Srbija posle Putina

Piše Dragomir Anđelković

Poseta ruskog premijera prošla je u ružičastom svetlu, ali reči lete a dela ostaju. Ostaje nam da vidimo da li će srpski režim iskoristiti šansu da u saradnji sa Rusima poveća snagu i ulogu Srbije

Gotovo u svakoj šali ima bar zrno istine, a nekada su one i u potpunosti istinite. Takva je dosetka koju je plasirao jedan američki satiričar, ustvrdivši da je vođenje spoljnih poslova vid knjigovodstva. Drugim rečima, svaka od strana uključenih u međunarodnu saradnju pedantno sabira i oduzima šta daje, a šta dobija. To ne znači da među spoljnopolitičkim „računovođama“ ne mogu da postoje i tople emocije. One su dobra podloga za interesnu saradnju, ali posao je posao. Zato „priču“ o Putinovoj poseti Beogradu – pogotovo što je ovih dana njoj posvećeno mnogo pažnje – valja usredsrediti na ono šta Rusi žele od Srba, a Srbi od Rusa, i kuda nas to vodi.

NATO IGRARIJE
Često se čuje da je za Moskvu problem ako Srbija uđe u NATO. To je samo delimično tako. Rusima je u vojnom pogledu to nebitno; zbog nas taj pakt neće ojačati. Štaviše, mnogi stručnjaci smatraju da je bio delotvorniji dok su ga činile samo države tzv. „Stare Evrope“, a da ga je sadašnja „istočna“ heterogenost oslabila. Još kada se NATO papazjanija dodatno dopuni sa nama – pa mi, Hrvati i Albanci počnemo inadžijski da se svađamo unutar atlantskih struktura – u Moskvi bi mogli veselo da se smeju. Ipak, Rusija je protiv ulaska Srbije u NATO. Zašto je tako?
Stupanje naše zemlje u Severnoatlantski savez imalo bi simbolički efekat. Bilo bi nastavljeno širenje NATO-a na istok, a Rusiji je bitno da se taj trend ne prelije na postsovjetski prostor. Drugo, rusko javno mnenje, koje zdušno podržava Srbe (mnogo više je prosrpsko nego vlast), bilo bi uvređeno pristupanjem Srbije NATO-u. Bugarska je to učinila, ali od Rusije nije očekivala aktivnu podršku za očuvanje teritorijalnog integriteta, što Srbija traži, kao i potporu za Republiku Srpsku. Zbog rezignacije javnosti, Moskva, verovatno, ne bi drastično promenila svoju politiku, ali bi se osećala neprijatno. Mnogi bi joj unutar Rusije poručivali da je izigrana, odnosno bio bi narušen imidž njene pragmatične, odmerene ali efikasne, spoljne politike.

EVROPSKA BEZBEDNOST
Neutralnost Srbije ide i naruku ruskom predlogu novog modela evropske bezbednosti, koji je po nekim mišljenjima za Moskvu najvažnija spoljnopolitička inicijativa. Kremlj je 2009. godine, kao osnov za dalju razradu, predložio nacrt „Ugovora o bezbednosti u Evropi“. Ključni deo UEB-a predviđa da države koje ga potpišu ne preduzimaju aktivnosti koje ugrožavaju bezbednost drugih potpisnica, odnosno da članice vojnih saveza preuzmu obavezu da insistiraju da oni poštuju teritorijalni integritet i suverenitet drugih zemalja.
Predlog ne ignoriše postojeće vojne paktove u Evropi (NATO i ODKB – „ruski“ odbrambeni savez), već ih zajedno sa neutralnim zemljama uklapa u celovit sistem zasnovan na poštovanju međunarodnog prava. Jer, namera mu je da se prevaziđu, a ne prodube konfrontacije. Ni Rusiji, ni EU, a sigurno ni Americi – iako to, od ostrašćenog nastojanja da uspori rušenje tzv. „novog svetskog poretka“, u punom obimu ne shvata – to nije u interesu.
Rusiji je od značaja da se i Srbija u svojstvu vanblokovske zemlje uključi u razradu UEB-a, a ne da ona, pošto je on aktuelizovan, uđe u NATO. Putin sigurno nije došao u Beograd da nam samo to kaže, ali daleko je od toga da je pitanje atlantskih integracija nebitno kao što se u našim medijima neretko tvrdi. Tim pre što od našeg odnosa prema NATO-u i UEB-u, kao i drugim pitanjima bitnim za Ruse, u nemaloj meri zavisi i ruski stav prema onome do čega nam je stalo.

ENERGETSKA GEOPOLITIKA
Rusima je važno da Srbija promeni odnos prema njihovom kapitalu. Naravno, pogotovo u uslovima krize Beogradu je drago da se pojave ruski investitori, ali Moskvi je stalo da njima – kao na primer ranije Austrijancima – bude širom otvoren i bankarsko-finansijski sektor. U Srbiju nameravaju da dođu relevantne ruske banke i osiguravajuća društva, a i dalje je aktuelno preuzimanje neke srpske banke. To naravno ima veze i sa ruskom energetskom geopolitikom.
Pored neosporne izgradnje „Južnog toka“, ulaganja u gasno skladište i NIS, Rusima je bitno da, na ovaj ili onaj način, uđu u Elektroprivredu Srbije. Pored ekonomskog interesa Moskve, stvar je i u tome što bi Srbija, svestrano energetski povezana sa Rusijom, sa njom razvila mnogo čvršće strateško partnerstvo nego sa SAD, kada bi kojim slučajem ušla u NATO. Psihološki i svaki efekat toga bi, naravno, bio mnogo veći ako bi naša zemlja ostala neutralna.
Rusima je svakako interes da, na sofisticiran način prilagođen našoj lokaciji, Srbija bude podstaknuta da što potpunije uđe u rusku energetsko-ekonomsko-političku sferu. Zbog toga je Putin došao u Beograd, kao što je boravio u Ljubljani radi toga da Slovenija, na način prilagođen njoj, bude povezana sa tom sferom. Razume se, u kontekstu toga, Rusima je bitno da gde god za to postoje poslovni interesi bude produbljena privredna saradnja kako sa Srbijom tako i Slovenijom, odnosno da ruska strana bude uključena u važne infrastrukturne projekte u našoj zemlji (npr. rekonstrukcija železničke mreže). Jasno, Rusi su zainteresovani i da Srbiji prodaju sve što ona namerava da kupi, a oni mogu da ponude, a to je nekoliko lovaca neophodnih za dugoročnu kontrolu vazdušnog prostora.

SRPSKA STRANA MEDALJE
Da pređemo na srpsku stranu terena. Nama je u interesu da dobijemo što potpuniju podršku Rusije u vezi sa zaštitom nacionalnih interesa, gde god je Moskva spremna da nam je pruži. A spremna je to da čini u vezi sa KiM i RS, dok to uglavnom nije voljna da radi – a tako je bilo i za vreme prethodne, mnogo nacionalnije vlade – kada su u pitanju Hrvatska (gde ruska diplomatija nikada ozbiljno nije ni postavila pitanja statusa prognanih Srba) ili Crna Gora. Rusija, nezavisno od Srbije, ima svoje račune u nekadašnjoj srpskoj Sparti, a u kontekstu nastojanja da gradi postameričku Evropu na temelju saradnje sa Nemačkom, Hrvatsku tretira kao zonu njenog uticaja. Uz to, neće ni da se zamera kada direktno nije zainteresovana, ma koliko se radilo o maloj ali nacionalno vrlo samosvesnoj državi. U svemu značaj ima i tradicionalno prisustvo ruskog obaveštajnog faktora u Hrvatskoj, odnosno lične veze i simpatije proizašle iz toga.
Da skratimo priču, daleko je od toga da smo za Mosku zenica oka, ali je na nekim za nas veoma važnim državno-nacionalnim poljima – iz interesa, ali i načelnih simpatija prema nama – spremna da nas podrži i više nego što se aktuelna vlast usuđuje da to zatraži. Uz to, i objektivno nam odgovara što veće prisustvo ruskog kapitala. Režim, opterećen evroatlantskim snovima i obavezama prema onima koji su mu pomogli da se ustoliči, gledao je da to izbegne dok god se nadao da će kapital stići sa druge strane. Sada je i njemu jasno da se to neće desiti, a zemlji su neophodna sveža sredstva, i otvaranje realnih poslovnih perspektiva, kao što je opsežno angažovanje srpske građevinske operative u vezi sa grandioznim pripremama za olimpijadu u Sočiju (2014) i Svetsko prvenstvo u fudbalu koje će 2018. godine biti održano u Rusiji.
Što se tiče energetike, svakako bi bilo lepo kada ne bi toliko zavisili čak ni od prijateljske Rusije. No, niko drugi nam realno ne nudi da preko nas pređe magistralni gasovod, niti je spreman na takvu naftno-gasnu saradnju koja bi nas u tom pogledu učinila liderom na postjugoslovenskom prostoru i relevantnim faktorom u jugoistočnoj Evropi. Na stranu što nije isto da li nam je energetsko-strateški partner neko ko je priznao tzv. „državu Kosovo“ ili onaj ko je na strani naše celovitosti.

ISTERIVANJE NA ČISTINU
Dolazak Putina u Beograd prilika je da naši zvaničnici o svemu rečenom razmisle,  te da prekinu da traće naše vreme. Vašington nam je – sa organizovanjem ekonomskog Samita jugoistočne Evrope u Baltimoru, na način da je Kosovo, i po cenu izostanka naše zemlje, tretirano kao država – po stoti put demonstrirao kakvu Srbiju želi. A to je Srbija koja igra, čak i samosakateći se, kako on svira, a za to osim iluzija ništa ne dobija. Srbiji – u cilju podsticanja njene pune kooperativnosti (čitaj dizanja ruka od KiM) tokom aktuelnih pregovora sa Prištinom – Evropski poverenici Amerike poručuju da je čak realno da do kraja ove godine ne postanemo ni kandidat za EU.
To je na neki način dobro jer samožive vlasti, kojima pre izbora treba neki uspeh, nagoni da povedu izbalansiranu politiku prema Rusiji. Znači, za očekivati je da budu spremnije da bez okolišenja uđu u sklapanje i realizaciju obostrano korisnih, energetskih, finansijskih i političkih aranžmana. A iako ne bi trebalo praviti prekomernu pompu od toga, te umesto evroatlantskog sanjati evroazijski san, oni su realni i Srbiji nose znatnu korist. No, posle rečenog ipak treba napraviti malu ogradu.
Moguće je da aktuelna vlast ponovo igra spoljnopolitički poker. Kao što se setila Rusije i Kine, stubova srpske spoljne politike, kada su 2009. godine zapeli pregovori sa MMF-om, a potom je iskamčivši šta je htela ponovo gradila samo onaj evropski stub. U sredu su potpisani neki sporazumi, izrečene visokoparne fraze, „potvrđeno“ strateško partnerstvo između Srbije i Rusije, ali to je sve moguće prenebreći. Pogotovo kada vlast i nije baš pupčanom vrpcom vezana za KiM. Međutim, mislim da se to neće desiti. Verovatno je i ona, dosadašnjim potpunim potcenjivanjem od strane Zapada, podstaknuta da koliko-toliko povede Srbiju putem koji je u skladu sa interesima nacije i globalnim geopolitičkim kretanjima.

REČI ILI DELA?
Putin je uverio oficijelni Beograd i srpsku javnost da će projekat „Južni tok“ biti realizovan, te da Rusija istinski nudi Srbiji ruku radi mnogo potpunije ekonomske i političke saradnje. Učinjeni su i neki konkretni koraci u smeru kojim treba da se uputimo kako bi ojačali ekonomsku moć i unapredili geopolitički značaj, čak i sa stanovišta evropskih integracija. Sada smo suviše orijentisani na EU, a to nas neće brzo odvesti ni u Uniju. Pre ćemo dospeti u nju, ne ulazeći u to da li nam se tako nešto isplati, ako sa drugih strana nismo ekonomski i politički izolovani.
Ugledni američki general L. Norster  (1907-1988), svojevremeno je rekao: „Spoljna politika ne može da ima veći autoritet i delotvornost od sile koja stoji iza nje.“ Nesumnjivo je tako, a mi saradnjom sa Rusijom radimo u prilog podizanja naše ekonomske i svake druge sile. Moskva – kao što je slučaj sa Vašingtonom – ne želi da nas pretvori u svoj vojno-politički satelit ili da ugrozi naš teritorijalni integritet. Otuda, Rusija i nema nameru da nas radi toga oslabi, već nam pruža šansu da na način kompatibilan njenim interesima ojačamo.
Mi nekada mislimo da nam Rusija ne pomaže dovoljno, ali ona bez glorifikovanja njene uloge ipak radi u prilog mnogih naših interesa, a ne nanosi nam nikakvu štetu, što SAD svesrdno čine. A da li će i aktuelni režim – tako što će u svim segmentima učiniti ruski kapital jednakim zapadnom, odnosno, na način koji nas ne ugrožava uvažiti ruske spoljnopolitičke interese – povesti odgovorniju nacionalnu politiku, i tako prestati da ide naruku onima koji nam nisu prijatelji, ubrzo ćemo videti. Poseta ruskog premijera prošla je u ružičastom svetlu, ali reči lete a dela ostaju. A više puta smo se već opekli o ono što je režim učinio. Nadam se, jer vlastodršci imaju sve manji manevarski prostor, da ovaj put neće biti tako i da je Jeremić bio u pravu kada je izjavio da će Srbija biti jača posle Putinove posete.

4 коментара

  1. Nasa vlast,dupolizci zapadnjaci,izvestavaju preko Medija da je postignut sporazum o Juznom toku,i da se Rusija ne protivi ulasku Srbije u Uniju,a reci ne smeju progovoriti da je Rusija izricito protiv ulaska Srbije u Nato. O tome je jedino Radikal Dragan Todorovic obavestio javnost,pa su mu zato i sklonili kameru kad se Putin rukovao sa njime,da bi kamera odmah posle rukovanja vratila kadar tamo gde, po njima, treba. Oni stvarno,vlast,misle da smo glupi i da ne znamo njihove mutne radnje. Sto nas vise pokusavaju gaziti Mi smo jaci,a kad se to gazenje okrene u suprotnom pravcu ne treba se zaliti. Toliko su ogrezli u neljudskosti,nepostenju,lazima,da ih ni Gospod ne moze odvratiti od toga! Nije uzalud receno”ko krene djavoljijem putem obecao se njemu do veka”!

  2. Љубомор

    Да би се нека повољност искористила треба памети. Ко у то верује превелики је оптимиста. ОВОМ РЕЖИМУ НЕМА ПОВРАТКА И ОТРЕЖЊЕЊА.

  3. Očekivati dela od aktuelne vlasti i njenih satelita Čanka,Čede, Vuka,Dačića,evropskog Nikolića…, je iluzija.
    Boris Tadić je svojom politikom ugrozio opstanak srpskog naroda i države na Balkanu,nikada nismo bili bliži da postanemo evropski Kurdi.Srbija je ekonomski najzaostalija država u Evropi, dobrim delom zahvaljujući Tadićevim prijateljima iz NATO pakta koji su uništili što su hteli.Tadić je nastavio gde je NATO stao, njegova dostignuća su “I Kosovo I Evropa” i naravno statut Vojvodine kao potencijalno žarište novih sukoba i intervencije NATO pakta na teritoriji Srbije, status srpskog naroda u ex SFRJ je egzemplar “mudre politike Tadića”.
    Zašto Srbi gledaju u Rusiju i g-dina Putina kao jedini spas, Rusija je bila u sličnoj situaciji sa Jelcinom, šta može jedan lider , patriota da uradi to pokazuje g-din Putin, zato ga i poštujemo, volimo i cenimo.
    Sve dok srpski narod ne shvati gde plovi Tadićev brod nama nema spasa,Putin je svoje rekao, čak eksplicitno, na srpskom narodu je da odlući, spinovanje javnosti preko režimskih medija će se nastaviti agresivnije u korist “evropske Srbije”, indikator raspoloženja srpske javnosti je doček g-dina Putina na stadionu Marakana ali i opomena neprijateljima Srbije da ne biraju sredstva za svoje projektovane prljave globalističke ciljeve.Sve dogovoreno i usaglašeno je mrtvo slovo na papiru, tu je Šutanovac i ekipa da nas dokusuri, nije daleko!

  4. Sastav, struktura i način organizovanja svedoči čak i kad bi aktuelna vlast htela zaokret politike prema realizaciji srpskih interesa zaokret nebi bio moguć. Planska politika uništavanja privrede Srbije dovela je do stanja koje samo promena te vlasti može menjati:
    – najveći broj zaposlenih je u državnom ili paradržavnom sektoru (policija, zdravstvo itd, ali i svakojakim agencijama, parabankarskim strukturama, menadžmentima, nevladina udruženja…). Veliki broj zaposlenih je po partijskoj liniji, služi za ojačavanje tako dobijenih struktura ne zavisi od kvaliteta i učinka u deklarisanom zanimanju ali zavisi od poslušnosti poslodavcu.
    – perpetum mobile dobijen ovako može se finansirati jedino od prodaje resursa teritorije uključno i stanovništva i od zaduživanja države a jedini stvarni učinak za šta je navedeni aparat sposoban je destrukcija svega vezanog sa Srbe i Srbiju,
    – na kraju ako uzmemo u razmatranje biografije i onih u vlasti i onih u „senci“ te vlasti brzo osetimo onu jezu koju osećamo u podzemnim, mračnim grobnicama srednjevekovnih pogroma veštica…
    Ne ova vlast ne može ništa korisno učiniti za Srbiju (ni u saradnji sa Rusijom, ali ni „na putu Evro-integracija“). Jedino se još kraće vreme može održati u svojstvu „stečajne mafije Srbije“.
    Kao što je raniji dogovor trebalo kompromitovati promenom trase „Južnog potoka“ u dogovoru sa Georgi Prvanovim tako je sutradan po dogovoru sa Predsednikom Rusije nepomenuto lice otišlo na višednevni seminar – po pamet u Brisel…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *