BRANA CRNČEVIĆ Pepeo nije pepeo

Piše Dragan Hamović

Deluje paradoksalno, ali bukvalno je tako: manje ćemo fikcije naći na četiristo i kusur stranica Crnčevićevog satiričnog romana, nego u vestima, izveštajima i komentarima elektronskih i štampanih medija

U doba kada je roman maltene postao kategorija zasebna od ostale književnosti (po javnom statusu i prođi – razume se) svaki izlet u roman autora posvedočenih i istrajalih u drugim oblicima pisanja s pravom može izazvati podozrenje. Jer se u „pravoj“ književnosti još uvek računa na dublje motive i razloge, pa makar se ne mogli otresti ni prizemnih ni taštih. Zastajemo isprva i pred romanom „Čuvari pepela“ (2009. godine, drugo izdanje 2010), čiji je autor čuvena samostalna književno-publicistička ustanova po imenu Brana Crnčević – mada je time samo ponovljen izlet već jednom, nedavno učinjen, romanom „Zemlja nadimaka“ (2005). Razumljivo je, znači, pitanje da li se takvim proizvodom samo umnožava konfekcijska proizvodnja nategnutih, romanolikih, nevažnih priča, kakve zagušuju opšti, pa i ovdašnji književni prostor – jer kad mogu toliki drugi nedorasli (i to im nekako prolazi!), može i majstor širokog spisateljskog domena. Crnčević u ovaj roman ulaže razuđeno i nataloženo gradivo svoga postojanog, subverzivnog bavljenja političkim i ideološkim mitovima aktuelnih podzemnih i nadzemnih stvarnosti, našim nevoljnim i nedostojnim poslovima i danima, u koordinatama jednog gotovo lično podešenog, satiričko-publicističkog žanra, u kojem nikad ne manjka ni poezije, makar u nanosima oštre i otrežnjujuće ironije i srodnih sredstava brušenih dugo i pomno.

KORISNI IDIOTI
Kao i svaki savesni i samosvesni autor od iskustva, Brana Crnčević ostavlja u samom tekstu ključeve za otvaranje njegovih suštih razloga višestepene i izukrštane romaneskne priče „Čuvara pepela“. Direktan odgovor na prethodno pitanje nalazimo na dnu 364 stranice, u rečima koje glavni junak, melanholična rusko-srpska genetska i duhovna smeša po imenu Boris Fakhmeljnikov, upućuje priređivaču svoje terapije pisanjem: „Hvala ti, Jarčeviću, zbog toga što okapavaš nad mojim rukopisom uveren da moram zapisati ono što nam se događa, jer gadosti koje žive u novinama i feljtonistici ne umiru istog dana kad su rođene; i tebe i mene muči strah da će nas dogovorena laž koju propovedaju domaći sićušni zlodusi i njihovi inomajstori, nadživeti.“ Uz diskretnu aluziju na završnu, pečatnu reč Kafkinog centralnog dela, mimo drugih (po potrebi) zajmljenih iz fondova književne i ostale baštine, Crnčević raskriva, podvlači dvosmernu autorsku strategiju, po kojoj je inače poznat. Kao što je, u dosadašnjem književnom delu, iz svoje iskošene, neumoljive tačke gledišta, „skrozirao“ verodostojniji lik i naličja pojava ispod postavljenih maski i transparenata, s jeretičkim tumačenjima oktroisanih istina, tako je i romanu „Čuvari pepela“ pretapanje pomenutih stvarnosnih ravni, pa još u izabranoj pomerenoj i senzibilnoj optici pacijenta u opitu duševnog poništenja, postalo jedan od osnovnih izvora romaneskne intrige, ali i vrtoglavice od nepreglednih, zakomplikovanih zbivanja. Pri tome se celina stvarnosti rastura ili sklapa u doživljaj velike i teško dokučive prevare u kojoj, voljno i nevoljno, saučestvujemo, kao akteri ili korisni idioti.
Nije samo posredi vazdašnji paradoks pripovedne fikcije („Kad veliki pisac opisuje izmišljene junake, oni postaju stvarni, a kad bezdarna škrabala, a takvih je sve više, opisuju patnje stvarnih i živih ljudi, sve deluje izmišljeno“, str. 431), nego upravo nerešiv rezultat nadmetanja između sve fantastičnije realnosti i sve realnije, a razuzdanije uobrazilje, sukoba dramatizovanog u uslovima postmodernog viška saznanja sunovraćenih u privide, kao i privida promovisanih kao stvarnost: „Vi ste, Borise, neobičan čovek; dok vas slušam, kolebam se između dve ravnopravne ideje: ako su u vašoj svesti stvarni događaji izmišljeni, moguće je i da su izmišljeni događaji stvarni“ (str. 179). Otuda okeanski prostor romana kao nužan izbor da bi se doveo u poredak sav taj metež činjenica, uobraženja i falsifikata u neprekidnom prožimajućem saodnosu. Dok je ruski pisac iz čijeg šinjela, u osnovi, proističe i ova narativna postavka, u „Beleškama jednog ludaka“ pripovedao iz sužene perspektive sumasišavšeg, ali sa svešću da postoji i pouzdanija vizura događaja, a njegov književni naslednik i zemljak u „Majstoru i Margariti“ preklopio suprotstavljene svetove izazivajući praskave strujne spojeve među njima – dotle je u epohi iz koje se obraća pisac romana „Čuvari pepela“ sve to poravnano, izjednačeno do neprepoznavanja.

MOĆ PEPELA
Autoritet objektivne stvarnosti ne samo da je osporen, nego je izvrgnut ruglu, kao i izigravanju, što s intelektualnim, što s kriminalnim primislima. Doskora je čitalac romanesknih knjiga jedva bio pomiren s time da ipak čita izmišljotine, a sada je i svaki natprosečni gledalac informativnih programa nacionalnih i globalnih mreža svestan da prati fikciju, prodatu kao vest. (Posle uhodavanja takvih vojno-medijskih misija na srpskom ili iračkom slučaju, ima li providnijeg primera od totalnog rata protiv Libije ili pak spoljnih manipulacija japanskom tektonskom katastrofom?) U takvom kolu okreću se i autori i junaci Crnčevićeve priče, tvoreći jedan čitljiv, mada kompleksan i protivrečan smisao. To je slika ekspanzivnog mračnog poretka laži i zla, ogoljenog i skoro neprikrivanog, kojem se, po istorijskoj i etičkoj inerciji, odupiru i umni pojedinci i neki narodi, nastojeći da makar pronađu svoj azil, otržući se iz velike infernalne mreže. Izlazeći iz laža i paralaža medijskih, pisac i čitalac uspostavljaju u slobodi romanesknog oblika ono što se izvan književne fikcije predstavlja kao razoreni, raskidani vrli novi svet – u kojem se neki, na primer Srbi, nisu snašli, jer su nekako dati „nesnađeni“, dok „pametni“ i na sve spremni narodi nemaju suviše problema. U tom „melting potu“ ovovremskog virtualizovanog života prenetog u tekst Crnčevićevog romana, jednako stvarnim prihvatate i likove i događaje alanfordovskog soja, pored iskrslih uistinu neverovatnih znanih ličnosti – poput doktora Karadžića prerušenog u doktora Dabića ili doktora Šešelja koji na bednu sudsku predstavu odgovara suverenom partijom ne samo pravnog znalca, nego i ovejanog naslednika Era s onoga svijeta i Davida Štrpca – da ne pominjemo negativce i žive kreature što promaknu u priči samostradalnog Fakhmeljnikova ili pričama drugih likova koji ispredaju i prepovezuju mnoge narativne niti. Neće se Crnčević libiti ni da Vladimira Vladimiroviča, još za političkog mandata čiji se epilog ne zna, uvede u svoj romaneskni posed i oglasi za vrhovnog „čuvara pepela“ – jer ruski državnik i sadržava neizmišljene reference jednog Džemsa Bonda. (Hoće ga i srpska pesma! Nedavno, blagorodni Hercegovac Georgij Spasojevič Sladoje ovako započinje svoju „Rusku tugu za ocem“: „Taj rez bi možda i bio rutina / Ali nije pristo da ga opet seku / O kako žalim što nije Putina / Dočekao da vidi u veku“. Mnogi od nas dele takvo žaljenje.)
I svet samog pripovedanja ne može da ostane nesporan, u opštoj – ne maniji nego realnosti gonjenja i kontrole. Pri prelasku, posle prvog dela romana, iz prvog u treće pripovedačko lice izranja i nedoumica da li premoćni svetski vladar u senci Seriks, zapravo potura lažni pisani dokument pisan Borisovim rukom. I široko primenjivana prozna tehnika priređenog rukopisa, kao i bizarna optika preosetljivca, kod Crnčevića su uposleni u stalnoj klackalici fakata i podvala, izvesnosti i zabluda – isto kao i postupak travestije situacija špijunske žanr-produkcije. U tokovima jednog bezmalo sižejnog lavirinta odvija se, u dobroj tradiciji menipske satire, govor nepomirenog, buntovnog glasa ne samo o neizlečivim ljudskim deformitetima, nego i o destruktivnom planetarnom projektu kojeg osećamo na sopstvenoj koži, a ima sve odlike stare zavere s mračnom onostranom potporom.
Deluje paradoksalno, ali bukvalno je tako: manje ćemo fikcije naći na četiristo i kusur stranica romana „Čuvari pepela“, nego u vestima, izveštajima i komentarima elektronskih i štampanih medija naših dana, u javnom govoru uopšte. Ovde je roman, i čitaocu kao i piscu, zapravo postao izboreni odušak nezarobljene pameti, čija je iluzija realnosti i iznađenog smisla potpunija nego u drugim izražajnim formama. Pa makar samo dočuvali svoj sveti pepeo prošlosti i ostali neravnodušni – naspram pepela i praha olako obećane budućnosti koji nam je već popadao po glavama. Nije pepeo dospeo u simbolički centar Crnčevićevog romana tek tako: „Pretvorivši Sv. Savu u pepeo, Turci su nam nehotice otkrili moć pepela, a svetosavski pepeo nas je vratio među ljude“ (str. 283).
Režimski pujdani i čašćavani, književni i ini ukazivači na „stradijski“ profil Srbije kao na njen osnovni lik, sladostrasno se (i mahom nedarovito) iskaljuju na sadašnjosti i prošlosti svoga odasvud izubijanog i izginulog naroda – tog neporecivog vinovnika ne samo regionalnog nego i globalnog zla i beščašća – jer je, dabome, ostatak sveta uređeni vrt međunarodnog prava nad kojim posvećeno bdi imperijalna sila dobra. Brana Crnčević dotle, ne skrivajući svakoja lica svoje Srbije, duma buntovnu i melanholičnu, tvrdokornu misao, razvedenu u mnoge rukavce jedne nelako svodljive priče među javom i med snom. Održava basnoslovlje srpskog i srodnih naroda o časnoj pobuni i zlatnoj slobodi, pokazano i podržano tolikim uloženim, davnim i novim, svetlim dušama i naraštajima koji sada prebivaju na onoj strani, gde sve je svetlo – ali ništa nije pepeo.

5 коментара

  1. A ” bezvoljica” je glavno posluzenje na stolovima Srbije.
    Ja mislim da bi tim posluzenjem trebalo sluziti samo goste , a domacini da se prihvate novog pica ” voljice”( normalno Djurin pepeo treba staviti u taj novi recept za pice) ,pa da domacini konacno dodju do glasa.

  2. Daleko ste dogurali,..uzecu vas u ozir za sledecu reziju…u nekom od mojih *komada*..

    https://www.pecat.co.rs/wp-content/uploads/2010/01/ljubisa-ristic1.jpg

  3. Lune, nismo mi dogurali do komedije apsurda ( znas , ono Ezen Jonesku i Celava pevacica) nego do apsurda tragedije.Takvi scenariji jos nisu stavljeni na scenu nego ih mi samo “zivimo” u svakidasnjem zivotima. Vidim ja da si ti imao puno ” bezvoljice ” danas za rucak.Zivili!!

  4. Љубомор

    Брекће и шкрипи земља Срадија,
    тлачи је цар Борисовић Тадија.
    Први мандарин Мирковић Цветко,
    шта чини и смера не разуме нико,
    желудац као белоглавог супа исти,
    што лупус удави и остави он чисти.
    За узгој корова царев ослонац,
    Млађанић Динко звани капиталац,
    фабрике гута непотребан му мамац,
    за обрт има Кипарски новац.
    Цару леђа чува Ивицић Дача,
    не брине га дрога, смрт веља ломача,
    те мафија и содомија што настаје,
    што породица и Страдија нестаје.
    Желе вечност, узор им метузалем,
    Јованић Кркобаба, у њему чувају калем.

  5. Skripi, skripi…teret je to,

    Direktor Centra za istraživanje ratnih zločina RS podseća i na posledice koje je bošnjačka propaganda proizvela u svetskoj javnosti, iznoseći lažne podatke o ratnim stradanjima u BiH.
    Tokača: Identični podaci!
    Direktor Istraživačko dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača kaže da su rezultati istraživanja demografa haškog tužilaštva skoro identični podacima do kojih je došao taj centar prilikom prikupljanja podataka o broju ubijenih u proteklom ratu.

    – Objavljivanje podataka do kojih je došao Tribunal pružilo mi je veliku ličnu satisfakciju. Konačno se vidi da je IDC radio krajnje profesionalno i odgovorno, bez obzira na stalne napade i pokušaje omalovažavanja koji su na našu adresu stizali sa svih strana – kaže Tokača.

    – Koliko su njihove godinama ponavljane laži duboko usađene u svest pojedinih međunarodnih zvaničnika najbolje je pokazala i nedavna izjava bivšeg američkog ambasadora Pitera Galbrajta, koji je u intervjuu federalnim medijima govorio o „više od 200.000 ubijenih Bošnjaka” – kaže Velimirović.

    Propala priča Sarajeva

    Predsednik Republičke organizacije porodica poginulih i zarobljenih RS Nedeljko Mitrović kaže da više neće biti nekih većih odstupanja od tog broja.

    – Moguće su manje korekcije, koje maksimalno mogu ići do 10 odsto gore ili dole, ali je u suštini stavljena tačka na pokušaje iz Sarajeva da se lažnim podacima svet ubedi u priču da je ovde nad njima počinjen genocid kakav istorija nije zabeležila! Jedine promene mogle bi doći što se tiče broja srpskih žrtava, pošto naša organizacija raspolaže podacima da se broj poginulih Srba u proteklom ratu kreće u rasponu od 30.000 do 35.000 – kaže Mitrović.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *