ZORAN ĐINĐIĆ Atentat, tajne i posledice

Piše Nikola Vrzić

Ako Srbijom danas zaista upravljaju naslednici Zorana Đinđića, kakvima sebe proglašavaju Boris Tadić i njegova Demokratska stranka, zašto su onda njihovi postupci u tolikoj suprotnosti sa onim što je pre osam godina, pred atentat, govorio tadašnji predsednik Vlade Srbije i DS-a?

U subotu, 12. marta, navršava se osam godina od ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. Pucnji koji su oko pola jedan, u sredu 12. marta 2003. godine, ispaljeni pred ulazom u Nemanjinu 11 označili su proglašenje akcije „Sablja“ i uvođenje vanrednog stanja u Srbiji, dolazak Zorana Živkovića na čelo Vlade, hapšenje više od deset hiljada ljudi i masovna kršenja ljudskih prava, istragu atentata i otkrivanje svega što je policijskom istragom propušteno. Borba za Đinđićevo političko nasleđe i preispitivanje motiva njegovog ubistva usledili su samo malo kasnije…
Iako je sudski proces za ubistvo premijera okončan pravosnažnim presudama protiv Milorada Ulemeka Legije, Zvezdana Jovanovića i  niza pripadnika Jedinice za specijalne operacije i Zemunskog klana, brojni i teško objašnjivi propusti u istrazi ostavili su ogroman prostor sumnjama da nije otkrivena puna istina o zločinu. Zanemareni su, naime, iskazi Đinđićevih pratilaca koji su od samog starta govorili o tri, a ne samo dva ispaljena hica, zanemareni materijalni dokazi koji su to i definitivno potvrđivali, zanemareni iskazi još tri svedoka koji su govorili da je na premijera pucano iz drugog snajperskog gnezda… Nisu uzeta u obzir ni svedočenja o nepoznatom učesniku u atentatu čiji je trag vodio ka Hrvatskoj, prešlo se preko sumnjive likvidacije dvojice glavnoosumnjičenih, vođa Zemunskog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, kao i preko uznemirujućeg podatka o isključenim kamerama pred zgradom Vlade Srbije na dan atentata. Da li je istraga vođena tako da puna istina o 12. martu nikada ne bude otkrivena? Ko je imao motiva da ubije premijera Đinđića, ali i moć da, samo sat vremena posle atentata, čitavu priču svede samo na grupu zemunskih kriminalaca?
Insistirajući na otkrivanju „političke pozadine ubistva Đinđića“, takozvana „druga Srbija“ prst je u godinama koje su usledile uperila u svoju omiljenu metu, Vojislava Koštunicu, pronalazeći dokaze njegove umešanosti u javnim kritikama koje je DSS upućivala na račun Đinđića i DS-a – zaboravivši, pri tom, kako su o pokojnom premijeru, za njegovog života, izveštavali „B92“, „Vreme“, „Blic“… – te u neistini da je „posle ubistva Đinđića Koštunica došao na vlast“. Kao da se više niko, od silne drugosrbijanske buke, ne seća da je u Đinđićevu fotelju tog 12. marta seo Zoran Živković, da je Čedomir Jovanović napredovao na mesto potpredsednika vlade, da se posle višemesečnog izbivanja samo nekoliko minuta posle atentata na čelo Biroa za komunikacije vratio Vladimir Beba Popović… Dok je Koštunica na vlast došao tek mesecima kasnije, i to posle izbora.
Ili uzroke Đinđićeve pogibije treba tražiti na sasvim drugoj strani? Da li je Đinđić smrtnu presudu sebi potpisao u godini koja je prethodila atentatu, kada se – po svedočenju nekolicine članova svog kabineta – ponovo okrenuo nacionalnim i državnim interesima, saradnji sa Crkvom i akademicima, pokušao da pokrene pregovore o budućem statusu Kosova, nametne paralelu sa Republikom Srpskom i ograniči uticaj stranih ambasadora na zbivanja u Srbiji…
O Đinđićevim stavovima, uostalom, najbolje svedoče njegove reči, izgovorene dvadesetak dana pred atentat na TV „Galaksija“, na koje „Pečat“ podseća uoči osme godišnjice smrti premijera. A stanje u današnjoj Srbiji – koja u pregovore s Prištinom ulazi i ne pomišljajući da, po Đinđićevom receptu, zahteva povratak svog suvereniteta nad Pokrajinom, u kojoj se niko i ne usuđuje da, u svetlu kosovske otimačine, ospori teritorijalni integritet BiH, konačno, u kojoj strani ambasadori kontrolišu i vlast i dobar deo opozicije, određujući kada smeju da budu održani izbori – pruža prilično nedvosmislen odgovor na pitanje ko je zapravo dobio Đinđićevim ubistvom.

O SUDBINI KOSOVA I METOHIJE
Ako Amerika može da ima svoje nacionalne interese, zašto onda Srbija ne može da ima svoj nacionalni interes na Kosmetu? Zašto? Zato što nije zaslužila!? E, zaslužili smo da se poštuje naš nacionalni interes dobrim odnosom i prema okolnim zemljama, nacionalnim manjinama, svim zahtevima, kompromisom…
Oni su otvorili depo i počeli su atribute da prebacuju na lokalne strukture. Zakonodavna delatnost se sada potpuno suvereno odvija u Prištinskom parlamentu. Svi zakoni koje primenjuje neka država, donosi ovaj Parlament. Imaju i izvršnu vlast, Vladu, koja je potpuno autonomna u odnosu na Srbiju. Isto je i sa sudskom vlasti, sa bezbednosti… Čitav taj proces ide u jednom pravcu, da svi atributi državnosti budu preneti na lokalne albanske strukture, podržane od međunarodne zajednice, koja će onda da kaže: „E, da vidimo kako će sada Beograd i Priština da sarađuju.“ Žele da naprave potpuno dva nezavisna pravna i politička sistema i da ih onda mi harmonizujemo. Ako ne možemo, reći će, evo vam pet godina pa se dogovarajte, ali ste za to vreme izvan evropskih integracija. S jedne strane se priča o odlaganju donošenja krajnjeg statusa Kosmeta, a s druge strane sprovode se određeni standardi na Kosmetu, vraćaju se neki normalni odnosi, a iza paravana krije se međunarodno priznata država. Govore da nije vreme da rešavamo krizu na Kosmetu… Zašto onda daju Kosovskom parlamentu da odlučuje o pitanjima kosovskog ekonomskog sistema kada je u nadležnosti centralne države? Zašto prenose na Kosovski zaštitni korpus nadležnosti iz oblasti bezbednosti? Zašto prave državne prelaze prema Albaniji, a ne pitaju Beograd? To nije dobro… Prva faza im je stvaranje raspoloženja u svetskom javnom mnjenju da se to pokrene. Druga faza je da mi izađemo sa nekim svojim idejama kako to pitanje može da se reši. Treća faza je stvaranje samostalnih institucija na Kosovu, a onda mi kao Srbija treba da pustimo da prođe vreme da bi takvo Kosovo profunkcionisalo…
Govorim da imam razumevanja za ostvarenje državnih interesa drugih država, ali sam im rekao da ne mogu od mene da traže da se odričem Kosmeta. Kao što ja vas uvažavam, onda vi uvažavajte i mene. Jeste teško, ali nijedan veliki posao se ne može lako rešiti.
Najgore je da Kosovo bude faktički nezavisno, a da nam ga onda kao mlinski kamen, kao takvo nezavisno albansko Kosovo, prikače za nogu i kažu vi ste odgovorni za njega i dok ne harmonizujete odnose vi ne možete da idete dalje. To znači za sva vremena smo isključeni iz istorije…
Mi tražimo da se pitanje učešća države Srbije na Kosovu i Metohiji međunarodno reši. Međunarodna zajednica pokušava da to pitanje svede na pitanje prava Srba kao proteranih lica i nacionalne manjine, i podmeće jedno za drugo, kao da se time rešava državno pitanje. Čak i da Srbi, što nije moguće, imaju sva prava na Kosovu i Metohiji, time se pravo Srbije još nije ni pomenulo. Znači, mi želimo na oba koloseka da imamo napredak. Na jednoj strani da se vrate proterani Srbi i naravno oni malobrojni koji još nisu proterani da imaju bezbednost, ali, takođe i država Srbija da ima jasno definisana svoja prava ili da uopšte nema svoja prava, pa da onda Savet bezbednosti kaže, nema Srbija svoja prava, Savet bezbednosti je dodelio nezavisnost Kosovu. Mi nećemo voditi rat sa Savetom bezbednosti, ali ćemo znati na čemu smo.

O REPUBLICI SRPSKOJ I DEJTONU
Ja sam rekao, znate, ako ne važi za Srbiju ono što je važilo u Dejtonu, a to je da su nacionalne zajednice dobile kolektivni status i da su granice nepromenljive, i da se kaže „u redu“, te republike u sklopu Jugoslavije, one su države, ali ako to ne važi za Srbiju, neće važiti više ni za koga. Jer, kako objasniti sada da je jedini presedan napravljen upravo na Srbiji. I onda sam rekao, znate šta, dajte da nađemo neki kompromis i da kroz regionalnu saradnju, kroz bilateralnu saradnju, albanskog dela Kosova sa Albanijom, srpskog dela Kosova sa Srbijom, Republike Srpske sa Srbijom, hrvatskog dela Bosne sa Hrvatskom, bez menjanja granica, bez postavljanja pitanja suvereniteta, ljudi, biznisa koji se tu kreće, možemo u toj opciji da rešimo to pitanje. Ali, ako vi želite da stvorite sada albansku državu u 21. veku na teritoriji koja pripada državi Srbiji, onda ćete otvoriti ponovo proces koji ste mislili da ste Dejtonom zatvorili. I to nije moja želja, to je opis stanja…
Mislim da je to bio jedan moj, vrlo konstruktivan, pristup, koji je izazvao u Sarajevu, po mom mišljenju vrlo neopravdano, nervozne reakcije, a naravno izazvao u Vašingtonu možda, vrlo opravdane, nervozne reakcije i koji u Briselu nije bio dobro primljen. Ali je to istina… Ja sam onaj svoj kredit koji imam za ovih poslednjih desetak godina, kao jedan demokratski političar na Balkanu, stavio na tas, za jednu stvar za koju mislim da je od državnog i nacionalnog interesa. Ako moji prijatelji u svetu kažu, e… sad si nas razočarao, onda oni nisu moji prijatelji. Jer, ako ja kažem, meni je jedna stvar važna i za moju zemlju je važna i podržite me u tome, a oni kažu ne, mi te podržavamo samo u onome što je za nas važno, onda to nisu prijatelji. I to je jedan dobar test na kojem će se videti ko nas zapravo podržava, a ko nas podržava samo zato što misli da će tako da nas uljuljka i da nas onda odvrati od toga da rešavamo svoje probleme…

O UTICAJU STRANIH AMBASADA
U Srbiji o svemu treba da se odlučuje u srpskom parlamentu i u organima koji su za to nadležni. Sve te priče od ranije i te krizne grupe i krizni štabovi, to je prošlost. I nema šanse da mi pristanemo na bilo šta što nije u našem interesu. I postoji jedna mala mistifikacija i u našim medijima, otprilike, ja se čudim kad to čitam svakoga dana; koga podržavaju Amerikanci, koga podržava Evropa, koga podržava Rusija. Kakve to ima veze, pitanje je koga podržavaju ljudi koji žive u toj zemlji? Kakve to ima veze, za neku političku realnost neke zemlje, koga neko sa strane sad podržava. Vi možete i treba da imate dobre odnose sa svima koji su bitni za vas, ali to da vi sada strance uključujete kao deo svoje unutrašnje politike, to je bolesno i mi imamo tu bolest još uvek u Beogradu. Mi imamo ambasadore nekih zemalja koji se ponašaju kao da su šefovi stranaka u Srbiji, kao da su izabrani na izborima, koji pozivaju ministre ili moj kabinet, i čude se što ja neću da ih primim. Ja kažem, zamislite da ambasador moj, u vašoj zemlji, sad pozove vašeg premijera, pa ga pita da sa njim ruča. Pa ovaj bi mislio da je to neka šala, skrivena kamera. Pa mi smo ista takva zemlja kao što je i vaša zemlja, i nemojte da mislite da vi možete da radite u našoj zemlji nešto što naš ambasador u vašoj zemlji ni slučajno ne bi mogao da radi. Ali mi moramo sami, kao građani i ljudi, da taj stav zauzmemo, da poštujemo sebe, poštujemo druge, ali poštujemo i sebe, i da ne dozvolimo da se toliko sa strane mešaju u naše odnose, jer da mi to ne tražimo, ne bi oni to ni radili. Jer, da imamo ministre koji na takav poziv kažu hladno izvinite, ja nemam vremena za to, posle dva ili tri puta, oni bi odustali. Ali pošto imamo još uvek taj kompleks niže vrednosti, mislim da i mi pomalo generišemo tu jednu nezdravu situaciju, da se o našoj zemlji mnogo više raspravlja u inostranstvu, nego što se raspravlja o sličnim zemljama kao što su Rumunija, Hrvatska,  Grčka. I ja ne vidim zašto bi Srbija bila u drugačijem položaju, nego te druge zemlje.

40 коментара

  1. Дојчин

    Из овога је, дакле, евидентно да човек испрва није сумњао у искреност западних “савезника” и њиховој жељи да “помогну” напаћеној Србији. Како је могуће да се то деси једном високо образованом филозофу, искусном политичару и опозиционару? Кад је увидео да амбасадори типују своје људе на министарска места, покушао је да се побуни и добио – метак! Како је могуће да ја на пример (нико и ништа), имам бољи увид у стварно стање ствари (искључиво преко новина), него човек на његовој позиији? Србији треба опсежно и дубоко прочишћавање, из којега бисмо, бојим се, изишли тањи него из 1. светског рата…

  2. Drugim riječima, napadnite radnike da povećate profite, pokušajte preživjeti recesiju i onda pokupujte sve živo od svojih rivala koji su propali.

    Detalji su svakoga ciklusa drugačiji te je stoga, da bi se razumjelo pojedinačne krize, potrebno prolaziti kroz statistike, podatke i komentare srednjostrujaških ekonomista. No isto je tako važno shvatiti da do fenomena procvata i propasti (boom and bust) dolazi zbog problema inherentnih kapitalizmu, a ne zbog nekih izvanjskih faktora. Čak i kad je sustav u razmjerno zdravu stanju, i opet je za nj tipičan model “stani-kreni”. Tako je i za dugog buma 1950-ih i 1960-ih, koji se često naziva “zlatnim dobom” kapitalizma, svejedno bilo ciklusa u kojima je ekonomija rasla i onih u kojima je usporavala, iako ti ciklusi tada nisu bili toliko destruktivni kao u drugim razdobljima.

    Katkada kriza koja je potrebna da bi povratila “zdravlje” sistemu može biti doista ozbiljna. Razina profita se može djelomično obnoviti u krizi, ali obično se ne obnovi do razine prethodnoga buma. I tako, dok profiti rastu i padaju tijekom ciklusa, prosječna razina profita može opadati od ciklusa do ciklusa, kao što se dogodilo u periodu nakon Drugog svjetskog rata dok je organska kompozicija kapitala postupno rasla kroz dva desetljeća. Potpuna obnova razine profita može zahtijevati vrlo ozbiljnu krizu, primjerice duboku krizu 1930-ih, u kojoj je golema količina kapitala nestala u gospodarskom kolapsu i globalnom ratu. Samo je to, uz povećanu državnu kontrolu nad ekonomijama tijekom priprema za rat i samog rata, moglo utrti put za obnovu razine profita te postaviti temelje za novi procvat.

  3. Sve, ali sto isporuci Milosevica na Vidovdan, pobogu, pa tako se ulazi u sramni deo istorije Srbije, Djindjicu.

    2
    1
  4. Тројка Беба – Чеда – Михајловић знају детаље. Двојицу главних сведока убише с леђа. Похваташе ситне рибе. Настаде шутња. Тијанић је поставио десетак питања на која нико да одговори. Познато је да су Слоба и Зоран по питању националног питања били на истој линији.Одоше два великана, ево годишњице. Ђинђић је страдао од тројке. Да васкрсне наследници би се дали у бежанију. Да је бар остао жив, он би рекао ко је то урадио. Нажалост, нису га чували, после интервјуа – искључили су камере. Са западне стране. Камере су могли искључити само они који су тамо имали приступ и гнездо. Овима што су признали је свеједно. Они који су могли сведочити – њих нема, убили су их са леђа. Не зна се ко их је смако, где, када, нико и не пита. То је највећа тајна. Ваљда ће се некад сами показати. Можда ће тада неко од тројке проговорити.

  5. To da je Sutanovac bio clan JULa je apsolutno tacno!Njegov tast Miroslav Ilic je bio clan SPS,bio je i kandidat za republickog poslanika na listi SPSa,pevao je na promocijama JULa i SPSa zajedno sa Zoricom Brunclik…a danas peva na promocijama DSa!
    Clan SPSa je bila i Nada Kolundzija,koja je zajedno sa Nebojsom Covicem napustila SPS i osnovala DA(demokratsku alternativu),gde je bila i podpredsednik stranke…danas je sef poslanickog kluba DSa u skupstini Srbije.
    Clan SPSa je bio i Vuk Jeremic zajedno sa njegovim ocem,koji je u vreme Dragan Tomica(generalnog direktora NISa)bio takodje jedan od direktora tog preduzeca!!!Danas se isto nalazi na toj poziciji…

  6. Pomozi, bože

    Aktivisti požarevačkog Otpora su 5. oktobra obeležili godišnjicu promena. Momčilo Veljković je zapalio dve sveće u crkvi: jednu za “hvala ti bože što Miloševića više nema”, a drugu “za pomozi”, bože, da se nova vlast urazumi, da se njeni lideri pomire, inače će u suprotnom proći kao i njihovi prethodnici”. Veljković kaže da se ova druga sveća jedva zapalila, tek iz trećeg pokušaja…

  7. Инг. Бабић

    (Белешке из бифеа “Европа”
    У писму Вили Вимер (види :www.писмо Вили Вимера) упућеном канцелару Шредеру, 2001.г. каже да је у Братислави на скупу ОЕБС-а,представника Стејт дипартмена,и т.д. речено да је НАТО послан на Косово да би се исправила грешка главнокомандујућег савезничким снагама у Другом светском рату, генерала Двајта Ајзенхауера, касније председника САД, јер није тада одмах после рата послао трупе у Србију. У интервијуу из 2006.г., пренет у Нину, исте године, Ноам Чомски,цитира Строупа Талбота, Клинтоновог саветника који каже да Србија није бомбардована зато што су Албанци на Косову запомагали, већ зато што Милошевић није хтео да прихвати неолиберални капитализам Клинтоновог типа.Тај капиталзам је прихватила Ђинђићева влада и јављају се ових дана критике на рачун Закона о приватизацији.Мислим на текст Др. Милице Увалчић у “Политици” и наступ Драгана Ђиласа у емисији “Сведок” Јавног сервиса.
    Време је да се отвори и расправа о првој личности владе Србије Зорану Ђинђићу и сагледа и валоризује његова личност после 8 година од његовог одласка,а са ове дистанце.После четири године од смрти Јосипа Броза Тита академик Антоније Исаковић је покренуо питање одређивања друштва према првој личности револуције. И још је додоао “…докле год то као друштво будемо заобилазили… остаћемо пилад и кљуцати један другог… Ми као друштво говоримо за себе да смо демократични, ослобођени догматизма, … ми га нисмо ставили у контекст историје… шта значи то заклињање…да са твога пута не скренемо…” “Време је” за округли сто. “Преломите паметно”.

  8. Љубомор

    Ово што се сада ради и тражи саслушање Коштунице је чиста фарса и лакрдија како би прави политички разлози и налогодавци остали у сенци. Ђинђић јесте користио оштрицу бријача којом је напаравио слалом, користећи ту пречицу за брзи успон на власт. Изнајмљене скије од “Крмивопродукта”, штапови од Чумета, дуге и кратке цеви од Улемека и Спасојевића, мобилност и транспорт од Жапца и Пецонија, слаби су мотиви и разлози његовог убиства што им је окренуо леђа. Они су само искориштени као оруђе туђих налога, погодни у том моменту и у рукама посредника Чеде и Бебе (и они пали у немолост Ђинђића).
    Политички разлог убиства објашњен је интервјуем у Бањалучким “Новостима” и ТВ “Галаксији”. Стално понављам, “благослов” је дао Кисинджер као што је то чинио за убиства; Алда Мороа, Кенедија, У Танта, Зију Ул Хака, Аљендеа, Палмеа и осталих убистава државника или неуспелих покушаја. Успротивити се моћницима, да Србија мора бити уништена, је опасна ствар. Садашњи властодршци на челу са Тадићем су препарирани, не смеју ни помислити на било који Ђинђићев достојанствени став или достојанство Србије.

  9. Protutnjala je jedna oluja na našim prostorima koja je ostavila velike posledica, koja će trajati još neko vreme s toga ćemo čekati da nam dođe bolje vreme, sobzirom da je krenula svetska kriza koja izgleda pogađa svakoga, nekog manje a nekog više. Naša oluja je upravo uzrokovana sa strane, koju je neko pokreno iz svojih interesa… Kod nas smo svi bili na neki način gluvi i slebi za sve što nam se dešavalo , u onom vremenu dok smo još imali ščim i znali na koji način… Čak nismo i slušali ono što nam je na sav glas naznačivano preko medija. Odmahivali smo rukom neverujući, ma hajde de da se to nama desi. Kad nas je stigla dezintegraciaa državnog sistema u bivšoj državi, koju su mnogi hteli da je rasparčaju, stvarajući svoje sopstvene države. Koje u budućem vremenu nemaju šanse da opstanu, sem što su poslužile nekom drugom, radi tuđih interesa. I pored toga zapadaju u još većo krizu. Uostalom trebamo se manuti spoljne politike koja se kodnas na vrlo bedan način otslikava prekio naših političara na vlasti. Jer je trenutna vlast slika propasti predhodne države, svi lideri ove vlasti, pokojni Đinđić koji je bijo predsednik DS, nek mu je laka zemlja, nek počiva u miru, jer svoju politiku je završijo na vrlo neprimeran način, koja nikome ne sluši na čast pa ni državi Srbiji… Interesi Amerike da razbije jednu državu, članicu UN, je sigurno bila poznata tadašnjim političarima koji su vodili državu u permanentnom raspadanju. Amerika je u dogovoru sa Nemačkom, tražila pogodne ljude i stranke koje će uz njenu sugestivnu politiku uradi ti sve ono što im treba, da bi sebi ostvarili strateške pozicije koji će im za buduće vrema biti potrebne… Tu su glavnu ulogu upravo odigrali velikom delu svi oni koji su bili sa ovih prostora, pa i oni koji su bili ovde. Glavni buldožer koji se kotrljo još s kraja osamdesetih bijo Zoran Đinđić. Kojeg je Nemačka prepustila Americi… Što je i njegovo ubistvo vrlo sumljivo, pod kojim je okolnostima i zašto je ubijen…? Što je još gore što je DS nastavijo politiku propasti same Srbije…

  10. Oluje, na zalost nije protutnjala,njen *cunami* sa prostora SFRJ ide dalje, dalje prema Rusiji.Globalizam, solidno opijen naftom, resursom za jos 100 i ko zna koliko godina, doveo je do analizirnja zaposednutih *interesa USA* u tudjem dvoristu. Proizasao je zkljucak da postoje neke slicnosti izmedju *muhamedanaca, islama i globalizma*, Svet, vaseljena je velika, princip da vladaju. *dve stranke*, upucije na poziciju malo u *rikverc* sto se tice istorije. Evropa, tacnije njen imperijalni rat, meju sobom u dva svetska rata, zaposedanje *buducih interesa USA*, koja se rasporedila po Africi mora da se zaustavi, bez rata. Tako su ameri smislili, da kako rekoh *rikverc* vrati Tursku na prostor severene Afrike odakle je oterana od strane *Lorensa od arabije*, koja je podeljena izmeju njih. U perspektivi, nema mesta za sve, Turska, uz potiskivanje *pravoslavaca* bi povratila kontrolu i na Balkanu..*sto blize Becu*…gde je nekada bila pre *Evrope*, Amerika bi terala dalje,u pravcu *Sibira i Mandzurije*..usput resavajuci *punkt* Koreje i Vijetnama..svojih *izgubljenih interesa*. Ujedinjena Nemacka, vis ne oseca veliku potrebu zatite Amerike, i priblizva se Rusiji, ojacana *Francuskim prijateljstvom*. Tu su se izgubili Jugosloveni, uz svoje *sitnosopstvenicke interese*, trazeci resenje u pretcima, zaboravivsi da kada je zima *mis i macka spavaju zajedno*, ili ti *cuvaju zenicu oka svoga*. Kada se gubi i izgubi drzava, suvernitet i teritorijalni integritet, onda busanje u nacionalna i verska prsa, ne resavaju proble. De srpskog *plemstva*, deo SPC…hrli u nekakav ekumenizam, nadajuci se da ce tu postici *jednakost i demokratiju*..nema srece u krilu katolicizma, nema srece u krilu imperijalizma, a jos manje u krilu anarhokapitalizma i banditizma u Srbiji.

  11. Srbija i srpski narod danas su tesko bolesni od jedne nove stare bolesti koja se zove LAZ. lazite ih svaki dan oni to vole jer im je VELIKI BRAT isprao mozak.Ako smo kao narod mogli da progutamo i svarimo onu odvratnu,gadnu,nemogu da nadjem grozniju rec za pricu koju su nam servirali advokati porodice Djindjic,tuzioci i sudije srpskog pravosudja koji ili su zaista glupi kako je izgledalo ili su dobro placeni da budu glupi i mutavi. Da je Zorana Djindjica ubio strasni ,opasni zemunski klan koji hara Srbijom i Evropom da promeni sistem u zemlji, tako sto ce za precednika da postavi Legiju a za premijera Siptara kako izjavi advokat porodice Zorana Djindjica onaj debeljko nemogu da mu se setim imena.Da li je zaista moguce da su opasni,strasni zemunci bili toliko glupi da ubiju premijera a sebi ne obezbede odstupnicu za bekstvo nego cekali da ih policija uhapsi i isprebija sto se jasno vidi na snimcima koje smo svi videli jer su im lica bila puna krvnih podliva i masnica a onda ubije kao opasne svedoke.Dali je moguce da covek pogodjen sa dva snajperska metka kome je jedan okrznuo srce a drugi pocepao unutrasnje organe,bude bukvalno bacen kroz skupstinska vrata na stepenice pa ga odnesu na drugi sprat i tamo hlade a onda ustane dodje do automobila i sam udje,pritom nosi crno odelo i belu kosulju nema ni kapi krvi.Pazljivo pogledajte te snimke.Kakoje moguce da doktor koji je primio ranjenog djindjica ga nije prepoznao nego ga je prepoznao tek kad su utvrdili da je mrtav cak je i on sam izjavio da na kosulji nije bilo krvi i da on do toga dana nije znao da u bolnici postoje vrata kroz koja je uvezen premijer.Zasto je puska kojom je navodno ubijen premijer nosena na ekspertizu u Vizbaden u Nemacku pa zar je moguce da Srbija nema strucnjaka koji to moze da utvrdi,pa i najobicniji lovac moze da utvrdi da li je iz neke puske pucano,koje pozvao tim istrazitelja iz Nemacke da istraze ubistvo, sta su oni zaista tu radili i dali je moguce da srpska policija nema tim strucnjaka koji mogu da izvrse uvidjaj. Da lije Zoran Djindjic zaista ubijen ispred skupstine ili na nekom drugom mestu ijs mnogo je pitanja na koje necemo dobiti odgovor jos dugo jer se tajne arhive otvaraju posle pedeset godina.A posledice petog oktobra,naivnosti,i politicke nepismenosti Zorana DJindjica i njegovih pajtasa iz Dosa osecamo svi mi danas na svojoj kozi.Petog oktobra su Srbiju predali na tacni belosvetskim kriminalcima i ubicama, Sbija je okupirana,ponizena,opljackana,preti joj dalje rasparcavanje,i tiho ubijanje.Da je Djindjic zaista onakav kakvim ga neki u zemlji Sbiji predstavljaju pa on bi danas bio ziv,kad je shvatio nazalost kasno da njegovi mentori sa zapada nemaju dobre namere i planove za njegovu zemlju i narod pokusao je urikverc,ali pored tolike inteligencije koju je navodno posedovao morao je da zna da ko sa Djvolima tikve sadi taj od Djavola istrada.Nazalost stadali su iDjindjic i Srbija.

  12. Iz ove perspektive ono što je činila tadašnja Srbska opozicija deluje KAO DA STE DALI DECI DA SE IGRAJU ŽILETOM.Toliko NAIVNOSTI,toliko NEZNANJA,TOLIKO NIČIM PROVERENE VERE u ZAPAD,TOLIKO MRŽNJE prema jednom delu svog naroda jednom rečju čist DILENTATIZAM.Takva politika dovela nas je tu gde smo danas.Kad sa detinjim idealima uđete u politiku kraj i nemože biti drugačiji.

  13. Razocaran sam Vasim pisanijem G.Vrzicu.Njegova djela i njihove posljedice govore sve,bez velikog mudrovanja,i sve je tu puno jednostavnije.Covjek sklon podzemlju i njegovim metodama,konacno su mu dosli glave.Smrt ga je sprijecila da postane dobrovoljni vazal veci od samog Tadica.Isporucivanje Milosevica(pa jos na Vidovdan),sramne rijeci,,,vodite ga i ne vracajte ga vise,,(prema DelPont ).I moj najvazniji argument.Licno sam ga cuo kad na radiju Slobodna evropa,porucuje iz C.Gore…ako nato nastavi bombardovanje Srbije,Milosevic ce pasti…Sve ostalo je suvisno… .

  14. Dvorske igre ?
    —————
    Čavoški, Bećković, Ćosić o “kampanji protiv Koštunice”

    U prostorijama Demokratske stranke Srbije (DSS) sutra će biti održana konferencija za novinare povodom “beskrupulozne kampanje” protiv predsednika te stranke Vojislava Koštunice, najavio je DSS

    Predstavnicima medija obratiće se akademik Kosta Čavoški, član Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, koji je bio aktivan od 1984. do 1989. On će pročitati zajedničku izjavu koju su, pored njega, potpisali i akademik Dobrica Ćosić, osnivač i predsednik Odbora i akademik Matija Bećković, član Odbora.

    Koštunica je juče na vanrednoj konferenciji za novinare rekao da ne postoji odgovornost niti njegova, niti stranke koju vodi u političkoj pozadini ubistva premijera Đinđića.

    Lider DS S – a je ocenio da je tužilaštvo zloupotrebljeno u početku kampanje DS – a i osudio pravosuđe koje se, kako je rekao, uključilo u pravljenje “montiranih procesa”.

  15. Iporucivanje Milosevica na vidovdan je samo jos jedan dokaz o neznanju i naivnosti Zorana Djindjica

  16. Хвала ПЕЧАТУ и за овај текст, ваљда једини објективан у нашим медијима поводом ове годишњице. Видели смо на Првом програму ТВ оно њихово рекла-казала, бајато прпричавање тога где се ко нашао у време атентата. Невероватно колоко нас неко подцењује са оваквим програмима ! О закулиси овог трагичног догаћаја више и отвореније од ПЕЧАТА немогуће је причати али је и непотребно ширити круг сумњи и сумњивих !

  17. * Iporucivanje Milosevica na vidovdan je samo jos jedan dokaz o neznanju i naivnosti Zorana Djindjica *

    Koje crno neznanje..?? pa mislite li vi da se Genser i Habermas, Micunovic druze sa *neznalicama*..*naivcima*..??

  18. Уопште ми није јасно све то,
    1.Човек је преживео злогласни Милошевићев режим,није био толико наиван.
    2.Осим ако Коштуница није чучао у том другом гнезду,прозвани су Чеда,Чуме,
    Беба да кажу шта стварно знају,уколико стварно желе да га испоштују.
    3.Он ни у животу није био толико омиљен,као постхумно,шта ће мо без Зорана?,труло је што се људи покривају његовом несрећом.
    Највише је изгубила његова породица,нажалост имам утисак да се осим у причи,није пуно учинило да се човек заиста испоштује суштински.

  19. Sva pomenuta i nepomenta imena iz tog *cluba*, sa izuzetkom Milosevica, su nosioci ideologije, londondkog popa i filozofa Maltusa.Prema tome, u tretiranju problema, pogotovo na izborima voditi racuna o nazivu stranke, ime dolazi iza stranke.

    *Anticivilizacijsko tumacenje coveka, njegov rad, njegove umne sposobnosti. Kolevka je svakako robovlasnicki poredak u kome je cak zakonom bilo zabranjeno opismenjavati robove. Zlo nastaje kasnije u Engleskoj, rodonacelnik te filozofije bio je Londonski pop Maltus, covek monstrum koji u svojim *radovima* propagira likvidaciju ljudi, sprecavanje njihovog radjanja. Zamislite POPA i FILOZOFA..koji tvrdi da je to sve prirodno…da su jedni vlasnici svega, a drugi prirodno roblje. Od ovoga monstruma i potice teza o prenaseljenosti stanovnistva ! teza da kapitalisti i drzava nisu duzni da obezbede radna mesta, niti imaju ikakvih duznosti i obaveza prekomernog radjanja sirotinje. Zamislite POPA I FILOZOFA, koji preporucuje da se organizuje prostitucija, otvore javne kuce u kojima bi sirotinja zadovoljavala svoje seksualne potrebe a ne bi se razmnozavala..? To burzoasko ucenje mozete danas cuti i od skolovanih ljudi..to je resenje. Srbija je imala nesrecu da stranka DS bude nosilac devize popa Maltusa..*RADNIK NEMA PRAVO NA RAD*..vise puta izreceno iz usta ni manje ni vise nego iz usta doktora nauka Zorana Djindjica. Danas se u Srbiji sprovodi gore izneta *naucna doktrina*. Velike sile, izazivaju ratove u odredjenim regionima..tamo gde lociraju svoje interese, razaraju infrastrukturu kako bi *humanitarno ulozili svoj kapital*..i na taj nacin zavode u zemljizrtvi takozvanu NULTU EKONOMIJU..srusis gradis, obrnes kapital pa jovo nanovo. Zrtva tapka u mestu *nulta ekonomija*, obnavlja i krpi uz tesne kreditne obaveze a ne razvija se. Naravno usput pobiju izvesan deo stanovnistva (resavaju prenaseljenost)..i teraj dalje. To je burzoazija, to je burzoaska filozofija i burzoaska politicka ekonomija. Slebdenici monstruma Maltusa fasizoidnog popa i filozofa su medju nama u vladi i oko nje !*

  20. Ratovi na teritoriji bivse SFRJ, i pre pocetka, bili su namenjeni razbijanju srpskog korpusa. Za ovu tvrdnju postoji virtuelni film engleske obavestajne soluzbe napravljen jos sedamdestih godina koji je predvidjao pocetak gradjanskog rata na Kosovu i Metohiji kao nastavak Prvog a narocito Drugog svetskog rata. Sa druge strane, obaveza svih muslimana je da rade na tome da na crkvi Notr-dam u Parizu zvone zvonA za Alaha i taj datum je bio definisan. Otuda “Zelena transferzala”. Dakle Srboja se nasla u situaciji kakava je bila 1389. god. stim sto je u medjuvremenu sa Kopsova i Metohije, najpre za vreme osmanlija, zatim za vreme Prvog svetskog rata, Drugog svetskog rata uz podrsku Musolinija i Hitlera, i na karaju uz pomoc zapadnih sila i NATO snaga, svaki put sa tog prostora proterivano uglavnom oko 200.000 srba a naseljavani albanci cime je menjana struktura stanovnistva. U tom i takvom vrtlogu nasao se i Djinjdjic i postao svestan krajnje nepovoljne situacije za Srbiju. Kao preduzimljiv i radan covek pokusao je da sve pokrene u pravcu svakodnevnog resavanja nagomilanih problema. Nazalost nije docekao da vrati Kosovo i Metohiju gde inace pripadaju. U medjuvremenu pojavio se i Marti Ahtisari, koji je svojim predlogom srpskom i albanskom narodu stavio, bez svake sumnje, u IZGLED oruzani sukom, iako, i po tvrdnjama vidjenih albanaca, srbi i albanci nikada nisu medjusobno ratvali pa ni 1999. god. Dakle zapadne sile nastavljaju tamo gde su stali Musolini i Hitler a kao sto se moze zapaziri, ni osmanlije nisu zaboravile na svoju obavezu prma Alahu.
    I u buducnosti cekaju nas svakodnevne UCENE sa svih strna a bilo bi najpostenije da jednom za sva vremena u postizanju svojih ciljeva, i jedni i drugi, nekako zaobidju Srbiju. Medjutim postenje je postala mana pa je sa tog stanovista nasa pozicija nepromenjena.

  21. Па он је, преко Радио Дојче Веле, позивао на бомбардовање Србије,
    како би Милошевић био скинут, а он дошао на Власт. Пред овом
    ноторном чињеницом, све друго постаје потпуно неважно, и обично
    је блебетање. Његов позив, личио је на позив друга Тита упућен
    “савезницима” да бомбардују, али једино српске градове.
    И бомбардовали су. Више пута, него Немци.

  22. Dulići, svuda oko nas

    Porodice sadašnjih vojvođanskih bogataša u poređenju s predratnim veleposednicima besramne su i nemoralne i u svakom smislu kriminalne. Subotička porodica Dulic i njen najpoznatiji član Oliver slika su amoralne pljačkaške srpske elite

    Milica Grabež

    Ser Oliver je lekar po obrazovanja, hirurg ortoped po specijalizaciji, a pljačkaš po opredeljenju. Kada ga upitaju za nacionalnost, on za svakoga ima odgovor. Po potrebi.

    Porodica Dulić postala je brend poznat diljem Srbije tek dolaskom DOS-a na vlast. Nisu oni ni familija Dunđerski ni Bajloni ni Vajfert ni Šterić (ko uostalom za ovu predratnu gospodu danas u Vojvodini zna). Danas su na ceni Dulići. On sada drmaju Suboticom, Vojvodinom, Srbijom.

    Oliver i njegov brat Modest krenuli su u politiku preko Demokratske stranke. Zahvaljujući bliskosti sa Borisom Tadićem postali su moćni i prebogati.

    Nemilosrdni su ti Dulići. Modest je harao Vojvodinom kao član pokrajinske vlade. Kada im je u Zrenjaninu zasmetao gradonačelnik Goran Knežević, šapnuli su Borisu Tadiću, i gospodin Knežević je završio u zatvoru. Čamio je više od godinu dana, jer je porodica za to vreme ušla u velike poslove.

    Firme ser Olivera sarađuju sa najmanje 70 državnih firmi! Kakve li su to pare koje porodica pokupi!

    Lekar specijalista, ortoped, specijalizirao kod profesora Marka Bumbaširevića, ministar je za prostorno planiranje i ekologiju u srpskoj vladi. Svi su očekivali da će na tom mestu biti postavljen profesor Arhitektonskog fakulteta, ali Boris ima kandidata – ortopeda.

    Krajem decembra prošle godine na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu operisan je predsednik Srbije Boris Tadić. Za tu priliku pozvan je i lekar iz Finske. Operacija je proglašena za državnu tajnu. Predsedniku je, saopšteno je podanicima, operisana Ahilova tetiva, koja je pukla dok je igrao košarku!

    Posle operacije oglasio se i ser Oliver, tvrdeći da je prisustvovao operaciji, da mu je to bila čast, jer poznaje pacijenta.

    Mesec dana nakon operacije smenjen je načelnik VMA general Miodrag Jevtić, uz saopštenje da je postavljen na višu dužnost! Na njegovo mesto postavljen je pukovnik Marjan Novaković, hirurg za plastične operacije!

    Neko je uverio predsednika Tadića da je baš general Jevtić, a ne Oliver Dulić, opisao boljku predsednika Tadića. Prema kazivanjima ser Olivera, predsedniku je lekar iz Finske izvadio tumor iz kolena! Tumor je maligni i pojavio se i na kuku. Predsednika Tadića očekuje nova i teška operacija s neizvesnom prognozom.

    Spretan je ser Oliver dok putuje Srbijom dok je premerava, razmerava, ucrtava i planira. I čisti.

    U Subotici, gradu u kojem s okolinom živi najviše Srba, porodica Dulić je uvela svoja pravila i svoje norme ponašanja. Kakav Jožef Kasa! Glavni su Dulići. Otac i dva brata završavaju sve poslove. Ko im se zameri završiće kao Branislav Nikolić Branči.

    U Subotici i ptice ne lete ako to Dulići ne odobre.

    Odakle tolika bliskost ser Olivera i Borisa Tadića? Da li su samo pozadinski razlozi u pitanju?

    Kada bi nezavisni tužilac podneo sudu optužnice protiv Dulića morao bi da ispiše najmanje nekoliko hiljada stranica. Pohlepa Dulića za novcem je impresivna. Skoro neopisiva. Kada su prijatelji predočili Borisu da Dulići kradu ko ludi, da su u svakom poslu sa skoro svakom državnom firmom i javnim preduzećem predsednik je zakolutao očima odbrusivši da je Oliver njihov čovek.

    Koliko kuća, automobila, preduzeća i računa u stranim bankama imaju Dulići?

    Dok ser Oliver čisti po Srbiji, morala bi se naći i jedna metla koja bi ovu porodicu počistila sa političke scene i preselila je na zasluženi odmor u Sremsku Mitrovicu.

  23. U novijoj istoriji Srba mart je često donosio dramatične zaokrete u političkom, vojnom, ekonomskom i svakom drugom smislu. Polovinom prošlog veka, na dan 27. marta 1941, Beograd i Srbija su jedini u fašizmom zamračenoj Evropi podigli javne demonstracije protiv Hitlerovog režima. Da li je to bilo pametno ili nije, koliko je koštalo i kakve su tragične posledice bile druga je priča. Tek desilo se! Izletele su tada na ulicu samoubilačke parole: Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob.

    Taj mart promenio je sudbinu miliona Srba i bivših Jugoslovena, kao i celokupan tok istorije za čitav jedan vek. Došao je rat, i to ne bilo kakav nego građanski pod okupacijom. Pobeda komunista donela je jednu novu državu, etiku, pravila i potpuno novog čoveka.

    Nepunih pedeset godina kasnije, 9. marta 1991. godine, ljulja se zgrada velike i snažne Jugoslavije. Prvi tenkovi ondašnje JNA izašli su na ulice Beograda da uguše masovne demonstracije protiv dolazećeg režima Slobodana Miloševića i protiv već smišljenih i skiciranih ratova koji će se tek desiti. Bio je to poslednji pokušaj da se sačuvaju tekovine poluvekovog mira koji je bez obzira na ideologiju, jednu partiju i jednog čoveka ipak trajao na radost dvadesetak miliona ljudi ondašnje države.

    Taj 9. mart 1991. godine mogao je drugačije da promeni istoriju nego što se inače desilo. Slobodan Milošević je samo dodatno učvrstio svoju vlast, tadašnja, tek rođena opozicija počela je s unutrašnjim obračunima koji su se nastavili i posle dolaska na vlast.

    A ta nova vlast, predvođena pokojnim Zoranom Đinđićem, skončala je istog dana, 12. marta 2003. godine, kada je i ubijen ovaj neprikosnoveni vođa natrule, neodržive i kratkotrajne političke koalicije pod nayivom DOS. Posle tog marta više nije bilo moguće sprovesti demokratske promene (a, realno govoreći, i pre toga je naopako počelo). Njegovi nastavljači, kao da su jedva i dočekali njegov preuranjeni odlazak pa se sve pretvorilo u jednu lukrativnu organizaciju čiji je cilj bio pljačka.

    Kada je u martu ubijen Zoran Đinđić ponovo je promenjen tok istorije. Pred Srbijom su se isprečile godine patnje i gladi, godine beznađa i surove otimačine preostalih državnih resursa.

    Došao je i mart 2011. godine, i nije zahvalno govoriti o veleobrtima koji će se, sasvim sigurno, dešavati. Izvesno je da ništa više neće biti kao što je bilo. Srbija i njena današnja vlast su opet, usred marta, na istorijskoj prekretnici. Ili će prihvatiti pruženu ruku ekonomske i svake druge saradnje sa velesilom kakva je današnja Rusija, ili će ostati mala, ucenjena, ponižena i vazalna tvorevina nastala na ruševinama Kumanovskog sporazuma, i na svim prethodnim gubitničkim ratovima, a posebno na groblju sramne tranzicije, obavljene upravo prema zamisli takozvanih zapadnih demokratija.

    Niko trezven neće osporiti Srbiji da je bila zemlja saveznica Amerike, Engleske i Francuske u dva svetska rata, ali je evidentno da taj podatak bivše saveznike više ne zanima. Svet se promenio.

    Težište snažnih ekonomija, političkih uticaja, vojne snage, tehnoloških dostignuća i svega što čini novu energiju novih imperija pomereno je u pravcu Rusije, Kine, Indije, Brazila i drugih zemalja koje su imale dovoljno veličine i snage da ne prihvate poluvekovnu imperijalnu i grabežljivu politiku SAD.

    U martu ove godine u Srbiji može da se desi da prevrat bude pozitivan i da tok istorije krene u pravcu nekog smisla. Dolazak ruskog premijera Vladimira Putina i činjenica da će biti ponuđen čitav spisak bilaterarnih sporazuma od kojih će Srbiji samo nekoliko njih doneti izlazak iz teške ekonomske krize, mogao bi ponovo da promeni tok istorije, i to u pravcu koji bi bio povoljan za generacije koje dolaze.

    Pred trulom srpskom vrhuškom u ovom času stoji jednostavna odluka. Ili ćemo onako kako možemo i moramo, ili će biti što biti ne može. Pred kompromitovanom političkom elitom Srbije, ako se to uopšte može nazvati elitom, nalazi se i prilika veka, da jednom za sva vremena ova mala, i skoro obogaljena država, koja je živela na moralnim lovorikama iz I svetskog rata, ustane i ispravi kičmu kao dostojanstveni činilac regionalne i evropske političke scene. Sa Rusijom kao saveznikom, koja to nesumnjivo i jeste, niko više neće moći ovom narodu da nudi korenje, a još manje šargarepu, u zamenu za štap.

    Ukoliko u martu ove godine bude razuma, započeće epoha u kojoj se mart više neće dočekivati sa strahom od prevrata i atentata. Toga je ovde i previše bilo.

  24. Ovaj dvadesetogodišnji srpski “folk” je propao. Njegovi ostaci nam osvetljavaju likove svojih slavnih vođa, da posmatramo njihovo slepilo iz mulja provalije, u koju su nas uveli. To svi vidimo i to je danas svima jasno. Ali, ako nam je to svetla istorija i ako verifikujemo istoriju koju oni prekrajaju, onda iz mulja nikada nećemo izaći i nikada nas neće sunce obasjati.
    P.S. I, Dobrica Ćosić je zatvorio svoje sunce u tunel iz kojega izlaza nema.
    Če je živ!

  25. Pisao sam ko zna koliko puta do sada,ali me to ne sprecava da nastavim da trubim i dalje onima koji izgledaju i ponasaju se kao slepci,da vise ne zamajavaju Srpski narod nekim genijem Zoranom Djindjicem.Jako mi je drago sto sve vise ljudi cita i strane novinare koji su objektivno pisali o njemu,ja sam recimo citao neke nezavisne Svedske novinare a procitao sam i onaj ogromni tekst koji je preveden sa nemackog Bilda.Pricali su njegovi sledbenici o njegovom vizionarstvu,molim vas,on nije bio glup covek bukvalno,ali,ja postavljam pitanje,kako je mogao da ne predvidi u pocetku stace se desiti,znajuci sa kakvim prljavim rabotama se bavi.Prosecan covek zna,da ako izda svog druga i ucari na njegov racun ili ledja ,da se narodski izrazim,da tu mora doci do tragedije.Ovde je bila prokleta pohlepa jednog osrednje sposobnog coveka za vlascu i kapitalom,tj.bogacenjem.On je tek pri kraju svog zivota shvatio sta je uradio ali vec je bilo kasno.On je brbljivac i hvalospevac a ne uman,hrabar covek i mudrac.Sto je pokazao i onim gestom kad je rekao da je NATO trebao jos da bombarduje.Misljenja sam da treba smeniti ovu vlast pod hitno,pokazati narodu i svetu pravu istinu,jer ovi na vlasti samo lazu i obmanjuju i potom staviti tacku na Zorana Djindjica i njegova nedela i neka ide u istoriju kao najveci negativac 20-og veka sa svim svojim saradnicima,bez pardona.Naravno,teznja mora da bude korenite promene svega sto su ovi pioni i prepisivaci zabrljali i pocetak oporavka Srpske privrede.Sav raspolozivi kapital mora da ide u razvoj privrede,skolstvo takodje treba preurediti i pocnimo da stvaramo kadrove u svakom segmentu drzave.Za pocetak je dovoljno unistiti sivu ekonomiju,pojacati kontrolu kvaliteta sve robe koja se nalazi na trzistu.Domacim proizvodjacima omoguciti prave uslove poslovanja da ih bude sto vise i da obrtni kapital ostaje ovde.Najpre treba napuniti svoje trziste svojim proizvodima a visak izvesti.Ova prica ovih nesrecnika na vlasti je smesna.Oni pricaju da ce podsticati izvoz,ja imam vec jedan projekat koji sam i zapoceo u inostranstvu i 90 % treba da ide u izvoz i jos uvek se mucim a ovi samo pricaju.Prosto je nemoguce da vi otvorite trziste stranim trgovinskim lancima i napune vam trziste a vi sada trazite neke super,super garancije da cete izvoziti i dovlaciti devize u Srpsku privredu.Sve je nazalost naopacke izvrnuto i moramo to sve da postavimo na prave noge.Ja ne verujem ni filozofima ni dramaturzima jer oni nikada nista nisu proizveli,oni samo pricaju i igraju tudje predstave.Stvarajmo i postavimo drzavnike na drzavnim funkcijama a strucnjake u preduzecima i institucijama.Pocelo je ujedinjenje Slovenskih tj.Kolovenskih tj.Srba po poreklu,prikljucimo se odmah bez premisljanja.Za one koji tvrde da Srba ima oko dvanaestak miliona,ljudi u zabludi ste,Srba ima na stotine miliona,samo zbog strategije Vatikana i Katolicke crkve,stalno nam cepaju drzavu i narod nam nazivaju drugim imenom.To su sve falsifikati,koje moramo da ispravimo.Sa ovakvim Djindjicima,Tadicima,Cedama,Dinkicima,N.Cankovima propast i unistenje drzave nam je zagarantovana.Njihovim delovanjem u proteklih 20 godina,videli smo da oni pomno rade da i Srbi zavrse poput Kurda(VELIKI NAROD BEZ SVOJE ZEMLJE I DRZAVE)Eto,kad su oni u pitanju,jedino to je u sta sam siguran.Da se to nebi desilo moramo pod hitno da ih smenimo i udjemo u ovaj EVROAZIJSKI SAVEZ.Ne verujem u EU,ali verujem u EVROAZIJSI SAVEZ,razlog je jednostavan,isti narod na okupu sa manjim mesanjima sa drugim narodima,isti jezik,kultura pa i religija.prirodni resursi,trziste i na kraju vojna sila i sila u svakom pogledu jer ce se napokon ujediniti isti narod koji broji blizu pola milijarde stanovnika.

  26. Bivsi *saveznici* su i onda i sada bili imperijalisti, vise borci protiv komunizma nego fasizma. Nisu li se iskrcali u Italiji, potiskivali nemce a pobili preko 100.000 patrizana,patriota i komunista..? Nisu li se iskrcali u Grckoj..uradili isto preko 100.000 patriota, partizana i komunista. Nisu li pretci * DEVETOMARTIVACA*, propremali iskrcavanje *saveznika*.uradili bi isto kao u Italiji i Grckoj..(Noam Comski..u stvari sta to hoce amerika)

    ps. Comski nije *rvat* slobodno citajte !!

  27. Srpski folk u *izvozu*…?

    HVIDRA podnijela kaznenu prijavu protiv Lepe Brene – DORH ne reagira

    Još u srpnju HVIDRA je zajedno s još niz Udruga podnijela kaznenu prijavu protiv srpske folk zvijezde Lepe Brene zbog „utemeljene sumnje da je počinila kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i ono protiv Republike Hrvatske“.

    Uz kaznenu prijavu, HVIDR-a je priložila i DVD snimku nastupa Lepe Brene u četničkoj odori jer prema HVIDR-i Brena je time „davala podstrek ratnom zločinu koji ne zastarjeva“.

    Osim DVD-a, priložili su i niz medijskih napisa koji, sudeći prema svemu, ne idu u prilog slavnoj pjevačici.

    Naime, prema stavu HVIDR-e Brenin “nastup i pjevanje u lipnju ove godine u zagrebačkoj Areni duboko je povrijedilo slobodu i dostojanstvo građana kao i sve vrijednosti domovinskog rata na kojima je utemeljena Republika Hrvatska“.

    Predsjednik Udruge Ivan Pandža smatra da su Državno odvjetništvo kao i sva nadležna tijela dužni spriječiti propagandu protiv slobode i dostojanstva čovjeka i zaštititi vrijednosti Domovinskog rata jer su Brenine „izazovne i uvredljive izjave da joj se dokaže sudjelovanje u ratnom zločinu vrijeđale istinu“.

    Pandža je i stava da je „protivno hrvatskom državnom pravu i suverenitetu države da osobe koje su sudjelovale u neprijateljskom i ratnom pohodu, šire propagandu svojim javnim nastupima u Hrvatskoj“ pozvavši se pritom na amandman XIV američkog ustava koji brani javni rad osobama koje su pružale podršku njihovim neprijateljima“.

    – Nas Brena kao pjevačica ne zanima, već smo prijavu podnijeli zbog snimki koje su nam razni ljudi poslali a na kojima se ona propagirala tijekom rata pjevajući vojnicima tzv. Krajine. A cijela priča o njezinom ocu je neistina. Sad i Ceca skuplja potpise da pjeva.. naša država je vrlo čudna. Kako to da DORH još uvijek nije reagirao? Pa ako nisu nikoga optužili za Vukovar koji je sravnjen sa zemljom, ne očekujemo da će reagirati zbog jedne pjevačice – rekao nam je predsjednik HVIDR-e Ivan Pandža.

  28. Lune,16.o3.2011. 20:48
    What Uncle Sam really wants, Chomsky, Odonian, 1996. прочитао још
    тада, али са нама не налазим никакву везу. Потпуно је погрешна
    претпоставка да би то што су ” Савезници ” урадили грчким и
    италијанским партизанима, исто поновили и код нас, да су се искрцали. Читати, His finest hours, The War Speeches of Winston Churchil, by Graham Stewart,Quercus 2007. где покушава да објасни
    необјашњиво: да се Винстон Черчил окренуо против Четника, који су,
    барем номинално, кренули у борбу против 2 највеће пошасти 20.в.
    фашизма и комунизма, са истоветним циљевима које је имао и
    “демократски запад”, а према Титиним комунистима, једнако је
    објашњиво као и поступак “запада”(аустро-угарске у Земуну),према
    Проти Матеји Ненадовићу 1804.год.,када су одбили да пруже помоћ у
    баруту. Толико о ” Савезницима “. Иначе, слажем се са Вама, да
    “демократски Запад” много више мрзи комунизам него фашизам.

  29. Да се из једног тоталитаристичког политичког система ипак не може прећи у демократски (тј. анти-тоталитаристички) политички систем без класичне револуције и грађанског рата који је пратећа појава свих правих револуција управо нам ових дана на још једну годишњицу од усмрћивања др. Зорана Ђинђића – тадашњег премијера Републике Србије и председника тзв. „Демократске“ странке – потврђују његови страначки дијадоси и епигони. Да се у свим тоталитаристичко-једноумним политичким системима мора имати непогрешиви Фирер – „највећи син свих наших народа и народности“ – коме се цијела нација клања а који је наравно под „заштитом лика и дјела“ уверили смо се такође ових дана на промотивно-пропагандним феријама Ђинђићевих страначких наследника о „нашем највећем сину демократије“ – наравно, погодили сте о коме је реч. Ђинђићеви омладинци, „ДС – Југенд“, по Брозовој традицији да свет на омладини остаје, покушали су да изведу чак и један рециталски перформанс цитирајући (напамет) пророчанске мисли Великог Вође демократске револуције која је стожер нашег европског пута. За сада остаје да изнајме неког искусног Јову Капичића да их стручно увежба у рецитовању да не би правили и даље Смехотресну Олимпијаду пред ТВ камерама и милионским аудиторијумом на YouTube-у.
    У међувремену, док се једнопартијска и једноумна машинерија демонократске постСлобоумне Србије не ухода до савршенства Брозовог система, зарад очувања свијетлих демонократских петооктобарских традиција наше Народно-ослободилачке борбе за претварање Србије у Београдски пашалук и лихварску колонију западних финансијских хохштаплера, предлажемо и неколико конкретних и корисних мера за очување тековина демонократског НОБ-а а зарад издржавања на правој еуропској џади истинске демократије који је поплочао наш најдемократскији син за само три љета премијершиповања напаћеном Србијом након „Балканског касапина“ кога је ухапсио на кварно у току ноћи пљунувши на своју сопствену задату реч од 6. октобра 2000. г. да то неће да ради (сведоци су били генерал Перишић и Војислав Коштуница):
    • Да се др. Зоран Ђинђић од стране Дома Народне скупштине Остатака Републике Србије прогласи за „Нашег највећег сина демократије свих наших народа и народности“,
    • Да се од стране исте скупштине изгласа „Закон о заштити лика и дјела др. Зорана Ђинђића“,
    • Да се град Ужице преименује у Ђинђићево Ужице, Косовска Митровица у Ђинђићеву Митровицу а Врбас у Ђинђићев Врбас. У сва ова три Ђинђограда би се главни градски булевари и скверови (на швапском „плацеви“) преименовали у Ђинђо-плацеве и Ђинђо-авеније,
    • Да се у свим државним и јавним установама у главним холовима поставе Ђинђо-попрсја а у свим државним канцеларијама и школско-наобразбених институција обесе урамљени портрети др. Зорана Ђинђића (све фабрике су већ распродате странцима и домаћим тајкунима тако да није остала ни једна државна да се поноси портретом и попрсјем),
    • Да се др. Зоран Ђинђић промовише у почасног маршала „Демократске Војске Србије“ – ДВС (то је она војска која је сведена на ниво ватрогасног друштва уз укинуће обавезног служења војног рока),
    • Да се дан рођења др. Зорана Ђинђића нерадно прославља као државни празник – „Дан Демократије“,
    • Да се у родном месту др. Зорана Ђинђића, Босанском Шамцу, оснује кадровска партијска школа „Демократија über alles“ а за почасног директора школе именује Јошика Фишер – особни Ђинђићев френд из Франкфурта из књижаре „Карл Маркс“ у коју је Зоран радо свраћао као студент а у којој је радио Јошика а чије је искрено пријатељство зацементирано за време демократске НАТО акције „Милосрдни Анђео“ из 1999. г.,
    • Да се родна кућа др. Зорана Ђинђића у Босанском Шамцу реконструише и претвори у „Музеј демократије“,
    • Да се посмртни остаци „Нашег највећег сина демократије свих наших народа и народности“ свечано пренесу у новоизграђену маузолеј-„Кућу демократије“ неђе на Дедињу (може и тик уз „Кућу цвијећа“) и
    • Да се уведе институција „Демократске штафетне палице“ која би се након обиласка читавог Остатка Републике Србије свечано уручила на почасној бини Стадиона ЈНА доживотном Приједседнику Остатака Републике Србије – Борису Љубову Францетићу.
    Надамо се да ће ови конструктивни приједлози некако стићи и до Политбироа „Демократске“ странке и да ће се узети у разматрање на првом редовном засиједању ЦК.
    Дотле,
    „И пошље Ђинђе – Ђинђа!“

    Владислав Б. Сотировић
    http://www.crucified-kosovo.eu

  30. Potpisi protiv povezivanja Koštunice sa ubistvom premijera

    Demokratska stranka Srbije (D S S) počela je sakupljanje potpisa za peticiju kojom se javne ličnosti protive povezivanju lidera D S S-a Vojislava Koštunice sa ubistvom premijera Zorana Đinđića i kojom osuđuju, kako navode, prljavu medijsku kampanju protiv lidera te stranke
    Portparol D S S-a Petar Petković rekao je na konferenciji za novinare da je za jedan dan prikupljanja potpisa peticiju potpisalo 114 istaknutih ličnosti među kojima su akademici, profesori, pisci i dramski umetnici, sportisti i novinari.
    Reditelj Siniša Kovačević rekao je da se svake godine u martu, kada se Srbija sa pijetetom seća ubijenog premijera, jednoj “nazovi televiziji” omogućava da pravi emisije koje ne služe da se sačuva sećanje na Đinđića, već da se optuži Koštunica da je odgovoran za njegovo ubistvo i da se javnosti pokaže kako su autori bili bliski sa ubijenim.
    “Vojislava Koštunicu napadaju da je, praktično, lično naredio ubistvo Zorana Đinđića. Time pokušavaju da operu svoje biografije i da od javnosti sakriju da su učili da plivaju u bazenu u Šilerovoj ulici”, rekao je on.
    Kovačević je rekao da se na taj način guši sloboda javne reči, jer je Koštunica optužen da je organizator Đinđićevog ubistva samo zbog toga što je kritikovao njegov način vladavine.
    Profesorka Univerziteta u Beogradu Mirjana Vasović rekla je da svi građani imaju razloga da se boje kampanje koja se vodi protiv Koštunice, jer se svaki slabi režim ponaša kao “ranjena zver” koja pokušava da kriminalizuje svaku političku aktivnosti i da na kršenje zakona ne reaguje kaznom nego odmazdom.
    “Ako neki građanin ne plati račun za struju od 1.000 evra, oni mu uzmu stan od 100.000 evra, ako opsuje komšiju, oni ga optuže za govor mržnje”, rekla je ona.
    Ona je ocenila da je ta neselektivna represija veoma nalik pravdi koja se sprovodi u Haškom tribunalu i koja je slična principu iz romana Ive Andrića “Prokleta avlija”, po kojoj je kriv svako ko se nađe u toj instituciji.
    Prema njenoj oceni, pozadina ubistva premijera treba da se istraži ali ne samo politička, već i kriminalna.
    “Zašto su za tri dana srušili objekat u Šilerovoj ulici? Zašto nisu uzeli uzorak DNK pa da vidimo, možda se baš Vojislav Koštunica a ne Čedomir Jovanović kupao na bazenu kriminalaca”, rekla je ona.
    Peticiju kojom se osuđuje, kako se navodi, kampanja protiv Koštunice do sada su potpisali akademici Matija Bećković, Milorad Ekmečić, Bata Mihajlović, Kosta Čavoški, Čedomir Popov, Dragoslav Mihailović, Milovan Danojlić, zatim pisac Brana Crnčević, mitropolit Amfilohije, novinari Ljiljana Smajlović, Svetlana Vasović Mekina, Slobodan Reljić, Željko Cvijanović i drugi.
    Peticiju su potpisali i bivši sportisti Zoran Sretenović, Milutin Šoškić i Dušan Savić, pevačića Slađana Milošević, glumci Tanasije Uzunović i Ivana Žigon i drugi.

  31. Ово што, више шалећи се, пише госп.Владислав Б.Сотировић, могло
    би да буде ближе истини, од многих озбиљних напора.Ја сам више
    пута наилазио на “натукнице” да је Борис Тадић у блиским родбинским везама са Витезом Јуром Францетићем, али их нисам
    узимао превише озбиљно, сматрајући их само румором.А ако је тачно,
    онда ово “витешко” понашање Бориса Тадића постаје лакше објашњиво,
    и потврђује блискост Титиног комунистичког, и Павелићевог фашистичког покрета, у погледу решавања српског националног питања
    на Балкану.Методи су им били донекле различити(у Павелића, Србе на
    врбе, а у Тите, Србе на Србе), али су резултати прилично слични.

  32. Свима је јасно ко стоји иза убиства Зорана Ђинђића осим Чеди.Па зар из његовог последњег интервијуа се не види да је његов цињ био у супротности са “националним интересима светских полицајаца”- ту је крај,више нам ниси играч по вољи…

  33. Sramni, B92, danas je intervjuisao nekog Libijca, ugodno smestenog u Beogradu, koji kao Djindjic i njegovi EeUropejci, blagosilja NATO udare na njegovu zemlju. Beogradski *krug dvojke*, ne bi smeo da daje utociste,teroristima i pucistima, da se obavestajno-spijunski, svrsta va na stranu NATO, i organizuje *paljenje skupstine u Libiji*, mesa u unutrasnje poslove Libije, Rumunije, Ukrajine,Belorusije..veliki je to zalogaj za malu Srbiju. Jer, kako rece Gadafi, stace u ocaju od okupacije na stranu Al Kaide…koja vec smrdi na Kosmetu, raskoj..i slicno, ni *komsije* iz BiH, nisu imune na nekakve vehabije i slicno.

  34. Vlado Simsic..?

    Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.

    Pavelić i Stojadinović su u hrvatskoj i srpskoj emigrantskoj štampi branili ovaj sporazum kao anti-komunistički savez (obe emigracije nisu priznavale legalnost Titovog režima u Jugoslaviji), i kao novi srpsko-hrvatski sporazum koji je trebao da zameni zastareli Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine.
    [uredi]

  35. Sporazum Pavelić-Stojadinović je proizveo žestoke negativne reakcije od strane hrvatske (ustaške) emigracije, srpske političke emigracije i Titovog komunističkog režima u Jugoslaviji. Ustaška emigracija je žestoko kritikovala svoga bivšeg poglavnika zbog pregovora sa Stojadinovićem, a pogotovo zbog odustajanja od reke Drine kao (po njihovom uverenju) istorijske granice Hrvatske (jedna od starih ustaških krilatica je bila “Sve do Drine!”). Pavelićevo prepuštanje delova Srema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji je u ustaškoj emigrantskoj štampi upoređivano sa Pavelićevim prepuštanjem delova Dalmacije Italiji 1941. godine (potez koji je od strane tvrdog krila ustaškog pokreta takođe smatran nacionalnom izdajom). Pavelić i Stojadinović su oboje proglašeni za nacionalne izdajnike od strane ustaških sledbenika i srpskih političkih krugova u iseljenju, dok je Titov jugoslovenski režim odbacivao značaj sporazuma kao “račun bez krčmara”, ističući da Pavelić i Stojadinović nisu više predstavljali nikoga. Vesti o ovome sporazumu su bile potisnute od strane državnih sredstava informisanja u samoj Jugoslaviji.

  36. Danas je godisnjica, NATO izivljavanja na SRJ…
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    Kopnene trupe uskoro u Libiji?

    Šokantna izjava – Britanski ministar odbrane Nik Harvi priznao da će za obaranje režima Moamera el Gadafija možda biti potrebne i kopnene snage, što prevazilazi okvir Rezolucije 1973 Saveta bezbednosti UN. Pojedine diplomate predviđaju da bi rat u Libiji mogao da traje i do 30 godina
    1
    Zvaničnici koalicionih snaga nemaju predstavu o tome koliko bi vojno angažovanje protiv libijskog lidera Moamera el Gadafija moglo da traje. Britanski državnici, međutim, strahuju da bi rat mogao da potraje čak 30 godina, kao i da će možda biti potrebno uvesti kopnene snage.

    Prema pisanju „Dejli mejla”, ministar odbrane Britanije Nik Harvi nije mogao ni približno da proceni koliko će trajati angažovanje njegove vojske u Libiji.

    – Ne znamo da li će se ovo završiti pat pozicijom. Ne znamo da li će Gadafijeve snage brzo biti uništene. Pitajte me ponovo za nedelju dana – izjavio je Harvi.

    On je priznao da će za poraz pukovnika Gadafija možda biti potrebne i kopnene trupe. Podsećanja radi, Rezolucija 1973 Saveta bezbednosti UN ne odobrava invaziju na Libiju, već sprovođenje zone zabrane leta nad tom zemljom radi zaštite civila.
    A

    Troškovi više od milijardu $

    Uspostavljanje zone zabrane leta iznad Libije moglo bi da košta zapadnu koaliciju više od milijardu dolara, ukoliko operacija bude potrajala duže od dva meseca, ocenjuju stručnjaci za pitanja bezbednosti.

    Analitičar američkog Centra za strateške i budžetske procene Zak Kuper smatra da bi troškovi uništavanja libijske protivvazdušne odbrane mogli da iznose između 400 i 800 miliona dolara.

    – Nedeljni troškovi patroliranja, od momenta kad ta zona bude uspostavljena, bili bi između 30 i 100 miliona dolara – rekao je Kuper.

    Preskupo ratovanje

    – Narednih nekoliko dana pokazaće nam šta ćemo dalje da radimo. Mislim da je stvar interpretacije kad kopnene trupe postaju okupaciona sila i mislim da nije produktivno da o tome spekulišem – naveo je Harvi, koji je pre nekoliko dana izjavio i da je Moamer el Gadafi legitimna meta napada koalicionih snaga.

    „Dejli mejl” navodi da Britaniju angažovanje u Libiji košta šest miliona funti dnevno i da će obaranje Gadafijeve vlasti biti preskupo ukoliko se oduži. Stoga, zaključuju novinari, da bi se dobilo na vremenu, biće potrebno angažovanje kopnenih trupa.

    Konzervativni političar Rori Stjuart, bivši diplomata, koji je bio zamenik guvernera jedne iračke provincije posle rata, upozorio je da bi Britanija mogla da bude uvučena u rat dug 30 godina na Bliskom istoku.

    – Podržavam uspostavljanje zone zabrane letenja nad Libijom, ali to bi mogao da bude maraton dugačak i 30 godina, jer je region veoma komplikovan – naveo je Stjuart.

    Izjave britanskih zvaničnika došle su nakon govora libijskog vođe Moamera el Gadafija, koji se preksinoć pojavio u javnosti prvi put od početka vojne akcije Zapada u Libiji. Gadafi je sa ruševina njegove rezidencije „Bab al Azizije” u Tripoliju, uništene pre tri dana u koalicionom bombardovanju, poručio svojim pristalicama da se neće predati i da će na kraju pobediti.

    Poziv na džihad

    U govoru od tri minuta koji je prenosila državna televizija on je istakao da je u toku novi krstaški rat, koji su krstaške zemlje pokrenule protiv islama i da bi sve muslimanske vojske trebalo da mu se pridruže.

    – Neće nas terorisati! Smejemo se njihovim raketama. Nećemo se predati, porazićemo ih. Spremni smo da se borimo, bez obzira na to hoće li rat trajati kratko ili dugo – rekao je Gadafi.

    On je dodao da Libijci vode međunarodni rat protiv imperijalizma, protiv tirana.

    – Ostajem ovde, moj dom je ovde, ostajem u svom šatoru – rekao je Gadafi dok su pristalice mahale zelenim zastavama.
    3
    Neću se predati. Pobediću na kraju u ovom krstaškom ratu … Moamer el Gadafi
    S druge strane, američka državna sekretarka Hilari Klinton izjavila je juče da Gadafi istražuje mogućnosti da dobije azil. Ona je za ABC njuz navela da je čula da Gadafijevi ljudi kontaktiraju one koje poznaju širom sveta u Africi, na Bliskom istoku, Evropi, Severnoj Americi i pitaju ih šta da rade i kako da se iz svega izvuku.

    U međuvremenu, sukobi između Gadafijevih pristalica i protivnika i dalje se nastavljaju, dok zapadna koalicija iz vazduha bombarduje ciljeve u Libiji. U Misrati, koja je u rukama Gadafijevih protivnika, vodili su se žestoki sukobi, a s obzirom na to što je grad već nekoliko nedelja pod blokadom, nedostaju hrana, voda i lekovi. Slična situacija je i u Adždabiji, gde nijedna od dve strane nije dovoljno snažna da drži grad pod svojom kontrolom.
    KRAJ

    Haos – Niz problema prati saveznike tokom vojne akcije „Odisejeva zora” u Libiji

    Zapadna koalicija doživljava peh za pehom

    Koalicija koju predvode SAD, Britanija i Francuska suočava se sa problemima u Libiji. Američki avion F-15 pao je pre dva dana zbog mehaničkog kvara, četiri borbena aviona Katara umalo su se srušila u more jer su ostala bez goriva, a britanskoj mornarici ponestaje krstarećih raketa.

    Takođe, Amerika, koja komanduje operacijama, najavila je da će se povući za nekoliko dana, čim NATO bude spreman da preuzme komandu. Međutim, u Alijansi ne postoji saglasnost o preuzimanju komande, a tome se najviše protive Nemačka i Turska. Članice NATO ipak su se dogovorile da pošalju vojne brodove da patroliraju duž obale Libije, kako bi osigurale sprovođenje embarga UN na uvoz naoružanja.

    Britanski mediji javljaju da bi njihova mornarica mogla da ostane bez „tomahavka”, nakon što je ispaljena petina arsenala na Libiju. Izvori iz ministarstva odbrane navode da je u proteklih četiri dana do 12 projektila ispaljeno sa podmornice, što znači da je britanska mornarica iskoristila do 20 odsto od ukupno 64 „tomahavka”.

    Četiri katarska aviona koja su se pre dva dana uputila ka Libiji skrenula su sa puta i umalo pala u more zbog nedostatka goriva. Piloti su odbili da slete na Kipar, kako je bilo planirano, već su nastavili dalje i skoro ispraznili rezervoare. Morali su hitno da slete na grčko ostrvo Krit, pre nego što su se pridružili koalicionim avionima.

  37. Текст о Зорану Ђинђићу је изашао у Гардијану 14. марту 2003.

    Са свих страна стижу почасти убијеном српском председнику, председник Буш предводи у похвалама за његов „снажан руководећи пример“, док га канадска влада уздиже као „гласника демократије“, а Тони Блер се диви његовој енергији коју је посветио „реформисању Србије“.

    Посмртнице у западним новинама га готово једногласно називају бившим студентским лидером који је храбро водио побуну против тиранина-диктатора, да би коначно успео да преусмери своју земљу ка новој демократској ери.

    Али иза ове „СNN“ верзије светске историје, стварна каријера Зорана Ђинђића изгледа доста другачије. За све оне који се данас уједињују против Западне „доктрине смене режима“ важно је да запамте да Ирак није прва земља где су Америка и остале Западне земље спровеле промену режима који се није уклапао у њихове стратешке циљеве. Пре три године је „дошао ред“ на југословенског председника Слободана Милошевића.

    У својој недавно објављеној биографији Милошевића, Адам ЛеБор открива како је Америка напунила цегере српске опозиције са 70 милиона долара, приликом организовања пуча против Милошевића 2000-те. По личном наређењу Мадлен Олбрајт, посебно је формирано, у оквиру америчке владе „Субверзивно одељење за Југославију“, да би се бавило организовањем „спонтаног дешавања народа“, које ће евентуално резултирати у рушење Милошевићевог режима.

    У исто време, постоје докази да су организоване криминалне групе, под контролом Зорана Ђинђића и надзором америчких обавештајних служби, извршиле серију атентата против кључних сарадника председника Милошевића, попут министра одбране Павла Булатовића и Жике Петровића, директора ЈАТ-а.

    Када су коначно „Слобо“ и његови социјалисти свргнути са власти, Америка је почела са „реформом“ владе у Београду онако како је то најбоље служило америчким интересима. Новог председника Коштуницу, „сви“ су дочекали са букетима цвећа, али Зоран Ђинђић- „човек америчке владе“, је био тај који је контролисао полуге власти- и у томе сигурно није разочарао своје Вашингтонске спонзоре.

    Први приоритет му је био да почне програм „економске реформе“- у ствари спровођења „новог економског светског поретка“ распродајом „будзашто“ државних ресурса Југославије западним корпорацијама. Тада је још увек, преко 70,000 Југословенских предузећа било у друштвеном власништву, и већина је била под управом радника и руководећих комитета, са свега 5% приватног капитала. По закону нико није могао да прода више од 40% имовине предузећа, 60% је остајало увек под контролом радника.

    Ђинђић је кренуо убрзаном акцијом да измени те законе, тако да је велика распродаја државних ресурса ускоро могла да почне. Након две године, у току којих су хиљаде друштвених предузећа распродате у бесцење, углавном корпорацијама из Западних земаља које су учествовале у бомбардовању Југославије 1999, (у форми извештаја Светске Банке) почели су да стижу хвалоспеви Ђиђићу и његовом „укључивању међународних банки у српски приватизациони процес“.

    Али овде нису били у питању само национални ресурси за које је Ђинђић добио наређења да их распрода. Дошло је време да се и Милошевић лично уклони, и то за награду од 100 милиона долара; без обзира што је уклањање Милошевића представљало легално киднаповање и директно кршење важећих југословенских закона- чак су у ту сврху послали у Београд авион Британског ратног ваздухопловства да пребаци Милошевића у амерички финансиран суд у Хагу, где му је суђено у монтираном процесу.

    Када такав „човек“ (Ђинђић) распрода националне ресурсе своје државе, свог бившег председника и своје најјаче политичке противнике, шта му је друго преостало да прода? Своју земљу? У јануару ове године, Ђинђић је управо то и урадио. Упркос противљењу већине грађана своје земље, западни „весник демократије“ је поступио по налогу „међународне заједнице“, и након 74 година постојања, је избрисао државу Југославију са политичке мапе света. Стратешки гол такве акције је било успостављање шаке слабих и завађених западних протектората, што је под Зораном Ђинђићем успешно остварено.

    Понекад, и најбоље извршени планови могу да подбаце. Упркос Западним изливима жалости- за Ђинђићем ће у Србији туговати само мањина. За велику већину Срба он ће остати упамћен као велеиздајник који се „обогатио“ распродајом властите земље, и то онима који су против те земље водили тако дивљачки рат, пре свега неколико година. Ђинђићеве „хваљене“ реформе су једино успеле да доведу до повећања цена свих комуналија, незапослености преко 30%, паду зарада преко 20% и резултирале су у то да данас две трећине Срба живе испод границе сиромаштва.

    Још увек је нејасно ко је испалио хитац који је усмртио Ђинђића. Највероватније да је и то била подземна мафијашка операција; његове везе са подземљем су му коначно дошле главе. Али, ма колико то звучи сурово, данас је пуно оних у Србији који би драге воље повукли „тај обарач“. Приликом моје задње посете Београду, био сам запрепашћен, не само са поражавајућом економском кризом, него и са нивоом мржње према Ђинђићу, коју је скоро свако отворено показивао у контакту са мном. Ђинђићева је популарност у то време, према статистичким истраживањима, пала испод 10%.

    Лекција коју можемо да научимо на примеру Србије, а која важи за Западне „организаторе“ промена режима широм света, је веома проста. Ви можете да ломите народну вољу нехуманим санкцијама, да их засипате бомбама. Можете чак, ако желите, да силом рушите њихове владе које вам не одговарају, и да им након тога наметнете вашу вољу доводећи на власт једног Хамида Карзаиа, генерала Томи Франкса, или да поставите Зорана Ђинђића да имитира „царског конзула“. Али немојте да се заносите, да можете да натерате те понижене народе, да свим тим „царским конзулима“, на крају за „све то“ још и одају пошту.

    Превод: Миодраг Новаковић

  38. Djindjic, preotima DS od Micunovica i kaze…*prezervativ se posle prve upotrebe baca*..* kome je do postenja neka ide u crkvu*..a, velike misli filozofa, sukljaju ko iz rukava..*radnik nema pravo na rad*…* Beograd ce da bude skup grad, ko nemoze da zivi, neka se vrati odakle je dosao na selo*..*RTB Bor..bakra nema, mozete da pravite nogare za stolice*..*SRJ treba bombardovati dok vlast ne popusti*..itd, itd, itd

  39. nikako NE SME DA POSKUPI – ŠIROM SRBIJE kupuju se i jedu VEKNE OD PRETHODNOG DANA
    Srbi u redu za bajat hleb

    To je Srbija – Vekne od juče prodaju se po ceni od 10 do 25 dinara u Prokuplju, Gornjem Milanovcu, Leskovcu, Sremskoj Mitrovici, Pirotu, Valjevu, Zrenjaninu, Kikindi, Subotici i Vrbasu… Ministar trgovine Dušan Petrović: Spremne konkretne mere za zaštitu svih građana

  40. Deo Beograda u kome zivim vec danima prodaje posle 22casa vekne koje ostanu tako da je guzva neminovna ,pitam se dokle idu horizonti ove demokratske vlasti ?nije daleko vreme guzvi na kontejnerima ako ova kriza nerazumne politike prema sopstvenom narodu potraje .Privatnim tajkunima je omoguceno isplacivanje licnih dohodaka na godisnjem nivou tako da su radnici ostavljeni na milost i nemilost i poslodavca i drzave gde je tu obican gradjanin, koga stiti? dali je to taj put u evropu sa samo jednim ciljem unistiti razum i svest obicnog coveka ,poniziti i degradirati licnost .U koliko se nesto konkretno ne preduzme preti katastrofa sirokih razmera.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *