EDVARD HERMAN O SREBRENICI Udar na beščašće „imperijalnog pit bula“

Priredila i prevela Biljana Đorović

Neposredno uoči objavljivanja američkog izdanja knjige autora Edvarda Hermana „Srebrenički masakr: Činjenice, Kontekst, Politika“, „Pečat“ ekskluzivno objavljuje prevod zaključnog poglavlja ove studije. Reč je o  izdanju od neprocenjive važnosti za Srbe, budući da se ovom obimnom analizom – naučno, dokumentovano i verodostojno – razara na zapadu ustoličeni mit o Srebrenici kao paradigmi srpskog zla

„Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“ naziv je briljantne, dugoočekivane studije profesora Edvarda Hermana i saradnika ( Filipa Korvina, Džordža Bogdaniča, Tima Fentona, Džonatana Rupera, Džordža Samuelija, Majkla Mandela i Filipa Hamonda), kojom se okončava trijumf neistine i beščašća svetske politike koja je inscenacijama i bezočnim konstruktima i simulakrumima uspostavila vladavinu diskursa o Srebreničkom genocidu.
Ova dragocena knjiga pojaviće se na srpskom jeziku u izdanju fonda „Istorijski projekat Srebrenica“, čiji osnivač i direktor Stefan Karganović kaže:„Reč je o studiji čiji je značaj za nas ogroman. Stiže nam kao dar i znamenje od profesora Hermana, čoveka lišenog taštine koji neumorno demaskira stratešku i taktičku, sistemski omogućenu i promovisanu  tehnologiju delovanja neoimperijalizma.“
Studije Edvarda Hermana ubedljivo su demonstrirale neograničen kapacitet medija, intelektualne elite, kao i javnosti da podrži agresiju, terorizam i genocid, svakovrsne zločine protiv čovečnosti koje uz sveopšte kršenje Međunarodnog prava i normi sprovodi imperijalna mašina sa NATO-om kao „imperijalnim pit bulom“.
„Pečat“ je objavio dva, tematski i sadržajno važna, intervjua sa profesorom Edvardom Hermanom: povodom engleskog („Monthley Review Press“) i srpskog izdanja studije „Politika genocida“(„Vesna info“), knjige koja je svojom argumentacijom u velikoj meri uticala na problematizaciju zvaničnih verzija dešavanja iz novije svetske istorije – Ruanda i Demokratska Republika Kongo, Invazija i okupacija Iraka, Darfurski ratovi i ubijanja, Avganistan, izraelska invazija Gaze, Sabra i Šatila…Druga tema bila je politizacija genocida u kontekstu ratova u bivšoj Jugoslaviji: mitsko krvoproliće – Račak; hrvatska operacija „Oluja“, politika Srebreničkog masakra.
Knjiga„Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“  licencirana je kod „Creative Commons Attribution“ i uskoro bi trebalo da izađe iz štampe u SAD. U pripremi je i izdanje na srpskom jeziku koje će se pojaviti u izdanju  fonda „Istorijski projekat Srebrenica“, čiji je osnivač i direktor Stefan Karganović.
Čitaoci „Pečata“ u prilici su da među prvima u svetu steknu uvid u ovu studiju koja razara mit o Srebrenici kao paradigmi srpskog zla.
Odabrali smo deo završnog, desetog poglavlja :„Rezime i zaključci“, čiji je autor profesor Edvard Herman.

1.

Broj žrtava u Srebrenici i kontekst događaja iz jula 1995. godine pogrešno su interpretirani u zvaničnim izveštajima vladinih i nevladinih organizacija, kao i mejnstrim medijima. Viši vojni i civilni zvaničnici UN, obaveštajni oficiri NATO-a i nezavisni obaveštajni analitičari  osporavaju zvaničnu karakterizaciju MKTBJ o padu Srebrenice i evakuaciji stanovništva iz ove „zaštićene zone“ kao jedinstven zločin u toku sukoba u Bosni i slučaj genocida. Tvrdnja da je 8.000 bosanskih muslimana, muškaraca i dečaka bilo pogubljeno u razmaku od jedne sedmice, da je masakr u Srebrenici bio „jedno od najgorih zverstava“ tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i „najgori masakr u Evropi posle Drugog svetskog rata“, nema osnovu u raspoloživim dokazima i suštinski predstavlja politički konstrukt.

2.

Cifru od 8.000 prvo je izneo Crveni krst na osnovu
svoje grube procene da je vojska bosanskih Srba zarobila 3.000
muškaraca, kao i da je prijavljeno 5.000 „nestalih“.    Utvrđeno je, međutim, da su hiljade iz redova onih „nestalih“ došli na sigurno bilo u gradovima kao što je Tuzla, bilo preko granice u Srbiji, ili su bili ubijeni u borbama na putu za bosansku muslimansku teritoriju. Ipak, došlo je do izuzetne transformacije uslovljene rešenošću da se bosanski Srbi prikažu kao zli izvršioci gnusnog zločina, a bosanski muslimani kao njihove nevine žrtve, pa su kategorije preživelih koji su uspeli da se domognu bezbedne teritorije i boraca poginulih u borbi  bile  ignorisane, te je kategorija „nestalih“ koja je na taj način nastala izjednačena sa kategorijom pogubljenih. Ovo pogrešno izjednačavanje različitih kategorija lica došlo je još više do izražaja kada je Crveni krst pomenuo   5.000 „jednostavno nestalih“, kao i njegovim propustom da ispravi ovu politički motivisanu zloupotrebu pojmova, uprkos sopstvenom priznanju da je „nekoliko hiljada“ preživelih stiglo na teritoriju bosanskih muslimana.
Ovome je takođe doprinelo odbijanje rukovodstva bosanskih muslimana da otkrije imena i broj onih koji su pobegli na bezbednu teritoriju. Ali, postojala je nesvakidašnja spremnost zapadnih vlada i medija da ignorišu činjenice o onima koji su dostigli bezbednost, da zanemare smrt u borbi i da iskoriste mrtva tela kao dokaz pogubljenja. Volja da se o Srbima veruje najgore bila je bezgranična. Reporter Dejvid  Rod izvestio je o kosti koja viri iz zemlje u blizini Srebrenice i uzeo zdravo za gotovo da je ta kost posledica izvršenja egzekucije i ozbiljan dokaz o „masakru“.  I tako je  ustanovljena standardna praksa medija, po kojoj su se uzimale zdravo za gotovo nepotvrđene i nedokazane tvrdnje o hiljadama nestalih, izveštaji o otkrivanju leševa u grobnicama ili čak sumnjiva video traka koja pokazuje šest osoba navodno pogubljenih od strane Srba, kulminirajući zaključkom da je time dokazano da je izvršen masakr nad 8.000 ljudi.

3.
Da je stvarno bilo 8.000 navodno ubijenih ljudi i mnogo poginulih u borbi moralo bi da bude i ogromnih grobnica  i dokaza o egzekuciji u formi satelitskih snimaka i fotografija snimljenih iz vazduha; snimaka sahrana, ekshumacija i ponovnih sahrana. I rezultati same potrage za telima u okolini Srebrenice daleko su od pretpostavljenih, sa nekih 2.570 tela pronađenih u pretragama tokom 2003, uključujući i tela ubijenih u borbi i mogućih tela Srba, od kojih neka datiraju pre jula 1995. godine. Oskudnost ovih nalaza nagnala je tužilaštvo MKTBJ da pribegne tvrdnjama o velikim pomeranjima tela i ponovnim sahranjivanjima, što nije bilo uverljivo i čemu je nedostajala potvrda u dokazima. To je bio period kada je NATO bombardovao srpske položaje i hrvatska i muslimanska vojska su se kretale ka Banjaluci po teritoriji koju su kontrolisali Srbi.  Vojska bosanskih Srba bila je u defanzivi i u velikom nedostatku opreme i sredstava, uključujući i gorivo za vozila. Pokretanje operacije takve veličine kakva je potrebna za ekshumaciju, transport i ponovno sahranjivanje na hiljade leševa nadilazilo je kapacitete armije bosanskih Srba u to vreme. Štaviše, u izvođenju takvih operacija oni teško da su mogli da se nadaju da bi mogli izbeći pažnji OEBS-ovog osoblja i lokalnih civila ili snimanju iz vazduha.

4.

Dana 10. avgusta 1995. godine, u sklopu osude bosanskih Srba, ambasadorka SAD Madlen Olbrajt pokazala je nekoliko fotografija  na zatvorenoj sednici Saveta bezbednosti UN, uključujući i jednu fotografiju  ljudi, navodno bosanskih muslimana blizu Srebrenice – lociranih na stadionu, i jednu navodno snimljenu neposredno posle toga, koja pokazuje obližnje polje sa „poremećenim“ tlom. Samo su neke od ovih fotografija ikada puštene u javnost, ali čak i pod pretpostavkom da su sve autentične, one ne  dokazuju ono što je od ovog trenutka pa nadalje postalo široko prihvaćeno: masovna pogubljenja i sahrane. Osim toga, iako je MKTBJ govorio o „organizovanim i sveobuhvatnim nastojanjima da se prikriju i zataškaju ubijanja i egzekucije sahranjivanjem tela žrtava u izolovanim lokacijama razbacanim na širem području“  i mada je Dejvid Rod iznosio tvrdnje o „ogromnom srpskom naporu da se sakriju tela, pomeranjem i ponovnim ukopavanjem leševa“ niko nikada nije načinio fotografiju iz vazduha  ili satelitski snimak pogubljenja, sahranjivanja, ponovnog iskopavanja, ponovnog sahranjivanja ili kamiona koji prenose leševe na neko drugo mesto. U avgustu 1995. godine, Medlin Olbrajt je upozorila Srbe da „ćemo vas posmatrati“  i sateliti su u to vreme pravili najmanje osam preleta dnevno, a lebdeće letilice bile su u mogućnosti da načine veoma detaljne slike iznad teritorije Bosne.  Mejnstrim mediji su, međutim, zaključili da činjenica da Vlada SAD nikada nije pokazala bilo kakve vizuelne dokaze pomeranja tela i njihovog ponovnog sahranjivanja nije pitanje koje zavređuje pažnju.

5.

Veoma je mnogo tela sakupljeno u Tuzli, nekih 7.500 ili više, ali ona potiču iz čitave Bosne, mnoga su bila u rđavom stanju ili samo u delovima, njihovo sakupljanje i tretman nisu se odvijali po profesionalnim forenzičkim standardima, njihovo poreklo nije bilo jasno i  veza sa događajima iz jula 1995. godine u Srebrenici nije postojala ili je često   bila malo verovatna, a uzrok njihove smrti najčešće nepouzdan. Interesantno, iako su Srbi redovno optuživani da pokušavaju da sakriju tela nikada nije bilo ikakve sugestije da bi bosanski muslimani, glavni u procesu potrage za telima, mogli ta tela da premeštaju  i da na druge načine manipulišu dokazima, uprkos jasnim dokazima u drugim situacijama da su skloni varanju.  Preduzet je sistematski pokušaj korišćenja  DNK u pokušaju povezivanja sa Srebrenicom, ali ovaj postupak  je veoma problematičan jer čak i ako ostavimo po strani pitanja o autentičnosti proučavanog materijala i samom procesu istraživanja, on  nam ne može pomoći da napravimo razliku između onih koji su pogubljeni i onih koji su poginuli u borbi.  Tu su i spiskovi nestalih, ali oni su puni nedostataka, sa  mnogo dupliranja, na listi se nalaze ljudi umrli pre jula 1995. godine koji su  pobegli kako bi izbegli  služenje u bosanskoj muslimanskoj vojsci ,  oni koji su se  pojavili kao registrovani glasači 1997, a uključeni su i pojedinci koji su poginuli u bitkama ili  se domogli sigurnosti, ili su bili zarobljeni, pa su naknadno otpočeli novi život na nekom drugom mestu.

6.

Cifra od 8.000 je inkompatibilna sa prostom aritmetikom srebreničkih brojeva pre jula 1995. godine.  Broj raseljenih lica iz Srebrenice, to jest, oni koji su preživeli masakr i bili registrovani od strane Svetske  zdravstvene  organizacije i bosanske vlade početkom avgusta 1995, iznosio je 35. 632. Broj muslimana koji su stigli do muslimanske linije „bez da su njihove porodice bile obaveštene“ iznosi najmanje 3.000, a oko 2.000 je
ubijeno u borbi. To nam daje 38. 632 preživelih, plus 2. 000 slučajeva poginulih u borbi, što implicira da bi broj stanovništva pre evakuacije  iz srebreničke „zaštićene zone“, 11. jula 1995, morao iznositi 48. 600 – ako  je pogubljeno 8. 000. Ali, stanovništvo pre evakuacije početkom jula kretalo se u opsegu od 37. 000 do 40.000; sudija Tribunala Patricija Vald  jednom je iznela cifru od  37. 000 kao svoju procenu. Brojevi se jednostavno ne uklapaju.

7.
Bilo je svedoka ubijanja u Srebrenici ili onih koji su tvrdili da su svedoci. Ali nije mnogo kredibilnih svedoka i neki od njih imaju političke motive ili postoji neki drugi razlog što im se ne veruje. Raspoloživi dokazi sugerišu da su bosanski Srbi možda pogubili nekoliko stotina muslimana, ali ni približno cifri od 8.000. Jedini direktni  svedok učesnik koji pominje cifru od 1.000 je Dražen Erdemović,  Hrvat po nacionalnosti, pripadao je grupi plaćenih ubica čiji su članovi bili nagrađeni sa 12 kilograma zlata za usluge koje su učinili u Bosni (prema samom Erdemoviću) i koja je završila u Kongu radeći za francusku obaveštajnu službu. Njegovo svedočenje je bilo prihvaćeno uprkos neodređenostima i protivrečnostima, nedostatku  nezavisnih dokaza, njegovom problematičnom okruženju i vezama, kao i nestabilnom mentalnom stanju što je bilo dovoljan razlog da on sam bude pošteđen suđenja, ali ga zato nije diskvalifikovalo da svedoči pred Tribunalom bez  unakrsnog ispitivanja, i to samo dve nedelje pošto je bio proglašen nesposobnim da mu bude suđeno. Ovaj i drugi iskazi svedoka  bili su teško zloupotrebljeni tokom  procesa nagodbe, tako što je svedoku bila ponuđena blaža kazna u zamenu za pokazanu spremnost za saradnju sa   Tužilaštvom.
Vredno je takođe napomenuti da veoma veliki broj relativno nezavisnih posmatrača u Srebrenici ili blizu nje, u julu 1995. godine, nije videlo nijedan dokaz o masakru, uključujući članove holandskih snaga koje su bile razmeštene u „bezbednoj zoni“. Hjubert Viland, glavni istražilac UN za kršenje ljudskih prava, nije mogao pronaći očevice zločina posle petodnevnog vođenja intervjua  na licu mesta, među 20.000 preživelih iz Srebrenice, koliko ih se okupilo u izbegličkom logoru na tuzlanskom aerodromu. „Mi nismo pronašli nikoga ko je video svojim sopstvenim očima izvršenje zločina“, izjavio je Viland za londonski „Dejli telegraf“. Karlos Martins Branko, bivši zamenik direktora posmatračke misije UN u Bosni, koji je ispitivao tvrdnje posmatrača UN u Srebrenici, pisao je da procena od 8.000 žrtava  predstavlja „korišćenje i manipulaciju za propagandne svrhe“ i dodao je da je „veoma malo sumnje da je najmanje 2.000 bosanskih muslimana poginulo u borbama sa bolje obučenom i bolje vođenom vojskom bosanskih Srba“ tokom trogodišnjih surovih borbi.  Cifra od 2.000 predstavlja broj tela (između 1919 i 2028, zavisno od izvora koji se koristi) koja su ekshumirana iz grobnica koje je MKTBJ do 2002. godine povezao sa  ovim događajem . Ali mnoga od tih lica pretrpela su smrtni ishod pre pada Srebrenice, a uzrok smrti u mnogim slučajevima nije moguće utvrditi.

8.
Pored mnogih anomalija kojima obiluje preovlađujuća verzija
masakra u Srebrenici, pada u oči neobična stabilnost koja se očituje u broju žrtava bosanskih muslimana: 8.000 u periodu od jula do septembra 1995. godine i 8.000 je zvanično ostalo od tada do danas, uprkos izuzetno problematičnoj osnovi same početne procene i dokazima da su mnogi ili većina od 5.000 „nestalih“ ili dospeli na teritoriju pod kontrolom bosanskih muslimana, ili na srpsku teritoriju, ili su ubijeni u borbi.
Jasno je da se radi o nepostojanju fizičkih dokaza, bez obzira na ogromne napore da se oni pronađu. U drugim slučajevima, kao što je   procena nastradalih u 9/11, pa čak i broja ubijenih u Bosni i na Kosovu, pokazalo se da su prvobitne procene bile  prenaduvane, da je došlo do preuveličavanja brojeva, da bi potom usledilo radikalno pomeranje broja ubijenih naniže, u onoj meri u kojoj se početne procene više nisu mogle uskladiti sa fizičkim dokazima o stvarnom broju žrtava.19 Ali, u slučaju Srebrenice, zahvaljujući ključnoj političkoj ulozi SAD, kao i bosanskih muslimana i Hrvata,  vera u cifru od 8.000 bila je ispunjena gotovo religioznim žarom, a mit o „Srebreničkom masakru“ postao je imun na protivargumente i dokaze, bez obzira na to kako jaki i uverljivi oni bili. Od samog početka, pa do danas, broj bosanskih muslimana, muškaraca i dečaka za koje se pretpostavlja da su masakrirani od strane bosanskih Srba poslužio je kao neka vrsta neprikosnovene istine čije bi ispitivanje predstavljalo dokaz nedostatka prave vere ili, što je još  gore: predstavljalo bi „apologetiku“ Srba, Miloševića i samog „genocida“.

9.
Događaji u Srebrenici i tvrdnje o masakru ogromnih razmera bile su izuzetno korisne Klintonovoj administraciji, bosansko muslimanskom rukovodstvu i hrvatskim vlastima. Klinton je bio pod političkim pritiskom 1995. godine kako od medija, tako i od republikanskog pretendenta na položaj predsednika Boba Dola, da se preduzmu silovite akcije u korist bosanskih Muslimana i njegova administracija je uporno tražila opravdanje za vođenje daleko agresivnije politike SAD. Klintonovi zvaničnici požurili su da Srebrenicu iskoriste kako bi potvrdili i razglasili tvrdnje o masakru, upravo kao što je kasnije i Vilijam Voker to uradio  u Račku 1990. godine. Preuveličavanjem žrtava posle zauzimanja  Srebrenice zvaničnici SAD odvratili su pažnju sa hrvatskih napada na Srbe u zaštićenim zonama UN (UNPAs), koji su se dogodili uz podršku SAD u Zapadnoj Slavoniji u maju (operacija „Bljesak“) i u regionu Krajine u avgustu (operacija „Oluja“)  1995. godine. Podrivši napore UN i Evropske zajednice da spreče izbijanje rata (Lisabonski sporazum od marta 1992) i druga dva sporazuma (Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov sporazum) koji bi zaustavili borbe 1993. godine, tvrdolinijaši Stejt departmenta SAD posvetili su se nametanju vojnog rešenja zahvaljujući čemu je rat produžen do kraja 1995. godine.

10.
Olakšavajući ilegalno dopremanje oružja snagama bosanskih muslimana i žmureći pred ulaskom stranih mudžahedinskih boraca, SAD su pretvorile navodne „zaštićene zone “ za civilno stanovništvo pod nadzorom UN u poligone  za pokretanje ofanzivnih dejstava protiv bosanskih Srba i okidač za NATO intervenciju. Kejs Vibs, svojim obimnim analizama izuzetno je doprineo Izveštaju holandske vlade iz 2002. godine, primećuje  da je Odbrambena obaveštajna agencija SAD (Defense Intelligence Agency) pomagala u prebacivanju ilegalnog oružja iz muslimanskih zemalja do aerodroma u Tuzli koristeći crne Herkules C-130 transportne avione i namerno aranžirajući „rupe“ u zoni osmatranja AWAC-a koji je trebalo da vrši nadzor nad nelegalnom trgovinom oružja. Zajedno sa tim oružjem stigli su  mudžahedinski borci  iz iranskih šiitskih kampova za obuku i od Al Kaide, uključujući i dvojicu od 19 otmičara kasnije uključenih u napad 9 / 11.   Zvanični izveštaj Komisije za napad 9/11, tvrdi da su se Navaf Al Hazmi i Kalid Al Midhar, kao i idejni tvorac  napada Kalid Šeik Mohamed, borili u Bosni i da je Osama bin Laden imao kancelarije u Sarajevu, kao i u Zagrebu. Samom Bin Ladenu izdat je bosanski pasoš od ambasade Bosne i Hercegovine u Beču 1993, prema publikaciji bosanskih muslimana „Dani“. Bin Laden je u dva navrata bio primećen u kancelariji bosanskog predsednika Alije Izetbegovića.

11.
I SAD i zvaničnici Tribunala imenovani od strane SAD, priznali su značaj političkog faktora  u podizanju optužnica od strane MKTBJ-a. Tako je, posle podizanja  prve optužnice za „genocid“ protiv lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića,  24. jula 1995. godine,  sudija Haškog suda Antonio Kasese pohvalio optužnice kao „dobar politički rezultat“ i dodao je da „ta gospoda neće moći da učestvuju u mirovnim pregovorima“ – što se svodi na razloge strogo političke prirode, a da to ipak nije uspeo da diskredituje MKTBJ u očima sveta. „Shvatio sam da je Tribunal za ratne zločine veoma dragoceno sredstvo“,   rekao je za Bi-Bi-Si glavni američki pregovarač Ričard Holbruk. „Mi smo ga koristili kako bi dva najtraženija ratna zločinca u Evropi, Karadžića i Mladića, držali podalje od Dejtonskog mirovnog procesa i da bi opravdali sve što je sledilo“.

12.
Vođe bosanskih muslimana nekoliko godina su se borile da ubede NATO snage da treba mnogo žešće da intervenišu u njihovu korist i postoje veoma jaki dokazi da su oni bili spremni ne samo da lažu već i da žrtvuju sopstvene građane i vojnike kako bi ovu intervenciju omogućili. Zvaničnici bosanskih muslimana su tvrdili da im je njihov predsednik Alija Izetbegović rekao da mu je Bil Klinton ukazao na činjenicu da do direktne američke vojne intervencije može doći samo ukoliko bi Srbi ubili najmanje 5.000 ljudi u  Srebrenici.   Napuštanje Srebrenice pre 11. jula 1995, od strane oružanih snaga bosanskih muslimana koje su bile brojčano mnogo veće nego snage bosanskih Srba napadača, i povlačenje koje je stavilo jače muslimanske snage u ranjiv položaj i  uzrokovalo da one pretrpe velike gubitke u borbi i osvetničkim egzekucijama, doprinelo je pogibiji mnogih. A kada su te cifre bile prenaduvane, one ne samo da su udovoljile Klintonovom zahtevu već su daleko premašile Klintonov prag neophodnih žrtava da bi NATO mogao krenuti  u akciju. Postoje i drugi dokazi da povlačenje iz Srebrenice nije bilo bazirano na vojnoj neophodnosti, već da se radilo o strategiji žrtvovanja i proizvodnji velikih gubitaka na vlastitoj strani, kako bi se realizovao neki viši cilj.
Dana  9. jula 1995. godine, dva dana pre nego što su bosanski Srbi zarobili gotovo prazan grad Srebrenicu i pre nego što su se odigrale bilo kakve ozbiljne borbe, predsednik Izetbegović poziva predsednika Klintona i druge svetske lidere, požurujući  ih da preduzmu akciju protiv „terorizma“ i „genocida“ od strane snaga bosanskih Srba. To je deo tekućeg obrasca po kojem  su se koristile optužbe za masovna silovanja, logore smrti, organizovana  zverstva za manipulaciju javnog mnjenja u korist vojne intervencije.
Vojni izvori potvrđuju da jake muslimanske  vojne  snage u Srebrenici  u jačini 5.500 ljudi nisu preduzele ništa da brane Srebrenicu od 200 srpskih vojnika i pet tenkova. Tim Ripli, analitičar vojne publikacije „Janes“, primećuje da su muslimanske snage pobegle iz Srebrenice ka okolnim brdima, pre nego što su Srbi zauzeli gotovo prazan grad. On piše da su holandske trupe „videle bosanske snage kako beže iz Srebrenice prolazeći pored njihovih osmatračnica, noseći novo novcato  protiv-tenkovsko oružje, još uvek obmotano plastičnom ambalažom“.  Ovaj i mnogi drugi slični izveštaji  učinili su da mnogi oficiri UN i strani novinari posumnjaju u zvaničnu verziju. Kao što je britanski visoki oficir Džim Bakster, pomoćnik komandanta UN Ruperta Smita, rekao Timu Ripliju „Oni (bosanska vlada) znaju šta se događalo u Srebrenici. Siguran sam da su odlučili da je žrtva bila opravdana.“
Muslimansko rukovodstvo iz Srebrenice tvrdilo je da je grad dobrovoljno „žrtvovan“ od strane Predsedništva Bosne i Glavnog štaba kako bi se izdejstvovala NATO intervencija. U svojim svedočenjima pred Haškim tribunalom, bosanski muslimanski generali Safer Halilović i Enver Hadžihasanović potvrdili su da je Glavni štab bosanske armije iznenada premestilo 18 vodećih oficira 28. divizije iz Srebrenice. Ovo je urađeno iako je vrhovna komanda naredila operacije sabotaže prema bosanskim Srbima. Jedan od ovih vojno besmislenih napada bio je napad na strateški nevažno srpsko selo Višnica. Poslednja od tih operacija bio je napad na vojsku bosanskih Srba na putu južno od Srebrenice, samo jedan dan pre nego što su Srbi zauzeli obližnji nebranjeni grad.
U svojoj knjizi iz 2004. godine, „Les Guerriers de la Paix“ („Borci za mir“), Bernar Kušner, bivši šef  „Lekara bez granica“ i svojevremeno ministar spoljnih poslova Francuske pod Nikolasom Sarkozijem, navodi da je na svojoj samrtnoj postelji bosanski predsednik Alija Izetbegović priznao Bernaru Kušneru i Ričardu Holbruku da je preterivao u izjavama o srpskim zločinima pomoću kojih je želeo da izazove NATO intervenciju protiv Srba. Izričito, Izetbegović spominje ratne zarobljeničke logore koje su tokom građanskog rata imale sve tri strane, ali da oni srpski, za koje je njegova vlada 1992. godine tvrdila da predstavljaju logore smrti, to u stvari nisu bili. Ipak ta optužba   dobila je ogroman publicitet zahvaljujući Roju Gutmanu, reporteru „Njuzdeja, koji je podelio Pulicerovu nagradu za tu priču  i ABC-ijevog TV voditelja Pitera Dženingsa. „To je proizvelo ogromne emocije širom sveta“, seća se Kušner Izetbegovićeve samrtne ispovesti. „To jesu bila užasna mesta, ali u njima ljudi nisu bili sistematski istrebljivani.“ Prema Kušneru, Izetbegović je priznao pred njim i Holbrukom da „nije bilo logora smrti, ma koliko ta mesta bila užasna“ i dodao da je „(on tada) smatrao da bi njegove izjave mogle da izazovu bombardovanje (bosanskih Srba)“.

_______________

Detekcija propagande

Edvard Herman

Profesor Edvard Herman je svojim izuzetnim naučnim radom učinio vidljivim mehanizme formatizacije sistema koji nužno okončava u mraku totalitarizma. Brojne studije, od kojih je mnoge napisao sa filozofom Noamom Čomskim, bliskim prijateljem i saveznikom, veoma precizno detektuju neuralgične tačke ovog sistema u kojem je uspostavljeno delovanje propagandnog modela u sprovođenju imperijalne politike: „Proizvodnja saglasnosti“, „Vašingtonska veza“, „Politička ekonomija masovnih medija“ (napisane sa Noamom Čomskim); „Globalni mediji“; „Mit o liberalnim medijima“; „Ispod hipokrizije: dekodiranje vesti u doba propagande“ – studija koja sadrži i „Rečnik dvostrukog govora devedesetih“…
„Vesna info“ priprema i dve knjige tekstova Edvarda Hermana po izboru samog autora, među kojima će se naći izvanredne studije o raspadu Jugoslavije; metodologiji medijske satanizacije Srbije i Slobodana Miloševića; normalizaciji nezamislivog; NATO-u kao imperijalnom pit bulu…

_______________

Detoniranje velike laži

Izuzetna studija profesora Edvarda Hermana i njegovih kolega predstavlja prvorazredni naučni doprinos sistematskom proučavanju jedne cinično zloupotrebljene ljudske tragedije, čije istraživanje je – da bi se zloupotreba prikrila – pretvoreno u zabranjenu temu, kaže za „Pečat“ Stefan Karganović. -U Srbiji, nažalost, ta neformalna, ali zato ne manje stvarna, zabrana još uvek je velikim delom na snazi. Pošto je svrha te zabrane da se nepristrasnim istraživačima onemogući da utvrde istinu i da na taj način raskrinkaju zvaničnu političku laž, u šta se nametnuti narativ o Srebrenici pretvorio, ustoličenje ove laži u Srbiji ima iste otrovne posledice po umove i duše ljudi kao svaka druga nečasna operacija te vrste. Herman i saradnici su na briljantan način detonirali tu  lažnu konstrukciju koja svojim opakim dejstvom uslovljava malodušnost srpske politike i demoralizaciju naroda Srbije. Svi kojima je stalo do istine duguju im neizmerno poštovanje i duboku zahvalnost. Naša NVO „Istorijski projekat Srebrenica“, u dogovoru sa autorima, odužiće im se za njihov trud tako što će uskoro obezbediti prevođenje i objavljivanje ovog kapitalnog dela na srpski jezik.

26 коментара

  1. Hvala Pečatu na ovom tekstu. Neizmerno sam vam zahvalna za osvetljavanje istine u čijem se svetlu odlično vide lica izdajica ove zemlje i naroda. Hvala profesoru Hermanu što postoji.

  2. “Vesna info” je objavila knjigu Edvarda Hermana koja u potpunosti raskrinkava metodologiju imperijalne politike: “Politiku genocida”. To je najbolja knjiga koju sam ikada pročitala. Nije mi jasno zbog čega ste taj podatak izostavili iz ovog teksta.

  3. Звонимир

    Велика захвалност аутору текста Биљани Ђоровић, професору Едварду Херману и њљговим сарадницима и Историском пројекту Сребреница на немерљивом доприносу да истина о Сребреници угледа светлост дана ,и раскринка лажи о Сребреници које су нанеле и још увек наносе огромну штету Србији и Српском Народу.
    Немогуће је овом приликом заобићи Срамну улогу РТС-а јавног сервиса грађана Србије коју је имао, у својим настојањима да својим пропагандним програмом увери грађане Србије у истинитост Лажног Сребреничког мита.
    Добра потврда за ово су речи Александра Павића ко-аутора Брошуре ШТА СЕ СТВАРНО ДОГОДИЛО У СРЕБРЕНИЦИ ,штампане са циљем да подстакне јавну дебату о Сребреници и спречи изгласавање срамне резолуције у скупштини Србије, у марту 2010 године.Ова брошура подељена је посланицима пре изгласавања резолуције

    ”Као ко-аутор поменуте брошуре о Сребреници, хтео бих да додам и још пар података. Наиме, поменута брошура је штампана и бесплатно подељена у 30.000 примерака. Лично сам упитио електронску копију брошуре Уреднику информативног програма РТС Ненадљу Љ. Стефановићу, са предлогом да неком од аутора поменуте брошуре буде омогућено да се појави на ЈАСЕР-у. Наравно, одговора није било. Затим сам, преко пријатеља који је имао одговорајући приступ, тврду копију брошуре доставио г. Стефановићевој секретарици. Наравно, ни то није имало ефекта. Све то се дешавало у недељама пре доношења срамне резолуције о Сребреници. Дакле, ЈАСЕР је директно обструирао смислену јавну дебату на тему Сребренице.

    Ову срамну улогу РТС јавни сервис грађана Србије обавља и данас са несмањеним жаром.
    Најбоља потврда за ову тврдњу је укидање емисије Атлантис ауторке Биљане Ђоровић са другог програма радио Београда, о чему у часопису Vreme у тексту ”Атлантис прича о професији”пише директор Радио Београда Душан Радуловић, зато што је о Сребреници имала саговорнике какви су Едвард Херман и Стефан Каргановић.
    Како јадно и лицемерно звуче речи господина Радуловића у светлу овог сјајног текста Едварда Хермана.

    ”Tek kada čuje različita mišljenja, slušalac će imati dovoljno “materijala” da sam donese stav o temi koja mu je prezentovana. Kada mu se tako nešto uskrati, onda se to zove – manipulacija. To najbolje znaju neki od onih koji su ustali u “odbranu” emisije pozivajući se na “slobodu misli i javne reči”.

    Од кога су манипулисани грађани Србије корисници услуга јавног сервиса грађана Србије процениће они сами.

  4. Звонимир

    Наравно велика захвалност и редакцији печата као једној од малобројних редакција у Србији на свему што чини у интересу Србије, Српског народа и истине.

  5. Nadam se da ćemo biti u prilici da i ovim povodom pročitamo intervju sa profesorom Hermanom. Srpski narod mu mora odati dužno priznanje za sve što je uradio. Prenesite mu moju poruku, molim vas, da sam zahvalna neizmerno.

  6. U vreme uskršnjeg posta,baš na dan najvećeg Hristovog stradanja-(na Veliki petak),jedno zrno istine pronašlo je svoj put kroz maglu i laži fabrikovanih u radionicama NSP(čitaj Novi Svetski Poredak).Svakako kao hrišćanin i pravoslavac osuđujem svaki zločin počinjen na bilo kom delu Sveta bilo kada. Ali isfabrikovane i nevešto upakovane neistine i laži,uperene protv mog Srpskog naroda, su na svoj način zločin nad zločinima.
    Edvard Herman u svojoj najnovijoj knjizi “Srebrnički masakar.činjenice,Kontekst,Politika”na briljantan način dokazuje da zločina bar ne u tom stravičnom obimu nije ni bilo i da ga niko nije mogao dokazati.Takođe setimo se Markala itd. itd. itd…. “Bože oprosti neprijateljima mojim.Nemoj ih kazniti nego ih pomiluj milošću svojom.Oprosti iom Bože!neznaju šta rade”.
    Čekajući promene Pravoslavac

  7. Proizvodnja saglasnosti podrazumeva i sledece: bilo ko ako dokazuje nesto sto osporava ‘provereno krive’ nece imati tretman i uvazavanje od strane dominantnog poretka tj. od ‘provereno ispravnih’. Politika ove zemlje, kao i njena elita tezi da se na svaki nacin privoli dominantnom poretku (koji je ne samo vojni vec i kulturoloski) i zato ce biti u stanju da zrtvuje svakog ko govori o ovakvim studijama javno. Ako nije tacna ova studija, neka je neko na naucnom skupu i obori, neka napise svoju. Da ukida nekog ko je pokazao da postoje i ovakva istrazivanja, to je nedopustivo za jednu ozbiljnu demokratsku drzavu. Hvala autorki za ‘dopunu’ o izdavacu knjige. Nisam primetila da je neko objavio i taj podatak.

  8. Хвала на овоме тексту.Да бисмо се исчупали из гомила лажи којима су се трудили да нам намакну омчу кривице на врат, требаће нам много година.Политика која се ослања на лаж, која је фабрикује, и која помоћу лажи дисквалификује, готово је невероватно институцинализаована,Код нас је једна радио емисија нестала зато што је покушала да каже неку другу истину, што је отворила право да се чује и друга , могућа страна.Неке докажу своју лаж па да и ми сматрамо да смо највећи злочинци на овоме свету.Али ако се докаже да је лаж постала истина и да је бачена љага на читав један народа онда су злочинци на другој страни.Зато они преко наших штребера забрањују сваки покушај да се истина сазна.Допустимо ли им то нас више неће бити.Остаће само мали вразићи који аминују и пристају да глорификују лаж као истину.Они су гори од твораца великиух свестких ,лажи.Знају а не дају,виде а не смеју да гледају,а живе од пара слушалаца који хоће да знају и траже да паре којима их издржавају служе народу а не лажима.Е неће моћи ове ноћи.

  9. Vrlo interesantan tekst. Od davnina postoji esencijelna potreba da se dodje do istine ali uvek se nadju oni koji tu istinu vesto skrivaju, narocito kada je rec o genocidima i zverstvima. Zahvaljujuci ovakvim tekstovima mislim da cemo ipak doci do cilja, mic po mic ali ipak cemo doci. Otkrivanje ovakve istine ima globalni znacaj jer imamo previse slicnih zataskivanja istine kroz citavu istoriju covecanstva. Istina je ono cemu tezi “mali” covek, onaj isti “mali” covek koji s nadom u bolje sutra dopusta da bude u okrilju onih “velikih” i veruje im bezuslovno…nazalost vrlo cesto na sopstvenu stetu…
    Jos jednom sve pohvale za tekst koji je objavljen!!!

  10. Страва нас хвата од Скупштинских јахача 126.
    Нису имали нити имају душе. Знали су шта раде. Опрости им Боже!
    На данашњу страсну суботу и сутрашњи свети Васкрс Христов, помолимо се Богу да им исправи и испере грешне жуте душе.
    Нама, обичном народу, нико не може да објасни да се тако високо представничко тело – парламетн српски, свуда подмеће, све извршава, прима ударце, заступа непријатеља.
    Боже, зар уопште да не посумњају, а да дигну руке, притисну тастер!
    Срамота над срамотама.
    Има и горе.
    Данас, када имамо пред собом почетак истине на Балкану, они не само да ћуте, него настављају.
    Ништа не траже – ни одлазак НАТО са српске територије, ни кажњавање грешника типа Кацина, Кушнера и “Доктора без граница” који су киднаповали и вадили органе здравим српским патриотима, ни истину да су срби протерани из Хрватске, ни изјаве разних Сержова Брамераца да су хрвати ослобађали територију од срба, ништа не раде да се заштити српство.
    Има ли кога да поднесе захтев да се бар Декларација о Сребреници измени, да постави посланичка питања?
    Или смо решили да нестанемо штрајковањем глађу и жеђу?

  11. Postovani,

    mit o srebrenickom “genocidu” ipak ce ostati u javnoj sceni. Dok svetski mediji revidiraju svoje izjave iz 1995 godine.

    Skolovao i studirao sam u juznoj Nemackoj. Na fakultetu u drugoj godini, predmet etika, nasa profesorka u skriptu navela Srebrenicu kao genocid sa istom terminologijom neprijatelja. Ja kao student nisam smeo da udjem u konflikt sa profesorima. Rekavsi jednom da je to velika laz. Pocepao skript i etika profesorke nije me vise videla.

    Moj savet Srbiji i srpskom narodu je da se bori svi pravnim sredstvima i skupovima protiv lazi koji su na nametali od 1991. Mora svet da cuje da se dogodilo “tihe” lazi koji nam se tereti. “Tihe” lazi zato sto jednom u godini predstavljaju nas kao zveri. To se mora okoncati.

    Ovde u Nemackoj prikazivaju svaki dan kako su Nemci fasisti bili i sta su jevrejima uradili.

    Ja kao Srbin ne zelim da zivim u tim lazima. Ni ti!
    Tek sa istinom moze se mirno ziveti. Lazi uzrokuju rat i djavola.

    U interesu je svakom u miru da zivimo, nadamo se i muslimanima.

    Pozdrav,

  12. Небојша Ј.

    Слушао сам те емисије када је у Атлантису гостовао Едвард Херман поводом своје књуге “Политика сребреничког масакра”. Говорећи о грађанском рату у Босни, Херман је указао на то да је Алија Изетбеговић, унапред најавио „да ће се ускоро догодини масакр у Сребреници”, што само по себи говори о већ унапред креираном инциденту, за кога ће бити оптужени да су криви Срби, „злочинци”.
    И, ако неко покуша да анализом догађаја и факата, испита или негира масакр у Сребреници, да је све то само медијска лаж, све је узалудно, јер му тад медији само прилепе етикету „порицатеља геноцида, холокауста”, јер не сме се довести у питање „партијска линија” како каже Херман, и њен модел производње сагласности и „истине”, где су Срби „зли”, а Муслимани „жртве”… „немоћна и јадна невинашца”.

    Оно што бих нагласио то је монструозна идеја по којој је 15.01.2009-те донета резолуција Европског Парламента где се позива веће и комисија да прихвати да се 11.Јул обележава као дан комеморације Сребреничког геноцида у читавој Европској Унији, да се то препоручи да све то исто ураде све земље западног Балкана, да то буде континуирано из године у годину, а све наводно у циљу „помирења међу народима ?!”… Међутим, права поента и циљ су Срби, да се непрекидно подсећају (као и светско јавно мњење) да су “зли и геноцидни” и да се потпирује Муслиманска освета, мржња.

    Следеће што је навео Херман мало људи зна, али је кључна ствар да се схвати медијска лаж и „производња истине” путем медија.

    Неколико дана након „геноцида”, Црвени Крст је објавио да је 8000 муслимана, који су напустили подручје, заробљено од стране Срба, али није било изјава нити тврдњи од стране Црвеног Крста да су они измасакрирани!
    Али скоро истог момента у светским медијима ова тврдња Црвеног крста била је „преведена” као егзекуција, као масакр, геноцид!!
    После тога, у следећих две до пет година, откривено је око 2000 тела у области Сребренице и то нису били све Муслимански лешеви! Разлог зашто је укинут Атлантис је управо Сребреница, када је у задњој емисији непосредно пре укидања Стефан Карганович открио најновији детаљ са суђења у Сарајеву. У предмету Душко Јевић и други, где се одређеним људима оптуженим за геноцид судило за убијање заробљеника у складишту земљорадничке задруге у Кравици у јулу 1995. године после пада Сребренице, тужилаштво БИХ (процес је одржан 14.03.2011.) је извело свог заштићеног сведока, он је почео да прича своју причу, међутим, у једном тренутку он је застао и рекао, обративши се председавајућој:

    „Ја не могу даље“ и наставио:
    „Да ли могу сада да почнем да причам истину?“

    Наравно, одједном је настао шок, тајац, сви су били збуњени, но председавајућа није имал куд, па му је рекла:
    „Па добро, реците шта имате.“

    И заштићен сведок почео је да прича, а за то је свакако потребна храброст:

    „Све што сам до сада причао је лаж. Ја сам био престрашен уценама и претњама истражитеља тужилаштва, који ми је предочио, да ако ја не дам изјаву која се уклапа у оптужницу, да ја могу сам да се нађем на оптуженичкој клупи, да они имају доказа против мене.“

    Питање је сад, колико још има таквих уцењених сведока од стране тужилаштва? Ето то је засметало цензорима, јер шта ћете боље раскринкавање сребреничког мита него када нам то предочавају сведоци оптужбе. Ово је срамота за целу кућу РТС и њено најуже руководство, јер невраћањем Атлантиса после класичне медијске одмазде од стране главног и одговорног уредника Радио Београда 2. Ђорђа Малавразића, оно се свесно ставило на страни лажи подржацвајући сребренички мит, а наводно мото им је:

    “ваше је право да знате све”

    Ово нам говори како су због отворених лажи речи изгубиле сваки смисао, тако да свакога дана док се на РТС-у понавља тај мото, сви знамо да је то бајка, комплетно руководство РТС-а и гледаоци. РТС је најогора ТВ кућа на целој планети, јер многе телевизије лажу, али само РТС свесно лажно извештава о свом сопственом народу и тако директтно учествује у психолошком рату против Срба и државе Србије. Но проћи че та времена, али ће имена челника садашег РТС-а остати трајно запамћена као најбеднији послушници у служби стране пропаганде сатанизације срба и убијања у појам свега што је српско у идентитету срба.

  13. Jednom prilikom sam gledala na BBC muslimana koji se zalio na sadasnji tretman muslimana u UK i tada je rekao”Bili smo dobri britanskim vojnicima dok smo odlazili istim avionima u Bosnu da se borimo za svoju bosansku bracu a sada nas proglasavaju teroristima” Mudzahedini su regrutovani iz cijeloga svijeta da pomazu u tom ratu. Vec svi to na svijetu znaju samo ovdasnja vlast u Srbiji da bi se ulagivala vlastitom ubici i usla sa njima u savez suti.Nama stranci cini se i otvaraju i zatvaraju oci.Hvala gospodinu Hermanu, Noamu Comskom i Haroldu Pinteru za njihove istine.

  14. Пвде у Москви испред жуте амбасаде на Мосфилмовској често се појаве Руси са транспарентима “Косово је Србија” и нико их не разгони, него се придружује народ.
    У Београду или било где у Србији такав скун би растерала милиција?
    Уколико би неко пронео плакату – “Тражимо истину о Сребреници”, њега би ухапсили.
    Руске новине пишу да сте ухапсили па на вишегодишњу робију осудили омладинце – дечаке (на кућни притвор једну будући мајку, тј да не излази из куће годину дана) који су организовали манифестацију са плакатама “Нећемо да будемо педери”.
    Да ли је то могуће, куда иде Србија и ко је води?

  15. Oprostite mozda cu postaviti glupo pitanje,(iako me ucise na fakultetu da nema glupih pitanja), nisam bas najbolje razumela onu rec AUTOR u vrhu tj, ne razumem kom komentaru pripada, komentaru urednistva ili onom prethodnom? Malo mi upada u oci pa sam tako i primetila…hvalaaaaa

  16. Klintona,Blera,Kusnera i slicne treba na srpsku poternicu. Treba da odgovaraju za ZLOCIN PROTIV MIRA. Oni su i bili generator rata u SFRJ. Sramota je sto mi u Srbiji o tome cutimo.

  17. zašto je skoro cela srpska intelektualna elita,dakle ona vidljiva,na vlasti,a najviše u ustanovama obrazovanja i kulture,pristala na memoricid,prekrajanje činjenica,izmišljanje fakata…?u čije ime je pristala,zbog koga?da li je i ona sama silovana,ili pristala na silovanje pa se zaljubila u svog silovatelja?zašto ćuti o tome kao da se jezici i činovi patologije ne vide…to oni misle.zašto?zato što se brinula,oportuno i darvinistički o svom biosu a zavrgla etos?zato što je trgovina njen omen,index,simptom i označitelj a ne sloboda i ljubav prema istini…dok mi ovde patimo,skarifikovani krivicom i silovani’poetskom pravdom’u ime ‘leve ruke boga-NATO’.ne moramo nužno biti ni srbi,ni pravoslavci ni hrišćani da bi znali šta se ovde dešava,već samo,samo?ljudi koji živimo ovde i koji ostajemo ovde,uprkos!jedina mera je ljubav i istina.gospodin herman i ostali savesni ljudi nisu ni srbi,ni pravoslavci,ne pišu ćirilicom,a neki nisu ni hrišćani…govorim to zato što mi je dosta da neko kaže ja sam srbin,ili pravoslavac ili hrišćanin…pa da misli da nas je sve odmah ubedio da je sadržaj koji sledi već,time,sam po sebi,valjan.takva vrsta saobraćaja je primitivna i kada je neko koristi,odmah se predstavlja kao mesto prostote,mesto nerazvijenog i nekreativnog jezika.nijednim ideološkim indeksom ili prefiksom ne možemo obezbediti,osvojiti i proširiti valjanost,verodostojnost jer je ljubav u istini izvan bilo koje ideologije,pa ni rasne,rodne,klasne,religijske,…dakle zašto je naša,ovdašnja elita,naši prijatelji,komšije,sugrađani,kumovi,dakle NAŠA DOMAĆA elita pristala da nas sve zajedno proda trgujući sa silovateljem,sa nasilnikom,da nas izda u činu veleizdaje i da se,sa cinizmom u inforbirovskim čistkama nad nepodobnima,hvali što je sama bez svesti,savesti,što laže,krade i ubija sve nas zajedno,jer neistina ubija.jer neljubav ubija.

  18. Временска дистанца, мноштво информација које су ”испливале” у међувремену и потоња дешавања, све до данашњег дана, потпуно су обесмислила питања типа ”да ли је НАТО убио Југославију, креирао, учествовао и усмеравао ратове на њеној територији”, ”да ли се етничко чишћење Срба у Хрватској и на Космету, десило уз благослов и активно учешће НАТО-а”, ”да ли је НАТО свесно уништавао цивилне зграде и цивилно становништво 1999”, ”да ли је Сребреница изрежирана и да ли се десио геноцид, као и у Рачку, пијаци ”Маркале””….Списак бесмислених питања је подугачак и потпуно је депласирано расправљати о тако очигледним стварима у којима су учесници(НАТО официри и обавештајци) у својим мемоарима нашироко описали шта, како и зашто се то све десило.Па они се по ”Западу” константно хвале својим ”подвизима” и ”успесима” у борби против Срба и детаљно описују своје методе! Мени је нерешива енигма наша интелектуална елита у којој влада ”послушнички мук” и најцрња колаборација са антицивилизацијским ”Новим светским поретком”.

  19. Novinari dobijaju tzv. najvise nagrade (ej, Pulicer, potpuno obesmisljeno)za svoj “rad”, bivsi politicari nobelove nagrade (obesmisljeno jer ko to dobija za mir danas…) i td. To su nagrade za obavljene (prljave rabote). A ovi nasi ce i dalje da se izvinjavaju. Tuga i jad.

  20. Свака част за ове текстове.

    ИЗДАЈНИЦИ ПРОДАШЕ ГЕНЕРАЛА.

  21. И ЈОШ ЈЕДНА СТВАР, ПИСМО САЈТА БИ ТРЕБАЛО БИТИ СРБИЦА(ЋИРИЛИЦА).

  22. Hrvatski igrač i sluga Tadić prvo je vijest o hapšenju Mladića poslao u svoju centralu Zagreb pa su to objavile sve hrvatske novine s radošću , a kasnije je obavijestio i srpski narod tek onako radi reda ipak je on hrvatski igrač .

    U te igrače idu još i Kandićka , Čanak , Pešićka, Biserko, Čeda prašak , Dačić itd . Sve goli izdajnici srpskog naroda .

  23. Ceda prasak.. Xaaaaaaaaaaxaxaxaxaxaxaaa!!!!!!!!!
    E ova ti je dooobra brate.. bas me nasmeja..

    IMA LI U SRBIJI JOS NEKOG bar slicnog GENERALA MLADIC????
    Svi izdaice jeeeee….

  24. Ceda prasak.. Xaaaaaaaaaaxaxaxaxaxaxaaa!!!!!!!!!
    E ova ti je dooobra brate.. bas me nasmeja..

    IMA LI U SRBIJI JOS NEKOG bar slicnog GENERALA MLADIC????

  25. I sta sad sa ovom pricom,da li su svesni politicari u ovoj zemlji da treba da odrese kesu narodnih para i pronadju najbolju mogucu svetski priznatu agenciju koja ce ovu istinu da plasira sto bolje u svetu i zaista dokazu da je u stvari sve bila samo americka moc i interes svetskog batinasa u tom trenutku,nije bas puno proslo pa se desio 9/11 kao bumerang.Ako su nam nmestili ,MARKALE,SREBRENICU I RACAK,zaista je trenutak da na jedan pametan nacin dokazemo da nije istina to sto su oni HTELI da jeste.Sa nadom da ce mo konacno iskoristiti ovu situaciji VELIKI POZDRAV SVIM LJUBITELJIMA ISTINE

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *