волимо и да поштујемо оно што поштујемо, веру и обичаје наших прадедова. А једног дана видеће се свачији траг и свима ће се судити по својим делима. Шта ће вредети онима који су сав свет задобили а својој души наудили! И сви ти екуменисти, фарисеји, језуити поново би саплели венац трња и ставили на глави месије. Поново би разапели Исуса Христа када би се појавио међу смртницима зарад овоземаљских задовољства, зарад моћи и манипулацијом над људима, да би успоставили свој поредак, нормативе и контролисали читав свет!

    • Pogledaj u Bibliji, pa ces videti koje je praznike Bog dao. Postoji samo 7 praznika. Da bi bila vernik, ne treba samo da verujes u Hrista, vec da zivis moralan zivot i gradis karakter po “oblicju Sina Njegova” Da se manes paganskih obicaja, rituala i slicnih gluposti. Da se manes tradicije…. Da vise gledas sta je Bog rekao putem svoje Bozje Reci (Svetog Pisma) A ne da gledas ljudske lazi…

  5. Праве вернике не треба нико да уједињује. Верници су јединствени у својој вери, традицији, љубави према свом спаситељу, било да су католици или православни. Бог све језике разуме и прихватиће све људе који се моле искрено и који верују. Али нико од светских моћника не уједињује хришћане зарад вере хришћанске. Планетом владају најгори примери људског рода који су далеко од било какве просветљености и хуманизма. Људи којима је циљ да контролишу свет и да претварају људе у послушнике.

  6. Raščinjeni vladika raško-prizrenski Artemije nije juče želeo da komentariše najavu patrijarha Irineja da će Sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) na majskom zasedanju raspravljati o njegovom izopštenju iz crkve
    vladika Artemije

    – To je njegov problem – rekao je kratko raščinjeni vladika Artemije na pitanje da prokomentariše najavu da će u maju Sinod SPC raspravljati o njegovom izopštenju iz crkve.

    Artemije je sa svojim pristalicama služio liturgiju u kući na ulazu u selo Gornja Toponica pored Niša, za koju pristalice raščinjenog vladike kažu da je katakombna kapela posvećena Svetom Arhangelu Mihailu.

    Artemije je pred stotinak sledbenika kazao da su sišli u katakombe kako bi odbranili crkvu od jeresi ekumenizma.

    On je poručio okupljenima da ostanu „pravoslavni svetosavski Srbi” i da čuvaju ono što su primili od predaka.

    Patrijarh srpski Irinej ranije je najavio da će Sabor SPC u maju verovatno raspravljati o izopštenju raščinjenog vladike Artemija iz crkvene zajednice.

    – To će biti bolna odluka, ali ovo što Artemije sad radi je protiv kanona crkve. Ovakav slučaj crkva još nije imala – rekao je tada patrijarh.

    SPC je ranije osudila postupanje Artemija i sledbenika i njihovo delovanje nazvala je sektom.

  7. Stop ekumenizmu. lepo kaze Ilarinon, samomoze konsenzusom da se donose odluke u Pravolsavnoj crnvi, ali ova nasa crkva, ne prica narodu nishta, a ispod zita donosi loshe odluke, prednjachi u ekumenizmu.
    Ispade prechi papa, samo shto ga ne slave, nego greshnio Artemije, pa koliko god da je greshan nasjh je, a bolji je od mnogih ….Drugo je toshtoj eneko pokushao da ga zloupotrebi u okruzenju, pa deshava se svima to, a ima Artemije i godina,a i treba oprostiti.
    Ali nasha SPC kao da hoce na brzinu radikalno da navodno reshi problem, a u isto vreme hvale papu, rimokatolike velichaju.
    Jedino nas Ruska Pravoslavna Crkva moze spasiti od ove jeresi.
    Pokushavaju na brzinu da izvrshe unijacenje.
    Vrlo je koristan dolazak ruskog mitropolita ili vladike Ilariona, objasnio je na lep nachin sta se deshava.

    Pre godinu dve ovo jezgro jezuita radi 24 chasa dnevno na unijacenju, chemu tolika zurba, brzo je i kuso.
    Pravoslavna vera nas je odrzala kroz vekove, saradnja sa svima normalna i bratska, ali ne pritisci,podilazenja, narendjenje.

    Mi svoju veru Hristovu Pravoslavnu , vekovima.

    Neka rimokatolici reshe svoje probleme sa protestantima, anglikancima, frakcijama, sektama, imaju vishe sa njima problema, da ih vrate u svoje naruchje .
    Pa posle da razgovramo normalno, prijateljski, …kako odluchi RPC i Sveta Gora, pa da vidimo….

  8. Murat Kovačević

    Vaskrsnuće Republike Srpske Krajine

    Poslije sudske presude međunarodnog suda u Hagu o genocidu i osude hrvatskih generala i Tuđmana , nad srpskim narodom u Republici Srpskoj Krajini treba raditi svim snagama da vaskrsne u granicama kojima je postojala . Inače se Srbi nikad neće vratiti na svoja ognjišta a međunarodna zajednica bit će pokrovitelj Hrvatskoj u genocidu , etničkom čišćenju i protjerivanju Srba iz njihovih etničkih prostora na kojima su živeli vekovima .Ako se za ista dela sudilo Nemačkoj posle II svetskog rata i na Hrvatsku treba izvršiti međunarodni pritisak da prizna Krajinu . U isto vreme kad je međunarodno nepriznata Hrvatska vršila secesiju od Jugoslavije i Srbe u Republici Srpskoj Krajini proglasila manjinom oni su proglasili svoju vekovnu državu Krajinu . Koja je naslednica Vojne Krajine i koja je faktički bila samostalna država za vreme Austrugarskog carstva . Znači ako je Hrvatska imala pravo na državu to pravo imaju i Srbi iz Republike Srpske Krajine koji u Krajini žive vekovima i koji su je natoili svojom krvlju braneći Austrougarsko carstvo i Evropu od Turskih pljački i zuluma . Ovaj genocid i etničko čišćenje nikako ne može biti “ oslobodilačka akcija “ jer u Krajini su Srbi vekovima večina i od koga su ustaše oslobađale Krajinu od Srba Krajišnika na čiji poziv , su prisvojili srpske etničke prostore .

    Република Српска Крајина

    Republika Srpska Krajina
    Застава Републике Српске Крајине
    Грб Републике Српске Крајине
    Застава Грб
    Химна: Боже правде
    Положај Републике Српске Крајине
    Главни град Книн
    Службени језик српски
    Председник: Милан Мартић
    Премијер: Милан Бабић
    Државе које су признале независност: званично ниједна
    Површина
    – Укупно 17.028 km2
    Становништво
    – 1991. 435.595
    – Густина 26/km²
    Валута крајишки динар
    Временска зона UTC +1
    1председник РСК у време операције Олуја
    2премијер РСК у време операције Олуја

    Република Српска Крајина (РСК, Крајина), је била самопроглашена, међународно непризната република, која је постојала између 1991. и 1995. године и коју су већински настањивали Срби. Основана је на територији СФР Југославије – Република Хрватске, која је у то време такође била самопроглашена и међународно непризната република.

    Главни град РСК био је Книн (12.000), а остали већи градови били су: Вуковар (33.000) и Петриња (19.000). Према незваничним процјенама РСК је средином 1993. године, имала 435.595 становника и површину од 17.028 квадратних километара. Од укупног становништва, 91% чинили су Срби, 7% Хрвати и 2% остали.

    РСК се незванично граничила са Хрватском, СР Југославијом (тачније Србијом), Мађарском, Босном и Херцеговином (односно са Републиком Српском и Федерацијом Босне и Херцеговине).

    Највећи део Републике Српске Крајине Хрватска војска је заузела у Операцији Олуја и Операцији Бљесак, када је извршено етничко чишћење над српским становништвом на тој територији, када је убијено и протерано више од 500.000 Срба. После овог масакра, један део територије бивше РСК, познат као Сремско-Барањска Област, био је под управом Уједињених нација до 1998. године, када је мирним путем и послије преговора са тадашњом СР Југославијом, укључен у састав Републике Хрватске.

    Географија

    Географске регије РСК биле су: Сјеверна Далмација, Лика, Кордун, Банија, Западна Славонија, Барања, Источна Славонија и Западни Сријем .
    Још за вријеме првих сеоба Срба, док је Србија била под турском влашћу, Срби су кретали на запад у потрази за просторима на којима би могли да несметано настављају свој живот. Таквим помјерањем дошло је до насељавања у тадашњу Аустријску монархију. Аустријски монарси су понудили Србима да се населе у пограничним дијеловима монархије, на граници са подручјима под турском влашћу. Срби су то прихватили уз повластице које су се односиле на додјелу земљишта и ослобађање од плаћања пореза. Тако настаје Војна крајина (1579. год.), по којој је и Република Српска Крајина добила име. Аустро-Угарском окупацијом Босне и Херцеговине престаје опасност од напада Турака на границе Монархије и тада престаје да важи управа Војне крајине (1881. године). Срби који су били војници у Војној крајини наставили су свој живот на тим просторима сада као слободни замљорадници. Од тих времена ови простори су углавном насељени православним становништвом. Да би Војна крајина постала део Хрватске и Славоније Сабор је 11.5. 1867. донео одлуку да је српска нација равноправна и једнака хрватској, чиме је призната конститутивност Срба и једнакост са хрватским народом.

    Иначе, поријекло српског становништва на тим територијама датира из дубље прошлости, иако су масовна насељавања започела тек почетком 16. вијека. Први помен Срба на тим просторима датира са почетка 9. вијека, када Србе спомиње франачки хроничар Ајнхарт. Исти хроничар не спомиње Хрвате као народ, него Гудушчане и Панонце.

    Ти први помени Срба вежу се за просторе Далмације. Два велика српска манастира саграђена су у времену прије почетка напада Турака на Србију. Та два манастира су Крупа саграђена 1317. и манастир Крка саграђен 1350.

    Насупрот томе, српско становништво које је живјело на просторима Источне Славоније, Барање и Западног Сријема насељава те просторе још од времена сеоба словенског становништва у Панонску низију у 5. вијеку.
    Хрватска у СФР Југославији

    Више аутора тврди да је подручје Хрватске остало без око 500.000 Срба (око 300.000 побијених по логорима и у другим акцијама усташа, и око 200.000 пребеглих у Србију).

    Драстичан притисак на Србе у Хрватској током СФРЈ је био покушај елиминације Срба из политичког, економског и културног живота у јеку масовног покрета 1971. године. Прављени су спискови непожељних Срба, агитовало се поново за „хрватску стројницу о хрватском рамену“ итд. Када је дошло до усијања, СК и Тито пресекли су хрватски покрет.
    Република Српска Крајина је формирана 1991. године одвајањем од Социјалистичке Републике Хрватск . Настанак ове државе уследио је након доласка на власт Фрања Туђмана и његове националистичке политичке странке Хрватске демократске заједнице (ХДЗ). Сјећајући се на трагичне историјске догађаје који су се одиграли у Другом свјетском рату, и послије искључења Срба као конститутивног народа из новог Устава Хрватске, српско вођство је одлучило да спроведе референдум о будућности српског народа и наставку живота у Републици Хрватској. Тим референдумом великом већином гласова изгласано је одвајање од Републике Хрватске и стварање нове државе Републике Српске Крајине. Дана 19. децембра 1991. године усвојен је први Устав Крајине.

    Хрватска инсистира на томе да је побуна Срба на простору Републике Српске Крајине диригована из Београда.

    Још крајем 1990. године пооштравањем тензија у читавој бившој Југославији и отцјепљењем Словеније, хрватска власт започиње са наоружавањем и стварањем паравојних формација, које су биле под окриљем МУП-а[тражи се извор од 09. 2009.]. Устав и закони СФР Југославије су предвиђали присуство само једне војне формације, тј. Југословенске народне армије (ЈНА). Специјални одреди хрватске полиције су распоређивани на територијама са већинским српским становништвом.

    То су били први кораци ка стварању државности Републике Српске Крајине која је започета у Книну, а касније је проширена на шире просторе на којима је српско становништво представљало већину. Српска војска Крајине и друге српске оружане формације су у периоду формирања РСК у неким подручјима чиниле протеривања хрватског становништа које је избегло у Хрватску или у неку од држава западне Европе. Данас су овакве констатације један од аргумената за оправдање етничког чишћења Срба у операцији „Олуја“ четири године касније.

    РСК је у почетку имала у свом саставу 28 општина, али непогодност распореда територија који је био веома узак појас уз границу са Босном и Херцеговином стварајући јако дугачку границу, и мали број становника били су предуслов за слабљење одбрамбених позиција Војске РСК. Тако је у честим офанзивама Хрватског вијећа обране (ХВО), војске Хрвата из БиХ, Република Српска Крајина остајала без многих својих стратешких позиција. Долазак снага УНПРОФОР-а доноси једну врсту олакшања, али не и престанак борби које су трајале све до августа 1995. године.
    Епилог
    4. августа 1995, Хрватска војска је започела војну операцију „Олуја“, током које је заузела највећи део Републике Српске Крајине, чиме је она практично престала да постоји.
    За време „Олује“ је прогнано око 250.000 српских цивила , а један број њих је погинуо у војним нападима на избегличке колоне. Прогнани Срби одлуком хрватске државе изгубили су право на своју имовину. На основу прогона оволиког броја српских цивила може се рећи да је хрватска држава извршила етничко чишћење Срба. Већина становника српске националности избегло је у тадашњу СР Југославију и Републику Српску. Преостале територије РСК – Источна Славонија, Барања и Западни Срем, 1998. године долазе под управу Републике Хрватске мирним путем и преговорима по завршетку рата у Републици Хрватској.

    По подацима невладине организације „Веритас“, у Хрватску се вратило свега 40.000 Срба, мање од шестине прогнаника. Повратници су углавном старци. Њима нису у потпуности обезбеђени основни услови за живот, и изложени су дискриминацији, нарочито у руралним подручијима. Српским повратницима, као и прогнаницима, углавном није враћена њихова имовина, запоседнута од стране Хрвата, како локалних, тако и избеглица. Влада Републике Хрватске одбија да пружи право избеглим Србима да „друштвене“ станове откупи. Због тешке ситуације на радном тржишту, неразвијености повратничких подручја, а нарочито због државне политике нечињења у стварању услова, највећи број повратника је незапослен.
    Политика
    Книн – главни град РСК

    У периоду свога трајања, Република Српска Крајина је имала три предсједника. По одвајању од Републике Хрватске први председник био је др Милан Бабић, који је живио у Книну и био један од главних заговорника за одвајање Крајине од Републике Хрватске у спорним периодима. Након њега власт преузима Горан Хаџић из Источне Славоније. Посљедњи предсједник изабран на демократским изборима 1994. године био је Милан Мартић, који је обављао своју дужност све до пада Крајине у августу 1995. године.

    У Крајини су једном одржани парламентарни и предсједнички избори. Главни фаворит на изборима била је Српска демократска странка која је имала и највише посланика као и дотадашња предсједничка мјеста (иако је Милан Мартић био представљен од групе грађана, њега је подржавала СДС српских земаља). Поред СДС, која је била подијељена на СДС српских земаља и СДС Крајине, на изборима су учествовале и Српска радикална странка, Социјалдемократска партија Крајине и Српска партија социјалиста. Председници Хаџић и Мартић су уживали значајну подршку београдских медија у односу на своје политичке противнике.
    Државни симболи

    Званичне ознаке Републике Српске Крајине биле су грб и застава, која је била састављена од три боје у једнаким пољима од горе према доље: црвена, плава и бијела. На средини заставе налазио се двоглави орао са круном, који је представљао и грб Крајине.
    Оружане снаге

    Оружане снаге Републике Српске Крајине су биле Српска војска Крајине (СВК) и милиција. Српска Војска Крајине званично је настала 19. марта 1992. године.

  9. Nije loše pomenuti ni tekst Prepodobnog oca Justina Ćelijskog koji ekumenizam naziva “svejeres”…na žalost Dogmatiku oca Justina su izbacili sa bogoslovskog fakulteta u Beogradu (isti ti koji su ga proglasili za blaženog) i postavili su učenje nekog grka Zizjulasa, vladike koji nema svoju eparhiju ni narod…

  10. Nema smisla da ste postavili sliku odozgo pa do pola, trebali ste celu sliku , ko vrata, da vidimo crvene cipelice.

  11. Svo objavljeni tekstovi bi trebalo da se zajedno sa komentarima odstampaju u vidu brosure i dele kao poucno stivo. Posebno mladjim i jos “posebnije” nasima u Evropi ( mrzim rec Diaspora), jer cak i neki svestenici polako preuzimaju to naopako gediste, za ljubav “opstajanja”

  12. Sramota, ujediniti se sa onima koji zele nas nestanak i tako zatrti sami sebe. Oni imaju motiv i cilj. Trebat ce nasu djecu u nekim narednim ratovima sa muslimanima da im cuvaju vrazija vrata, vrata pakla i zla. Ujediniti se sa samim vragom koji nas je do jucer ubijao i klao. To mogu uciniti kanibali vlastitog naroda. Nista me ne bi cudilo kada bi se tako nesta i desilo,posto je Srbija kao u zacudjenim svatovima okamenjena i gleda samo u jendom smjeru ka zapadu, mjestu, gdje se sunce ne radja, gdje je trulez i smrt. Sramota je i pomisliti da ovako sta ostavimo nasoj djeci u nasljedje.

  13. Georgina, ujedinjuju nas sa *vec ujedinjenima*…pa, *dva losa ubise Milosa*…?
    ……………………………………………………………………………………………………………..
    dogovor MUFTIJe i gradonačelnika
    Zadarskim muslimanima mesdžid umjesto džamije

    Muftija Ševko Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, u petak je doputovao u Zadar gdje se, iza zatvorenih vrata, sastao sa zadarskim gradonačelnikom dr. Zvonimirom Vrančićem, dogradonačelnikom dr. Draženom Grgurovićem i još četvoricom gradskih dužnosnika, te je od gradskih čelnika zatražio “konačno rješenje” pronalaska objekta u kojem će Zadrani muslimanske vjere moći vršiti svoje vjerske obrede.
    RAMAZANSKI_BAJRAM4-300908.1 U pratnji muftije, na sastanku je bio Hajrudin Mujkanović, glavni imam za Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju, te Zadranin Hase Salihović, predsjednik Udruge bošnjačke nacionalne manjine u Zadarskoj županiji.

    – Postigli smo dogovor: dobili smo čvrsta obećanja da će Grad pronaći prostor za obavljanje naših vjerskih potreba. Polovicu tog najma plaćao bi Grad, a polovicu Islamska vjerska zajednica – rekao je nakon sastanka Hase Salihović.

    Kako se ovo smatra privremenim rješenjem, najvažnijim dostignućem na sastanku u Gradu muftija Omerbašić drži dogovor o budućoj gradnji većeg objekta za zadarske muslimane. To podrazumijeva objekt, ne džamiju, nego tzv. mesdžid (molitveni prostor bez minareta), iz čega bi proisteklo konačno osnivanje zadarske ispostave Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Već uoči sastanka s čelnicima zadarske gradske uprave, muftija Omerbašić je bio rezolutan u odluci da Zadar dobije ovaj vjerski objekt za muslimane, kazavši da se već predugo pokušava urediti Islamska zajednica u Zadru koja će moći raditi u adekvatnom prostoru.

    – Sebi sam stavio u zadatak da tu posljednju zadaću obavim prije odlaska u mirovinu za dvije godine. Već smo imenovali imama, stalnog vjerskog službenika za Zadar – rekao je muftija Omerbašić.

    Na području Zadarske županije živi oko 1200 Bošnjaka, no, kako naglašava Hase Salihović, toj brojci treba pridodati i nemali broj Albanaca muslimanske vjere.

    Lada Kalmeta / EPEHA

  14. РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
    ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
    11080 Земун, Магистратски трг 3 – Србија
    Бр. 1428/11 – 29. 12. 2011. године
    Тел. 3077-028; [email protected]

    С А О П Ш Т Е Њ Е
    Научни скуп о српском научнику Руђеру Бошковићу

    Одбор за науку и технолошки развој Скупштине Србије и Астрономско друштво Руђер Бошковић из Београда одржали су, 28. 12. 2011, у просторијама Скупштине, у Београду, Српских владара 14, научни скуп „Руђер Бошковић претеча модерне науке“. Скуп је одржан поводом три столећа од рођења српског научника, који се, својим делом у многим научним гранама, сврстао у ред највећих светских научника. Зато, не чуди што је био узор и великом Николи Тесли.
    О научном делу Руђера Бошковића, реферате су прочитали: Драгољуб Антић, академик Петровске академије наука и уметности у Санкт Петербургу, проф. др Војислав Гледић, проф. др Драгослав Стоиљковић, проф. др Александар Томић, др Бранко Симоновић, др Надежда Пејовић и др Жарко Мијајловић. Скупу су председавали: Србољуб Живановић, народни посланик – члан Српске радикалне странке и проф. др Миодраг Дачић, председник Астрономског друштва Руђер Бошковић у Београду.
    Учествовао је на овм скупу Милорад Буха, председник Владе РС Крајине и председник Матице српске дубровачке и др Никола Жутић, члан Матице српске дубровачке, народни посланик – члан Српске радикалне странке и члан Института за савремену историју у Београду. Милорад Буха је рекао, да хрватски државници и интелектуалци присвајају српску културну баштину – уверавајући свет да је реч о хрватској културној баштини. У тој замашној делатности, подвукао је Милорад Буха, Хрватска је искористила тристогодишњицу рођења Руђера Бошковића и организовала манифестације о њему – представљајући га за научника хрватске националне припадности. Буха је подсетио и на хрватско регистровање код УНЕСКО-а српског језика – за хрватски, српских личких песама – за хрватске, банатског бећарца – за хрватски, витешке игре с алком – за хрватску (а она се игра у част победе српских устаника над Турцима 1715. године), итд.
    Посебну пажњу је изазвало излагање др Николе Жутића, историчара. Навео је садржаје ватиканског и западноевропског католичења православних Срба и њихово преименовање у припаднике хрватске нације. Нарочито је то видљиво, навео је др Жутић у Далмацији и Дубровнику, где, према попису становништва у 18. столећу, уопште није било католика који су се сматрали Хрватима – били су Срби, као и они православне вере. Др Жутић је изненадио присутне и својом студијом о српском језику, у којој је недвосмислено доказао, да је тзв. чакавштина само дијалекат српског језика. На основу тога, произилази да српски језик има два дијалекта – штокавски и чакавски.
    А тзв. кајкавски дијалекат је угуран, од стране аустријских послушника, у српски језик – као трећи дијалекат, мада је он само хрватски језик, којег су се Хрвати, опет по савету из Аустрије – у 19. столећу, одрекли и за службени узели српски језик, с циљем да им то помогне у хрватизацији Срба католика.

    ВЛАДА РС КРАЈИНЕ
    Ратко Личина, министар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *