Slobodan Milošević i ja

Piše Akademik prof. dr Milorad Ekmečić, istoričar

Osećanje realizma i duha prošlog vremena je odredilo i ideološko ubeđenje Slobodana Miloševića. Bez sumnje socijalista, oslobođen ubeđenja da će budući socijalizam izaći iz ovoga sistema, istorijski propalog

Prepotentnost ovog naslova će objasniti činjenica da dve ličnosti pomenute u njemu nisu merljive strane. Državnik koji je ušao u istoriju i istoričar koji beleži šta se nekad dešavalo ili još uvek dešava, mogu ispoljavati uzajamnu vezu kao papir i slova koja se na njemu utiskuju. Kada je zvezda Miloševića počela da raste nesvesno sam bio na njegovoj strani, iako ništa o njemu pre toga nisam znao, a ni mario za članke po novinama koje su o njemu pisale. Znao sam da jednom mora doći trenutak da srpsko političko vođstvo ne određuju kadrovske komisije u Centralnom komitetu.
Jedan očevidac, inače moj prijatelj iz hercegovačkog zavičaja, jednom mi je pričao kako se sastavljao novi Centralni komitet Srbije. Tito je tu bio glavni i odlučivao. Neko je pominjao i Pečujlića, koji je tu bio prisutan. Tito je to zatrpao, jer Pečujlić nije kadrovik, nije masovik – odveć jajoglavi („eggheads“), kako Amerikanci nazivaju intelektualce. Svetozar Vukmanović -Tempo je tek 1943. godine od Tita saznao da je na Petoj zemaljskoj konferenciji i on bio izabran u uži krug, Politbiro partijskog vođstva, ali mu to skoro tri godine nije rečeno. Slobodan Milošević je bio prvi u istoriji jugoslovenskog komunizma, kojem nije unapred određeno šta će politički biti. Posebno posle Gazimestana i proslave jubileja Kosovske bitke, to je ime sve više ulazilo u narod.
I po Bosni su počele popevke „sinoć neko kroz Topolu prođe, čini mi se da je Karađorđe“. Sa Miloševićem sam se prvi put rukovao pred razbuktavanje krize jugoslovenskog opstanka, kada je primio učesnike jugoslovenskog skupa „O moralnoj odgovornosti naučnika u istraživanju“, između Srpske akademije nauka i Akademija nauka Švedske, među kojima je bila i ona koja dodeljuje Nobelove nagrade. Šveđani su Miloševića zatvorili u krug i rešetali pitanjima. Iznenadila me je njegova mirnoća. Upaljenu cigaretu sklanjao je u dlanu i na tečnom engleskom na sve odgovarao.
Značajnije bi bilo pitanje: da li je on znao za mene, pre nego što smo se, jednom na inicijativu Milorada Vučelića (verovatno jula) 1992, sastali u njegovom kabinetu i u razgovoru čavrljali ceo sat. Možda je znao o pisanju o meni, pre i posle velike debate jugoslovenskih istoričara o „Istoriji Jugoslavije“ 1973. godine. Možda je znao i za moj govor studentima, u vreme pobune na univerzitetima Jugoslavije. U junu i julu 1968. godine, moj govor „Teze za dijalog“ studenti su objavili u 11.000 primeraka i rasturali svuda okolo. Kasnije su to u Centralnom komitetu ocenili kao ideološki program cele pobune. Smetalo im je što sam pitao kakav se komunizam može izgraditi na osnovama donacija iz Volstrita; da li je u redu da imamo pravo da slobodno biramo portira na fakultetu i nigde drugde.
Ono što je pozitivno znao i čitao, bila je „Budvanska beseda“ (na koju su bili pozvani Momir Bulatović i Milo Đukanović) i intervju u „NIN-u“ paralelno. Hije mu smetala crna mrlja u tom tekstu, gde sam razrađivao da će se socijalizam obnoviti, ali kasnije. U Francuskoj iza 1881, posle deset godina. Uvek su u tim obnovama neuništive ideje da su ljudi jednaki, novi talas socijalizma je smatrao da je njegov glavni neprijatelj raniji, propali socijalizam, sa svim istorijskim greškama radi kojih je nestao sa lica zemlje.
Govorkalo se da je Slobodan Milošević pomišljao da preuzmem neku političku funkciju ili vođstvo kulturne ustanove. Polako je prihvatao moje nedeklarisano ubeđenje da sam nesposoban da vodim jednu organizaciju, da reči ,,sastanak“ „sednica“, „savetovanje“, nemaju odgovarajuće ćelije u mom mozgu. Kad bi me tako u Sarajevu ubeđivali da postanem dekan fakulteta, ja bih u šali ponavljao Branka Ćopića ,.e ne bih to radio, da mi kažeš sva je tvoja Bosna odavde do Beča“. Plašio sam se, uvek, da bih na čelu jedne ustanove, zbog averzije prema striktnoj organizaciji i obavezama koje iz toga proizilaze, upropastio te ustanove. Ja sam čovek papira i fusnota, a moj radni sto je, kao kod Antona P. Čehova, uvek bio u „urednom besporetku“. Niko se živ ne bi snašao u tom kupusu od hartije i olovaka, sem mene.
Kroz sve moje napise i intervjue, do početka govora oružja 1992, bio sam paničar koji ponavlja tezu Jovana Cvijića da aneksija Bosne i Hercegovine u Velikoj svetskoj krizi 1908-1909. godine nije našla pravo rešenje i da će pitanje Bosne i Hercegovine u budućnosti „rešavati sila“. Događaji u sadašnjosti idu istim putem kao oni bivši u istoriji.
Danas znamo da u tome nisam bio sam. Sve obaveštajne službe velikih sila su ne sasvim sakriveno upozoravale da Jugoslavija ide u građanski rat, da je Krleža na sastanku u Zagrebu Titu rekao da Jugoslavija ide u novo gašenje lampi po balkanskim krčmama i da će budući par biti gori od onoga iz 1941. godine. Onaj ustaški će izgledati kao bajno ostrvo u plavoj laguni. Pisao sam da Srbi ne smeju rizikovati da prvi prihvate oružje i njime rešavaju stvari, i da se ne sme dozvoliti novi Jasenovac. Na okruglom stolu u „Književnim novinama“ 1988, formirao sam rečenicu „Evropa je gradila Jugoslaviju, Evropa će Jugoslaviju i razgraditi“. U Sarajevu su neke barabe, oko još preostalog CK SK BiH, počeli pisati „da Milorad Ekmečić planira građanski rat“. Izgleda kao jedinstvena neslana šala, koju nigde niko i nikada ne bi mogao izustiti, sem u Sarajevu, pre dve godine, da Milorad Ekmečić sa Putinom priprema treći svetski rat. Neki u Sarajevu nikako da izađu iz pameti Sulje i Muje.
Moja moć ocene Slobodana Miloševića kao čoveka u istoriji je opterećena samoobzirom da ne podlegnem nekoj vrsti profesionalne dogme, da je barometar po kojem se mere veliki ljudi u istoriji već davno stvorio Jakov Burkart u razmišljanjima o istoriji („Weltgeschichichtlio che Betrachtungen“). Lako me je uhvatiti da sam, u onom što sam pisao više puta, tim aršinom merio velike ljude u politici. Po tom merilu veliki državnik postaje onaj koji, na prvom mestu, želi da to postane. Kao što se ne postaje veliki plivač sa ljudima koji pitaju „ko me gurnu sa mosta u reku“, tako i državnik mora biti samo onaj koji sam sebe kuje pod nakovnjima. U predavanjima studentima o istorijskoj metodologiji, kad bih o tome govorio uvek sam napominjao da je upravo taj preduslov izvor jedne vrste ludila. Pogledajte ljude u kafani i koliko ih od njih smatra da sve najbolje znaju i da su prvi. Istorijska veličina je jedna vrsta bolesti, dijagnoza je odveć prisutna kod nekih ljudi koji su sebe, od prvog pomena kovali da budu veliki. Neki su zaista i postajali. Prvo Napoleonovo pismo počinje sa rečju „JA“, velikim slovima, čak iako to pravopis ne dozvoljava.
Nikada nisam primetio kod Slobodana Miloševića to samouvereno osećanje „grandece“. Ali sam ga upravo zbog toga cenio. Za Burkarta je veliki čovek onaj koji svoja dela svesno usklađuje sa intuicijom istorijskog razvoja i hoda u budućnost. Ko ratuje sa istorijom, koja samu sebe stvara, brzo pada u prašinu.
Već u „Budvanskoj besedi“, i intervjuu koji je pratio njen izlazak, Miloševićev program sam, kako ga je on do tada jasno obelodanio, nazvao jednom vrstom degolizma. De Gol je bio valjda jedini Francuz u istoriji koji se nije ponosio da seljaci njegove domovine proizvode više od 350 vrsta sireva. Cepkanje na malo u svemu, u velikoj proizvodnji, kao i proizvodnji sira, bila je bolest francuske nacije. Od koncentracije u avionskoj industriji De Gol je stvorio Francusku kao svetsku velesilu.
Da li iz vremena Marka Nikezića ili potpuno individualno, Slobodan Milošević je video da se srpski narod može iščupati iz balkanske manije cepkanja svega na sve manje i manje delove. Kao i De Gol, i on je smatrao da ekonomija mora biti mešavina malih i velikih sistema, privatne i državne inicijative. Mnogi su, a naročito prijatelji iz Srpske akademije nauka zamerali, između ostalih i Nikola Milošević, što sam Miloševića nazvao De Golom. Zalud pravdanje da sam mislio na ekonomiju, jer ne verujem da je Slobodana Miloševića neko video u uniformi, kao što su retki videli  De Gola u civilnom odelu. Miloševićeva ideja da uloga države ne prestaje u ekonomiji dala bi Srbiji bolje plodove, nego totalna privatizacija kojoj su Ameri u našim ministarskim foteljama posle njega podlegli. To se vidi i iz primera Slovenije i Rusije.
Osećanje realizma i duha prošlog vremena je odredilo i ideološko ubeđenje Slobodana Miloševića. Bez sumnje socijalista, oslobođen ubeđenja da će budući socijalizam izaći iz ovoga sistema, istorijski propalog. He znam da li je znao za moje ubeđenje da je neminovnost da se nekad u budućnosti obnovi socijalizam, pod uslovom da mu je glavni neprijatelj socijalizam koji je pre njega propao.
On nije patio od strahova padanja u doktrinarstvo, na koja je muka mene terala celog veka. On je bio realista i gledao na stvari koje mogu i ne mogu. Odatle je njegova ideologija bila krilo pod kojim je svako mogao lepo da se šćućuri. Nije ga terala misao da ideja jednakosti ne može da prestane da bude najplemenitije svojstvo čovekovih nada i da se nekad mora jednom obnavljati. On je gledao šta može, a šta ne može.
Većinu Burkartovih pretpostavki za istorijsku veličinu Milošević je imao. Neke su ga uvek držale na granici sumnje. Možda je potajno želeo da bude velik, posedovao osećanje intuicije usklađivanja sopstvenih postupaka sa ubeđenjem da se to smešta u slagalicu odnosa sa tokom istorije koja se pravi sama od sebe. Sposobnost govorenja nije mu bila strana. Kabasto je omanuo u poznavanju ljudi, njihovih sposobnosti i karaktera. Nekad se doimao kao naivčina koji preterano ceni sposobnosti ljudi u najbližoj okolini ili učenih ljudi istaknutih u umetnosti i nauci. Cenu prema meni smanjivao je merkajući ispod oka moje vindjakne, koje sam uvek više cenio nego odela. Treba uvek biti čist i uredan, elegancija dolazi iz krojačnice sopstvenog duha. Njegove slabosti dolazile su od olake vere u pomoć ljudi iz neposredne blizine i ljudi koje narod ceni.
Ako sam nešto pridoneo što je moglo ostaviti traga u istoriji Slobodana Miloševića i merenja njegovih dela na vagi, čiju nepogrešivost istorija nikada nije izneverila, mislim da bi trebalo da objasnim tri stvari. Nijedna nije velika, ali su značajnije od drugih.
Na prvom mestu je moja uloga u povezivanju delatnosti Srpske Demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, sa politikom koju je vodio Slobodan Milošević. U detinjstvu sam nasledio slabost hercegovačkih prečana da u srpskim planinama gledam svoj jedini neuništivi zavičaj. Kao Rodoljub Čolaković u „Kući oplakanoj“, objavljenoj u seriji „Srpske književne Zadruge“, pre rata. Iz rodne Bijeljine u plavičastom Pocerju, preko Drine gledao je svetlosti koje dolaze. To je verovatno izvor koji je odredio moje ponašanje u trenucima kad se Jugoslavija počela raspadati. A raspadala se sve od kada sam počeo da pomišljam da pišem sinteze jugoslovenske i srpske istorije – dakle sve iza 1961.
Verujem da je moj prvi postupak koji se doticao Slobodana Miloševića, nastao u vreme kada se raspadanje Jugoslavije okončavalo i kad su se počele stvarati političke stranke. Do dogmatizma sam jasno i politički opredeljen i sa strahovima u duši doživljavao divljaštvo slave što se država ruši. Za Hegela je ona bila jedino božanstvo koje hoda po zemlji. Iako nisam bio oran da budem član Srpske Demokratske Stranke, bio sam u najužem krugu u kome je ona začeta. Na prvom sastanku „Savjeta za međustranačku saradnju SDS“, kasnije Politički savjet, kao najstariji u njemu skicirao sam svoje viđenje programa koji stranka treba da sledi: Srbi u BiH su sada religiozna manjina u tuđoj državi. Kao i 1914, Srbija je za nas jedini garant naše slobode, a Beograd je ostao naš glavni grad. Ko god formira vladu u Srbiji, on je naš glavni saveznik. Danas je to predsedik Slobodan Milošević. Na osnovu ovoga je Radovan Karadžić otišao u Beograd i zatražio prijem.
Tada se još nisu nazirale ideološke pukotine između vođstva Srba u BiH i srbijanske vlade, kruga oko Slobodana Miloševića uopšte. U SDS su se držali načela da je to stranka „levog centra“. Ostalo je tako i posle demokratskih izbora u Srbiji, kada je Slobodan Milošević postao prvi demokratski izabrani predsednik. Bilo je vidljivo da se dve političke stranke uzajamno nadopunjuju. Ideološki rascep je došao kasnije, kada je veliki deo inteligencije otišao, ili u Srbiju, ili u zapadne zemlje. Seljak koji je izvojevao svoju samostalnu državu – Republiku Srpsku, znao je za ideologiju sadržanu u jednoj cigloj reči, koja je glasila – „Draža“.
Kada je došlo do velikih demonstracija po Beogradu protiv Miloševića, masi na Terazijama se odazvao i Radovan Karadžić, ali njegovo dogovaranje sa Slobodanom Miloševićem nije od svih dobronamerno primljeno. Sam Radovan Karadžić se pokazao izuzetno spretan i odgovoran političar. Slobodan Milošević je od svih srpskih vođa u BiH najviše kontaktirao Nikolu Koljevića. Slagala ih je u jedan krug istovetnost čvrstine ubeđenja, ali i razumno osećanje granice dokle se sme rizikovati, razlike u neposrednim i daljim ciljevima.
Na drugom mestu moja uloga u istoriji Slobodana Miloševića bila je vezana za pregovore predstavnika zapadnih država sa vođstvom Republike Srpske, najpre u Atini, a odmah zatim posle toga na Jahorini, 6. maja 1993. Tada već, od aprila 1992, Savjet za međustranačku saradnju SDS, nije postojao i zajedno sa tim je i moja uloga u političkom životu bila radikalno smanjena. Glavni je razlog što sam bio oboleo, posle hapšenja moje porodice od strane Ramiza Delalića-Ćele, jednog od vođa muslimanske „Patriotske lige“, u maju 1992. Zbog udaraca po glavi u gnezdu Delalićevih snajperista, u osnovnoj školi ,,Vratnik“, posle bežanja u Beograd sa celom porodicom dobio sam izliv krvi u mozgu. Morao sam biti operisan i kasnije proći kroz rehabilitacioni centar u Sokobanjskoj ulici, u Beogradu. Bio sam pošteđen svih značajnijih angažovanja i u stalnom strahu da ću klonuti. Posle sastanka u Atini, bio je ponovo zakazan sastanak na Jahorini, gde je Narodna skupština Republike Srpske trebalo da potvrdi ili odbaci atinsku saglasnost da se postiže trajan mir u BiH, uz radikalno odricanje srpske strane od svojih ciljeva i onoga što je već bilo postignuto.
Nekoliko dana pred 6. maj 1993, kada je održano pregovaranje na Jahorini, došao je službenik iz kabineta predsednika Miloševića i zamolio me da odem na razgovor sa predsednikom. Na pitanje o kojem se predsedniku radi, rečeno mi je da su oba tamo. U hrvatskoj vili na Dedinju vrlo prijateljski su me dočekali predsednici: Milošević, Bulatović i Ćosić. Nisam znao od kakvog bi značaja trebalo da budem za tako važan razgovor. Ćosić, koji nije razgovarao, kasnije mi je objašnjavao da su verovali da imam neki autoritet kod vođstva Republike Srpske i da bih mogao da pridonesem u ubeđivanju da ne odbacuju ovako značajan korak ka konačnom miru.
Razočarali su se kad sam se pravdao da moja reč tu ništa ne znači, jer ni sam nisam načisto kakav se mir potpisuje i šta se sve traži od srpskog vođstva na Jahorini da potpiše. Ponavljao sam da spadam u red idiota koji redovno prate vesti i komentare „VVS World Service“. Ja sam to od ranije radio, zbog učenja engleskog jezika. Svi su komentari sa te vodeće britanske radio stanice za ceo svet, govorili o tome da, posle srpskog prihvatanja na Jahorini, dolazi i ulazak 65.000 vojnika NATO u BiH. Milošević se trgao na to moje kazivanje i rekao da od toga nema ništa. Pitao je Bulatovića, koji je za to čuo ranije od jednog zapadnog pregovarača, ali ni on u to nije verovao.
Danas znamo da su vesti jedne uticajne radio stanice i slušanje jednog malo značajnog slušaoca, nažalost bile istorijske istine. Moj argument da ne mogu ići na Jahorinu da srpsko vođstvo ubeđujem da prihvate vojnu stranu okupaciju, nažalost je bila tragična istina. Znamo danas i to da je u vreme krize raspada Jugoslavije i teškog građanskog rata, američka diplomatija izgrađivala svoje nove metode odnosa prema malim i velikim državama. Legalizovano je odveć mnogo prljavih metoda koje je istorija diplomatije uvek osuđivala. Američka „mala fide diplomaci“ je proizvela gorke plodove u svetu, otvorila razdoblje uništavajućih ratova u Iraku i Avganistanu. I danas mi ostaje nejasno pitanje: kako je bilo moguće da se predsednik (predsednici zapravo) jedne suverene države namerno obmanjuju da pregovori o miru, znače pregovore o miru a ne vojnu okupaciju. Kako je bilo moguće da Slobodan Milošević o tome nije bio obavešten. Nikada nisam mislio da bi on sam, u tako sudbonosnoj stvari za budućnost srpskog naroda, mogao da srpsko javno mnjenje vodi za nos i da ga žednog prevede preko potoka. Slobodan Milošević je bio jedna od prvih žrtava novih metoda svetske Imperije koja je na njegovoj zemlji, najpre u BiH, a odmah zatim na Kosmetu, tabanala put za osvajanje sveta.
Na trećem mestu, uticaj na Slobodana Miloševića je bilo moje angažovanje da postanem „svedok-ekspert“, na suđenje Slobodanu Miloševiću u Hagu. Bio sam svedok u njegovoj odbrani, ali i ekspert za istoriju Jugoslavije i Balkana, modernog doba. Trebalo je da nastupim odmah posle svedočenja Momira Bulatovića. Nažalost, to se nije desilo, zbog tragične smrti Slobodana Miloševića, čije će sumnje da je namerno izazvana ostati večna tema buduće nauke. Jedan je pravičan čovek platio glavom.
Kad sam prihvatio da učestvujem u odbrani Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom, još sam bio u relativno dobrom stanju. Nisam nosio štap, niti hodao pogrbljen. Jedino sam zamolio da mi se dopusti da, umesto pisanja obaveznog podneska stanovišta i predmeta u odbrani, podnesem kopiju moje studije „Spoljni uzroci građanskog rata u BiH 1992“. Sam je Milošević to čitao i veoma brzo odobrio da to bude osnova mog učešća. Tada sam bio u punom naporu da dovršim knjigu „Dugo kretanje između klanja i oranja“, „Istorija Srba u novom veku“ (1941-1992), koja je posle doživela tri izdanja. Vredno sam se pripremao za odlazak u Hag i oko liste problema, o kojima sam se sporazumeo sa Miloševićem posle moje posete Hagu, pre nego što sam došao na red.
Za mene je to bila ogromna odgovornost. Bez sumnje sam osećao teret moralne obaveze i napor da sve to izdržim. Najznačajnija je bila sama poseta Miloševiću i razgovor s njim, gotovo ceo dan. Dok sam čekao da me pozovu, šetao sam prelepim kejom i izlagao se predvečernjim naletima mokre magle sa mora, od koje se posle povratka u hotel moraš obrisati, kao da te je pokvasila prolećna kiša rosulja. Razgovor nije bio u njegovoj zatvorskoj ćeliji, nego u posebnom kabinetu koji je Miloševiću stavljen na raspolaganje za susret sa saradnicima, ili pripreme. Taj dan je jedno vreme u kabinetu bio i profesor Pravnog fakulteta iz Beograda Branko Rakić. Ni po čemu nije izgledalo da je Milošević bio u zatvoru, sem kontrole kad sam ulazio i morao da se izuvam i prolazim bos kroz mnoge sobe. Bio je izuzetno smiren, čist, raspoložen. Nudio me je kruškama koje mu je neko poklonio. „Uzmite, sremske su“, šalio se.
Vredno sam beležio sve o čemu smo raspravljali, pa posle povratka u Beograd sredio i sistematizovao tu listu. Kseroksirao sam neke dokumente, neke pokušavao da prevedem. U pauzi mi je Milošević pričao kako žive tu u zatvoru. Poštovali su ga svi, bez obzira na to što su neki bili njegovi ljuti neprijatelji. Naser Orić mu je zamerio što ga je u unakrsnom ispitivanju pred sudijama doveo u škripac, da je posle izgledao smešan. Milošević ga je pitao: koliko je muslimana bilo ubijeno u Srebrenici, pre nego što su u nju ušli vojnici generala Mladića? Orić je odgovorio: oko pet i po hiljada, po čemu je bilo jasno i bez Miloševićevog zaključka, da broj od oko 7.500 ne može da stoji. Sudija je tada obustavio pominjanje brojeva, ali je Milošević verovao da će u toku daljeg postupka protiv njega pitanje Srebrenice biti konačno raščišćeno.
Ispitivao me je o detaljima mog hapšenja u Sarajevu 1992, kako sam bio svezan širokim selotejpom za leđa stolice sa polomljenim nogama. Ko je Ramiz Delalić-Ćelo, snajperistima „Osi“ i „Željku“, i kako se taj „Osa“ hvalio da je, pokazujući iza desnog uha, ubio stotinu Srba; kako sam bio okrvavljen i otekao, a naročito ko su bili članovi Predsedništva, muslimanskog i hrvatskog, koji su u vreme mog mučenja bili u kontaktu sa Ramizom Delalićem. „Vidi ti Kljujića“, smeškao se i odmahivao rukom u tim pričama. Kao da je nekog starog znanca uhvatio u lopovluku.
Moj je glavni zadatak ipak bio da dam stručnu ekspertizu – ukoliko to bude u pravom smislu dozvoljeno – o korenima građanskog rata na području Jugoslavije, iza 1992. Radi se o religioznom tipu nacionalizma, koji je dugoročno ponavljao događaje, odnose zapadnih država i Rusije, pa se konačno utopio u raspad Jugoslavije. To je sve što sam celoga života radio i pisao u svojim knjigama i raspravama. Konačna sinteza je u poslednjoj knjizi „Dugo kretanje između klanja i oranja“, zbog koje mi je u duši još ostala praznina, što i dalje ne mogu da na tome radim. Sve smo te stvari potanko raspravljali u toku tog dugog razgovora u njegovoj kancelariji Haškog tribunala. Na kraju mi je Milošević, sa veseljem, rekao: „Govorite sve što bude trebalo, mi ne treba to da unapred spremamo“.
To su moji vitalni kontakti sa Slobodanom Miloševićem, čovekom koji pripada istoriji srpskog naroda. Dođe mi da zapevušim „sinoć neko kroz Topolu prođe…“. Obojica su na sličan način platili glavom, ostavili nedovršeno delo da budućnost učini ono što već čini.

Iz knjige Takvog ga znam, posvećene Slobodanu Miloševiću

5 коментара

  1. Hvala šta drugo reći a ne umanjiti veličinu rečenog!!!!

  2. Danski Srbin

    Pored Vasih dozivljaja vezanih za Slobodana Milosevica i blagih( nejasnih) pohvala, napis ne nudi nikakvo relevantno misljenje o njegovim postupcima kao i njihovim posledicama.
    Dogadjaje iz tog vremena ne vredi prezvakavati, jer se radi o opste poznatim stvarima.
    Od Vas, kao istoricara, sam ocekivao hrabro i jasno misljenje o pokojnom Milosevicu i njegovim intelektualno,obrazovno, moralnim kvalitetima, kao preduslovom za ulogu koju je preuzeo.
    Vi na jednom mestu navodite misao Burkarta, koja glasi: Veliki covek je onaj, koji svoja dela uskladjuje sa intuicijom istorijskog razvoja i hoda u buducnost.
    Moje skromno misljenje je da ste Vi, cenjeni profesore, ovde omanuli. Prirodan red stvari u Vasem tekstu bio bi, da ste komentarisali Milosevicevo ponasanje u kontekstu Bukartove teze.
    Nemojte me rdjavo shvatiti, ja mislim isto kao i Vi o nesreci koja nas je zadesila, ali ja samo pokusavam da zamislim da li bi se sve nesrece desile, da smo na mesto Milosevica imali vodju, ciji kvaliteti leze blize Burkartovoj tezi. To je trebalo da bude osoba, koja je mogla jos pre kraja Jugoslavije da predvidi taj razlaz. Kao covek oslobodjen komunistickih dogmi, ne bi pokusavao da taj neminovni cin spreci, vec bi se, po automatici, pitao: gde smo mi tu, vezao se za one koji kroje sudbinu sveta a ne za alkoholisanog izdajnika Rusije.
    Ulogu “miljenika” tih mocnika sa njim na celu bi mi imali, umesto Muslimana, Hrvata i Siptara.
    Zamislite kako bi taj tok dogadjaja izgledao i gde bi mi danas bili kao drzava i narod.
    Ne samo Vi, nego i drugi lamentiraju nad nasom sudbinom i sudbinom Milosevica, ne primecujuci da je on osnovni krivac za sve sto se desilo, zato sto je preuzeo odgovornost za nesto za sta nije bio sposoban.
    Ako je uopste postojalo vreme heroja i junacke smrti, ono je definitivno passe; zivimo u vreme kujona i nikogovica, te moramo utuviti u glavu, da mozemo preziveti samo ako igramo njihovu igru, drugo je, bar za sada, put u propast. To, na jedan zakasneli, nevidjeno trapav i nacionalno neodgovoran nacin, rade sadasnje vlasti u Beogradu.
    Postoji u socioloskim ucenjima tema o ulozi licnosti u istorijskim zbivanjima, koja je neosporno velika.

  3. Bez namere da branim Akademika ,niti mogu niti znam,a vezano za komentar Danski Srbin.Verovatno ćemo za 3O ili 5O,ko dočeka,saznati plan zapada u odnosu na Srbe i Srbiju.Iz svega što se dogodiloi i sa Srbima i Srbijom i Predsednikom i NAJČASNIJIM ljudima ove zemlje,proizilazi neverovatan GNEV bolje reći MRŽNJA scenarista dešavanja u bivšoj Jugoslaviji.Odakle ta mržnja koja je dovela i do bombardovanja i okupacije KiM i videćemo još šta.Po meni to je posledica nemogućnosti amerike i zapada da u trenutku debalansa u svetskim odnosima,Rusija na kolenima,jednom za svagda rešiu pitanje okupacije Srbskog etničkog prostora i definitivno uništi i rasparča Srbski etnički prostor.Jednom rečju da nije bilo Miloševića ali i vođa Srba u drugim republikama,Srbe bi ponovo zadesio GENOCID.Ko zna koji po redu.Setite se da je tada japanski novinar izjavio da parafraziram “Srbi su u poziociji da MIŠ mora da napadne MAČKU.Zato postoji HAG,zato ni jedan nesrbin neće biti osuđen,zato smo bombardovani,zato nam vade srce Srbije,i ko zna šta još.I nismo mi izgubili ratove od slovenaca ni hrvata ni,nego smo,ako smo,a ja mislim da nismo,rat gubili od NATO jer je to celo vreme od 9l.jedna vojska.A sve je bilo tako lepo pripremljeno a onda se pojavio Milošević.I opet kažem NIJE GREH naše bivše braće što su se borili za svoje nezavisne države.GREH JE U TOME ŠTO SU PRISTALI da se preko Srpske krvi,jer je to USLOV ZAPADA,formiraju njihove države. ETO ZAŠT SAM JA NAMILOŠEVIĆEVOJ STRANI.Pa nije bilo Miloševića l4 i 4l.pa su naš tamanili kako su stigli.

  4. A od smrti Slobe i prevelike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda

  5. Nisam bas shvatio tekst uvazenog profesora Ekmecica, ali verovatno treba procitati celu knjigu “Takvog ga znam”, pa onda nesto reci. Sa druge strane, ponovicu ono sto smatram da je tacno – SFRJ je bila preskupi projekat SAD. Milijarde i milijarde su ulozene. Dakle, SAD nije prepustala nista slucajnosti, te tako ni dolazak Slobodana Milosevica.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *